Nakon zastoja prouzročenog raspadom SSSR-a, krajem devedesetih Rusija je nastavila razvoj najmoćnijih raketa, a u ovom ga je desetljeću intenzivirala…

Gotovo odmah nakon početka razvoja velikih interkontinentalnih balističkih projektila (Intercontinental Ballistic Missile – ICBM) smještenih ponajprije u silosima (v. prvi dio teksta, HV 578), sovjetski vojni stratezi bili su svjesni njihove najveće slabosti – nepokretnosti i samim tim velike osjetljivosti na prvi udar protivnika. Već krajem šezdesetih obje su strane vrlo dobro znale točne pozicije protivničkih silosa i pripremile preventivne udare na njih. Osim toga, silosi su bili potencijalno izloženi i onesposobljavanju, koje bi izvršile specijalne snage ubačene znatno prije početka nuklearnog udara. Sovjetski Savez već tad je imao tzv. nuklearnu trijadu: podmornice s nuklearnim projektilima srednjeg i velikog dometa, strateške nuklearne rakete u silosima i strateške bombardere s nuklearnim naoružanjem. Njihove su komponente paralelno razvijane i tako se znatno povećala žilavost nuklearnih snaga. Unatoč tomu, vojni planeri smatrali su kako bi i kopnene nuklearne snage trebale imati pokretnu komponentu, koja bi mogla jednostavno i brzo mijenjati poziciju i time povećati sposobnost preživljavanja početnog udara protivnika. Osim toga, nakon što je cjelokupan razvoj bio usmjeren na ICBM projektile, sovjetski vojni analitičari smatrali su da je potrebno razviti i taktičko nuklearno oružje raspoređeno u sastavu velikih formacija kopnene vojske. Prvi takav operativni sustav bio je RT-15, operativne kodne oznake 8K96 (NATO-ova oznaka SS-14 Scamp, a oznaka same rakete Scapegoat).

Iz silosa u silos

Biro OKB-1 razvio je RT-15 na temelju drugog i trećeg stupnja rakete RT-2 (SS-13 Savage). Brojni zapadni analitičari smatraju da je zapravo bila riječ samo o gornjim dvama stupnjevima te rakete, praktički bez većih modifikacija. Sustav je bio smješten u kontejner na podvozju teškog tenka JS-3. Sustav je klasificiran kao MRBM (Medium-Range Ballistic Missile), a domet mu je procjenjivan na dvije do dvije i pol tisuće kilometara. Raketa je bila dvostupanjska, na čvrsta goriva, duljine nešto manje od 12 m, najvećeg promjera 1,49 m, a snaga jedine bojne glave procijenjena je na otprilike megatonu. Sustav je iz pohodnog položaja u borbeni mogao biti postavljen za 20 do 30 minuta, a to je podrazumijevalo zauzimanje položaja i učvršćenje vozila na paljbenom položaju, hidrauličko podizanje projektila u okomiti položaj i micanje kontejnera. Kontejner se razdvajao po duljini na dva dijela i odbacivao prije lansiranja. Iz takvog položaja raketa je mogla biti lansirana za dvije do šest minuta od davanja zapovijedi. Šest sustava RT-15 razmješteno je u 50. samostalnu raketnu bojnu u okolici sela Lesnaje u Bjelorusiji, s ciljem operativnog ispitivanja u terenskim uvjetima. Rezultati nisu zadovoljili pa su već u ožujku 1970. svi primjerci povučeni i demontirani. Glavna zamjerka odnosila se na elektroničku podršku lansiranja, koja se pokazala kao preglomazna i nepouzdana. No, iskustva stečena tijekom razvoja tog pionirskog sustava omogućila su birou OKB-586 konstrukciju prvog sovjetskog pokretnog ICBM-a RT-20P, s kodnom oznakom 8K99 (NATO-ova SS-15 Scrooge). Kad se prvi put pojavio na vojnom mimohodu u studenom 1965., sustav je izazvao oduševljenje sovjetske publike te konsternaciju u vojnim krugovima NATO-a i SAD-a. Riječ je bila o golemoj raketi smještenoj u masivnu kontejneru, koji je bio montiran na ojačano podvozje tenka JS-3, duljine nešto veće od 18 metara i mase procijenjene na 28 tona. O tom se sustavu zna malo. Pretpostavlja se da je raketa bila na kruta goriva, a kontejner je služio kao lansirna rampa te zaštita pogonskog vozila prilikom lansiranja. SSSR ni tad još nije bio razvio tehniku hladnog lansiranja. No, nakon navedenog mimohoda sustav je doslovno nestao s vojne i političke scene pa se pretpostavlja da nikad nije ni ušao u operativnu uporabu, a dva prikazana sustava bili su samo prototipovi namijenjeni daljnjem istraživanju. Problemi pokretnih ICBM-a bit će riješeni puno poslije, razvojem željezničkih te samohodnih sustava. Ukratko, izgleda da su iskustva s pokretnim sustavima bila loša pa su se sovjetski konstruktori ponovno vratili na modernizaciju i nove ICBM-e smještene u silose.

