Razvoj tenkova od 1939. do 1945. bio je dramatično brz. To i nije bilo iznenađujuće s obzirom na to da projektanti nisu imali nikakva ograničenja. Ili gotovo nikakva

Nacistička Njemačka ostvarila je najveći napredak na području povećanja borbene moći tenkova tijekom Drugog svjetskog rata. Dva vjerojatno najbolja tenka tog razdoblja dolaze iz njezinih pogona. Njemački su generali i projektanti znali da se količinom nikad neće moći suprotstaviti Saveznicima, posebno Crvenoj armiji, pa su napore usmjerili na povećanje kvalitete. Tako su nastali Panther i Tiger. Ako ocjenjujemo tenk kao cjelinu koju čini paljbena moć, oklopna zaštita i pokretljivost, PzKpfw V  Panther bio je nešto bolji tenk. Razvijen je kao njemački odgovor na sovjetski T-34 i trebao je postati glavni tenk Wehrmachta. Zbog toga je jedan od važnijih zahtjeva bila mogućnost masovne proizvodnje. Cilj je bio dostići proizvodnju od 600 tenkova mjesečno, ali ona nikad nije premašila 380. Na kraju je proizvedeno oko šest tisuća. S topom od 75 mm i masom nešto većom od 45 tona Panther je bio dostojan protivnik i T-34/76. Najveći mu je nedostatak bio benzinski motor koji je trošio previše goriva i prečesto se kvario. Nijemci su toga bili svjesni, ali 1943. godine nisu imali dostatno snažan i kompaktan dizelski motor koji bi pokretao tenk te mase. Drugi nedostatak bio je pogonski kotač smješten naprijed, što je uvjetovalo i smještaj mjenjačke kutije u prednji dio tenka. Sve to bilo je uvjetovano veličinom motora koja nije dopuštala smještaj mjenjača u stražnji dio vozila.

Neuništiv ili ipak…?

PzKpfw VI Tiger razvijen je kao teški ofenzivni tenk koji se trebao uspješno nositi sa svim sovjetskim tenkovima te svojom borbenom moći slamati volju za otporom. Zbog toga je opremljen tad moćnim topom od 88 mm. Snažan oklop podigao je masu na čak 56 900 kilograma. Stoga su ga mnogi smatrali neuništivim iako to, naravno, nije bila istina. Kao i kod svakog tenka, slaba točka bio mu je stražnji dio s motorom. Ne samo zato što je oklop ondje bio najslabiji već se i motor prečesto kvario. U Bitki kod Kurska u ljeto 1943. Wehrmacht je uporabio 211 Tigera i 268 Panthera, pri čemu je više od 30 % onesposobljeno zbog kvarova. Značajan dio tenkova pokvario se i prije nego što su dospjeli do prvih crta bojišta. Najčešći uzrok kvara bio je benzinski motor Maybach sklon pregrijavanju, čak i samozapaljenju. U Italiji su, od 161 izgubljenog Tigera, čak 122 izgubljena izvan bitke zbog kvarova (85) ili su uništeni tijekom transporta (37).

Ipak, ako ih se nije tjeralo da jurcaju po bojištu, Tigeri i Pantheri bili su superiorni tenkovi. Tiger je s topom od 88 mm mogao uništiti T-34/85 na udaljenosti od 1400 metara dok se T-34/85 morao za isti učinak približiti Tigeru na samo 500 metara. Sličan je slučaj bio sa Shermanima. Tigeri su ih mogli uništiti na udaljenosti od 1800 metara, a američki tenkovi naoružani topom od 76 mm s istom su namjerom morali doći na 700 m do nacističkog protivnika. S izvornim topom od 75 mm, Shermani nisu mogli probiti oklop Tigera ni iz neposredne blizine. Zbog toga ne čudi da su, statistički, za jedan uništeni Tiger trebala 22 tenka T-34 ili 20 Shermana. Doduše, podaci iz borbi u Normandiji ne daju takvu sliku. No to je zato što su posade Shermana vjerovale da su za njih Tigeri neuništivi. Doduše, s povećanjem udaljenosti borbe, to je bilo sve točnije. Stoga su američki tenkisti u pravilu zvali pomoć aviona ili topništva.

