Po završetku II. svjetskog rata zanimanje Crvene armije za teške tenkove naglo je splasnulo. Unatoč tome sovjetski su stručnjaci tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća nastavili i dalje razvijati teške tenkove, sve do pojave tenka T-62, koji je imao znatno manju masu i bolje borbene odlike nego T-10

Na temelju iskustava stečenih s uporabom teških tenkova JS-2 i JS-3, vrh Crvene armije zaključio je da je razvoj novih teških tenkova isplativ. Nadali su se da će novi tenkovi donijeti i veću pouzdanost, kronični problem svih sovjetskih teških tenkova. Promatrajući ga isključivo kao tehničko rješenje, JS-3 je bio najbolji teški tenk II. svjetskog rata, a rješenja prvi put primijenjena na njemu poslije će se rabiti na sovjetskim, ali i zapadnim tenkovima. O kvaliteti JS-3 vjerojatno najbolje govori podatak da su sovjetski JS-3M (modernizirani) ostali u operativnoj uporabi sve do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

JS-4
Zbog toga začuđuje što kao osnova idućeg sovjetskog teškog tenka nije iskorišten JS-3 već stariji JS-2. Tajna ove odluke krije se u tome što je program razvoja teškog tenka JS-4 pokrenut 1944., usporedo s razvojem JS-3. Zapravo je bila riječ o pokušaju poboljšanja tenka JS-2. Novi je projekt dobio oznaku Objekt 701, a razvoj je dodijeljen glavnom projektantu L. S. Trojanovu. Projektanti su se nadali da će, rabeći JS-2 kao osnovu, u samo nekoliko mjeseci uspjeti razviti novi teški tenk, čija će serijska proizvodnja krenuti dovoljno brzo da sudjeluje u zadnjim bitkama II. svjetskog rata. Na ruku im je išao i strah vrha Crvene armije da će vojna industrija nacističke Njemačke uspjeti proizvesti neki novi supertenk. Nijemci su na kraju i uspjeli razviti tenk Tiger II mase 69,8 tona, ali su ga proizveli samo 487 komada. Osim toga zbog prevelike mase i nepouzdanosti Tiger II je bio veća opasnost za vlastitu posadu nego za protivnika.

Trojanovljev tim je razvio nekoliko različitih prijedloga za Objekt 701, a tri su i službeno predstavljena Direktoratu za tenkove Crvene armije. Prvi je bio Objekt 701-2 naoružan topom S-34 kalibra 100 mm, mornarički top prilagođen ugradnji u tenk. Objekt 701-5 dobio je drukčije rješenje oklopne zaštite. Objekt 701-6 bio je najkonzervativnije rješenje s topom D-25T kalibra 122 mm, ali kako je bio najmanje rizičan, vrh Crvene armije upravo je njega odabrao za daljnji razvoj. Zatražene su i neke izmjene u prvotnim planovima, prije svega postavljanje debljeg oklopa, dužeg tijela i ugradnja boljeg motora. Debljina oklopa tijela povećana je na 160, a kupole na čak 250 milimetara. Ugrađen je i novi dizelski V-2-IS V-12 motor snage 750 KS, čiji je sustav za hlađenje riješen kao kod njemačkog tenka Panther: ventilatori su smješteni na pokrov iznad motora s hladnjacima za vodu ispod njih. Nakon što bi prošao kroz hladnjake zrak bi strujao preko motora te ga dodatno hladio. Borbeni komplet činilo je samo trideset dvodijelnih granata za top D-25T. Kako bi se spriječilo njihovo nekontrolirano aktiviranje (uslijed udarca ili vatre), svaka se granata s pripadajućim barutnim punjenjem držala u zasebnom čeličnom spremniku, a spremnici su zauzimali dodatni prostor unutar kupole i tijela tenka.
Zbog priprema za serijsku proizvodnju JS-3 tenka i približavanja kraja rata razvoj Objekta 701-6 se usporio. Odluka o serijskoj proizvodnji donesena je tek u travnju 1945. te mu je dana službena oznaka JS-4. Velikoserijska proizvodnja pokrenuta je tek 1947. kad je i ušao u operativnu uporabu.