Nasljednik “divljaka”

Razvoj strateških nuklearnih projektila III. generacije počeo je krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih, a sredinom tog desetljeća ulaze u operativnu uporabu. U pravilu, riječ je bila o modernizaciji i poboljšavanju postojećih sustava uz nove tehničke pristupe i sustave. Jedan od najboljih primjera takvog pristupa svakako je konstruiranje rakete RS-14, sovjetske kodne oznake 15Ž42 (NATO-ova oznaka SS-16 Sinner), u tvornici u Votkinsku na jugozapadu Rusije. Riječ je bila o trostupanjskom ICBM-u na kruta goriva duljine oko 20 m i promjera prvog stupnja oko 1,8 m te mase između 36 i 42 tone, ovisno o vrsti bojne glave. Na zapadu je smatrana nasljednicom prilično neuspješne, ali dimenzijama slične rakete SS-13 Savage. Razlika na prvi pogled bila je u tome što je SS-16 bila kompaktne konstrukcije, bez cijevi koje su kod SS-13 razdvajale stupnjeve rakete. RS-14 imala je znatno pouzdanije motore i potvrđeni domet oko 10 500 km. Osim toga, preciznost na cilju iznosila je manje od 1,5 km u promjeru, što se u to vrijeme smatralo zadovoljavajućim rezultatom. U operativnu je uporabu RS-14 ušla 1978., zamijenivši u silosima znatno manje pouzdane rakete SS-13, a od osamdesetih sve te rakete u silosima adaptirane su za hladno lansiranje.

Raketa je bila razmjerno vitke konstrukcije, pokretana učinkovitim motorima na kruta goriva, koja se nije moralo često mijenjati niti puniti prije lansiranja. Zbog toga se odmah pristupilo razmatranju njezine uporabe s pokretnih lansera. Rezultat je bio samohodni sustav RT-21 Temp 2S (NATO-ova je oznaka također SS-16 Sinner), prvi sovjetski ICBM na vozilu. Umjesto da ga se postavi na tenk, razvijeno je posebno vozilo na kotačima. Raketa je mogla biti lansirana u roku od 40 minuta nakon zauzimanja borbenog položaja, a na sustavu je mogla biti instalirana do pet mjeseci, nakon čega je slijedio servis. Znatno poboljšan inercijski sustav vođenja omogućavao je odstupanje pogotka u promjeru od 450 do 1650 m od cilja na najvećem dometu (10 500 km). Nije poznato koliko je sustava bilo proizvedeno, ali smatra se da su u operativnoj uporabi bili do 1986. godine.

Pershing kao odgovor

Istodobno sa sustavom RT-21 Temp 2S, u Votkinsku je počela i proizvodnja sustava RSD-10 Pioner kodne oznake 15Ž45 (NATO-ova oznaka SS-20 Saber). Sovjetska vojska deklarirala ga je kao sustav srednjeg dometa (Intermediate-Range Ballistic Missile – IRBM). Riječ je bila o dvostupanjskom sustavu koncipiranom oko smanjene rakete SS-16 Sinner (duljine 16,5 m i mase veće od 37 tona), kojoj je krajnji domet procijenjen na 5500 km, a zbog vrlo preciznog sustava inercijskog vođenja odstupanje pogotka bilo je do 450 m na krajnjem dometu. Sustav je mogao biti u MIRV (Multiple Independently-targetable Reentry Vehicle) inačici s trima bojnim glavama, svaka snage oko 150 kilotona, ili s jedinstvenom bojnom glavom snage oko megatonu. Kod sustava je primijenjeno hladno lansiranje iz kontejnera u kojem se nalazila hermetički zatvorena raketa. SAD je na RSD-10 odgovorio intenzivnijim raspoređivanjem taktičkih nuklearnih sustava na području zapadne Europe. Uglavnom su to bili MGM-52 Lance i MGM-31 Pershing, nakon 1979. postupno zamjenjivani sustavima Pershing II i MGM-109G. Nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju nuklearnog oružja srednjeg dometa, sva 654 sustava RSD-10 Pioner povučena su iz uporabe i do 1991. uništena.