Svjesni da brojnošću neće zaustaviti valove sovjetskih T-34, zapovjednici Wehrmachta odlučili su staviti sve na kvalitetu. Tako je nastao teški tenk Tiger II. Zadržan je top od 88 mm jer Nijemci u tom trenutku nisu imali bolji. No zato je snažno povećana razina oklopne zaštite pa je masa narasla na nevjerojatnih 68 tona. To je bilo previše za motor Maybach HL230 P30, iako je isporučivao čak 700 KS. Tiger II jedva se kretao po bojištu, pod uvjetom da su zapovjednici pronašli dovoljno čvrst teren da ga izdrži. Još je veći problem bio prijevoz jer su samo najveći željeznički mostovi mogli izdržati toliku masu. Na kraju su proizvedena tek 492 primjerka. Kako su se stalno kvarili, vrlo malo ih je stvarno uporabljeno u borbama.

Samo masovnost

U trenutku njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941., glavni tenk Crvene armije T-34 nije bio spreman za masovnu borbenu uporabu jer ih nije bilo dovoljno. Značajan broj stigao je u postrojbe tek početkom 1943. I onda se počela pokazivati najbolja odlika tog tenka – jednostavna i jeftina izrada koja je omogućila masovnu proizvodnju. Tako je 1940. godine proizvedeno oko 1800 primjeraka, godinu poslije 2800, da bi 1943. proizvodnja dosegnula 1300 tenkova mjesečno. Do kraja Drugog svjetskog rata proizvedeno je više od 57 000 “tridesetčetvorki“. Sovjetska vojska razvijat će doktrinu uporabe oklopnih snaga kao kombinaciju snažnih udara topništva i masovnih napada borbenih oklopnih vozila, prije svega tenkova. Tako će biti sve do raspada SSSR-a.

T-34 dao je golem doprinos razvoju tenkova primjenom dizelskog motora. Doduše, i on se pokazao vrlo nepouzdan, što znači da nije bio ništa ni bolji ni lošiji od benzinskih motora u njemačkim i američkim tenkovima. No, V-2 imao je i brojne prednosti. Prva je bila znatno manja potrošnja goriva. Po dobroj cesti, T-34 mogao je s jednim punjenjem goriva prijeći nešto više od 300 km. Za usporedbu, Panther je mogao teoretski prijeći najviše 260 km. Razlika je bila još veća u borbenim uvjetima: T-34 mogao je prijeći oko 200 km, a Panther najviše 100 km. Druga velika prednost uporabe dizelskog motora bila je u tome da je dizel kao gorivo puno teže zapaliti nego benzin. Vjerojatnost da će se benzinski motor zapaliti zbog kvara ili oštećenja deset je puta veća nego kod dizelskog. Stoga su i T-34 bili puno manje skloni zapaljenju. I dandanas svi tenkovi koriste dizelske klipne motore, osim američkog M1 Abramsa. On koristi plinsku turbinu, ali i ona se pokreće dizelskim gorivom.

Do 1943. godine i izvedenice T-34/85 postalo je jasno da je daljnji razvoj te platforme postao nemoguć. Zbog toga je pokrenut razvoj novog tenka T-44. Naoružan topom od 85 mm nije donio značajno povećanje borbene moći, pa vrh Crvene armije nije previše inzistirao na njegovoj proizvodnji. Zapravo je trebao biti naoružan topom D-10T od 100 mm, ali razvoj se oduljio pa je na kraju ugrađen top od 85 mm. Od 1944. do 1947. proizvedena su samo 1823 primjerka T-44. Međutim, taj je tenk postao osnova za razvoj još naprednijeg T-54, a potom i T-55. S više od 100 000 proizvedenih primjeraka (uključujući i kopije), T-54/55 najbrojniji su tenkovi svih vremena.

