Rusko ratno zrakoplovstvo ne žuri s nabavom novog višenamjenskog borbenog aviona pete generacije domaće proizvodnje. Stoga bi prva službeno potvrđena strana narudžba upozorila na to da je njegov razvoj donekle dovršen te da je spreman za operativnu uporabu

 

Ruska državna medijska kuća Sputnjik objavila je 23. studenog 2020. na svojem portalu na francuskom jeziku vijest da je Alžir još u prosincu 2019. u tajnosti potpisao ugovor o kupnji 14 višenamjenskih ruskih borbenih aviona pete generacije Suhoj Su-57E. Doduše, potvrda je došla od “dobro obaviještenog izvora” koji tvrdi da je posao vrijedan dvije milijarde dolara. Analitičari su brzo zaključili da bi ta kupnja bila odgovor na skorašnju marokansku nabavu 25 američkih aviona F-16C/D Block 72 Viper. Osim toga, Lockheed Martin modernizirat će 23 marokanska F-16C u konfiguraciju F‑16V Block 52+. Alžirski ugovor o kupnji Su-57E navodno uključuje mogućnost povećanja narudžbe za još deset aviona te isporuku prvih primjeraka 2025. godine. Ako i kad ta vijest dobije službenu potvrdu, Alžir će postati prvi kupac Su-57E (E = eksportna, izvozna inačica Su-57), te bi do 2030. godine mogao imati više tih aviona od Rusije.

Kupi li Alžir Su-57E, time će “preteći” i Indiju, zemlju koja je s Rusijom pokrenula projekt razvoja višenamjenskog borbenog aviona pete generacije. Su-57 nastao je kao zajednički projekt u kojem se Indija nadala da će sudjelovanjem u financiranju doći ne samo do borbenog aviona pete generacije nego i do najnaprednijih tehnologija koje će moći primijeniti za svoje buduće projekte. No, stvari se nisu razvijale u skladu s indijskim planovima i nadama.

Rusija je svoj projekt nazvala PAK FA, što je pokrata sintagme koja se može prevesti kao “perspektivni zrakoplovni kompleks frontalnih zračnih snaga”. Indija je primijenila jednostavniji naziv “lovački avion pete generacije” (Fifth Generation Fighter Aircraft – FGFA). To je trebao biti jednak avion s jedinom razlikom što bi za indijsko zrakoplovstvo bila razvijena i dvosjedna inačica. Partneri su se usuglasili da će troškove razvoja dijeliti napola te da će Rusija Indiji dati sve tehnologije koje će omogućiti proizvodnju FGFA u državnoj tvrtki Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Indijsko ratno zrakoplovstvo planiralo je da FGFA postane njegov novi temeljni borbeni avion te da HAL za početak proizvede čak 214 primjeraka. Razvoj je u početku tekao dobro, no ubrzo su se pojavili problemi i Indija je 2018. definitivno odustala od programa.

Stalne medijske najave

Uz Alžir, Indiju, pa i Kinu, ruski mediji kao najvjerojatnijeg kupca Su-57E navode i Tursku, članicu NATO-a koja je sufinancirala razvoj F-35 Lightninga II, ali ne može kupovati te avione zbog političkih nesuglasica s Washingtonom. Ipak, zasad ne postoji službena potvrda o tome vode li se razgovori o mogućoj nabavi niti se spominje količina koju bi Turska naručila.

Kao potencijalni kupac Su-57E spominjani su i Ujedinjeni Arapski Emirati, no kako je ta zemlja nedavno dobila dozvolu za kupnju F-35, od toga zasigurno neće biti ništa. Ako ćemo vjerovati ruskim medijima, još je jedan izgledni kupac Irak, iako je to zasad politički i financijski vrlo neizvjesno. Puno je izvjesnija prodaja Su-57E Iranu jer je početkom 2021. godine toj zemlji ukinut embargo na kupnju oružja. Kako SAD i EU ne dolaze u obzir, Teheran će zasigurno kupovati od Rusije i/ili Kine. U medijima postoje najave da će Iran kupiti velik broj ruskih višenamjenskih borbenih aviona Su-30SME te da bi želio otkupiti licenciju za njihovu proizvodnju i pokrenuti je u vlastitim pogonima. Na taj bi način iransko zrakoplovstvo dobilo potrebnu kvantitetu da zamijeni velik broj zastarjelih aviona kao što su F-4, F-5 i F-14.

