Izaslanstvo MORH-a i OS RH koje su predvodili potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir…
Snajperska djelovanja (6. dio)
Izbor i priprema snajperista kompleksni su i vrlo važni te su prvi korak u stvaranju učinkovitih snajperista kojim se mogu povjeriti najteže zadaće
Dugotrajno promatranje, pozorno zaklanjanje i prikrivanje, dugo čekanje na jednom mjestu, važnost zadaća koje se pred njih postavljaju, aktivnost u borbenom rasporedu ili pozadini neprijatelja i sl. zahtijevaju od svakog snajperista visoke psihofizičke, moralne i druge kvalitete, zbog čega se njihovu izboru i izobrazbi mora posvećivati velika pozornost, jer nije dovoljno da je vojnik ili policajac samo dobar strijelac kako bi bio i dobar snajperist. Naravno, temeljni preduvjet dobrog snajperista je stabilna i zrela osoba, koja je po prirodi samostalna, bistra i snalažljiva, s dobrim vidom i sluhom. Pri tome, potrebno je naglasiti kako temeljita selekcija i psihološka priprema snajperista imaju izuzetno važnu ulogu u rješavanju moralnih i etičkih dilema s kojima se snajperist znatno više susreće nego drugi sudionici borbenih djelovanja ili drugih oblika oružanog sukoba. Naime, za razliku od prosječnog pješaka koji je u uvjetima suvremene borbe rijetko siguran da je upravo on i jedino on pogodio protivničkog vojnika, snajperist to zna (kod policijskih snajperista to je bespredmetno i isticati). Osim toga, zbog tehničkih mogućnosti optičkih ciljnika, snajperist u velikom broju slučajeva vidi učinak svog pogotka na cilju (slika br. 1). Te dvije spoznaje na nedovoljno pripremljenog i neuvježbanog snajperista mogu djelovati šokantno i u većoj ili manjoj mjeri poremetiti njegovu psihološku ravnotežu, zbog čega je poželjno odabrati za snajperiste zrelije osobe (konkretnije rečeno – vrlo malo osamnaestogodišnjih snajperista neće nositi trajne psihičke traume iz borbe).
Osobito veliku ulogu ima izobrazba snajperista, koja ih, osim usvajanja radnji usmjerenih na olakšavanje snajperskih zadaća (npr. važno je naučiti snajperista da osobu koja mu je cilj ne gleda u lice i ne pamti njegov lik, te da ne razmišlja o kome je riječ), treba motivirati i uvjeriti u ispravnost i pravednost stvari za koju će se boriti. Tijekom povijesnog razvoja snajperskih djelovanja, to je često bilo teško ostvarivo, jer u početku na uporabu snajperista tradicionalno odgojeni časnici gledali su kao na nešto nečasno i nedostojno viteškog ratovanja (uostalom, kao i na svaki drugi oblik ili sredstvo nekonvencionalnog vođenja oružane borbe). No, praksa totalnog rata (kakvi su bili I. i osobito II. svjetski rat), u kojemu maksimalno dolazi do izražaja makijavelističko načelo da cilj ne bira sredstvo, visoko je vrednovala učinkovitost snajperskih djelovanja (o čemu je već bilo riječi u prva tri nastavka ovog serijala). Isto tako, praksa je pokazala znatno veće psihološko i moralno naprezanje snajperista u borbenim djelovanjima od prosječnog strijelca, pa je u skladu s tim i njegova uporaba znatno kraća od prosječnog strijelca: potrebno je ranije ga povući s prve crte, ukoliko to prilike omogućavaju (vrlo slično je i s praksom uporabe policijskih snajperista).
