Od samog početka ratovanja (bolje rečeno, od početka uporabe luka i strijele u ratne svrhe), pojedini zapovjednici su tijekom borbenih aktivnosti imali potrebu osobno izdavati zadaće najboljim strijelcima za gađanje naročito važnih ciljeva – protivničkih časnika, stjegonoša, teklića, trubača

Tijekom cijele vojne povijesti odabrani su strijelci imali i posebno mjesto u borbenom rasporedu postrojbe (najčešće u neposrednoj blizini zapovjednika), kako bi mogli biti brzo uporabljeni i kako bi im zadaće izdavao neposredno zapovjednik po vlastitom nahođenju i procjeni važnosti pojedinog cilja. Na taj način postavljen je temelj za početak razvoja snajperizma i snajperskih djelovanja, iako su ti počeci bili vrlo daleko od suvremene snajperske djelatnosti (termin “snajper” potiče od engleske riječi “sniper”, koja označava odličnog strijelca, borca koji dobro vlada vještinom gađanja, prikrivanja i motrenja, a danas se upotrebljava za označavanje strijelca naoružanog posebno izrađenom i opremljenom puškom – vidjeti Hrvatski vojnik br. 86 od 19. 5. 2006.).

Potreba za osnivanjem posebnih postrojbi odabranih strijelaca, opremljenih kvalitetnijim oružjem i namijenjenih za izvršenje zahtjevnih zadaća, uočena je krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, a prve takve postrojbe bili su austrijski lovci (Jagern) i Korpus tirolskih snajpera (Tiroler Scharfschutzencorps). Uporabljeni su u borbama protiv Turaka 1790. te u Napoleonovim ratovima 1801. i 1802. godine, a bili su naoružani pretežno Girandonijevim zračnim puškama (slika 2).

Tu pušku konstruirao je Bartholomäus Girandoni oko 1779. godine, a u naoružanje austrijskih oružanih snaga prihvaćena je već 1780. Girandonijeva zračna puška nije bila mnogo preciznija od konvencionalnih pušaka na crni barut iz onoga doba, ali je za razliku od njih bila gotovo nečujna i bez razotkrivajućeg bljeska i oblaka dima koji stvara crni barut pri eksplozivnom sagorijevanju, jer je zrno potiskivano komprimiranim zrakom. Ispod cijevi puška je imala spremnik za smještaj 20 zrna, a spremnik za zrak omogućavao je dovoljno snage za ispaljivanje do 30 zrna početnom brzinom od oko 270 m/sek (što je omogućavalo njihovu ubojitost do približne udaljenosti od 150 m, koja nije bila mnogo manja od klasičnih pušaka tog vremena na crni barut). Sama priprema za gađanje bila je znatno brža od pripreme klasičnih pušaka, pa je i brzina gađanja iz Girandonijevih pušaka bila znatno veća, što je davalo veliku prednost strijelcu koji je njome bio naoružan. Osim toga, lovačke postrojbe primjenjivale su gerilsku taktiku ratovanja, pa se može zaključiti da su u to vrijeme bile učinkovite slično današnjim postrojbama za specijalne namjene naoružanima prigušenim oružjem. Njihova učinkovitost u borbi natjerala je Napoleona na izdavanje zapovijedi po kojoj je svaki protivnički vojnik, uhvaćen s Girardonijevom zračnom puškom (bez obzira na to je li u vojnoj odori ili ne), morao biti strijeljan na licu mjesta.

Unatoč tako radikalnim mjerama, ideja o postrojbama odabranih strijelaca, koji koriste nekonvencionalnu taktiku borbenih djelovanja i namijenjeni su za realizaciju osobito važnih borbenih zadaća, preživjela je Napoleonovo doba. U američkom građanskom ratu (1861. – 1865.) formirane su posebne postrojbe, nazvane snajperskim, opremljene kvalitetnijim puškama i namijenjene za izvođenje borbenih djelovanja na bokovima i u međuprostorima klasičnih pješačkih snaga, prvenstveno koncentričnom i preciznom streljačkom vatrom. Te postrojbe su prvi put uporabljene u bitki kod Shiloha na rijeci Tennessee 1862. godine na strani Konfederacije (slika 3), a bile su naoružane vrlo preciznim Whitworthovim puškama, britanske proizvodnje, s ižljebljenim cijevima i perkusijskim paljenjem (jednom od tih pušaka je narednik Grace ubio sjevernjačkog generala Johna Sedgwicka na udaljenosti od tada nevjerojatnih 730 m tijekom bitke kod Spotsylvania Court House). Daleko vrijednija od pušaka kojima su bili naoružani konfederacijski snajperisti, bila je njihova nekonvencionalna taktika borbe, koja se uglavnom zasnivala na zasjedama, prikrivanju i čekanju protivnika na taktički povoljnom položaju – taktika koja će postati dominantna u gotovo svim snajperskim djelovanjima, praktično do današnjih dana. S druge strane, u Američkom građanskom ratu primjenu je našlo i jedno do tada nepoznato oružje – puška s optičkim ciljnikom, prva snajperska puška u užem smislu te riječi.

