Velika potražnja za preciznim, ali ne odveć razornim vođenim projektilima zrak-zemlja potaknula je razvoj novih inačica već postojećih, ali i razvoj potpuno novih projektila

Još jedan vođeni projektil koji je nastao radi hitnog zadovoljenja potreba za novim oružjima za blisku zračnu potporu jest britanski MBDA Brimstone. Brimstone je u razvoju od studenog 1996. godine. Često se opisuje kao preinačena inačica projektila Hellfire, ali je u osnovi to potpuno novi projektil. Za razliku od Hellfirea, Brimstone ima masivnije i čvršće tijelo, milimetarski radar koji omogućava način djelovanja “ispali i zaboravi”, te novu dvodijelnu bojnu glavu namijenjenu uništavanju oklopnih vozila. Tvrtka Boeing (koja s Lockheed Martinom proizvodi Hellfire) osigurava neke podsustave projektila, a tvrtka MBDA zadužena za proizvodnju radara i sastavljanje i završnu provjeru projektila. Iako svoje podrijetlo vuče iz zahtjeva Hladnog rata za protuoklopnim projektilom, Brimstone je isto tako pogodan za uporabu u novim, znatno izmijenjenim uvjetima ratovanja, barem po tvrdnjama MBDA-e. Izvorni Brimstone projektil razvijen je da bi uništavao valove sovjetskih tenkova i drugih oklopnih vozila, ali se pokazao neadekvatnim za uporabu u suvremenim sukobima, pa čak i kad je trebao uništavati oklopna ili neoklopna vozila. Naime, njegov milimetarski radar nema dovoljnu mogućnost razlučivanja ciljeva da bi u modu “ispali i zaboravi” mogao samostalno razlikovati vojna i civilna vozila. Praksa je pokazala i da se ne može vezati za točno određeni cilj već da u gustom (gradskom) prometu može pogoditi doslovno bilo koje vozilo.

Kako bi mogli iskoristiti barem dio proizvedenih projektila, britansko ministarstvo obrane je pokrenulo program modifikacije, koji se zapravo ograničio na zamjenu radarskog novim poluaktivnim laserskim sustavom vođenja.

Prvi sličan prijedlog razvoja Brimstone projektila s laserskim sustavom navođenja (nazvan Brimstone II) predložio je Boeing još 2006., ali je prijedlog odbačen zbog nedostatka interesa američke vojske. Sada je isti koncept prihvatilo britansko ratno zrakoplovstvo. Novi je projektil već integriran u borbeni sustav jurišnika Tornado GR.4, koji su već određeni za raspoređivanje u Afganistan, gdje će krajem 2009. godine zamijeniti Harriere. Brimstone je dugačak 1,8 metara i ima promjer tijela 17,8 centimetra. Masa mu je u trenutku lansiranja relativno malih 48,5 kilograma. Pokreće ga snažan raketni motor na kruto gorivo. Nakon lansiranja, raketni motor ubrzava projektil na nadzvučnu brzinu. Motor radi vrlo kratko uz minimum dima kako bi se i na taj način minimalizirala mogućnost otkrivanja položaja s kojeg je lansiran. Maksimalni mu je domet 32 kilometra.

U lipnju 2008. korporacija Thales je javnosti pokazala svoj projektil Light-LMM (Lightweight Multirole Missile). Light-LMM razvijen je na osnovi laserski navođenog projektila zemlja-zrak Starstreak. Dovoljno je malen i lagan da se može uporabiti i za naoružavanje manjih bespilotnih letjelica. Masa projektila je samo 13 kg, a maksimalni domet od 6000 do 8000 metara. Projektil je opremljen razorno-rasprskavajućom bojnom glavom mase tri kilograma. Početak serijske proizvodnje i operativne uporabe planiran je za 2011. godinu.

U međuvremenu je BAE Systems razvio naoružanu inačicu bespilotne letjelice Herti, a kao osnovno oružje uporabljen je upravo LMM. Nova borbena bespilotna letjelica nazvana je Fury. I austrijska tvrtka Schiebel uporabila je LMM za naoružavanje svoje bespilotne helikopterske letjelice S100.