Još jedan kupac o kojem se govorilo bio je Egipat. No Kairo je 2015. godine odlučio kupiti 24 Rafalea (ugovor je bio vrijedan 5,2 milijarde eura) te 2019. naručio još 12 primjeraka. Iako nije avion pete generacije, Rafale je po mnogim značajkama napredniji od Su-57 (i od kineskog J-20) te bi, kao i u slučaju Indije, egipatska kupnja Su-57 bila zapravo besmislena.

Venezuela je jedna od zemalja koju ruski mediji vole isticati kao potencijalno velikog kupca ruske vojne opreme. Ta južnoamerička naftom prebogata zemlja teoretski bi morala imati dovoljno novca za takvu kupnju, no desetljeća političke nesigurnosti i nemira potpuno su je osiromašili. Nema sumnje da bi tamošnji politički i vojni vrh vrlo rado kupio velike količine ruske vojne opreme, uključujući i Su-57E, ali za to nema dovoljno sredstava.

Druga zemlja nakon Indije kojoj je Rusija ponudila kupnju Su-57 bila je Malezija. Ponuda je dana još 2013., no sve do 2019., kad je tadašnji malezijski premijer Mahathir Mohamad objavio planove za modernizaciju ratnog zrakoplovstva, o tome se nije puno izvješćivalo. Potaknuta jačanjem singapurskog (kupnja F-35A) i indonezijskog zrakoplovstva (kupnja Su-35) i Malezija je odlučila kupiti novi višenamjenski borbeni avion. No onda je 2020. počela pandemija koronavirusa koja je snažno pogodila tamošnji turizam, a time i proračun, pa je kupnja novih aviona odgođena za neka bolja vremena. Zasad Malezija koristi starije avione F/A-18D (osam letjelica), Suhoj Su-30 (18) i Hawk 208 (13).

Izvoz bitan i za domaće zrakoplovstvo

Ruski mediji zaista često objavljuju vijesti o potencijalnim kupcima: novinska agencija Interfaks objavila je sredinom studenog 2020. tekst (zapravo intervju) u kojem se spominje i mogućnost prodaje Su-57E Indoneziji. U njemu je navedena i želja mnogih kupaca, posebno iz Azije, da dobiju dvosjednu inačicu. Jedini je problem što Jakarta intenzivno pregovara s Parizom o kupnji 48 Rafalea, a zajedno s Južnom Korejom sudjeluje u razvoju novog lovca KF-X. Uz Indoneziju se u zadnje vrijeme veže i moguća kupnja F-15EX.

Ruski su mediji 2019. uvelike pisali o već gotovoj prodaji Su-57E Vijetnamu. Takve je tekstove potaknula činjenica da je ta zemlja kupila školske avione Jak-130 i potpisala ugovor o modernizaciji svojih Su-27SK. Nagađanja su pojačana kad je Hanoj objavio da u najskorije vrijeme namjerava zamijeniti 34 aviona Su-22 najmodernijim višenamjenskim borbenim avionima. Rusija je ponudila Su-30SM (vijetnamsko zrakoplovstvo posjeduje ih 35 u inačici Su-30MK2V), no veliko je iznenađenje bilo kad je Hanoj objavio da je skloniji kupnji američkog F-16V. Moskvi nije preostalo ništa drugo nego da Hanoju ponudi i Su-57E. No zadnje vijesti o tome potječu još iz 2019. godine.