Razvoj puške s optičkim ciljnikom
Razvojem vatrenog naoružanja i povećanjem njegova dometa vrlo brzo je uočena jedna od najvećih nedostataka mehaničkih ciljnika – postojanje tri ravnine na različitim udaljenostima (ciljnik, mušica i cilj) koje je trebalo uskladiti, što zahtijeva odgovarajuću adaptaciju oka i potrebnu vještinu ciljanja. Osim toga, povećanjem učinkovitog dometa vizualno se smanjivao cilj, pa je njegovo gađanje postajalo sve teže i zahtjevnije. Trebalo je pronaći uređaj koji bi tri različito udaljene ravnine sveo na jednu, čime bi u velikoj mjeri bio olakšan proces ciljanja zbog daleko jednostavnije akomodacije oka, a ujedno se trebao vizualno približiti i povećati cilj te time dati veće mogućnosti njegovog pogađanja. Problem je riješio Morgan James koji je pred Američki građanski rat konstruirao prvi tubusni optički ciljnik i montirao ga na svoju preciznu pušku American Target Rifle (slika 4), namijenjenu streljačkim natjecanjima.
Izbijanjem Građanskog rata neutvrđeni broj strijelaca Sjevera (koji su bili ustrojeni slično kao i južnjački snajperisti), ponio je sa sobom te puške, pri čemu se pokazala njihova izuzetna učinkovitost u borbenim djelovanjima (navodno je od streljačke vatre snajperske pukovnije Sjevernjaka poginuo i zapovjednik južnjačkih snaga u bitki kod Shiloha, general Albert Johnston). Unatoč nesumnjivoj preciznosti i visokoj kvaliteti Morganove puške, ona je bila previše nezgrapna i preteška za ratne uvjete, a osim toga i njezina proizvodnja je bila previše spora i zahtjevna, tako da je vrlo brzo zamijenjena Sharpsovim puškama na koje je ugrađivana poboljšana inačica ciljnika Williama Malcolma iz Syrakuze (država New York), čime je stvorena prva standardna vojnička snajperska puška (slika 5). Osim što je njezina uporaba u Američkom građanskom ratu pouzdano utvrđena, o učinkovitosti, taktici i raširenosti snajperskih djelovanja ima vrlo malo podataka.

U kasnijim ratovima (npr. Indijanski ratovi, Meksički građanski rat i sl.) praktično se ne spominje uporaba pušaka s optičkim ciljnikom, iako je njihova proizvodnja nastavljena, te proširena i na druge tipove pušaka (slika 6). Jednako tako ne spominju se niti razni oblici snajperskih djelovanja, koji su bili prilično rašireni tijekom američkog građanskog rata, no unatoč tome, razvoj puške s optičkim ciljnikom nastavljen je i dalje. Modernizacija je išla prvenstveno u smjeru smanjivanja dimenzija optičkog ciljnika i poboljšanja njegovih optičkih svojstava, te u pojednostavljenju njegove montaže na pušku. Tubusi glomaznih i krajnje nespretnih ciljnika kakvi su bili prvobitni Malcolmovi, znatno su skraćeni, a poboljšan je sustav leća na objektivu, koji je postao nešto širi kako bi se povećalo vidno polje i okularu koji se proširio prvenstveno zbog ugradnje mehanike za izoštravanje slike. Veliki pomaci napravljeni su u izradi končanica i mehanizma za njihovo precizno podešavanje.

