Kako bi se smanjila mogućnost kolateralne štete, najmoderniji vođeni projektili zrak-zemlja moraju imati veliku preciznost i ograničenu razornu moć

 

Iako je već pomalo dosadno gotovo svaki tekst o zrakoplovstvu započinjati riječima kako su ratovi u Iraku i Afganistanu uvjetovali znatne promjene u primjeni postojećeg i razvoju novog oružja, upravo je područje bliske potpore iz zraka doživjelo bitne izmjene i napredak. Naime, pokušavajući rabiti svoju neizmjernu tehnološku prednost nad pobunjeničkim skupinama u Iraku i Afganistanu, zapadne se vojske snažno oslanjaju na blisku potporu iz zraka, kojom žele uništiti ili barem onesposobiti protivnika i prije nego što dođe u priliku da snažnije napadne njihove snage na zemlji. Osim toga, zračni se udari rabe kao sigurni i učinkoviti preventivni udari na neprijateljske položaje i baze. U biti, isti se suvremeni višenamjenski borbeni zrakoplovi rabe za protugerilsku borbu, koja se znatno razlikuje u Iraku i Afganistanu. Dok se u Afganistanu ciljevi nalaze u visokim planinama i raštrkanim selima, u Iraku je najčešće riječ o uništavanju točkastih ciljeva u gusto naseljenim prostorima.

S druge strane, suvremene zrakoplovne snage vrlo su dobro opremljene za takve zadaće, i to prije svega zahvaljujući preciznim sustavima za obilježavanje ciljeva i navođenje isto tako preciznih projektila zrak-zemlja na njih. Precizna satelitska navigacija, višemodna tražila, vođeni projektili opremljeni datalinkom za konstantni prijenos podataka u realnom vremenu, te njihove najrazličitije kombinacije, sve to dodatno povećava učinkovitost zračnih snaga u bliskoj zračnoj potpori.

Iako velika većina borbenih zrakoplova za blisku zračnu potporu, koji su trenutačno u operativnoj uporabi, vuku svoje “korijene” iz Hladnoga rata, oni su daleko odmaknuli od nekadašnjih klasičnih lovaca-bombardera. Borbeni polumjer djelovanja i brzina suvremenih strateških bombardera omogućava im da satima ostanu iznad zone borbenog djelovanja, te u jedno poslijepodne unište nekoliko udaljenih i potpuno različitih ciljeva. Zahvaljujući najsuvremenijim “pametnim” vođenim projektilima zrak-zemlja u zadaćama bliske zračne potpore, više se ne rabe isključivo taktički borbeni avioni, već i strateški bombarderi B-2, B-1B i B-52H, opremljeni sustavima za otkrivanje i obilježavanje ciljeva, smještenim u podvjesnicima, te najsuvremenijim datalinkovima. U isto vrijeme, najmanji borbeni zrakoplovi – bespilotne letjelice kao što su MQ-1 Predator ili MQ-9 Reaper rabe se u izvršavanju strateških zadaća.
Veliko, ako ne i odlučujuće značenje u izvršenju bliske zračne potpore imaju i komunikacijski sustavi, kao što je ROVER tvrtke L-3, ali i drugi video datalinkovi. Mogućnošću prijenosa ogromnih količina podataka u realnom vremenu ovi sustavi omogućavaju da sliku cilja ili situacije na zemlji u realnom vremenu vide svi uključeni u odvijanje operacije.

Usprkos svom razvoju tehnologije i najsuvremenijim sustavima, izvođenje bliske zračne potpore još uvijek nije jednostavna operacija, posebno ne za snage na zemlji. Tako danas u Iraku zračne snage za blisku potporu moraju uništavati ciljeve u gusto naseljenim gradovima. Pritom glavni problem nije nepreciznost oružja, već njegova prevelika snaga. Kako je većina projektila zrak-zemlja, koja se danas operativno rabe, razvijena u doba Hladnoga rata, najčešće su napravljena s (pre)velikom razornom moći, po tadašnjoj filozofiji “što jače, to bolje”. Tako danas i relativno male bombe, kao što je Mk 82 mase samo 227 kg, imaju preveliku razornu moć za gradske i seoske ciljeve. Ili, drugim riječima, kolateralna šteta je znatno veća od prihvatljive.