Na tržištu vođenih projektila zrak-zemlja, namijenjenih bliskoj zračnoj potpori, još uvijek se nalaze i projektili razvijeni u doba najžešćeg Hladnoga rata. Jedan od njih je i AGM-65 Maveric američke korporacije Raytheon. AGM-65 Maverick proizvodi se s tri različita sustava vođenja (TV, lasersko i IIR) i s dvije vrste bojnih glava. Masa mu se kreće između 210 i 310 kg, a ima maksimalni domet do 24 km. Tijekom 2007. obnovljena je, nakon dvanaest godina, serijska proizvodnja laserski navođene inačice AGM-65E. Maveric je razvijen početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća za potrebe američke ratne mornarice i mornaričkog korpusa, a četiri desetljeća poslije američko ratno zrakoplovstvo zaključilo je da mu treba baš takav projektil kako bi “zakrpalo rupu” u asortimanu vođenih projektila zrak-zemlja za blisku zračnu potporu. I britansko je ratno zrakoplovstvo još krajem 2002. i početkom 2003. na brzinu nabavilo veću količinu projektila inačice AGM-65F2 (sa slikovnim infracrvenim tražilom) kako bi svojim jurišnicima Harrier GR.7 omogućilo precizne napade na ciljeve na zemlji tijekom invazije na Irak 2003. godine.

Svaki rat donosi svoje specifičnosti. Tako je rat u Iraku donio novu, nikad viđenu zadaću za borbene zrakoplove – potraga i uništavanje pobunjeničkih skupina koje postavljaju eksplozivne naprave kojima napadaju američka vozila. Pobunjenici se najčešće koriste brzim vozilima, koja ipak nisu dovoljno brza da bi izbjegla laserskim tražilima na Mavericima. Naravno, pod uvjetom da i operater uspije zadržati lasersku zraku na cilju. Zbog toga američko ratno zrakoplovstvo namjerava modernizirati dio operativnih Mavericka najnovijim laserskim tražilima. Do tada je “posudilo” manju količinu Mavericka iz zaliha američke ratne mornarice kako bi ih rabilo u borbama u Iraku. Zbog toga više nije neobično da se iznad Iraka vide američki borbeni avioni (recimo F-16 i F/A-18) naoružani kombinacijom vođenih projektila zrak-zemlja Paveway ili JDAM pod jednim krilom, te AMG-65 pod drugim.

Još jedan vođeni projektil zrak-zemlja koji se obilno rabi u Iraku jest AGM-114 Hellfire. Izvorno je razvijen kao helikopterski protuoklopni projektil, ponajviše za jurišni helikopter Boeing AH-64 Apache, a kasnije je ušao u naoružanje i drugih jurišnih i višenamjenskih helikoptera. Tako ga američka kopnena vojska u Iraku rabi i na helikopteru Bell OH-58D Kiowa Warrior. U međuvremenu je razvijena i inačica Hellfire II, još bolje prilagođena uporabi u zadaćama bliske zračne potpore. Maksimalni je domet Hellfirea II devet kilometara.

Nakon isporučenih 60 000 Hellfirea originalne inačice za američku vojsku i još 16 stranih kupaca, naknadno je isporučeno 21 000 inačice Hellfire II. Više od 5000 već je uporabljeno u borbama. Neke od inačica s laserskim navođenjem koje su u proizvodnji jesu AGM-114M (s razornom bojnom glavom), AGM-114N (s termobaričnom bojnom glavom) i AGM-114P, koja je specijalno razvijena za uporabu s bespilotne letjelice MQ-1 Predator. AGM-114P je dobio novo lasersko tražilo, koje može zahvatiti cilj i pri kutu od 90 stupnjeva, ili cilj izvan optičke vidljivosti, te biti lansirano s visine veće od 8300 metara. Posebna inačica je AGM-114L Longbow Hellfire (mase 49 kg), opremljen milimetarskim aktivnim radarskim navođenjem. AGM-114L razvijen je za uporabu s jurišnog helikoptera Boeing AH-64D. Osim na Predatorima, Hellfire se rabi i na bespilotnim borbenim letjelicama MQ-9 Reaper, koje mogu nositi i Pavewaye mase do 225 kg. Primarno je razvijen za uništavanje sovjetskih tenkova, ali Hellfireova kumulativna bojna glava nije se pokazala naročito učinkovitom protiv ciljeva kao što su zgrade ili drugi “mekani” ciljevi. Naime, često bi se dogodilo da projektil naprosto proleti kroz cilj i pritom mu nanese mala, ako uopće ikakva oštećenja. Zbog toga nisu bili rijetki slučajevi da bi pobunjenici, nakon pogotka Hellfirea, nastavili s djelovanjem iz pogođene zgrade. Za takve ciljeve razvijen je projektil AGM-114M s razornom bojnom glavom. Međutim, njegova relativno mala bojna glava nije imala dovoljnu razornu moć za velike infrastrukturne ciljeve.