Proizvodnja je zaustavljena 1949. nakon proizvedena samo 200 (neki izvori navode 250) primjeraka. Najviše je bilo zamjerki na premalu brzinu (na dobrom putu mogao je postići 34 km/h) i preslabu pokretljivost. Uz to ostali su i stari problemi s transmisijom koja se redovito kvarila. S obzirom na to da je borbena masa JS-4 bila čak 60 tona to i nije bilo čudno. Zbog tako velike mase JS-4 nije bilo moguće prebaciti preko velike većine tadašnjih sovjetskih mostova, a kamoli prevesti kamionom. Čak bi i prijevoz željeznicom često bio otežan.
Unatoč tim nedostacima JS-4 je 1950. upućen na Daleki istok gdje je, po Staljinovoj zapovijedi, Crvena armija formirala udarne tenkovske postrojbe namijenjene sudjelovanju u Korejskom ratu. Unatoč kineskom inzistiranju Staljin je na kraju odustao od masovnog uključivanja Crvene armije u Korejski rat bojeći se izazivanja sveobuhvatnog nuklearnog rata sa Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto toga ostavio je snažne oklopne snage na granici između Sjeverne Koreje i Sovjetskog Saveza te dopustio Pekingu da pošalje svoje postrojbe u Koreju. Tako su svi JS-4 ostali na Dalekom istoku gdje su potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća modernizirani po ugledu na JS-3M. U operativnoj su uporabi ostali sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

JS-5
U većini stručne literature postojanje teškog tenka JS-5 uopće se ne spominje. Projekt je 1944. pokrenuo J. Kotin u Tvornici broj 100 s nadom da će u kratko vrijeme stvoriti novi teški tenk koji će otkloniti sve nedostatke uočene na JS-2. Njegov je tim razvio više inačica koje su se razlikovale po naoružanju, oklopnoj zaštiti i rješenjima kupole. Iako su se uglavnom oslanjali na postojeća rješenja neki prijedlozi su bili originalni i poslije će se primijeniti na sovjetskim tenkovima. Iako je navodno proizveden je samo jedan drveni model tenka ostaje otvoreno pitanje kako je cijeli projekt uspio dobiti službenu oznaku Crvene armije.

JS-6
Projektni biro SKB-2 još je tijekom 1944. započeo samostalni razvoj novog teškog tenka sa ciljem otklanjanja kroničnih problema s transmisijama. Neposredno nakon II. svjetskog rata SKB-2 se razdvojio na nekoliko novih projektnih biroa, od kojih su neki nastavili suradnju s tvornicom u Čeljabinskom dok su se drugi odlučili za ponovno otvorenu tvornicu Kirov u tadašnjem Lenjingradu. Tim predvođen glavnim konstruktorom Kotinom radio je na Objektu 703 koji je u tenk IS-4 pokušavao uklopiti novu elektro-mehaničku transmisiju. Nova je transmisija, barem teoretski, nudila znatno veću iskoristivost (prijenos snage s motora na gusjenice bez gubitaka) te poboljšanje u područjima pokretljivosti i upravljivosti. To rješenje nije bilo novo. Prvi je put iskorišteno još u I. svjetskom ratu na francuskom tenku St. Chamond. Tijekom II. svjetskog rata elektro-mehanička transmisija rabljena je na njemačkom lovcu tenkova Elefant, a eksperimentalno je ugrađena i na američki eksperimentalni tenk T-23. Kotin je kao uzor za razvoj svog rješenja uzeo transmisiju s Elefanta jer je nekoliko ovih vozila zarobljeno tijekom bitke za Kursk. Nakon što su na Kubinki intenzivno testirani i proučena njihova tehnička rješenja, posebno transmisije, započeo je razvoj sovjetskog rješenja. Prva su rješenja testirana na probnom vozilu IS-1E (preuređeni teški tenk IS-1). Nakon njihovog usavršavanja Kotin je započeo i s razvojem projekta uporabe nove transmisije na “pravom” tenku. Kao osnova pogona za Objekt 703 odabran je elektrogenerator DK-305A snage 385 kilovata. To je trebalo biti dovoljno da tenk mase 54 tone pokrene do maksimalne brzine od 43 km/h. Za cijeli se projekt zainteresirala i Crvena armija koja mu je dodijelila službenu oznaku JS-6. Sva su očekivana doslovno otišla u dim već prvog dana testiranja kad se je prvi prototip, nakon što je prošao samo desetak metara od montažne hale zapalio. Daljnja su testiranja pokazala da elektro-mehanička transmisija zahtijeva znatno bolje hlađenje. Osim toga tadašnji su elektromotori bili preteški i preslabe iskoristivosti da bi mogli pokretati teški tenk. Zbog toga je, u pokušaju da spasi cijeli projekt, Kotin na brzinu odustao od uporabe elektro-mehaničke transmisije te je ugradio klasičnu s tenka JS-4. Tako je nastao Objekt 252 koji je imao istu paljbenu moć kao i tenkovi JS-2, JS-3 i JS-4 ali je imao znatno slabiju oklopnu zaštitu u odnosu na JS-4. Zbog toga je vrh Crvene armije na kraju odbacio projekt razvoja teškog tenka JS-6 kao neperspektivan.