Zašto je Rusiji tako važno da nađe kupce za Su-57E? Iz više razloga. Prvi je da je nakon indijskog napuštanja programa sav trošak razvoja Su-57 došao na naplatu ruskim poreznim obveznicima. Iako je razvoj službeno okončan 2018. godine, on i dalje intenzivno traje. Prije svega obuhvaća motor, ali i avioniku te RAM (Radiation-Absorbent Material) materijale koji upijaju radarske zrake te ih pretvaraju u toplinu. Uz djelomično pokrivanje troškova razvoja, strane bi narudžbe pokrile trošak pokretanja serijske proizvodnje. Rusko ministarstvo obrane naručilo je prvu seriju serijskih Su-57 u kolovozu 2018., no prvi je serijski primjerak završen godinu kasnije, a zatim je izgubljen u nesreći u prosincu 2019. Drugi serijski primjerak isporučen je u prosincu 2020. godine. Proizvodnja jednog primjerka godišnje nikako se ne može nazvati serijskom.

Znakovito je da je Ministarstvo obrane Ruske Federacije naručilo 2020. godine dodatnih 48 aviona Su-35S, 21 avion Su-30SM2 i 24 aviona Su-34. S obzirom na veličinu narudžbi drugih Suhoja i činjenicu da razvoj Su-57 još traje, najave ruskog ministarstva da će tamošnje zrakoplovstvo do kraja 2024. dobiti 22 aviona Su-57 ne čine se lako ostvarivim. No uz stranu narudžbu koja bi pokrila troškove pokretanja serijske proizvodnje to bi bilo znatno vjerojatnije.

Daleki početak

Početak Su-57 seže još u 1979. godinu, kad je SSSR pokrenuo program razvoja novog višenamjenskog borbenog aviona koji je trebao biti zamjena za MiG-29 i Su-27 te istodobno odgovor na europske programe Rafale i Typhoon. Rezultat su bila dva demonstratora tehnologija – MiG 1.44 i Su-47 (S-37) Berkut. Razvoj obaju programa oduljio se zbog političke i ekonomske krize koja je pogodila SSSR krajem osamdesetih i na koncu dovela do njegova raspada 1991. godine. Su-47 prvi je put poletio sredinom 1997., a MiG 1.44 početkom 2000., u vrijeme kad su na njima primijenjena tehnička rješenja bila zastarjela. MiG 1.44 poletio je samo dva puta. S druge strane Suhoj je, zahvaljujući zaradi od izvoza Su-27 tijekom devedesetih, imao dostatno sredstava za nastavak letnih testiranja Su-47. Suhoj tvrdi da ga je rabio za razvoj tehnologija koje će potom primijeniti na Su-57 te da je letio sve do 2007. godine.

Na službenim stranicama projektnog biroa Suhoj postoji vremenska karta na kojoj je kao početna godina razvoja aviona pete generacije označena 1999., no program I-21/PAK FA pokrenut je dvije godine kasnije. Početkom 2002. objavljeno je da će budući ruski avion pete generacije razvijati Suhoj na osnovi svojeg projekta T-50. Preliminarni projekt dovršen je u studenom 2004., a službeno je odobren već idućeg mjeseca. Testiranja maketa u zračnim tunelima počela su 2006. godine. Izrada prvog prototipa T-50-0, koji će se isključivo rabiti za statična ispitivanja, počela je u studenom 2006. godine. Rusko ratno zrakoplovstvo odobrilo je projektnu dokumentaciju u travnju 2007., a do kolovoza 2008. dovršena je izrada tvorničkih planova te je cjelokupna tehnička dokumentacija predana u Suhojevu tvornicu KnAAZ, tj. zrakoplovni zavod lociran u gradu Komsomoljsku na Amuru na krajnjem jugoistoku Rusije. Izrada prvog letnog prototipa T-50-1 počela je u prosincu 2007. i dovršena 20. kolovoza 2009. godine. Prvi let obavio je 29. siječnja 2010. Suhojev probni pilot Sergej Bogdan. Ukupno je proizvedeno devet prototipova namijenjenih letnom testiranju. Zadnji T-50-11 prvi je put poletio 6. kolovoza 2017. Taj je primjerak zapravo prvi predserijski s trupom i krilima napravljenim prema projektima za serijske avione.

