Okrugla plovila nisu novost. Povjesničari smatraju da su i neki od prvih čamaca bili okrugli. Gdjekoji su preživjeli sve do danas, iako odavno više nisu u masovnoj uporabi. Pa zašto je onda ideja da se naprave takvi brodovi bila tako loša?

Krimski rat izbio je 1853., kao odgovor Osmanskog Carstva, Velike Britanije, Francuske, Habsburške Monarhije i Pruske na pokušaje širenja Rusije prema Balkanu. Jedna od posljedica gotovo je potpuno uništenje ruske flote na Crnom moru. Rat je okončan Pariškim mirovnim sporazumom potpisanim 30. ožujka 1856. Dio odredbi odnosio se na to da niti jedna strana (ruska i osmanska) neće graditi pomorske baze ili brodogradilišta, te jačati ratnu mornaricu na Crnom moru.

Iako se to isprva čini kao dobra i izbalansirana odluka, zapravo je jako išla u korist Osmanskog Carstva. Ono ionako nije imalo velika brodogradilišta na Crnom moru, već na Sredozemlju. Osmanskoj ratnoj mornarici nije usto bio nikakav problem prebacivati ratne brodove iz Sredozemlja u Crno more. Nadzirala je, naime, jedina dva prolaza: Bospor i Dardanele. Ruska ratna mornarica nije imala tu opciju. Jedina joj je opcija bila prebacivanje manjih ratnih brodova preko rijeka, jezera i umjetnih kanala iz Baltičkog mora ili s riječnih brodogradilišta.

Andrej Aleksandrovič Popov (1821. – 1898.), kontraadmiral s iskustvom Krimskog rata i zapovijedanja ruskom Tihooceanskom flotom, smislio je plan kako zaobići ograničenja Pariškog mirovnog sporazuma. Predložio je gradnju okruglih ratnih brodova, koje bi ruska mornarica označila kao ploveće obalne bitnice. Razvoj takve vrste obrane na Crnom moru nije Rusiji bio zabranjen. Brodovi bi trebali biti dovoljno veliki da se na njih smjeste topovi najvećeg kalibra. Popov je namjeravao staviti takve topove na okretnu platformu na samoj sredini plovila, što bi omogućavalo paljbu u svim smjerovima. S ugrađenim parnim pogonom, trebali su biti prikriveni ratni brodovi.

Prevelik časnikov utjecaj

Planovi za izgradnju prvog broda, nazvanog Novgorod, odobreni su 1870. godine. Izgradnja je započela 1871., iako su baš te godine ograničenja razvoja ruske flote, u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom, ukinuta. Utjecaj kontraadmirala Popova bio je prevelik da bi se rusko ministarstvo obrane usudilo odustati od gradnje. Kobilica je položena 29. prosinca 1871., no gradnja se oduljila. Radnici su se jako mučili s čeličnim pločama koje je trebalo zagrijavati kako bi se mogle oblikovati u skladu s formom trupa. U pravilu su svaku ploču morali nekoliko puta nanovo zagrijavati dok ne bi dobili željenu zakrivljenost kako bi odgovarala drugim pločama. Iako su radnici s vremenom stekli iskustvo i bili brži, sve je to ipak jako usporavalo gradnju. Novgorod je stoga porinut tek 2. lipnja 1873. Bila je to preduga gradnja za plovilo koje je imalo promjer od samo 30,8 metara. Budući da je Novgorod bio okrugao, duljina i širina bile su jednake. Gaz je bio prilično velik, čak 4,1 m. Sve to zajedno rezultiralo je ne baš malom istisninom od 2531 t, poput današnjih srednjih korveta Gowind 2500.