JS-7
Potkraj 1944. unutar Tvornice broj 100 počeo je razvoj novog sovjetskog teškog tenka s dvostrukim ciljem. Prvi je bio da se na temelju dotadašnjih iskustava s razvojem i uporabom teških tenkova konačno stvori tenk koji više neće imati problema s pokretljivošću i pouzdanošću. Drugi cilj je bio napraviti tako napredan tenk koji će na bojištu moću svladati ne samo njemački Tiger II već i znatno naprednije tenkove. Zahvaljujući potpori šefa tadašnje sovjetske tajne policije (NKVD) Z. P. Berije posao je dodijeljen J. Kotinu. Ozbiljan rad na novom projektu počeo je tek početkom 1945. Kako bi razradili što više naprednih rješenja pokrenuti su razvoji Objekata 257, 258 i 259. Razlike su se uglavnom odnosile na uporabu različitih pogonskih sustava i transmisija (mehaničke i električne). Na ljeto 1945. ovi su projekti objedinjeni unutar jedinstvenog Objekta 260. Kompletna tehnička dokumentacija za novi tenk dovršena je već 9. rujna iste godine, a zahvaljujući Berijevom pritisku vrh Crvene armije je uskoro odobrio i službenu oznaku JS-7. Novi je tenk po svemu bio drukčiji od dotadašnjih sovjetskih teških tenkova. Imao je visoku kupolu napravljenu od varenih čeličnih ploča. Kako bi se povećala zaštita ploče su zakošene. Druga razlika je bila u stražnjem dijelu kupole koja je izdužena kako bi se dobio dodatni prostor za smještaj streljiva. Za pogon je odabran dizelski motor V-16 snage čak 1200 KS. Razmatrala se i mogućnost ugradnje električne transmisije kao na JS-6. Kako je JS-7 po svemu trebao biti ispred svih tadašnjih tenkova tako je i za glavno naoružanje odabran top X-26 kalibra 130 mm. Sveukupno Objekt 260 bi imao borbenu masu od 68 tona. Zbog toga ne čudi da je napravljen samo jedan drveni model prije nego što je projekt zaustavljen.