Optimističan ugovor

Rusija i Indija zajednički su počele razvoj aviona pete generacije, a imaju dugu vojnu suradnju koja se uglavnom svodi na indijsku kupnju sovjetske/ruske vojne opreme. Indijsko ratno zrakoplovstvo opremljeno je avionima MiG-21 i MiG-29 te Suhoj 30MKI. Ruski borbeni avioni čine okosnicu indijskog zrakoplovstva, a Su-30MKI po licenciji proizvodi spomenuta tvrtka HAL. S isporučena 272 primjerka, Su-30MKI trenutačno je najbrojniji višenamjenski borbeni avion indijskog zrakoplovstva, a HAL je 2020. godine dobio narudžbu za još 12 primjeraka kako bi se nadoknadio gubitak prouzročen nesrećama. HAL očekuje da će ove godine dobiti i ugovor o početku modernizacije Su-30MKI.

Rusija i Indija imaju i nekoliko uspješnih zajedničkih programa razvoja oružnih sustava, a najuspješniji se odnosi na nadzvučni protubrodski vođeni projektil BrahMos. Nastao je na osnovi ruskog projektila P-800 Oniks i dosad su razvijene inačice za lansiranje s brodova, podmornica, aviona i obalnih lansera. Razvijena je i inačica za napade na kopnene ciljeve (krstareći projektil) koja se može naoružati nuklearnom bojnom glavom.

Prvi razgovori o zajedničkom razvoju višenamjenskog borbenog aviona pete generacije počeli su 2007. godine, kad je Suhoj već bio u završnoj fazi izrade projektne dokumentacije te je počela izrada prvog letnog prototipa. Rusko ratno zrakoplovstvo trebalo je odgovor na američki F-22, a indijsko avion koji će mu omogućiti da bude uz bok sve jačem kineskom. Sporazum između dviju vlada potpisan je u prosincu 2010., a njim je određeno da će u razvoju sudjelovati ruske tvrtke Rosoboronexport (nositelj programa s ruske strane) i Suhoj te indijski HAL. Iako je otpočetka bilo jasno da će sva tehnologija i tehnička rješenja biti ruski, zemlje su se sporazumjele da će ravnopravno podijeliti troškove razvoja. Pritom se svaka obvezala uložiti šest milijardi dolara.

Rusko ministarstvo obrane objavilo je da ima potrebu za najmanje 200 jednosjeda i 50 dvosjeda, a indijsko da namjerava kupiti 166 jednosjeda i 48 dvosjeda. Sastavni dio ugovora bila je obveza ruske strane za transfer sve tehnologije nužne za serijsku proizvodnju u Indiji, uključujući proizvodnju najnaprednijeg turbomlaznog motora, naprednih materijala (uključujući i RAM materijale) i avionike. Zemlje su se složile i da će novi avion prodavati stranim kupcima. Suhoj je 2010. objavio procjenu da će do 2050. godine prodaja biti veća od 1000 primjeraka: po 200 za Rusiju i Indiju te 600 za strane kupce.

Zabrana letenja

Isprva je planirano da se razvoj okonča do 2015. te da prvi serijski primjerci proizvedeni u Suhoju budu isporučeni 2016. godine. Prvi i ruski i indijski serijski primjerci trebali su ući u ograničenu operativnu uporabu tijekom 2017., no još su 2012. počeli problemi. Prvo je Rusija odbila da indijski probni piloti lete na T-50. Potom je Indija ustvrdila da avion ima ni više ni manje nego 45 velikih nedostataka, a obuhvaćali su “stealth” značajke, avioniku, motore… Rusija je obećala da će sve nedostatke otkloniti, no i dalje nije dopustila da indijski piloti lete na prototipovima. Nakon što je Indija zaprijetila povlačenjem iz projekta, Rusija im je konačno 2016. dopustila letenje. No nedostaci nisu otklonjeni.