Novgorod je trebao biti prvi u klasi od deset brodova. Ostao je, međutim, jedini. Već su prva maritimna testiranja pokazala da je projekt totalni promašaj. Unatoč ugrađenom pogonu s čak osam parnih kotlova ukupne snage 2510 kW, vršna brzina bila je mizernih 6,5 čvorova. Iako je bilo ugrađeno kormilo, ono je zbog male brzine plovidbe, a još više zbog oblika trupa, bilo praktički neuporabljivo. Stoga se usmjeravanje broda moralo obavljati preko šest brodskih vijaka, prilagođavanjem brzine okretaja. Na otvorenom moru to je još bilo prihvatljivo s obzirom na to da se brod ionako jedva vukao. Međutim, u luci je takav način upravljanja bio rizičan te je isključivo ovisio o sposobnostima strojara. Utjecaj kormilara bio je pritom gotovo nikakav. Da bi sve bilo još gore, pogon se često kvario, zbog čega je Novgorod operativni vijek više proveo privezan nego u plovidbi. I to nije bilo ono najgore. Potpuno neočekivano za Popova, Novgorod nije imao nikakvu stabilnost, iako je on tvrdio da će biti sasvim suprotno. Čak i valovi najmanje visine snažno su ga ljuljali. Problem je bio u tome što nije postojala klasična kobilica, a polukružni oblik trupa pružao je potpuno jednak otpor valovima bez obzira na njihov smjer. Stoga vožnja u ili niz vjetar nije davala nikakav željeni efekt povećanja stabilnosti kao kod brodova s klasičnim trupom. Zbog svega toga, val visine samo jedan metar podigao bi brod za toliko – jedan metar.

Što vrijede topovi, kad…?

Kako je kormilo vrlo malo utjecalo na smjer plovidbe, Novgorod je volio skretati s kursa, pa je držanje ravne brazde bilo nemoguće. Osim što je to jako uzrujavalo zapovjednika i navigacijskog časnika, imalo je i sasvim konkretnu posljedicu – topnička paljba bila je neprecizna. Kombinacija konstantnog valjanja i skretanja onemogućavala je topnicima da naciljaju cilj. Kad bi nekako i uspjeli cilj držati u ciljniku, valjanje broda izazvalo bi prebačaj ili podbačaj. Danas bi se to moglo relativno jednostavno riješiti stabilizacijom topa po dvije ravnine, ali govorimo o 1873. godini. S topovima na sredini plovila bio je još jedan problem. Popov je tvrdio da će moći nesmetano gađati u svim smjerovima. Teoretski bi to bilo tako, ali u praksi su imali golema ograničenja. Prvo su ograničenje bila dva velika dimnjaka brodskog pogona, po jedan na svakom boku, koji su smetali i ograničavali mogućnosti topovske paljbe.

Osam parnih kotlova jako je zagrijavalo relativno mali trup, koji je gotovo cijeli bio ispod razine mora. Da bi se riješio taj problem, uz četiri standardna hvatača vjetra, smještena kraj dimnjaka, dodana su još najmanje tri na krmenom dijelu. Koliko ih je zaista bilo teško je reći, jer dostupne fotografije pokazuju da se taj broj mijenjao. Hvatači vjetra su, da bi bili učinkoviti, veličinom bili viši od postolja za topove, te su stoga ograničavali smjerove paljbe. Na kraju je jedan golemi smješten na topovsku platformu i to između topova. Zapovjedni most smješten je na krmi, iza topova. Time se željelo smanjiti njegov negativan utjecaj na ograničavanje smjera paljbe. Nakon što je između topova dodan veliki hvatač vjetra, vidljivost sa zapovjednog mosta drastično se smanjila.

Novgorod je bio naoružan s dva topa 28 cm L/20 M67 projektirana u njemačkoj tvrtki Krupp. U ono vrijeme bio je to suvremen brodski top sa zatvaračem, koji je mogao na udaljenosti od 1000 metara probiti trupove i najbolje zaštićenih ratnih brodova. Za potrebe ruske mornarice te je topove proizvodio Državni zavod Obuhovski u Petrogradu. Topovi su bili odlični, ali što je to vrijedilo kad su bili na plovilu koje je bilo sve samo ne stabilno.

Nakon što je Novgorod dovršen 1874. godine, predan je ruskoj mornarici. Već su prva maritimna testiranja pokazala da je Crnomorska flota dobila gotovo neuporabljivo plovilo. Nakon toga sve bi ratne mornarice odustale od projekta, ali ne i ruska. Kontraadmiral Popov nije želio priznati da je pogriješio, već je tvrdio da su svi problemi s Novgorodom posljedica isključivo toga što je premalen. I tu su se stvari dodatno zakomplicirale.

