Glavna zadaća pripadnika 1. HRVCON-a u UN-ovoj operaciji potpore miru u Libanonu bila je potpora i zaštita snaga, a uz uobičajene zadaće karakteristične za inženjerijsku satniju, naši su vojnici radili na poslovima sigurnosti te pružali pomoć lokalnoj zajednici

“Kao i uvijek kad se prvi put odlazi u misiju, nismo znali što nas točno čeka. No, cijeli boravak bio je bolji od očekivanog, a naši su pripadnici, sudeći prema svim pohvalama, u misiji obavili dobar posao,” tim riječima najkraće opisuju boravak 1. hrvatskog kontingenta u operaciji potpore miru Ujedinjenih naroda u Libanonu (United Nations Interim Force in Lebanon – UNIFIL), zapovjednik kontingenta bojnik Željko Javorović te zapovjednik Inženjerijske satnije satnik Dražen Brkić.

Ukupno 52 pripadnika kontingenta, dvije pripadnice i 50 pripadnika, od travnja do studenog boravilo je UN-ovoj bazi “Shama” kod mjesta Naquora na samoj granici Libanona i Izraela, a glavninu kontingenta činili su pripadnici Satnije za opću inženjerijsku potporu u sastavu Bojne za borbenu potporu (Combat Support Battalion) pod zapovjedništvom talijanskog pukovnika Marca Arculea. Uz talijanske i hrvatske vojnike, objašnjava bojnik Javorović, u Bojni su bile još tri nacije – Mađari, Austrijanci i Armenci, a Bojnu su većinom činili pripadnici talijanske Alpske brigade Julia. “Sama baza bila je vrlo dobro uređena i opremljena, a ovisno o strukturi posla i rasporedu zadaća, naši su pripadnici smještaj dijelili i s pripadnicima drugih vojski. U kampu je bilo različitih sadržaja – od sportskih terena, teretane, društvenih prostorija sa stolnim nogometom i tenisom pa sve do vjerskih objekata. Uglavnom smo imali sve što nam je potrebno za život i rad,” opisuje bojnik Javorović. Osim Inženjerijske satnije, koja je bila u sastavu Bojne za borbenu potporu, naši su vojnici imali i pojedinačne dužnosti u Zapovjedništvu Bojne. Primjerice, bojnik Javorović je uz dužnost zapovjednika hrvatskog kontingenta radio i u samom Zapovjedništvu Bojne.

Glavna zadaća hrvatskog kontingenta bila je potpora i zaštita snaga, a to je konkretno značilo da su naši inženjerci radili poslove koji se nisu previše razlikovali od onih kod kuće. Primjerice: popravci, održavanje, nadogradnja kampova… “Puno smo radili na podizanju stupnjeva zaštite UN-ovih snaga u postojećim bazama na području sektora. Napravili smo, među ostalim, tri sporedna izlaza iz baze koja dosad nisu postojala pa smo tako podignuli stupanj sigurnosti na višu razinu. Izvršili smo i neke zadaće koje su prethodni kontingenti odgađali, a mi smo se s njima uhvatili u koštac,” govori satnik Brkić. Da su hrvatski vojnici u UN-ovoj misiji dobro radili, govori i činjenica da je Inženjerijska satnija u samo šest mjeseci boravka u Libanonu izvršila čak 82 posto godišnjeg plana zadaća vezano uz zaštitu snaga.

No, uz uobičajene zadaće karakteristične za inženjerijsku satniju, naši su vojnici radili na poslovima sigurnosti te pružali pomoć lokalnoj zajednici. “Radili smo različite projekte, odnosno zadaće u potpori civilno-vojne suradnje. Imali smo osigurane određene objekte u kojima smo sami izrađivali određene inženjerijske komponente. Konkretno, jedan je objekt bio za stolarske radove, a drugi za bravarske. Sve što smo proizvodili u tim radionicama instalirali smo u bazi ili u nekoj civilnoj ustanovi,” objašnjava satnik Brkić. Primjerice, jedan od projekata na koji su posebno ponosni jest izrada novog drvenog oltara u kapelici Gospe Libanonske u bazi “Shama”, ali i suradnja s Mosan centrom, odnosno školom za djecu s posebnim potrebama. To je ujedno bila i prilika da se naši vojnici pobliže upoznaju sa svojim domaćinima Libanoncima, koji su ih, slažu se bojnik Javorović i satnik Brkić, iznimno dobro prihvatili.