Rješenje je u razvoju novih vođenih projektila zrak-zemlja znatno manje snage i usmjerenog djelovanja, kako bi se kolateralna razaranja smanjila na minimalnu. Međutim, razvoj takvog oružja zahtijeva vrijeme i novac. Osim toga, dio tehnologija potreban za njihov razvoj još je u ranoj fazi razvoja, što opet zahtijeva još više vremena i novca. Druga je mogućnost već postojeća oružja prilagoditi novim uvjetima djelovanja. Iako se to čini brzim i prihvatljivim rješenjem, rezultati su često polovični. Da ni taj proces nije tako brz pokazuje činjenica da se još uvijek za zadaće bliske zračne potpore rabe laserski vođene bombe Paveway. Paveway je osmislila i razvila američka tvrtka Raytheon. Iako je u međuvremenu proizvodnja podijeljena i s tvrtkom Lockheed Martin, Raytheon je još uvijek glavni izvoznik Pavewaya.

Obitelj laserski vođenih bombi Paveway velika je i raznolika, te je podijeljena na dva osnovna sustava, od kojih je Paveway II najčešći. Iako jednostavan i jeftin za uporabu, Paveway II pati i od nekih nedostataka. Jedan je nedovoljno precizno upravljanje letom, zbog čega ima smanjenu preciznost. Složeniji i zato skuplji Paveway III ima unaprijeđen sustav za kontrolu leta, poboljšan senzor za poluaktivno lasersko navođenje, te mogućnost uporabe s malih visina i pri velikim brzinama. Današnja zapadna doktrina bliske zračne potpore preferira uporabu vođenih bombi GBU-12 Paveway II (227 kg) i GBU-16 Paveway II (450 kg), dok je GBU-10 Paveway II (900 kg) uglavnom namijenjen za uništavanje velikih infrastrukturnih ciljeva.

Početkom ovog desetljeća, Raytehon je na tržište ponudio i znatno unaprijeđen Enhanced Paveway opremljen već klasičnim laserskim, ali i GPS-inercijalnim sustavom navođenja. Dodatkom GPS-inercijalnog sustava navođenja bitno se poboljšala preciznost, posebice tijekom loših vremenskih uvjeta, ili, što na bojištu nije rijetkost, velike koncentracije dima. Razvoj Enhanced Pavewaya pokrenut je uglavnom na zahtjev britanskog ratnog zrakoplovstva, te je nastao na jedinstvenoj konfiguraciji britanskog Pavewaya II mase 450 kg. Za potrebe američkog ratnog zrakoplovstva razvijene su inačice Paveway III (EGBU-24 i EGBU-28) namijenjene uništavanju ukopanih ciljeva. U zadnjih nekoliko godina. Raytheon je u potpunosti modificirao cijelu Paveway obitelj te je prilagodio uporabi i GPS-inercijalnog navođenja, što je dovelo do povećanja stranih narudžbi. Trenutačno Paveway III obitelj obuhvaća GBU-48 (EGBU-16) mase 450 kg, GBU-49 (EGBU-12) mase 225 kg i GBU-50 (EGBU-10) mase 900 kg.