U drugoj polovici 1946. službeno je pokrenut razvoj novog teškog tenka, koji je opet dobio oznaku Objekt 260. Kako je prvi prototip dovršen 8. rujna 1946. očigledno je da je cijeli projekt pokrenut puno prije, ali bez službene potpore. Nakon neuspjeha prvog Objekta 260 tim pod vodstvom Nikolaja Šašumira dobio je priliku da u kratkom vremenu realizira svoj projekt. Nakon što je prvi prototip uspješno obavio testiranja (do kraja 1946. uspio je prijeći 1000 km) 25. prosinca 1946. dovršen je i drugi. Tijekom testiranja ostvarena je maksimalna brzina od čak 60 km/h, što je bilo odlično postignuće i za puno lakše tenkove tog vremena. Prosječna putna brzina na dobrom putu bila je 32 km/h. Ove su brzine ostvarene zahvaljujući uporabi prerađenog dizelskog brodskog motora snage 1050 KS. Jedna od odlika novog tenka bila je uporaba gusjenica s kombinacijom gumenih i čeličnih članaka, slične onima koje su američki tenkovi rabili tijekom II. svjetskog rata. Novi Objekt 260 dobio je top S-26 kalibra 130 mm s plinskom kočnicom na ustima cijevi. Testiranja su pokazala da se prosječna brzina paljbe kretala od šest do osam granata u minuti, što je bilo jako dobro s obzirom na kalibar i težinu granate. Tajna je bila u uporabi novog poluautomatskog punjača. Zbog potreba testiranja napravljena su dva tijela i dvije kupole. Na testnom poligonu Kubinka testirana im je otpornost na paljbu topova kalibra 88, 122 i 128 mm. Rezultati su uporabljeni za projektiranje finalne inačice tijela i kupole.

Međutim, kako je II. svjetski rat završio, a u serijskoj su se proizvodnji nalazila čak tri modela teških tenkova, tako je i Crvena armija odgađala odluku o usvajanju novog teškog tenka. Umjesto toga tijekom 1947. zatraženo je da se Objekt 260 poboljša. Ponovno su redizajnirani tijelo i kupola kako bi se poboljšala razina oklopne zaštite. Tenk je dobio i novo glavno naoružanje ? novi top S-70 (L/54) kalibra 130 mm. Taj prerađeni brodski top ispaljivao je granatu mase 33,4 kg brzinom od 900 m/s (neki izvori navode podatak od čak 945 m/s) na ustima cijevi. Borbeni komplet je brojao 30 granata. Uz njega je išao i novi sustav za kontrolu paljbe koji je znatno pojednostavio ciljanje. U ljeto 1948. tvornica Kirovskij je proizvela četiri predserijska JS-7. Prošavši tvornička testiranja predani su državnoj komisiji. Nakon testiranja komisija je zaključila da je JS-7 najbolji sovjetski tenk uopće. Posebno je dojmljiva bila razina oklopne zaštite koja je bez problema mogla izdržati paljbu njemačkog tenkovskog topa kalibra 128 mm i sovjetskog kalibra 130 mm. Jedina mu je mana bila masa od čak 68 tona. Iako je Crvena armija naručila prvu seriju od 50 JS-7 naknadno je odlučeno da je tenk pretežak za uporabu te je serijska proizvodnja otkazana.

T-10 (JS-8/JS-9)
Nakon neugodnih iskustava s tenkom JS-4 čijih je 60 000 kilograma borbene mase bilo previše za tadašnje sovjetske ceste i mostove, te odustajanja od JS-7 zbog njegovih 68 000 kilograma, Crvena je armija zaključila da joj treba teški tenk čija borbena masa neće prelaziti 50 tona. Rad na novom projektu, označenom kao Objekt 730, dodijeljen je ponovno J. Kotinu. Zanimljivo je da je novi tenk još tijekom projektiranja dobio službenu oznaku JS-8, što navodi na pomisao da je i ovaj put Kotin iza sebe imao snažnu političku (policijsku) potporu. Razvoj novog tenka počeo je krajem 1948. a prvi je drveni model u razmjeru 1:1 dovršen iduće godine. Kao osnova uzet je tenk JS-3 na koji je postavljena nova kupola. Odmah je počela i izrada prvog prototipa koji je dovršen 1950. i uporabljen za tvornička testiranja. Prvih deset predserijskih tenkova dovršeno je u ljeto 1950. i na jesen iste godine poslano na testni poligon Kubinka. Nakon što su uočeni neki nedostaci tenk je ipak proglašen uspješnim te je predložena njegova serijska proizvodnja i uvođenje u operativnu uporabu.