Termobarička bojna glava
Međutim, kad je američki marinski korpus krenuo u Irak 2003., u svom je naoružanju imao do tada potpuno nepoznatu inačicu Hellfirea – AGM-114N, opremljenu termobaričkom bojnom (TBG) glavom. Američki su marinci prvi shvatili prednosti uporabe termobaričkih bojnih glava te su još krajem 2001. pokrenuli razvoj “termobaričkog” Hellfirea. Razvoj termobaričke bojne glave dodijeljen je malo poznatoj tvrtki Indian Head. Početni cilj je bio razviti dovoljno snažnu TBG, koja će moći razoriti šest prostorija unutar zgrade u polumjeru od 18 metara. Iako je standardni protuoklopni projektil američkih marinaca još uvijek BGM-71 Tow, za opremanje TBG-om odabran je projektil Hellfire. Zbog toga je klasična bojna glava, napunjena eksplozivom PBX-109, zamijenjena

TBG-om napunjenom PBX N-12 eksplozivom. Nova bojna glava nazvana Metal Augmented Charge (MAC), ima masu 3,63 kilograma. Prije američke invazije na Irak 2003. uspješno su lansirana samo dva AGM-114N projektila, a prva serija od 60 projektila dobivena je konverzijom već dovršenih AGM-114K.

Tijekom prve faze rata, preciznije rečeno uništavanja iračke vojske i okupacije Iraka, uporabljeno je tek 10 do 15 AGM-114N projektila. Javnosti je dostupan izvještaj jedne posade marinskog jurišnog helikoptera AH-1W Super Cobra: “Iz jedne je zgrade, velike zgrade, dolazila snajperska paljba. Pogodili smo je (s AGM-114N) i cijela se prokleta stvar jednostavno urušila.”

Nakon što je javnost saznala za postojanje projektila AGM-114N, termin termobarična bojna glava uglavnom se prestao rabiti. Umjesto njega u uporabu je ušao Metal Augmented Charge MAC) bojna glava. Puna serijska proizvodnja AGM-114N pokrenuta je 2003. godine. Nakon toga veća su poboljšanja napravljena i na projektilima AMG-114M, te čak i na AGM-114K, koji je dobio pojačanu razornu bojnu glavu. Velika Britanija je za svoje oružane snage kupila AGM-114N Hellfireje kako bi njima naoružala jurišne helikoptere kopnene vojske WAH-64D Apache Longbow, te vjerojatno i borbene bespilotne letjelice tamošnjeg ratnog zrakoplovstva MQ-9 Reaper.

Kako su i Maverick i Hellfire razvijeni tijekom Hladnoga rata za uništavanje bitno drukčijih ciljeva, a ni cijena proizvodnje im nije mala, za potrebe američkog ratnog zrakoplovstva i marinskog korpusa pokrenut je program razvoja novog oružja ili obitelji oružja Joint Air-to-Ground Missile (JAGM). JAGM je zapravo tek zamjena za, zbog nedostatka novca, otkazani program Joint Common Missile (JCM). Unutar JCM programa, korporacija Lockheed Martin je razvijala projektil AGM-169. Najbolja odlika projektila AGM-169 bio je njegov sustav navođenja, koji ujedinjuje poluaktivni laserski, milimetarski radarski i slikovni infracrveni način navođenja. Pri djelovanju s helikoptera, maksimalni domet mu je trebao biti 16 km. Ako bi se lansirao sa znatno bržih borbenih aviona, domet bi mu se povećao na 28 km. Zbog povećanih potreba za financiranje ratova u Iraku i Afganistanu, Pentagon je 2004. zatražio prekid razvoja, ali je Kongres u proračunskim godinama 2006. i 2007. odobrio 30 milijuna dolara za razvoj ključnih tehnologija.