Izbor kandidata za snajperiste
Zahtjeve u izobrazbi snajperista postavljaju prije svega karakteristike koje (osim već navedenih), svaki od njih mora imati, a osnovno je da mora biti:
• prvoklasan strijelac;
• samostalan u odlučivanju i izboru ciljeva i mjesta djelovanja;
• izdržljiv i uporan;
• staložen, hladnokrvan i strpljiv;
• odličan poznavalac tehnike zaklanjanja i prikrivanja;
• sposoban vrlo dugo motriti dodijeljeno područje, primjećivati promjene na njemu, te uočavati i prepoznavati ciljeve i sl.
Na osnovi tih zahtjeva postavljeni su metodički temelji izobrazbe, čijom pravilnom i sustavnom realizacijom se osposobljavaju kvalitetni snajperisti (slika br. 2). Jedan od najvažnijih preduvjeta za njihovu kvalitetnu obuku je prethodni pravilni izbor kandidata, koji se načelno regrutiraju iz redova najboljih strijelaca, s uspješno svladanom provjerom sposobnosti brzog i detaljnog zapažanja. Obično se budući snajperisti za potrebe oružanih snaga biraju iz redova vojnika koji prilikom izvršenja bojevih gađanja tijekom temeljne izobrazbe postignu odlične rezultate, pa se selekciji za izbor snajperista načelno pristupa nakon završene temeljne izobrazbe vojnika (do kada se završava i najveći broj gađanja). Naravno, pri odabiru kandidata prednost obično imaju pojedinci s dužom navikom i praksom u rukovanju oružjem (npr. članovi streljačkih i streličarskih klubova, lovci, pripadnici udruga ljubitelja oružja i sl.).
U većini oružanih snaga i policijskih postrojbi kandidati za snajperiste se određuju na dragovoljnoj osnovi, odnosno zainteresirani vojnici i policajci sami se prijavljuju za snajpersku obuku, nakon čega prolaze selekcijski postupak (naravno, ukoliko za to ima vremena, odnosno u mirnodopskom razdoblju), koji se obično sastoji od:
• provjere psihofizičkih sposobnosti;
• provjere sposobnosti opažanja i orijentacije u prostoru i
• selektivnog gađanja
Za provjeru psihofizičkih osobina dragocjena je pomoć psihologa u postrojbi, koji pomoću testova ličnosti može prilično točno ocijeniti pojedine osobine kandidata (u prvom redu njihovu zrelost i stabilnost), dok provjeru opažanja, uočavanja pojedinosti i prostorne orijentacije mogu realizirati voditelji izobrazbe snajperista ili instruktori, pomoću jednostavnih testova u učionici ili na terenu. Ukoliko postoje mogućnosti i dovoljno vremena na raspolaganju, poželjno je realizirati oba načina testiranja.
Testiranje u učionici obavlja se pomoću tablice s brojevima ili simbolima (bolje je simbolima) podijeljenu na 16 kvadratića u koje su ucrtani određeni simboli (slika br. 3). Kandidatima za snajperiste tablice se projiciraju (pomoću grafoskopa ili nekog drugog nastavnog pomagala) u trajanju jedne minute, sa zadaćom uočavanja i pamćenja izgleda i redoslijeda predstavljenih simbola. Nakon toga im se podijeli identična, ali prazna tablica, koju kandidati moraju ispuniti što točnije originalu. Na osnovu broja i rasporeda prepisanih simbola, može se ocijeniti sposobnost opažanja i vizualnog pamćenja svakog pojedinca. Ocjena se daje posebno za svaki pregled i zaključuje aritmetičkom sredinom dobivenih ocjena, a prihvatljivim rezultatom smatra se izostavljena do 2 simbola ili napravljena do 3 previda u ukupnom redoslijedu.