Potrebno je naglasiti kako su unatoč njihovoj dokazanoj učinkovitosti i preciznosti, puške s optičkim ciljnikom u Europi naišle na krajnju sumnjičavost vojnih krugova, te izuzetno slab odaziv civilnog tržišta, pa su bile malo zastupljene i korištene (osim u pojedinačnim primjercima lovačkog oružja, gdje su više doživljavane kao raritet, nego funkcionalno sredstvo). Odnos prema tom oružju temeljito se promijenio tek izbijanjem I. svjetskog rata.

I. svjetski rat
Pozicijski rat koji se vodio na zapadnom ratištu, a kasnije i na svim ostalim ratištima tijekom I. svjetskog rata, pružao je izuzetno dobre uvjete za razvoj snajperske borbe koja je na mnogim dijelovima bojišnice postala jedini učinkoviti oblik uporabe pješaštva u zatišju borbenih djelovanja većih operacija. U tim okolnostima vrlo brzo su došle do izražaja karakteristike snajperske borbe, kao što su:
• vrlo učinkovito uništenje odabranih živih ciljeva;
• redovito postizanje iznenađenja;
• velik utjecaj na slabljenje borbenog morala protivnika;
• iznalaženje najadekvatnijeg manevra po cilju, prostoru i vremenu;
• relativno malen utrošak streljiva potreban za uništenje cilja i sl.
Zbog tih specifičnosti snajperske borbe, vrlo brzo sve zaraćene strane uvode snajperiste u svoje postrojbe, te počinju s proizvodnjom snajperskih pušaka (obično su na malo probranije standardne puške u naoružanju pojedinih oružanih snaga, ugrađivani optički ciljnici). Snajperiste je prva uvela u borbu njemačka vojska, naoružane standardnim puškama “Mauser” M.98 odabranim po preciznosti i opremljenim optičkim ciljnikom “Zeiss” (slika 7). Vrlo brzo njihov primjer slijedila je i britanska vojska, a zatim sve ostale zaraćene strane, s izuzetkom carske Rusije, koja do kraja rata nije uvela snajperiste u svoje postrojbe, niti je razvijala pušku s optičkim ciljnikom.

Statičnost rovovskog ratovanja učinila je snajperiste izuzetno učinkovitim, a njihovi podvizi dostizali su popularnost zračnih aseva. Najuspješnijim snajperistom I. svjetskog rata, smatra se kanadski kaplar indijanskog porijekla Francis Pegahmagabow (slika 8), koji je likvidirao 378 protivnika, unatoč dužem razdoblju oporavka nakon dva ozbiljna ranjavanja. Na pojedinim sektorima bojišnice učinkovitost snajperista bila je toliko velika da je doslovno paralizirala bilo kakve aktivnosti protivnika, nanoseći mu stalne, iznenadne gubitke, što je izrazito negativno utjecalo na psihičko stanje i borbeni moral postrojbi. Kako bi što je moguće više smanjili rizik od snajperista, vojnici u rovovima primjenjivali su različite improvizacije i postupke težeći što manjem izlaganju protivničkoj vatri (slika 9), a zapovjednici postrojbi uključivali su u borbu svoje snajperiste s prvenstvenom zadaćom likvidacije protivničkih snajperista.

Razvoj vještine i sredstava prikrivanja
Upravo je najveća opasnost za snajperiste koja je prijetila od njihovih protivničkih kolega, naoružanih jednakim ili čak i boljim naoružanjem, presudno utjecala na potrebu njihovog prikrivanja u najvećoj mogućoj mjeri. Osim toga, većina snajperista djelovala je u prostoru tzv. ničije zemlje (nezaposjednuti teritorij između dvije zaraćene strane) koja je stalno bila izložena promatranju i paljbi obiju zaraćenih strana, a u pravilu jako devastirana i s više ili manje ograničenim mogućnostima prikrivanja i zaklanjanja.

U prvo vrijeme snajperisti nisu imali pojačanu potrebu za prikrivanjem, odnosno ne veću od ostalih vojnika, jer su u pravilu djelovali u sastavu borbenog postroja svoje postrojbe, međutim kada su učvršćene crte bojišnice i kada je započeo pozicijski rat, njihova učinkovitost u borbenom postroju bitno je smanjena. Potreba za većom učinkovitošću snajperista učinila ih je gotovo potpuno samostalnim borcima, koji su od zapovjednika dobivali uglavnom okvirne zadaće, te eventualno područje kretanja i djelovanja, a sve ostalo prepušteno je njihovoj osobnoj inicijativi i sposobnosti. Tada snajperisti počinju ulaziti na “ničiju zemlju” kako bi uhvatili protivnika u trenutku opuštenosti, što je u pravilu završavalo smrću ili teškim ranjavanjem neopreznog vojnika ili časnika. Da bi mogli biti uspješni u okolnostima pojačane opasnosti na “ničijoj zemlji”, snajperisti su morali vrlo dobro ovladati vještinom prikrivanja i dugotrajnog, nepomičnog očekivanja povoljne prilike za precizni hitac.