U međuvremenu je nastavljen razvoj velikih ICBM-a namijenjenih prije svega za lansiranje iz silosa. MR-UR-100 Sotka razvijen je u birou OKB-586 na temelju starijeg sustava SS-11 Sego, ali inovativna tehnička rješenja činila su ga potpuno novim projektom kodne oznake 15A15 (NATO-ova oznaka SS-17 Spanker). Bio je to prvi, a vjerojatno i jedini, sovjetski ICBM s kombiniranim pogonom, jer su prva dva stupnja bila na tekuća, a treći na kruta goriva. Raketa je bila dulja od 22,5 m i mase nešto veće od 71 t u punoj borbenoj spremnosti. Domet gađanja bio je od 1000 do 10 250 km s MIRV, a s jedinstvenom bojnom glavom do 10 320 km. Prvobitne serije tih raketa bile su samo u MIRV inačici s četirima bojnim glavama, svaka snage oko 300 kilotona, a poslije je uvedena i jedinstvena bojna glava snage procijenjene na tri i pol megatone. Raketa je koristila tehniku hladnog lansiranja, koja je od početka osamdesetih postala standard za gotovo sve sovjetske ICBM-e. Sovjetski Savez adaptirao je za te rakete 270 silosa u kojima su bile na borbenom dežurstvu sve do 1991. i potpisivanja sporazuma START I, kojim je smanjen broj lansera na 76, a samim tim i broj tih raketa. Do kraja 1995. sve su povučene iz operativne uporabe.

Opaka “sotona”

Iako se također pojavila sedamdesetih, R-36M i danas je najveća ICBM raketa ikad proizvedena. Razvijena je na osnovi znatno starije velike rakete R-36 iz biroa OKB-586 (vidi prvi nastavak teksta), i počela se uvoditi u operativnu uporabu 1974. godine pod kodnom oznakom 15A14. Novije modifikacije toliko su se razlikovale od početnih da su dobile oznaku 15A18 (NATO-ov naziv za sve modifikacije ostao je SS-18 Satan). Sustav je dosad prošao šest modifikacija, pri čemu je svaki put mijenjano i njegovo sovjetsko ime. Danas su u operativnoj uporabi samo zadnje inačice rakete, za koje se u Rusiji koristi službeni naziv R-36M2 Vojevoda. Golema dvostupanjska raketa dulja je od 34 m, promjera većeg od tri metra i mase veće od 210 tona (ovisno o vrsti bojne glave), a pogon je na tekuća goriva. Krajnji domet zadnjih inačica procjenjuje se na oko 16 000 km, a preciznost pogađanja na krajnjem dometu iznosi oko 500 m odstupanja od ciljne točke, što je omogućeno naprednim, digitaliziranim inercijskim sustavom vođenja vezanim uz satelitski sustav GLONASS. Prvobitne inačice bile su opremljene jedinstvenim termonuklearnim bojnim glavama snage između 20 i 25 megatona, dok su novije inačice nosile MIRV s deset bojnih glava, svaka snage između 550 i 750 kilotona. Kako bi se povećala mogućnost prodora tih bojnih glava do ciljeva, MIRV je bio opremljen i s 40 “lažnih” bojnih glava, tj. mamaca koji su davali jednak radarski i toplinski odjek. Osim kao ICBM termonuklearno oružje, raketa R-36 služi i kao platforma za lansiranje ukrajinskih satelita Ciklon, ali i ostalih vojnih i komercijalnih satelita na niže orbite oko Zemlje. Pretpostavlja se da je borbeno operativno još oko 46 tih golemih raketa koje se ispaljuju hladnim lansiranjem iz silosa 13. strateške raketne divizije razmještene na području Jasnog (Orenburška oblast) i 62. raketne divizije razmještene na položajima oko Užura (Krasnojarska oblast). Smatra se da su te rakete opremljene ili MIRV ili jedinstvenim bojnim glavama, ali nije poznato u kojem omjeru.