Unatoč tome, a zbog potrebe niza izmjena i poboljšanja, serijska proizvodnja JS-8 nije nikad pokrenuta. Znatno izmijenjen i poboljšan tenk dobio je oznaku JS-9, ali ni on nije zadovoljio sve kriterije Crvene armije. Umjesto toga započeo je razvoj još naprednijeg JS-10. Pravi razlog za stalna odgađanja početka proizvodnje novog teškog tenka krio se u tome što je još od 1947. u masovnoj serijskoj proizvodnji bio tenk T-54 koji je po mnogim odlikama bio znatno napredniji od teških tenkova. U usporedbi s T-54 JS-8 i JS-9 nisu bili toliko napredni da bi se isplatila njihova serijska proizvodnja. Serijska proizvodnja JS-10 pokrenuta je tek 1952. godine. Kad je u ožujku 1953. Staljin umro nova sovjetska vlast odlučila je preimenovati i teške tenkove, koji su umjesto oznake JS (Josip Staljin) dobili oznaku T (tip). Tako je JS-10 postao T-10.

Glavno naoružanje T-10 bio je top D-25TA kalibra 122 mm, koji nije bio bitno bolji od topa D-10T kalibra 100 mm koji se rabio na tenku T-54. Kako bi se povećala preciznost topa tijekom paljbe iz pokreta 1955. su proizvedena dva prototipa. Prvi je dobio oznaku Objekt 267 sp.1 te je rabio sustav za stabilizaciju topa po okomitoj osi. Objekt 267 sp.2 dobio je još napredniji sustav za stabilizaciju po dvije (okomitoj i vodoravnoj) osi. Nakon godine dana testiranja sustav s Objekta 267 sp.1 uporabljen je na novoj inačici T-10A (Objekt 730A). Od 1957. u serijskoj je proizvodnji bio još napredniji T-10B (Objekt 730B) koji je rabio unaprijeđen sustav s prototipa Objekt 267 sp.2. Osim toga T-10B je dobio ciljnički sustav T2S-29-14 i sustav za usmjeravanje paljbe PUOT-2 Grom. Kako bi se poboljšala paljbena moć, posebno u odnosu na T-54, razvijen je novi top M-62-T2 L/43 (2A17) kalibra 122 mm s petokomornom plinskom kočnicom na ustima cijevi i borbenim kompletom od 30 granata. Top je dobio stabilizaciju po dvije osi, ciljnik T2S-29-14 i sustav za usmjeravanje paljbe 2E12 Liven. Novi je tenk označen kao Objekt 272, a u serijsku je proizvodnju 1957. godine uveden kao T-10M. Tenk su opremili i aktivnim infracrvenim sustavom za noćno motrenje i sustavom za ABK zaštitu. Od 1963. svi su T-10M opremljeni OPVT sustavom za podvodni gaz koji je omogućavao prijelaz vodenih zapreka do dubine od pet metara. Od 1967. u naoružanje je uvedeno APS potkalibarno i kumulativno (HEAT) streljivo. Po procjenama zapadnih izvora s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća HEAT streljivo je imalo probojnost od 460 mm homogenog čeličnog oklopa na udaljenosti od 1000 metara. Serijska proizvodnja zaustavljena je 1966., a već 1967. počelo je povlačenje T-10 u postrojbe druge crte ili pričuvu. Zanimljivo je da je T-10 iz naoružanja povučen tek 1993. godine. Ruski izvori navode da T-10 nikada nije izvožen niti rabljen u oružanim sukobima.

Ostali projekti
Tijekom 1957. Projektni biro Kotin je počeo rad na Objektu 277, novom teškom tenku koji je trebao sjediniti najbolje odlike JS-7 i T-10. Glavno je naoružanje bio top M-65 kalibra 130 mm opremljen stabilizacijom po dvije osi i aktivnim sustavom za noćno motrenje. Borbeni komplet je brojio 26 granata. Za pokretanje je odabran dizelski motor snage 1090 KS. Kako je Objekt 277 trebao biti ofenzivni tenk dobio je sustav za podvodni gaz i (posebno zanimljivo) sustav za zaštitu od nuklearnog djelovanja. Iako su tijekom 1958. dovršena dva prototipa Objekt 277 nije ušao u serijsku proizvodnju.