Testiranje na zemljištu može se vrlo uspješno realizirati na automatiziranom strelištu, ali i u sklopu drugih oblika izobrazbe (osobito tema iz izviđanja i promatranja bojišta). Provjera se obavlja na zemljištu koje nije poznato kandidatima i uz realnu taktičku pretpostavku. Na cijelom prostoru zone promatranja širine oko 200 i dubine otprilike do 1200 m (ukoliko je to moguće) rasporedi se najmanje 10 dobro prikrivenih ciljeva (slika br. 4). Kandidatima se odredi mjesto motrenja i podijeli skica zemljišta s objektima u prostoru motrenja, ali bez ucrtanih ciljeva. Nakon toga kandidati se upoznaju sa granicama i objektima prostora motrenja, a zatim se istovremeno pojavljuju svi ciljevi i daje se rok 2 minute za njihovo uočavanje. Po isteku vremena kandidati u skice ucrtavaju uočene ciljeve. Zadovoljavajućim rezultatom smatra se uočenih i pravilno ucrtanih najmanje 70% ciljeva. Ostali elementi iz kriterija propisanih za izbor snajperiste utvrđuju se odgovarajućim liječničkim pregledima i na osnovu praćenja kandidata tijekom temeljne izobrazbe. Osposobljenost za precizno i točno gađanje utvrđuje se na temelju rezultata postignutih pri izvršenju bojnih gađanja i kao vrlo bitnog, na osnovu rezultata selektivnog gađanja za izbor snajperiste.
Selektivno gađanje je završni test pri izboru kandidata za snajperiste, koji se realizira u cilju provjere njihovih streljačkih sposobnosti, a provodi se uglavnom s dragovoljcima koji su završili temeljnu obuku i uspješno riješili testove za izbor snajperista. Osim toga, selektivnim gađanjem se provjerava obučenost i samostalnost kandidata u rukovanju streljačkim oružjem. Obično svaka zemlja (odnosno njezine oružane snage i policija) postavlja vlastite uvjete i kriterije selektivnog gađanja za snajperiste, ali generalizirano rečeno njihova organizacija moguća je na dva načina – selektivno gađanje za izbor snajperista na standardnim odstojanjima i selektivno gađanje za izbor snajperista na skraćenim odstojanjima. Selektivno gađanje na standardnim odstojanjima izvodi se standardnom vojničkom puškom, s mehaničkim ciljnikom u različiti broj odgovarajućih meta (najčešće kružnih) na različitim udaljenostima. Pri tome, osobito je važno da puške kojima se izvodi selektivno gađanje budu potpuno ispitane, precizne i točne (poželjno selektivno gađanje oružjem kojim su kandidati zaduženi na temeljnoj obuci, odnosno oružjem koje dobro poznaju i za koje znaju kako “nosi”). Selektivno gađanje na skraćenim odstojanjima može se realizirati kao alternativa, ukoliko ne postoje uvjeti za izvođenje gađanja na standardnim udaljenostima, a njegova organizacija i tehnika realizacije u velikoj mjeri je slična (gotovo jednaka) izvođenju gađanja na standardnim odstojanjima. Obično se izvodi malokalibarskim puškama s mehaničkim ciljnicima, na manje mete postavljene na raznim, manjim udaljenostima. Unatoč određenim prednostima selektivnog gađanja na skraćenim odstojanjima (manja zahtjevnost strelišnih kapaciteta, jeftinije streljivo, brža realizacija cjelokupnog procesa gađanja, jednostavnija priprema i sl.), načelno se koristiti samo ukoliko nije moguće realizirati gađanje na standardnim odstojanjima (naime, sama tehnika gađanja malokalibarskom prilično se razlikuje od gađanja vojničkom puškom, što u određenoj mjeri može utjecati na procjenu streljačkih sposobnosti i samostalnosti u rukovanju oružjem kandidata za snajperista).