Tragični let 007

Krajem sedamdesetih ponovno je počeo razvoj mobilnih ICBM kopnenih sustava, pri čemu je za samohodnu inačicu kao predložak poslužio prethodno opisan sustav RSD-10 Pioner. No, taj se put namjeravalo razviti ICBM sličan sustavu RT-21 Temp 2S po mobilnosti, ali znatno pouzdaniji i učinkovitiji. Konačni je rezultat u Votkinsku bio je RT-2PM Topol kodne oznake 15Ž58 (NATO-ova oznaka SS-25 Sickle). Bio je iznimno sličan Pioneru, ali većih dimenzija (duljine 21,5 m i mase veće od 45 t). Trostupanjska raketa na kruta goriva imala je domet veći od 11 000 km i nosila je jedinstvenu termonuklearnu bojnu glavu čija se snaga procjenjivala na oko 800 kilotona. Topol se počeo uvoditi u operativnu uporabu 1985., stoga su razni sovjetski ICBM-i razmješteni u silosima postupno maknuti iz uporabe, osim R-36M i jednim dijelom MR-UR-100. Pojava Topola inicirala je i razvoj američkog pandana imena Midgetman, ali taj projekt zaustavljen je krajem hladnog rata. Dimenzijama i oblikom Topol uvelike podsjeća na američki ICBM Minuteman, a iznimno visoka preciznost pogotka na cilju (odstupanje na otprilike 200 do 900 m na krajnjem dometu), pripisuje se povezivanju inercijskog sustava vođenja s GLONASS-om. Zbog iznimne pokretljivosti i sposobnosti preživljavanja, Topol je smatran glavnim nositeljem sekundarnog nuklearnog udara. Zadaća prvog udara bila je na sustavima u silosima, kao i na strateškim podmornicama. Održavanje, osiguranje i opsluživanje pokretnog Topola bilo je znatno zahtjevnije i skuplje od sustava razmještenih po silosima. Raketa je ispaljivana iz okomitog položaja kontejnera opremljenog za hladno lansiranje. Nažalost, uz nju se veže i tragični incident koji je dodatno zaoštrio tenzije među velikim silama.

Početkom osamdesetih vršena su intenzivna poligonska ispitivanja Topola, koji je još bio u razvoju, pa je za noć 1. rujna 1983. bilo planirano lansiranje rakete s poligona na Kamčatki. Međutim, neposredno prije lansiranja u zabranjeni zračni prostor iznad poluotoka ušao je korejski putnički zrakoplov Boeing 747 na redovitoj liniji iz Anchoragea na Aljaski prema Seoulu preko Beringova mora. Ironično, let je imao simboličnu šifru: KAL 007. Sovjetske protuzračne snage dignute su na uzbunu, avion su presrela dva para sovjetskih lovaca Su-15 i pokušala ga prisiliti na slijetanje ili istjerati iznad prostora Kamčatke. Budući da je putnički avion nakon Kamčatke nastavio letjeti nad zabranjenim prostorom otoka Sahalina, lovci su ga oborili, pri čemu je poginulo svih 269 putnika i članova posade. Eksperimentalno lansiranje Topola bilo je otkazano.