Iste godine (1957.) grupa inženjera pod vodstvom L. Trojanova počela je razvoj novog teškog tenka Objekt 279. Znajući da u konkurenciji tenkova T-54/55 i T-62 (koji je u to vrijeme ušao u završnu fazu razvoja) moraju predložiti nešto bitno bolje Trojanovljeva se ekipa odlučila za revolucionarna rješenja. A njih je bilo zaista mnogo, počevši od tijela neobičnog eliptičnog oblika koje je pružalo odličnu balističku zaštitu. Kupola je bila klasičnog oblika, a na čeonom dijelu imala oklop debljine 305 mm. U kupolu je ugrađen top M-65 kalibra 130 mm s borbenim kompletom od 24 granate. Sve je to dalo ukupnu masu od 60 tona, koja je raspoređena na čak četiri gusjenice. Za pogon je odabran dizelski motor 2DG-8M snage 1000 KS, a kao opciju projektanti su ponudili i dizelski motor DG-1000 manje snage (950 KS) ali veće pouzdanosti. Četiri gusjenice pružale su odličnu pokretljivost i (posebno) prohodnost po mekanim terenima jer je pritisak na tlo bio samo 0,6 kilograma na četvorni centimetar. Negativan dio bila je visina vozila od 2,64 metra, te (pre)složena konstrukcija transmisije. Tijekom 1957. izgrađen je jedan prototip koji je sačuvan te je izložen u muzeju u Kubinki.

Zadnji pokušaj proizvodnje sovjetskog teškog tenka bio je Objekt 770. Razvoj je počeo 1958. u tvornici u Čeljabinsku, pod vodstvom glavnog projektanta P. Isakova. Zapravo je bila riječ o povećanom T-62 koji je imao dovoljno veliku kupolu da se u nju smjesti top M-65 kalibra 130 mm (i borbeni komplet s 26 granata). Tako je dobiven tenk mase 55 tona koji je pokretao desetcilindrični dizelski motor DTN-10 snage 1000 KS, što je bilo dovoljno za maksimalnu brzinu od 55 km/h. Izrađen je jedan prototip čija su testiranja pokazala da se tenkom lako upravlja i da je zadovoljavajuće pouzdan. Usprkos tome procijenjeno je da ne donosi bitan napredak u odnosu na T-10 te nije odobrena njegova serijska proizvodnja. Prototip je izložen u muzeju u Kubinki.

Zaključak
Po okončanju II. svjetskog rata zainteresiranost Crvene armije za teške tenkove naglo je splasnula. Tome je posebno pridonijela pojava tenka T-54, koji je po svojim odlikama bio znatni napredak u odnosu na T-34. Usprkos tome sovjetski su stručnjaci pedesetih godina prošlog stoljeća nastavili i dalje razvijati teške tenkove, sve do pojave tenka T-62, koji je imao znatno manju masu i bolje borbene odlike od T-10. Pojavom T-64, te posebno T-72, Crvena armija je izgubila i zadnje trunke zanimanja za teške tenkove.

	JS-4	JS-6	JS-7	T-10	T-10M	Objekt 277	Objekt 279	Objekt 770
Borbena masa	60 t	54 t	68 t	50 t	50 t	55 t	60 t	55 t
Posada	4	4	4	4	4	4	4	4
Dužina	9,97 m	10 m	11,2 m	9,7 m	10,6 m	10,15 m	10,23 m	10,15 m
Širina	3,26 m	3,43 m	4,4 m	3,5 m	3,5 m	3,38 m	3,4 m	3,38 m
Visina	2,48 m	2,53 m	2,6 m	2,46 m	2,6 m	2,5 m	2,47 m	2,42 m
Najveća brzina	43 km/h	35 km/h	59,6 km/h	42 km/h	50 km/h	55 km/h	5 km/h	55 km/h
Autonomija	170 km	150 km	190 km	200 km	350 km	190 km	250 km	200 km

 

Tomo JANJČEVIĆ