Jedna izvrsna odlika

Kad su snage nacističke Njemačke 1. rujna 1939. napale Poljsku i tako izazvale Drugi svjetski rat, američka vojska nije imala ni jedan tenk koji bi imao bar minimalnu borbenu vrijednost. Tenkovi M2 i M3 mogli su poslužiti tek za osnovnu obuku posada. Razvoj tenka M3 Lee dovršen je početkom 1941. Bio je loš, ali američke oklopne snage nisu mogle birati. S glavnim topom od 75 mm smještenim u desnoj strani tijela i kupolom na vrhu u kojoj je bio top od 37 mm više je sličio na lovca tenkova. Usprkos tome, proizveden je u više od 6000 primjeraka. Od toga je nešto više od 1300 isporučeno Sovjetskom Savezu. Nije iznenađenje da se u srazu s njemačkim tenkovima pokazao jako lošim. Zato je najbolje bojište za M3 bio − Tihi ocean. S relativno malom masom od 27 tona bilo ga je lako desantirati, a tenkovi japanske vojske bili su još gori od američkih. Američka vojska prvi je “pravi” tenk M4 Sherman dobila tek 1942. On zapravo nije bio dobar tenk, u najboljem slučaju osrednji. Imao je jednu izvrsnu odliku, baš kao i T-34, bio je jednostavan za proizvodnju. Američka industrija u samo tri godine uspjela ih je proizvesti gotovo 50 000 pa ih je bilo dovoljno i za dijeljenje Saveznicima. Tako je Crvena armija dobila više od 3600 komada. Sherman je zapravo trebao biti privremeno rješenje do dolaska boljeg tenka. Iako se američka teška industrija upregla svim silama razviti ga, nedostatak iskustva bio je presudan. Projekt za projektom proglašeni su promašenim. Najveća su očekivanja bila od teškog tenka M6. S masom većom od 45 tona i visinom 3,23 m, bio je pravi div. Izrađeno je 40 vozila koja su se na testiranjima pokazala lošima. Amerikanci su pokušavali i dalje, no serija srednjih tenkova koji su trebali zamijeniti Shermane (T-20/22/23/25) bila je toliko neuspješna da ni jedan nije predložen za serijsku proizvodnju.

Korak dalje za Amerikance

Tek je T26 (M26) Pershing bio dovoljno dobar da američka vlada i vojska odobre serijsku proizvodnju. Međutim, došla je prekasno da bi se ti tenkovi u većem broju uključili u borbe u Europi. Zato će velik broj biti uporabljen u Korejskom ratu, a ondje je do izražaja došao njegov top M3 od 90 mm. Borbene odlike tog topa bile su vrlo slične njemačkom topu od 88 mm na Tigerima, što znači da je bio jako dobar. Stoga su M3 i njegove izvedenice bili glavni topovi na američkim i mnogim zapadnim tenkovima sve do polovine 1950-ih. Onda ga je istisnuo još bolji britanski L7 kalibra 105 mm.

U odnosu na Shermana, Pershing je imao znatno veću razinu oklopne zaštite, otprilike na razini Tigera. Stoga su ta dva tenka bila otprilike jednake kvalitete. Mase tek malo manje od 42 tone, Pershing je bio znatno lakši od Tigera, onda i puno pokretljiviji. Pokretao ga je benzinski motor Ford GAF izvorno razvijen za uporabu na avionima. Zbog toga je bio napravljen od aluminija pa je imao masu od samo 653 kg. Iz 1100 kubika i osam cilindara davao je čak 500 KS. Zanimljivo je da se u stručnoj literaturi ne spominju problemi s pouzdanošću, što znači da je tvrtka Ford napravila jako dobar posao. Naravno, zbog uporabe benzina autonomnost Pershinga bila je vrlo ograničena, tek 160 kilometara. Zato je u Korejskom ratu često bio vrlo velik problem za logistiku. Za svakim je tenkom morala ići cisterna za dopunu gorivom. Tek će s tenkom M48 američka vojska dobiti prvi tenk opremljen dizelskim motorom.

Baš kao i u slučaju mnogih drugih oružnih sustava tog vremena, Pershingova najveća mana bila je što je zakasnio. Sve njegove odlične borbene odlike zato nisu mogle pomoći američkim vojnicima da lakše svladaju njemački otpor. No, ponajviše s topom od 90 mm i dobro oblikovanim oklopom usmjerio je daljnji razvoj američkih tenkova tijekom 1950-ih, sve do M60. Tek će tenk M1 Abrams donijeti bitno nova tehnička rješenja.

---

Kašnjenje teškog tenka

Tijekom Drugog svjetskog rata SSSR je proizveo i seriju teških tenkova. Zadnji je bio IS-3 naoružan topom od 122 mm. Bio je to izvrstan tenk, ali došao je prekasno. No donio je neka tehnička rješenja za budućnost. Tako je kupola napravljena od lijevanog čelika, u jednom komadu sa sferičnim oblikom. Isto rješenje uporabit će se na T-55 pa potom na svim sovjetskim tenkovima sve do T-90. Top D-25 od 122 mm još uvijek ima dva milimetra veći promjer cijevi od svih zapadnih tenkova, osim od najnovijeg Rheinmetallova Panthera KF51 s topom Rh-130 L/51 od 130 mm. Upravo su iskustva s uporabom topa D-25 uvjetovala smjer razvoja sovjetskih tenkova k sve većem kalibru.

---

TEKST  Mario Galić