Smrtonosna kompozicija

Gotovo istodobno s razvojem Topola, OKB-586 počeo je razvoj mobilnog sovjetskog ICBM-a RT-23 Molodjec (NATO-ova oznaka SS-24 Scalpel), namijenjena isključivo za željeznički prijevoz. Sustav se u operativnu uporabu počeo uvoditi 1987., dvije godine nakon Topola, a mogao se smještati i u silose. U obama je slučajevima primjenjivano hladno lansiranje, raketa je bila trostupanjska, na kruta goriva i većih dimenzija od Topola: dulja od 23 m, promjera prvog stupnja 2,41 m i ukupne mase veće od 104 tone na paljbenom položaju. Domet joj je iznosio oko 11 000 km, dakle kao kod Topola, ali bio je precizniji, tj. 150 do 250 m odstupanja na krajnjem dometu. Raketa je u svim inačicama nosila MIRV s deset bojnih glava, svaka snage oko 550 kilotona. Željeznicom je sustav prevožen u kompoziciji od šest vagona koju su vukle tri lokomotive M62. Jedan vagon nosio je generatore za uspravljanje lansera i lansiranje, drugi je bio zapovjedno vozilo, treći je prevozio opremu, a u trima su bili kontejnerski lanseri s raketama. Sve su komponente sustava proizvođene u Ukrajini, koja se s osamostaljenjem odrekla nuklearnog oružja, a proizvodnja Molodjeca prestala je 1991. godine. Tad su u operativnoj uporabi bile 92 rakete, od toga 36 u silosima u Ukrajini i 56 “željezničkih”. Ukrajinske snage svoje su sustave demontirale do kraja 1996. pa su operativni ostali samo “željeznički” u Rusiji, i to do 2008. godine.

Velik postotak

Razvoj moderniziranog Topola, sustava RT-2PM2 Topol-M (NATO-ova oznaka SS-27 Sickle B), počeo je razmjerno kasno zbog tranzicijskog razdoblja u Rusiji nakon raspada SSSR-a, koje se uvelike odrazilo na vojnu industriju. Iako je razvijan još osamdesetih, Topol-M morao je čekati bolja vremena i u operativnu uporabu počeo se uvoditi prilično kasno i “sramežljivo”. Prva dva sustava uvedena su 1997. u eksperimentalnu terensku eksploataciju, deset sustava 1998. u 104. raketnu diviziju u punu operativnu uporabu i još deset tijekom 1999. godine. Topol-M počinje se od 2000. uvoditi i u inačici za silose. Ukupno ih je do 2012. uvedeno 78, od toga čak 52 u silosima. U usporedbi sa starijom inačicom, Topol-M dulji je nešto više od metra i ima oko dvije tone veću masu. Domet je otprilike jednak, ali je preciznost odstupanja na cilju još manja (oko 200 m na krajnjem dometu), zbog usavršenog inercijskog sustava vođenja s GLONASS-om. Termonuklearna bojna glava jednaka je pa starija inačica polako odlazi sa scene, manje zbog gospodarskih prilika, a više zbog razvoja suvremenijih sustava. Prvi koji vrijedi spomenuti svakako je RS-24 Jars. To je dodatno moderniziran Topol-M pa u NATO-u uz oznaku SS-29 (zasad bez imena), još više koriste oznaku SS-27 Mod 2, kako bi se dodatno istaknula sličnost s prethodnikom. Jars je nešto kraći od sustava Topol-M, ima oko dvije tone veću masu, ali jednak sustav vođenja. Krajnji domet procjenjuje se na 11 do 12 tisuća kilometara. Osnovna je razlika među dvama projektilima u bojnoj glavi: Topol-M nosi jedinstvenu termonuklearnu bojnu glavu, a Jars može imati jednu od dvije inačice MIRV-a, od kojih prva nosi tri termonuklearne bojne glave pojedinačne snage oko 500 kilotona, a druga njih šest, svaku snage između 150 i 300 kilotona. Zapadni stručnjaci pretpostavljaju da su prva dva stupnja rakete na kruta goriva, dok bi treći mogao biti na tekuća, ali o tome nema konkretnih dokaza. Jars se počeo uvoditi u operativnu uporabu 2010. i predviđeno je da se uz hladno lansiranje koristi u samohodnoj inačici i za smještaj u silosima, a jedno se vrijeme raspravljalo i izradi željezničke inačice. Topol-M i Jars čine od 2016. godine oko 80 % cjelokupnog kopnenog strateškog nuklearnog potencijala ruskih oružanih snaga, ali predviđeno je da se uvode i novi, suvremeniji sustavi hipersoničnih brzina s promjenjivim balističkim putanjama.

Tajni domet

Zadnjih nekoliko godina ruski vojnoindustrijski kompleks intenzivno eksperimentira s ICBM sustavima čije nuklearne bojne glave imaju tzv. MaRV (Maneuverable Reentry Vehicle) konfiguraciju. To za sobom povlači sposobnost projektila za promjenu balističke putanje u završnoj fazi leta, nakon povratka u Zemljinu atmosferu, bez obzira na hipersoničnu brzinu (veću od pet maha) kojom se kreće. Doduše, prva koja je počela razvoj takve tehnologije bila je američka tvrtka McDonnell-Douglas, a prvi prototipovi ispitani su na sustavima Minuteman III još početkom osamdesetih. Poslije su MARV bojne glave postale operativne na MRBM sustavima Pershing II.