Probat ćemo s većim brodom…

Gradnja drugog okruglog broda, nazvanog Kijev, započela je u siječnju 1872., po jednakom projektu kao i gradnja Novgoroda. Onda su sredinom te godine radnici prebačeni na gradnju Novgoroda, čija se gradnja otegla. Dakle, Novgorod je bio porinut početkom lipnja 1873., a potpuno dovršen godinu poslije. Već do kraja 1873. bilo je jasno da ima itekakvih problema sa stabilnosti pa je kontraadmiral Popov odlučio promijeniti nacrte i povećati idući brod – Kijev. Da bi se to moglo napraviti, brodograditelji su morali praktički rastaviti Kijev i početi iznova. Car Aleksandar II. (1818. – 1881.) odobrio je nove planove 25. kolovoza 1873., da bi 21. listopada te godine donio odluku da se brod više neće zvati Kijev, već Viceadmiral Popov, po njegovu u međuvremenu promaknutom cijenjenom časniku i inovatoru. Svečanost polaganja kobilice Kijeva održana je 8. rujna 1873., iako je brodski trup bio na navozu dulje od godine. Preimenovan u Viceadmiral Popov, porinut je 7. listopada 1875. Sve provedene preinake znatno su poskupile gradnju. Novgorod je stajao 2 830 000, a Viceadmiral Popov 3 260 000 rubalja. Budući da je viceadmiral Andrej Aleksandrovič Popov tvrdio kako su svi problemi s Novgorodom nastali samo zato jer je premalen, Kijev je imao polumjer od 38,7 i gaz od čak 5,8 m. U odnosu na Novgorod, istisnina je bila veća čak 1127 tona, dakle, iznosila je 3658 t. To je više no što danas iznosi istisnina neke suvremene korvete. Ugrađeno je čak 12 parnih kotlova te je snaga pogona bila 3340 kW. Zadržana je pogonska konfiguracija sa šest brodskih vijaka. Usprkos povećanju snage pogona, vršna brzina i dalje je bila vrlo mala, tek 8,5 čvorova. To je bilo samo dva čvora više od brzine Novgoroda. Usto, ne baš kvalitetno izrađeni stapni parni strojevi stalno su se kvarili.

Najgore od svega je da stabilnost Viceadmirala Popova nije bila ništa bolja od stabilnosti Novgoroda. Kad je 1875. izbio novi rat između Rusije i Osmanskog Carstva, brod Novgorod, a od iduće godine i Viceadmiral Popov, dobili su zadaću zaštite Sevastopolja. Tijekom 1877. osmanski brodovi u nekoliko su se navrata približili toj luci. Međutim, prespori Novgorod i Admiral Popov niti jednom ih nisu uspjeli sustići da bi zametnuli boj. Stoga ne čudi da je posebno povjerenstvo zaključilo kako su brodovi beskorisni na otvorenom moru te su pretvoreni u nepokretne topničke utvrde. Kad su bili čvrsto usidreni u plitkom moru, Novgorod i Viceadmiral Popov bili su relativno iskoristivi. Doduše, pri svakom malo nemirnijem vremenu valovi bi se prelijevali preko glavne palube, često dopirući sve do topničke platforme. Stoga je jasno zašto su mornari služenje na njima smatrali kaznom.

Carska jahta

Ali tu priči nije kraj. Viceadmiral Popov uspio je nagovoriti cara na izradu carske jahte s okruglim trupom. Car je pristao, ali pod uvjetom da bude dvaput brža od Novgoroda. Jahtu su nazvali Livadija. Izgleda da se ništa nije željelo prepustiti slučaju, pa je izgrađena u brodogradilištu Fairfield u Škotskoj. Livadija je imala vršnu brzinu od 14 čvorova i bila je, prema carevoj želji, dostatno brža od Novgoroda. Usprkos tome, nije dugo ostala u službi. Priča o okruglim brodovima Andreja Aleksandroviča Popova završila je 13. ožujka 1881., nakon smrti Aleksandra II. u atentatu. Naslijedio ga je sin Aleksandar III. (1845. – 1894.) i uveo novosti. Doduše, Popov je promaknut u admirala, no uskraćena mu je mogućnost nastavka gradnje okruglih plovila. I ne samo to. Nikad više nije sudjelovao u planiranju budućnosti ruske mornarice i razvoju projekata novih brodova. Novgorod i Viceadmiral Popov branili su Sevastopolj dosta dugo, do 1903. godine. Jahtu Livadija potiho su otpisali 1883. godine te je radni vijek skončala kao brod za prijevoz ugljena.

TEKST: Mario Galić