Obuka u gađanju
Specijalistička izobrazba i priprema vojnika snajperista obavlja se, načelno, na posebnom tečaju i prema posebnom planu i programu izobrazbe. Izabrane kandidate poželjno je izdvojiti u zasebnu postrojbu ili kamp dok traje razdoblje specijalističke izobrazbe za snajperiste. Metodika obuke temelji se na tri najvažnija segmenta i to:
• obuke u gađanju (slika br. 5);
• obuke u zaklanjanju i prikrivanju (slika br. 6) i
• obuke u taktičkim postupcima snajperiste u borbi (slika br. 7)
Temelj izobrazbe snajperista u gotovo svim oružanim snagama i policijskim formacijama u okviru kojih djeluju je obuka u gađanju koja se u osnovi dijeli na obuku u ciljanju i obuku u okidanju. Te radnje su u snajperskoj izobrazbi nešto drugačije nego u obuci običnih strijelaca zato što se od snajperista zahtijeva daleko veća točnost gađanja. Pri uvježbavanju pravilne tehnike gađanja, voditelj tečaja snajperista i instruktori se u praksi sreću s dosta teškim usvajanjem optimalnog stava za gađanje i navike korištenja remena kao dodatne pomoći u stabilizaciji puške. Naime, uporaba remena pri gađanju je gotovo potpuno zanemarena pri izobrazbi vojnika, uključujući i izobrazbu snajperista, u priličnom broju oružanih snaga raznih zemalja. U športskom streljaštvu međutim, uporaba remena je redovita (i takmičarskim pravilima regulirana) u ležećem i klečećem stavu, jer znatno poboljšava stabilnost sklopa “tijelo – oružje” i omogućuje postizavanje vrhunskih športskih rezultata. Dinamika suvremenih borbenih djelovanja je nametnula druge oblike korištenja osnovnog streljačkog naoružanja, pa prosječni strijelac uglavnom nema vremena koristiti remen u procesu gađanja, a nedovoljnu točnost pogađanja nadomješta gustoćom vatre koju omogućava rafalna paljba automatskog oružja. Međutim, primarna zadaća snajperskog gađanja je točno pogađanje na relativno velikim daljinama, u čemu znatno može pomoći uporaba remena, zbog čega bi svaki snajperist trebao biti uvježban u njegovom korištenju (tim prije što je remen sastavni dio opreme svake puške, pa je stalno pri ruci njenom korisniku). Kada se koristi u procesu gađanja, remen mora čvrsto povezivati lijevu ruku (kod ljevaka desnu) i pušku u jedinstvenu cjelinu.
Uz korištenje remena, snajperist uvijek treba nastojati gađati s naslona, jer se na taj način znatno poboljšava točnost pogađanja, a osim što korištenje naslona olakšava gađanje, snajperistu pruža zaklon od pogleda i protivničke paljbe. Naslon treba pridonijeti udobnosti položaja za gađanje, a za tu svrhu koriste se razni predmeti na terenu (zaklon, ograda, zid, drvo, panj i sl.). Prilikom gađanja iza zaklona koristi se stav koji odgovara njegovoj visini, a prilikom gađanja iza maske koja zaklanja samo od protivničkog motrenja, potrebno je koristiti najniži stav za gađanje koji omogućava učinkovito djelovanje, kako bi se smanjila silueta snajperista i njegova izloženost protivničkoj paljbi. Suvremene snajperske puške su uglavnom opremljene sklopivim nožicama, što u velikoj mjeri olakšava snajperistu gađanje, kada nije u situaciji pronaći odgovarajući prirodni naslon.
Obuka u ciljanju je razmjerno laka i polaznici tečaja ju vrlo brzo i kvalitetno svladavaju, jedino se dosta često pojavljuje zasjenjenje (slika br. 8), kao greška u ciljanju (ukoliko oko nije dobro centrirano na glavnu optičku os već je za vrijeme ciljanja bilo iskošeno, na krajevima okulara zapažaju se zasjenjenja u vidu polumjeseca, što rezultira ozbiljnim pogreškama u gađanju). Tijekom obuke se ova pojava relativno brzo otklanja pravilnim objašnjenjem, te pojačanim uvježbavanjem u ciljanju.