Moskovski institut za termalnu tehnologiju razvio je RS-26 Rubež, koji na zapadu smatraju dodatnom modernizacijom sustava RS-24 Jars. Konfiguriran je za hipersoničnu tehnologiju i korištenje MaRV bojne glave, a navodno se razvija i MIRV inačica, kod koje sve bojne glave imaju MaRV sposobnosti. Prvo uspješno lansiranje sustava izvršeno je 26. svibnja 2012. s poligona Pleseck na sjeverozapadu Rusije. Gađan je cilj na Kamčatki, oko 5800 km udaljen od mjesta lansiranja. Prema ruskim izvješćima, MaRV projektil razvojnog naziva Avangard uspješno je pogodio cilj nakon nekoliko minuta leta, s iznimnom preciznošću od svega 90 m odstupanja. Brzina u završnoj putanji, pri čemu je projektil još uvijek mogao mijenjati smjer, procijenjena je na više od 20 maha. Zasad je sustav još u razvoju, iako je svojedobno iz ruskih strateških nuklearnih snaga izišla informacija da će u operativnu uporabu početi ulaziti 2016. godine. Unatoč deklaraciji da je riječ o ICBM-u, prema dosadašnjim pokazateljima Rubež ima znatno manji domet pa su zapadni vojni analitičari uvjereni kako je posrijedi znatno usavršeniji nasljednik sustava srednjeg dometa RSD-10 Pioner, koji bi samim tim trebao podlijegati Sporazumu o uništenju nuklearnog oružja srednjeg dometa. Može se očekivati daljnji razvoj sustava RS-26, a još više hipersoničnog projektila Avangard, koji će sigurno dobiti inačicu za lansiranje sa zrakoplova, a vjerojatno i iz podmornica.

Preko Južnog pola?

Osim razvoja sustava RS-26 Rubež, ruska vojna industrija počela je i razvoj ICBM-a RS-28 Sarmat, koji bi se trebao uvoditi u operativnu uporabu nakon 2020. i postupno zamijeniti sustav R-36. Zasad je iz biroa Makejev na jugozapadu Rusije poznato razmjerno malo konkretnih detalja, osim da je riječ o sustavu namijenjenu isključivo za smještaj i ispaljivanje iz silosa tehnikom hladnog lansiranja, koji pokreću motori na tekuća goriva. Ta je raketa dulja od R-36 oko dva metra i teža nešto više od deset tona pa će nakon uvođenja u operativnu uporabu premašiti svjetski rekord po veličini i masi koji R-36 još uvijek drži. Izvana je dosta slična R-36 pa se sukladno NATO-ovoj klasifikaciji sve više spominje naziv Satan 2, a sadašnja je puna oznaka SS-X-30 Satan 2. Krajnji domet procjenjuje se na otprilike 900 km, a vjerojatno će biti opremljena jednom od triju vrsta MIRV bojnih glava – s težim teretom MIRV bi nosila do deset, a s lakšim do 15 bojnih glava. Predviđena je i inačica s MIRV-om koja bi nosila 24 hipersonična projektila Avangard. U svakom slučaju, ukupna snaga svih nuklearnih bojnih glava (neovisno o tome je li riječ o težoj, lakšoj ili Avangard inačici), procjenjuje se na 50 megatona. Zapadne analitičare zabrinjava potencijalna trajektorija tih golemih raketa. Naime, postoje pretpostavke da bi glavnu trajektoriju mogle imati preko Južnog pola, pri čemu bi se koristile sposobnostima frakcijskog orbitalnog bombardiranja, što bi u potpunosti onemogućilo bilo kakve protumjere.

Uz razvoj hipersoničnih strateških nuklearnih projektila, ruska vojna industrija intenzivno razvija konvencionalno taktičko raketno oružje hipersonične konfiguracije. No, to je druga tema, koja će se nametati kad takvi sustavi postanu operativni.

Marinko OGOREC