U zahtjevu za proračunsku godinu 2008. tražilo se dodatnih 53,5 milijuna dolara kako bi se originalni JCM program prilagodio novom Joint Air-to-Ground Missile (JAGM) programu, koji sufinancira i Velika Britanija. Po najnovijim planovima, razvoj AGM-169 trebao bi se dovršiti do kraja proračunske godine 2011., a maloserijska proizvodnja krenula bi u proračunskoj godini 2012. U osnovi, JAGM je identičan JCM-u, te je namijenjen za naoružavanje jurišnih helikoptera i brzih mlaznih borbenih aviona. Program razvoja navođenog projektila zrak-zemlja JAGM sredinom rujna ove godine dobio je novi važan poticaj, čime se na određeni način iz svojevrsnog zaborava program vraća u središte interesa američkih oružanih snaga. Naime, sredinom rujna američko ministarstvo obrane sklopilo je ugovor s oba glavna takmaca, Lockheed Martinom s jedne strane i s druge Boeing/Raytheonom, koji se natječu za narudžbu od oko 54 000 projektila, kojima će biti financirana razvojno-ispitna faza novog navođenog projektila zrak-zemlja. Stalni razvoj vojne tehnologije te povećane operativne potrebe, posebice Koalicijskih snaga u borbi protiv terorizma, potaknule su daljnji rad na generacijskoj smjeni u obitelji navođenih projektila zrak-zemlja. Stoga se ne treba čuditi što američko ministarstvo obrane sklapa ugovor s dva glavna takmaca u razvoju, uz nimalo zanemarive poticaje od po 127 milijuna američkih dolara.

JAGM je namijenjen da zamijeni postojeće vođene projektile zrak-zemlja TOW, AGM-114 Hellfire i AGM-65 Maverick, odnosno njima će prije svega biti opskrbljene helikopterske flote američkog zrakoplovstva, mornarice i marinaca, koje čine helikopteri AH-64D Apache, ARH-70 Arapaho, AH-1Z Viper i MH-60R/S Seahawk. Osim toga, bit će opremane bespilotne letjelice MQ-1C Warrior te borbeni avioni F/A-18E/F Super Hornet. Prema određenim pretpostavkama, JAGM će biti težak oko 49 kg, duljina tijela projektila mogla bi biti oko 1,75 m, a domet projektila oko 28 km. Po sadašnjim planovima, JAGM projektil u operativnu bi uporabu trebao ući već 2016. godine. Međutim, nakon negativnih iskustava s JCM programom, čije je zaustavljanje i dovelo do nepotrebnog kašnjenja, još uvijek se ne može sa sigurnošću reći da će JAGM doći do faze serijske proizvodnje i operativne uporabe.

U međuvremenu je Hellfire dobio i nekoliko opasnih konkurenata. Jedan od najvećih je porodica vođenih protuoklopnih projektila Spike izraelske tvrtke Rafael. Porodica protuoklopnih vođenih projektila Spike već je ostvarila znatne prodajne rezultate, koji se mogu usporediti s izvoznim uspjesima sustava Javelin. Tako su ove godine izraelska tvrtka Rafael Armament Development Authority (proizvođač Spikea) i španjolski partner General Dynamics Santa Barbara Systemas započeli ispunjavanje ugovora, vrijednog više od 400 milijuna američkih dolara, o isporuci 2600 projektila Spike-LR i 260 lansera španjolskoj vojsci. Iako je Rafael razvio Spike porodicu za potrebe izraelske vojske, ona se podjednako dobro prodaje po cijelom svijetu. Po tvrdnjama proizvođača, dosad je prodano projektila i lansera u vrijednosti većoj od milijardu američkih dolara.