Ali nije Paveway jedini na tržištu. Uz njega se nalazi i Boeingov JDAM (Joint Direct Attack Munition), koji je po mnogim odlikama još naprednije oružje. Do danas je više od 195 000 JDAM-a isporučeno američkom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici, te nepoznati broj za još 19 stranih kupaca. Proizvodnja JDAM-a stalno raste uz konstatno smanjiva cijene. Iako je linija za sastavljanje u St Charlestonu u Missouriju ograničena brojem zaposlenih, oni ipak svakog radnog dana uspiju dovršiti 60 JDAM-a, što je jedan projektil svakih sedam minuta. Kao i Paveway i JDAM komplet nije dovršeno oružje. Osnova mu je GPS/inercijalni sustav za navođenje, koji se postavlja na širok spektar standardnih nevođenih bombi, uključujući standardnu višenamjensku bombu Mk 84 mase 900 kg, BLU-109 penatratorsku bombu (GBU-31 JDAM), Mk83/BLU-110 (GBU-32 JDAM) mase 450 kg i Mk 82/BLU-11 (GBU-38 JDAM) mase 250 kg.

Lakše opcije
Kad je 2003. i 2004. GBU-38 počeo ulaziti u širu operativnu uporabu, otvorile su se nove mogućnosti uporabe. S jedne strane, masa od samo 250 kg omogućuje mu uporabu na velikom broju borbenih letjelica koje su u operativnoj uporabi u američkom ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici. Tijekom 2007. američka ratna mornarica je u operativnu uporabu uvela GBU-38(V)4/B JDAM, koji inkorporira novu BLU-126/B bojnu glavu, specijalno razvijenu za blisku zračnu potporu u urbanom okruženju. BLU-126/B je bojna glava male razorne moći, a dobivena je tako da je iz klasične bombe MK 82 odstranjeno čak 85% eksplozivnog punjenja, koje je zamijenjeno inertnim materijalom. Tako je ostalo samo 12,15 kg eksploziva. Prvi je put BLU-126/B borbeno uporabljen u Iraku 27. srpnja 2007., s F/A-18 Horneta američkih marinaca.

Još jedan napredak ostvaren je razvojem Laser JDAM-a (LJDAM – GBU-54/B), koji omogućava dvojni način navođenja. Dodavanjem laserskog navođenja, koje se aktivira u završnoj fazi leta, GBU-54/B je dobio mogućnost djelovanja protiv pokretnih ciljeva. Tijekom testiranja sustav je dokazao mogućnost djelovanja protiv ciljeva koji se kreću brzinama do 112 km/h. Zanimljivo je da je laserski tragač DSU-38/B smješten u prostor u kojem se inače nalazi radarski blizinski upaljač DSU-33/B, čime je ostvarena jednostavna, brza i jeftina konverzija. Razvoj LJDAM-a započeo je 2005. kako bi se dobilo novo oružje sposobno uništavati najširi spektar ciljeva. U svibnju 2007. naručeno je 600 GBU-54/B, od čega 400 za američko ratno zrakoplovstvo i 200 za ratnu mornaricu. Do lipnja 2008. američko ratno zrakoplovstvo je dobilo 60 LJDAM-a.

Nakon okončanja razvoja LJDAM-a, Boeing se okrenuo razvoju nove inačice JDAM-a s radarskim samonavođenjem. Najveća je prednost uporabe radara mogućnost djelovanja protiv pokretnih ciljeva bez obzira na vremenske uvjete. Radar JDAM će dobiti milimetarski radar, slično kao i projektil Hellfire. Boeing se nada da će američko ministarstvo obrane ovom programu dodijeliti status Joint Capability Technology Demonstration (JCTD) kako bi dobio proračunska sredstva za njegov daljnji razvoj.

Još jedno Boeingovo napredno oružje jest GBU-39/B Small Diameter Bomb (SDB), koji, usprkos znatno manjim dimenzijama, ima preciznost i učinkovitost kao i znatno veći JDAM. Zbog toga je prikladan za uporabu s aviona kao što su F-22 i F-35. SDB je od početka rađen za blisku zračnu potporu u urbanom okruženju te ima slabu bojnu glavu, koja zbog toga ne može proizvesti veliku kolateralnu štetu. Tajna je u Focused Lethality Munition (FLM) bojnoj glavi, koja je projektirana tako da pruža fokusirano razaranje s vrlo malo fragmentiranja. Rad na FLM-u započeo je još 2006. godine, a razvijena je zajedničkim naporima Lawrence Livermore National Laboratoryja i USAF Research Laboratoryja.