Vještina prikrivanja se u prvo vrijeme temeljila na prirodnim materijalima i objektima koji su strijelca trebali “stopiti” s okolinom (slika 10), No, takve “maske” su često bile prilično nespretne i ograničavale su snajperista u gađanju, teško ih je bilo održavati i obnavljati, a pri pokretu (pa i najpolaganijem) su nerijetko više demaskirale nego prikrivale. Zbog toga su snajperisti počeli samostalno dodavati pojedine elemente na svoju standardnu odoru koji su vizualno “razbijali” njihovu figuru i pomagali “stapanju” s okolinom, pri čemu je izbor odgovarajućih maskirnih boja i shema bio vrlo važan. Osim toga, počelo se s pozornim uređivanjem paljbenih položaja (vrlo brzo nazvanih “snajperskim gnijezdima”) posebno pazeći na detalje, tako da su do kraja rata stvarane vrlo složene i domišljate konstrukcije (npr. u šupljim deblima, ispod starih panjeva, u ruševinama zgrada i sl.), zbog čega je snajperiste bilo vrlo teško otkriti i neutralizirati. Jednom pripremljeni položaj obično se zaposjedao danima, ali je intenzitet paljbe iz njega morao biti rijedak i kombiniran s drugim aktivnostima na bojišnici, kako bi se mogućnost otkrivanja svela na minimum.

Veliku poteškoću snajperistima činio je odbljesak sunčevog svjetla od objektiva optičkog ciljnika, koji ih je mogao demaskirati na prilično velikim udaljenostima. Taj problem nastojao se neutralizirati primjenom različitih navlaka za pušku i optički ciljnik, sjenila na objektivu i sl. ali do kraja rata nije bio riješen na zadovoljavajući način (konkretnije, navlake su pokrivale tubus ciljnika, ali ne i objektiv, tako da je odbljesak i dalje jednako demaskirao strijelca, a primjenom različitih sjenila i filtera obično se smanjivalo vidno polje ili oštrina slike, što je u velikoj mjeri otežavalo, pa i onemogućavalo gađanje).

Unatoč navedenim poteškoćama, iskustva iz I. svjetskog rata definitivno su potvrdila izuzetnu učinkovitost i vrijednost snajperista u borbenim djelovanjima, tako da se tijekom rata počinju otvarati specijalizirane snajperske škole i tečajevi u oružanim snagama gotovo svih sukobljenih strana, a ujedno se dodatno usavršavaju snajperske puške i optički ciljnici. Nakon rata snajperisti postaju neizostavna specijalnost u pješačkim postrojbama gotovo svih suvremenih oružanih snaga, a njihovoj obuci i opremanju posvećuje se prilično pozornosti (naravno, u prvom redu ovisno o doktrini uporabe oružanih snaga pojedine države i sukladno tome taktici pješaštva). Koncepcija modernizacije snajperskih pušaka kod većine zemalja i dalje je bila utemeljena na standardnim vojničkim puškama, probranim po preciznosti i točnosti pogađanja, na koje se ugrađivao optički ciljnik – koncepcija koja će ostati prevladavajuća u vojničkom snajperizmu gotovo do kraja II. svjetskog rata. U razdoblju između dva svjetska rata snajperske puške uvode se i u naoružanje policijskih snaga (prvo ih je usvojila američka policija, a zatim i neke europske zemlje), međutim njihova policijska primjena je dosta rijetka i uglavnom u iznimnim slučajevima (kada su to izričito nalagale okolnosti), zbog čega nisu uvedeni specijalizirani policijski snajperisti, niti se provodila posebna obuka u tom smjeru.

Lokalni ratovi u razdoblju između dva svjetska rata dodatno su potvrdili vrijednost snajperista i njihovu taktičku opravdanost, a osobito Sovjetsko – finski rat 1939. – 1940. (u literaturi poznat još i pod nazivom “Zimski rat”).

Marinko OGOREC