Rusija je u međuvremenu objavila da je trošak razvoja narastao na čak 30 milijardi dolara, što bi značilo da joj Indija duguje 15 milijardi. Usto je tražila i dodatne četiri milijarde za organiziranje proizvodnje. Indiji je sve to postalo previše te je 20. travnja 2018. odlučila povući se iz programa zaključivši da taj novac može puno bolje iskoristiti u razvoju domaćeg višenamjenskog borbenog aviona pete generacije kroz program Advanced Medium Combat Aircraft (AMCA). Doduše, neki indijski mediji svako malo objave da domaće ratno zrakoplovstvo i Ministarstvo obrane još uvijek razmatraju kupnju Su-57 i da ugovor samo što nije potpisan. U međuvremenu je Indija kupila 36 francuskih Dassault Rafalea. Francuska provodi snažnu diplomatsku ofenzivu kako bi osigurala znatno veću narudžbu, nudeći Indiji transfer 70 posto tehnologije i organiziranje tamošnje proizvodnje Rafalea. Za Indiju je još važnije to što bi sporazum obuhvatio i transfer tehnologije za proizvodnju motora Snecma M88 s organiziranjem domaće proizvodnje. Motor M88 time bi postao i osnova za razvoj motora za indijske projekte Light Combat Aircraft (LCA) i AMCA. Odluči li se indijska vlada za francusku ponudu, definitivno će odustati od bilo kakve kupnje Su-57E.

Problem s motorom

Čini se da ni rusko zrakoplovstvo ne žuri s nabavom Su-57, a jedan je od glavnih razloga motor. Doduše, ruska novinska agencija TASS još je 23. travnja 2019. objavila da je razvoj motora AL-41F1 dovršen te da je pokrenuta njegova serijska proizvodnja. Problem je u tome što je prvotno za pogon Su-57 odabran motor Izdelije 30, no kako njegov razvoj jako kasni, kao privremeno rješenje odlučeno je da će se na osnovi motora Saturn AL-31 razviti pojačana inačica AL-41F1.

Iako je AL-41F1 trenutačno najnapredniji ruski mlazni motor namijenjen ugradnji u borbene avione, on ne omogućava ostvarenje svih parametara leta za koje je Su-57 projektiran. U odnosu na Izdelije 30 veći je, teži i slabiji. Suhi potisak AL-41F1 je 86,3 kN, s naknadnim izgaranjem 147,1 kN, dok je Izdelije 30 projektiran za suhi potisak od 107 te 176 kN (neki ruski izvori navode podatak od 191 kN) s uključenim naknadnim izgaranjem. Zbog slabijeg potiska AL-41F1 ne omogućava nadzvučno krstarenje bez uključenog sustava za naknadno izgaranje (ovisno o izvoru 1,3 ili 1,5 Macha). Motor Izdelije 30 trebao bi usto biti 30 posto lakši te imati manju potrošnju goriva.

Razvoj motora Izdelije 30 u završnoj je fazi s vjerojatnim početkom serijske proizvodnje 2025. godine. Prva letna testiranja na prototipu T-50-2 (052) počela su u prosincu 2017. godine. Indikativno je da je do prosinca 2019. obavljeno samo 16 letnih testiranja, a činjenica da zasad nema vijesti da je još koji prototip opremljen novim motorom nesumnjivo upućuje na probleme u razvoju. Doduše, TASS je u prosincu 2020. objavio članak u kojem se poziva na izjavu čelnika tvrtke Rostec Sergeja Čemezova da će ugradnja motora Izdelije 30 u Su-57 početi već 2022. godine. Bit će stoga zanimljivo vidjeti koje će motore dobiti izvozni Su-57E, ako i kad dođe do zaključivanja prvog ugovora.

Tri u jednom

Su-57 dobio je jedinstvenu konfiguraciju koju čine čak tri radara objedinjena u sustav Š-121. U nosu je smješten radar N036 Bjelka. Odmah iza njegove antene nalaze se dvije bočno usmjerene antene, na svakom boku po jedna. Dio ruskih izvora navodi da su te antene sastavni dio radara N036 Bjelka, a dio da je riječ o zasebnom radaru. Najzanimljiviji je radar čije se antene nalaze u pretkrilcima. Svi su ti radari AESA tipa.