S druge strane Atlantika, europske tvrtke zasad ozbiljno kasne u razvoju oružja pogodnih za blisku zračnu potporu u urbanom okruženju. Jedino je Francuska razvila svoj komplet za lasersko navođenje bombi. Rezultat je obitelj Bombe Guidée Laser (BGL) tvrtke Matra, koja je sada u sastavu koncerna MBDA. Problem je što je BGL skup i ograničenih mogućnosti integracije na borbene zrakoplove. Osim toga, trenutačno su u operativnoj uporabi BGL 400 i BGL 1000, čija je razorna snaga daleko prevelika za zadaće bliske zračne potpore u urbanom okruženju.

Manje je više
Iako francuska vojska ne sudjeluje u okupaciji Iraka, potrebe djelovanja u Afganistanu dovele su do kupnje Raytheonovih vođenih bombi Paveway II i III ? uključujući i malo poznatu GBU-22 Paweway III EGBU-12 od 225 kg. Francuska vojska je prošle godine s velikim očekivanjima u operativnu uporabu uvela Enhanced Paveway II. Zanimljivo je da je kao prvi korisnik odabran mornarički palubni jurišnik Super Etandard. Od iduće godine Enhanced Paveway II će se rabiti i na Mirageima 2000 francuskog ratnog zrakoplovstva.

Još jedan francuski projekt od kojeg se mnogo očekuje jest Armement Air-Sol Modulaire (ASSM) tvrtke SAGEM. Samo za svoje potrebe francusko ratno zrakoplovstvo naručilo je čak 3000 AASM-a za naoružavanje višenamjenskog borbenog aviona Rafale, kao njegov osnovni precizni projektil zrak-zemlja. Maksimalne mase 340 kilograma, ASSM kombinira standardno tijelo bombe i kit za upravljanje letom s pripadajućim sustavom za usmjeravanje leta. Može rabiti sveprisutnu američku bombu Mk82 ili 250 kilograma tešku inačicu MBDA-ove BANG (Bombe Aeronavale de Nouvelle Generation) bombe. Pritom rabi repni komplet s ugrađenim malenim raketnim motorom i rasklopivim krilima, te nosnu sekciju s kanardima namijenjenima upravljanju letom projektila. Nosna sekcija u sebi ujedinjava i GPS/inercijalni sustav navođenja (čiji je CEP 10 metara) ili još napredniji sustav navođenja koji, osim GPS/inercijalne navigacije, ima i slikovni infracrveni sustav samonavođenja u završnoj fazi leta. Radi povećanja preciznosti, inercijalni sustav navođenja projektila tijekom leta na avionskom podvjesniku cijelo vrijeme ispravlja svoje podatke rabeći isti takav sustav aviona koji ga nosi. Slikovno infracrveno tražilo može se programirati prije lansiranja projektila s osnovnim podacima (infracrvenim odrazima) ciljeva dobivenih iz izvidničkih platformi (najčešće sa satelita). To ASSM-u pruža veću neovisnost od GPS navođenja (i mogućnosti njegova ometanja) te znatno povećava preciznost. S raketnim pogonom, taj projektil ima maksimalni domet nešto veći od 50 kilometara ako se lansira s velikih visina, te “samo” 15 kilometara ako se lansira s malih visina. Raketni je motor i ugrađen zbog mogućnosti lansiranja pri letu aviona na malim visinama, jer je let velikim brzinama na vrlo malim visinama, prateći konfiguraciju terena, jedan od važnijih elemenata preživljavanja Rafala.