Najsloženija, a polaznici tečaja je najteže i savlađuju, je obuka u okidanju, pa je obično potrebna njezina realizacija individualnim radom sa svakim polaznikom. Polaznike tečaja potrebno je uvježbati u prepoznavanju trenutka savlađivanja otpora obarača pri njegovom ravnomjernom povlačenju. Tek kada se instruktor uvjeri kako je svaki polaznik shvatio pravilno okidanje, može se organizirati grupno uvježbavanje. Praksa je pokazala da ove zahtjeve u obuci gađanja znatno brže savlađuju kandidati koji su se bavili športskim streljaštvom ili lovom.
Obuka u prikrivanju
Vještina zaklanjanja i prikrivanja je, uz precizno gađanje, osnova učinkovite snajperske djelatnosti u oružanim snagama. Zbog toga, na tečajevima snajperista, u sklopu taktičke obuke, težišno pitanje je izobrazba u učinkovitom zaklanjanju i prikrivanju. Osnovno u obuci prikrivanja je naučiti polaznike tečaja kako “razbiti” klasičnu figuru čovjeka i potpuno se bojom i oblikom prilagoditi okolini (slika br. 9). Uporaba namjenskog maskirnog odijela uz pravilan izbor i uređenje paljbenog položaja potpuno udovoljava zahtjevima djelotvornog prikrivanja i zaklanjanja. Prilikom odabira mjesta za motrenje i gađanje, polazniku tečaja mora se ostaviti potpuna inicijativa i samostalnost izbora, a instruktorova zadaća je obilazak svakog izabranog mjesta sa svim polaznicima tečaja i komentar njegove pozitivne i negativne strane. Isto tako, instruktor mora naučiti polaznike prikrivanju odbljeska s metalnih dijelova puške i optičkog ciljnika (osobito s objektiva), jer to polaznici tečaja često zaboravljaju. Prilikom obučavanja i uvježbavanja policijskih snajperista, obuka u prikrivanju obično je sekundarnog značaja, pa se na njoj ne inzistira u većoj mjeri, iako i oni moraju savladati barem temelje te vještine.
Uvježbavanje i kondiciranje
Snajperisti koji završe izobrazbu na tečaju, u svojim operativnim postrojbama nastavljaju uvježbavanje sudjelovanjem u zajedničkim vježbama u kojima je uključena njihova postrojba, ali osim toga treba im omogućiti kondiciranje kako bi ostali u potrebnoj formi za učinkovitu snajpersku djelatnost. Najmanje jednom mjesečno snajperista bi trebao izvoditi jedno bojno gađanje svojom snajperskom puškom, a osim toga, poželjno je njihovo uključivanje u razne aktivnosti koje omogućavaju češće gađanje različitim vrstama oružja. Upravo zbog toga je praktično da kandidati za snajperiste dolaze iz redova aktivnih sportskih strijelaca, streličara, lovaca i dr. Raznovrsna natjecanja u “bench rest” gađanju (razvilo se u anglo-saksonskim zemljama, osobito u SAD, nakon II. svjetskog rata, a popularno je postalo osamdesetih godina, kada od takmičarske discipline prerasta u pokret ljubitelja preciznog oružja i oružarske tehnologije) od osobite je važnosti za kondiciranje snajperista nakon odlaska u pričuvni sastav (slika br. 10).
U današnje vrijeme, od streljačkih entuzijasta koji su se natjecali serijskim vojničkim ili lovačkim snajperskim puškama, “bench rest” gađanje pretvorilo se u sofisticiranu tehniku gađanja, koja isključuje bilo kakav serijski pristup (gotovo svaka puška je unikat, jer adaptacije na njoj izvodi sam strijelac, s ortopedskim kundakom izrađenim po mjeri i od materijala visoke otpornosti na vanjske utjecaje, te posebno ojačanim i legiranim cijevima. Osim toga, streljivo se uglavnom puni u domaćoj radinosti, a često se u domaćoj radinosti izrađuju i ostali dijelovi metka).
Marinko OGOREC