Radar N036 Bjelka nastao je na osnovi radara NO-11M Bars i N035 Irbis. Inačica namijenjena ugradnji u Su-57 ima oznaku N036-1-01 (postoji inačica namijenjena ugradnji u Su-35 te inačica namijenjena modernizaciji Su-33). Ovisno o izvoru, navodi se antena dimenzija 900 x 700 mm koja se sastoji od 1526 ili 1552 primopredajnika. Navodi se i raspon snage od 12 do 20 kW. Budući da je poznato da radar N035 Irbis ima najveću izlaznu snagu od 20 kW, vjerojatnije je da NO36 Bjelka ima barem jednaku. Svi se izvori slažu da radar radi u frekvencijskom pojasu X. Ruski izvori navode domet motrenja za cilj radarskog odraza veličine 1 m² oko 400 km, no to baš nije vjerojatno. Prije će biti da su značajke motrenja otprilike ovakve: za radarski presjek (Radar Cross-Section – RCS) veličine 0,01 m² domet otkrivanja iznosi oko 100 km; za RCS veličine 0,1 m² iznosi oko 160 km; za RCS veličine 1 m² iznosi oko 270 km; za RCS veličine 3 m² u odlasku ili bočno do 400 km, a u prilasku do 150 km.

Ruski izvori tvrde da radar može istodobno pratiti 60 ili 62 cilja te navoditi projektile zrak-zrak na njih 16. Spominje se i mogućnost istodobnog praćenja i napada na četiri cilja na zemlji. Po svojim bi značajkama N036-1-01 trebao biti sličan američkom radaru AN/APG-77 koji se nalazi u F-22 Raptorima, što znači bolji od radara Captor-E (u Typhoonima) i RBE2 (u Rafaleima). Međutim, dosadašnja iskustva s uporabom AESA radara na avionima pokazala su da je uz izlaznu snagu podjednako važna i pouzdanost: primopredajnici se tijekom zračenja jako zagrijavaju te dolazi do pregrijavanja antene.

Oznaka radara s dvije bočno postavljene antene je N036B (dio izvora označava ga kao N036B-1-01B). Točne dimenzije antene nisu poznate, no većina izvora navodi podatak o 358 primopredajnika. I taj radar djeluje u frekvencijskom pojasu X.

Posebno je originalan i zanimljiv radar N036L (N036L-1-01), čije su antene smještene u napadnom rubu krila. Radar djeluje u frekvencijskom pojasu L, za koji su u početku ruski izvori tvrdili da je razvijen kako bi omogućavao otkrivanje “stealth” letjelica (kao što su F-22, F-35 i B-2) na velikim udaljenostima. Danas se većina izvora slaže da se radi o višenamjenskom uređaju koji prije svega služi za identifikaciju prijatelj-neprijatelj, otkrivanje i lociranje radarskog zračenja te za elektronička djelovanja. Neki izvori navode da se N036L rabi i kao sustav za prijenos podataka (podatkovna veza / datalink).

Jedan je od većih izazova bio kako tri različita radara uvezati u jedinstveni sustav, ili preciznije, kako osigurati dostatno jako računalo koje će moći u realnom vremenu obraditi golemu količinu podataka koji stižu s radara. Za to je namijenjeno računalo N036UVS. Osim oznake, o tom se računalu ne zna ništa, no o njegovoj snazi i pouzdanosti ovisit će borbene značajke Su-57.

Radarski odraz

Jedno od područja na koje je Indija imala najviše zamjerki nedovoljno je mali radarski odraz Su-57. Prema njezinim tvrdnjama, najviše je problema bilo s RAM materijalima, ali i s izradom aviona.