 

Obična bomba s krilima lansirana s tih visina ne bi mogla ostvariti dovoljan domet i dovoljnu brzinu udara u cilj. Podaci vezani uz ASSM projektil navode da je njegova standardna brzina udara u cilj 260 metara u sekundi (0,9 Macha). Kinematika projektila, između ostalog, dopušta da se istodobno lansira do šest projektila, koji će svojim zasebnim putanjama napasti šest posebnih ciljeva. Ili će više njih napasti isti cilj rabeći pritom drukčije putanje. Problem je jedino u tome što lansiranje šest ASSM-a na šest različitih ciljeva ponekad zahtijeva i šest različitih pozicija lansiranja, posebice ako se lansiraju s vrlo malih visina. Osnovna namjena ASSM-a je uništavanje točkastih ciljeva, te će u toj ulozi zamijeniti vođeni projektil zrak-zemlja AS 30L. Zahvaljujući datalinku, ASSM se može tijekom leta preusmjeriti na novi cilj. Veliki napredak u razvoju ASSM projektila ostvaren je u veljači ove godine. Tada je s Miragea 2000 lansiran ASSM opremljen slikovnim infracrvenim sustavom samonavođenja. U srednjem dijelu leta projektil je navođen pomoću GPS sustava, čija je točka udara namjerno pomaknuta za nekoliko stotina metara od mete. U završnoj fazi leta slikovni infracrveni sustav samonavođenja otkrio je metu te je sliku u realnom vremenu prenio u avion, zahvaljujući čemu je izvršena korekcija leta i pogodak u metu.

ASSM u ratu
Prva borbena uporaba ASSM-a dogodila se u travnju ove godine, kad su dva Rafala ratnog zrakoplovstva lansirala projektile na ciljeve u Afganistanu. Rafale su navodili kanadski časnici za navođenje aviona. Rafalei su morali pružiti blisku zračnu potporu snagama u kontaktu s neprijateljem, pri čemu su za osvjetljavanje ciljeva rabljeni Miragei 2000D. ASSM-i su uporabljeni tek kad je loše vrijeme onemogućilo Mirage da lansiraju svoje Pavewaye. Pritom su ASSM-i navođeni GPS-om prema unaprijed određenim točkama.

U svibnju 2008. objavljeno je da su SAGEM i MBDA postigli dogovor oko daljnje prodaje i razvoja ASSM-a. MBDA će tako voditi promidžbu i prodaju projektila stranim kupcima, a obje će tvrtke surađivati i na razvoju novih inačica. Na taj je način MBDA uspio znatno proširiti svoju ponudu vođenih projektila zrak-zemlja, a SAGEM je dobio snažnog partnera koji će značajno povećati mogućnosti prodaje. To prije što je ASSM jedan od rijetkih preciznih projektila zrak-zemlja koji se proizvode izvan Sjedinjenih Američkih Država.

Preko kanala
S druge strane La Manchea, britansko ratno zrakoplovstvo, pa stoga i tamošnje tvrtke, nisu pokazivali veliko zanimanje za razvoj i kupnju (proizvodnju) preciznih vođenih projektila zrak-zemlja. Sve se uglavnom svodilo na proizvodnju klasičnih i kazetnih bombi, nevođenih raketa zrak-zemlja. Potrebe za preciznim oružjem zadovoljavane su uporabom američkog Pavewaya II, koji se postavljao na britanske bombe. Međutim, upravo je britansko ratno zrakoplovstvo potaknulo razvoj Enhanced Pavewaya, te aktivno sudjeluje u razvoju nove generacije koja je u osnovi Raytheonov Paveway IV. Kako je britanska vojska aktivno uključena i u Iraku i u Afganistanu, potrebe za preciznim projektilima zrak-zemlja daleko nadmašuju mogućnosti Enhanced Pavewaya. Zbog toga je MBDA na brzinu razvio znatno napredniji laserski navođen projektil Brimstone. Tu je i vođeni projektil zrak-zemlja Lightweight Multirole Missile (LMM), koji je razvila tvrtka Thales.