Osim Izraela, Spikei su prodani Nizozemskoj, Poljskoj (264 Spike-LR i 160 Spike-ER za oklopna vozila Patria OMV te sveukupno 2675 projektila), Italiji, Rumunjskoj, Finskoj (100 Spike-MR i 18 ER lansera), Singapuru, Češkoj, Španjolskoj i jednom nepoznatom korisniku u Latinskoj Americi. Tako je češka vojska 2006. odlučila da u narudžbi od 234 oklopna vozila na kotačima Steyr-Daimler-Puch 8×8 Pandur II bude i 78 vozila opremljenih Rafaelovom kupolom RCWS 30 naoružanom topom ATK Mk 44 Bushmaster kalibra 30 mm, strojnicom od 7,62 mm i dvostrukim lanserom projektila Spike-LR. Još se većim poslovnim uspjehom smatra posao za španjolsku vojsku. Sredinom 2006. španjolsko je ministarstvo obrane, nakon opsežnih testiranja konkurenata TRIGAT – Long Range tvrtke MBDA/LFK i AGM-114 Hellfire II tvrtke Lockheed Martin, odlučilo svoje nove jurišne helikoptere AS 665 Tiger opremiti projektilima Spike-ER. Prevagu su donijela testna lansiranja u kojima je Spile-LR ostvario stopostotni učinak (od četiri lansiranja četiri pogotka). Prednost ispred TRIGATA bila je i u tome što se Spike-ER već dokazao u borbi (na izraelskim jurišnim helikopterima AH-1F/S i AH-64A), dok MBDA-ov projektil još uvijek nije ni u serijskoj proizvodnji. Prednost pred Hellfireom bila je u načinu vođenja. Naime, Lockheed Martinov projektil ima laserski sustav navođenja, dok projektili porodice Spike rabe napredni sustav samonavođenja s kombinacijom infracrvenog i CCD pretraživača te sustav za automatsko praćenje cilja. Projektil je tijekom leta s lanserom povezan optičkim kablom, koji omogućava dvosmjernu komunikaciju. Spike-ER je odabralo i rumunjsko ratno zrakoplovstvo za modernizaciju svojih helikoptera IAR-330 SOCAT, a proizvođač navodi da ga je moguće rabiti i s drugih helikoptera, kao što su Mi-24 i A129 Agusta. Tvrtka Rafael još je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća predložila izraelskom ministarstvu obrane i vojsci razvoj naprednog protuoklopnog vođenog sustava, koji bi se temeljio na uporabi optičkog kabela. U to vrijeme ta je tehnologija bila na početku razvoja, pa se izraelska vojska odlučila za razvoj Man Portable Anti-Tank Systema (MAPATS) s laserskim sustavom navođenja. Unatoč odbijenici, Rafael je nastavio sa samostalnim razvojem novog protuoklopnog sustava, pa je 1978. napokon dobio suglasnost za njegovo financiranje novcem iz državnog proračuna.

Prva probna lansiranja novog projektila obavljena su 1992., a iste godine cijeli program bio je zaustavljen. Uvjeren u uspjeh cijelog projekta, Rafael je nastavio razvoj svojim novcem, pa je 1994. uspješno lansirao projektile i s prenosivog lansera i s helikoptera. Iste je godine program ponovno dobio službenu (novčanu) potporu ministarstva obrane. Pod imenom Gil ovaj je sustav 1998. ušao u operativnu uporabu u izraelskoj vojsci kao zamjena za sustave Dragon i Tow. Prvobitne oznake NT-G Gil, NT-S Spike i NT-D Dandy 2002. godine zamijenjene su sa Spike-MR, Spike-LR i Spike-ER. Naknadno je razvijen sustav Spike-SR. Spike-SR namijenjen je pješaštvu i specijalnim snagama, a ima maksimalni domet od samo 800 metara. Riječ je o lakom protuoklopnom vođenom sustavu čija je masa lansera i projektila samo devet kilograma, a posebno je prilagođen uporabi u urbanom okruženju. Znatno veći je Spike-MR maksimalnog dometa 2500 metara. Masa cijelog sustava je 26 kilograma, od čega na projektil sa spremnikom/lanserom otpada nešto manje od 13 kg. Sam lanser teži devet kilograma, na što treba dodati i kilogram koliko teži baterija. Uz to ide i postolje lansera mase tri kilograma. Tek nešto veću masu ima sustav Spike-LR dometa 4000 metara. Najveći je Spike-ER dometa 8000 metara. Iako je namijenjen ugradnji na vozila, helikoptere i brodove, razvijena je i prenosiva inačica s lanserom mase 55 kilograma, čemu se mora pridodati tronožno postolje mase 10,6 kg. Uz to ide i projektil koji sa spremnikom/lanserom ima masu 33 kilograma. S još nekim sustavima za kontrolu i održavanje, masa lansera i četiri projektila dostiže čak 134 kilograma. Zbog svog velikog dometa, Spike-ER je prilagođen i za uporabu na brodovima. Tako tvrtka Rafael potencijalnim kupcima nudi laki brodski topničko-raketni sustav Typhoon NTD, koji može rabiti široku paletu topova od 20 mm (GIAT M621, GIAT M693 i Oerlikon KAD-B/18), 23 mm, 25 mm (Bushmaster, GIAT M811 i Oerlikon KBA) do 30 mm (Oerlikon KCB, Mk 44 Bushmaster II i Mauser MK30 Model F). U sustavu Typhoon NTD Spike-ER se ponajprije rabi kao protubrodski vođeni projektil namijenjen uništavanju malih brzih i okretnih plovila koje je teško pogoditi klasičnim topovima. Njegov velik domet i optički sustav navođenja/samonavođenja daje mu velike prednosti pri djelovanju protiv takvih ciljeva.

Domagoj MIČIĆ