Suhojevi su projektanti kao uzor uzeli F-22 Raptor i pokušali sva njegova rješenja vezana uz smanjenje radarskog odraza prenijeti na Su-57. To se prije svega odnosi na oblikovanje trupa kako bi davao što manji radarski presjek (RCS). Tijekom projektiranja F-22 projektanti Lockheed Martina nisu mogli primijeniti tehniku facetizacije koja je primijenjena na F-117 jer ona ne omogućava prihvatljive letne značajke potrebne lovačkom avionu. Kako bi dobili prihvatljiv spoj letnih značajki i malog RCS-a, primijenili su princip projektiranja ravnih površina pri jednakom kutu. Sve od vrha nosa do ispuha mlaznih motora F-22 ima zakošene stranice trupa, uvodnika zraka i uspravne repne površine pod jednakim kutom. Taj je princip primijenjen i kod gornje strane uvodnika zraka, napadnog ruba krila i vodoravnih repnih površina. Područja jake izloženosti radarskom zračenju dodatno su obložena RAM materijalima.

Taj su princip u nešto jednostavnijem obliku, ali pod većim kutovima, primijenili i projektanti Su-57. Fotografije drugog serijskog primjerka u visokoj rezoluciji, koje su kratko bile dostupne na internetu, upućivale su na to da se Rusija odlučila za uporabu RAM boja.

Glavni projektant Aleksandar Davidenko još je 2010. izjavio da je prema ruskim izračunima radarski presjek aviona F-22 između 0,3 i 0,4 m² te da žele postići jednak na svojem avionu pete generacije. Točan RCS kod F-22 (naravno) nije poznat, no američki izvori učestalo navode podatak od 0,0001 m² (za usporedbu: RCS aviona F-117 Nighthawk prema tim je izvorima 0,003 m²). Zapadni izvori procjenjuju da je RCS aviona Su-57 između 0,1 i 0,3 m². Naravno, znatno će se više znati ako i kad Rusija uspije prodati Su-57E stranom kupcu i uslijede isporuke. Doduše, uvijek ostaje mogućnost da izvozna inačica bude opremljena slabijim RAM materijalima.

 

Nepouzdani neslužbeni izvori

Su-57 još je uvijek velika nepoznanica jer službeni ruski izvori navode vrlo malo korisnih podataka. Tako na službenoj stranici Suhoja ne postoje niti najosnovniji TT podaci, primjerice duljina i raspon krila, pa su i oni još uvijek u sferi procjene. Isto tako, nepoznate su i letne značajke pa tako dio ruskih izvora navodi podatak o maksimalnoj brzini od 2,6 i krstarećoj od čak 2,3 Macha, što je sigurno nemoguće ostvariti s aktualnim mlaznim motorima. Neslužbeni ruski izvori redom prenapuhuju dobre značajke i prešućuju probleme pa nisu pouzdan izvor informacija.

Nepobitno je da je Indija odustala od sufinanciranja razvoja, zaključivši da krajnji proizvod neće biti na razini njezinih očekivanja te da će troškovi razvoja biti znatno veći od prvotno procijenjenih.

Razvoj motora Izdelije 30 još nije dovršen i pitanje je kad će biti. Mnogi ruski izvori uopće ga ne spominju, što je najbolji pokazatelj da razvoj kasni. Motor AL-41F1 samo je privremeno rješenje u nuždi, no ni on se nije pokazao najpouzdanijim. Prototip T-50-5 teško je oštećen 10. lipnja 2014. zbog eksplozije motora. Na sreću pilota, do eksplozije je došlo nakon slijetanja.

Prvi serijski primjerak izgubljen je u nesreći 24. prosinca 2019. zbog otkazivanja sustava za upravljanje. Iako gubitak aviona tijekom razvoja nije neuobičajen, ovdje je ipak riječ o prvom serijskom primjerku.

Činjenica je da rusko zrakoplovstvo ne žuri s nabavom Su-57 (preferira kupnju Su-35S i Su-34), što upućuje na moguće druge probleme za koje javnost ne zna. Stoga bi prva službeno potvrđena strana narudžba upozorila na to da je razvoj Su-57 donekle dovršen te da je spreman za operativnu uporabu.

Mario GALIĆ