Paveway IV britanskog ratnog zrakoplovstva – koji je na britanski zahtjev iz 2001. razvila američka tvrtka Raytheon Systems kako bi zadovoljila tamošnju potrebu za vrlo preciznim projektilom zrak-zemlja – sasvim se, nakon nekoliko godina kašnjenja, približio ulasku u operativnu uporabu. Zahtjev za njegovim razvojem temeljio se na iskustvima stečenim 1999. na Kosovu, kad su britanski borbeni avioni često bili nemoćni uništavati srpske ciljeve zbog lošeg vremena i nedovoljno preciznih vođenih projektila zrak-zemlja. Ovaj novi sustav objedinjava novu Lockheed Martinovu bojnu glavu mase 227 kg, koju je razvila tvrtka SEI, Thalesov višenamjenski upaljač Aurora namijenjen uništavanju “tvrdih” ciljeva i GPS-ov sustav navođenja opremljen sustavima za onemogućavanje ometanja. Dodatna opcija nudi Lockheed Martinov LongShot set krila za povećanje dometa. Važnost Pavewaya IV za britansko ratno zrakoplovstvo prije svega je u njegovoj veličini, ili bolje rečeno nedostatku veličine. Naime, zahvaljujući uporabi bombe Mk 82 povećane probojnosti, ali smanjenje razorne moći, britansko ratno zrakoplovstvo je prvi put dobilo precizni vođeni projektil zrak-zemlja bojne glave mase 227 kg. Do sada je britansko ratno zrakoplovstvo na raspolaganju imalo samo vođene projektile zrak-zemlja mase od 450 kg naviše, koji su redovito bili presnažni za uporabu u urbanom okruženju. Kako bi na neki način popunili prazninu kao kratkoročno rješenje, odabrana je uporaba vježbovnih betonskih bombi bez eksplozivnog punjenja.

Rad na Pavewayu IV započeo je 2003., ali je razvoj, uslijed velikih problema, tekao sporo. Najveći problem bio je razvoj novog “pametnog” upaljača Thales Aurora, koji na testiranjima obavljenim 2007. godine nikako nije uspijevao odraditi zadaće. Upravo je Aurora uzrokovala kašnjenje od 12 mjeseci, potrebnih za otklanjanje uočenih nedostataka, nova testiranja i verifikaciju novog oružja. Nova su testiranja s poboljšanim upaljačem dovršena u srpnju ove godine, te je u kolovozu Raytheon objavio da je Paveway IV spreman za operativnu uporabu. Aurora upaljač je ključan podsustav na britanskim Paveway IV bombama jer donosi mogućnost programibilnosti njegova aktiviranja, odnosno može se odabrati jedan od tri moda aktiviranja, koje može odabrati sam pilot u avionu, ovisno o njegovoj prosudbi i situaciji na bojišnici. Prvi mod je blizinsko aktiviranje bombe, što je prikladno pri napadu na tzv. meke ciljeve, odnosno pri aktiviranju iznad površine udara dodatno se širi radijus neutraliziranja protivnikova pješaštva. Drugi mod aktiviranja upaljača je “klasični”, koji aktivira bombu pri samom njezinu udaru u cilj. Treći mod aktivira Paveway IV s malim kašnjenjem, što je prikladno za napade na čvrsto utvrđene ciljeve ili podzemne objekte. Uz to, pilot u avionu može programirati i smjer prilaza bombe prema cilju, te kut pod kojim će bomba udariti u cilj. Time se želi postići veća preciznost uporabe bombe uz istodobno smanjenje neželjenih kolateralnih šteta i žrtava.

Osim toga, Raytheon predlaže da se sustavi s Pavewaya IV uporabe za modernizaciju britanskih Pavewaya II i Pavewaya II Plus.

Domagoj MIČIĆ