“Jedan od najvažnijih projekata s civilnim institucijama bila je izrada drvenih kućica i kućica za domaće životinje u školi za djecu s posebnim potrebama. U takvim smo situacijama s civilnim stanovništvom ostvarili bliži kontakt. Osim toga, imali smo i s djecom radionice na kojima smo ručnim alatima izrađivali zanimljive predmete. Jezik je, doduše, bio problem, ali s nama je uvijek bio prevoditelj. Bili smo dosta popularni jer smo u misiji boravili za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva pa su nas prepoznavali zahvaljujući našim uspjesima u nogometu. Na lokalnoj tržnici prodavali su se dresovi naših nogometaša pa smo ih kupili i darovali djeci u školi jer su svi bili ludi za Lukom Modrićem. Nismo imali ni dovoljno zastavica na ramenu, sve su nam uzeli jer su htjeli imati nešto naše. Nogomet nam je pomogao da im se još više približimo,” kaže satnik Brkić te dodaje kako su domaćini općenito bili pozitivni te da su se pripadnici 1. hrvatskog kontingenta u Libanonu osjećali kao doma. U razgovoru s Talijanima, prisjeća se satnik Brkić, nogomet se, pak, nije smio spominjati. “Budući da se Talijani nisu plasirali na Svjetsko prvenstvo, nismo o nogometu smjeli govoriti. Kad god je bio neki sastanak ili prezentacija, o svemu smo mogli, samo ne o nogometu,” kaže kroz smijeh satnik Brkić.

Osim suradnje sa školom za djecu s posebnim potrebama, pripadnici kontingenta održavali su djeci korisna predavanja o opasnostima od mina s obzirom na to da je riječ o sigurnosno nestabilnom području. Usto, njihova je zadaća bila prije bilo kakvih aktivnosti pregledati teren zbog potencijalnih minsko-eksplozivnih sredstava. No, za vrijeme boravka u Libanonu, napominje bojnik Javorović, nije bilo nikakvih incidenata. “Važno nam je bilo djecu upoznati s tim kako reagirati nađu li neki sumnjiv predmet ili eventualno neko eksplozivno sredstvo. Već su bili upoznati s tim gdje se nalaze rizična područja, no nije naodmet ponovno ih upozoriti. Njima je to bilo nešto novo i zanimljivo. U konačnici, kad se vratiš iz misije, znaš da si nešto dobro napravio,” kaže zapovjednik kontingenta.

Budući da je ovaj kontingent bio prvi takav u misiji u Libanonu, bojnika Javorovića i satnika Brkića pitali smo je li bilo nekih nepredviđenih situacija, odnosno je li kontingent bio dobro pripremljen. Obojica spremno odgovaraju kako nema neke razlike u obavljaju zadaća u vojnoj inženjeriji kod kuće i u misiji. Prije upućivanja u područje operacije kontingent je imao dvije obuke s talijanskim snagama. Jedna je bila za Zapovjedništvom Bojne u simulacijskom središtu u Italiji, a tijekom druge obuke pripadnici su se upoznavali s opremom i sredstvima koji se koriste u području operacije. “Ondje smo pokazivali svoje sposobnosti te uvježbavali rad s kamionima i drugim strojevima i vozilima. To su bili strojevi talijanske inženjerije, a bilo nam je na raspolaganju sve što koristimo i kod nas, od svih mogućih kopača, utovarivača, dozera, kombiniranih vozila…,” objašnjava satnik Brkić. Bojnik Javorović nadovezuje se i zaključuje: “Jednake smo zadaće radili u Libanonu i kod kuće. Svi smo znali koji je naš posao i dobivali smo niz pohvala tako da znamo da smo napravili nešto dobro. Kad inženjerci nešto rade, onda uvijek ostane nešto iza njih pa je tako bilo i u Libanonu.”

Znanja i iskustva stečena u misiji pripadnici 1. HRVCON-a prenijeli su kolegama iz 2. kontingenta, koji su se u Libanon uputili sredinom listopada. “Kamo god dođete u misiju, dolazite u neku novu situaciju. I mi smo tako upijali informacije kad smo stigli i prilagođavali se. Ne sumnjam da će pripadnici 2. kontingenta jednako kao i mi, ako ne i bolje, obaviti svoj posao u misiji,” zaključuje bojnik Javorović.

Martina Butorac

Foto: Tomislav Brandt, fotoarhiva postrojbe