Britanske fregate koje su nazivane i klasom Amazon imale su puno problema sa stabilnosti i naoružanjem. Argentinci su u svibnju 1982. potopili dvije u samo tri dana. To je bio okidač da ih se pošalje u brodogradilište, ali ne na modernizaciju

Fregate klase Amazon (Type 21) bile su jedan od britanskih projekata nakon kojeg se pokazalo da je za uspjeh često najbolje slušati potrebe i sugestije Kraljevske ratne mornarice, a ne onih koji dolaze izvan tog sustava. Ratna mornarica počela je sredinom 1960-ih tražiti zamjene za fregate klase Leopard (Type 41) i klase Salisbury (Type 61), koje su bile izgrađene u prethodnom desetljeću. Pravilo je bilo da osnovni projekt, ili bolje rečeno smjernice, izradi posebna ustrojstvena cjelina zadužena za brodogradnju koja je djelovala unutar Admiraliteta ili Ministarstva obrane Ujedinjene Kraljevine. Brodogradilišta bi zatim ponudila projekte u skladu sa smjernicama. No taj je put bilo ponešto drukčije. Brodogradilišna korporacija Vosper Thornycroft imala je projekt fregate namijenjene izvozu, pa bi joj narudžba britanske mornarice bila odlična referencija. Uložila je stoga velike napore da se njezin projekt odobri. Glavni adut bila je tvrdnja da će izgraditi najsuvremeniju fregatu za samo tri i pol milijuna funti po brodu. Korporacija se nadala da će eventualne gubitke zbog niže cijene britanskog programa pokriti većim izvozom. Za usporedbu, fregate klase Leander (Type 12I), koje su dizajnirali stručnjaci iz državnih institucija, stajale su pet milijuna funti po brodu. Jasno da je Vosper Thornycroft s takvom ponudom dobio potporu Ministarstva obrane, a još više i Riznice Njezina Veličanstva, tj. ministarstva financija. Jedini problemčić bio je u tome što je projekt nove fregate Vosper Thornycrofta bio optimiziran za izvoz, a ne za potrebe britanske mornarice. Korporacija se nadala izvozu u Iran (inačica Mk 5) i Libiju (inačica Mk 7). Kao potencijalni kupci spominjane su zemlje Latinske Amerike i Australija.

Turbine i računala – narušena stabilnost

Da bi se zadovoljilo što više potreba i želja, brod je morao biti što veći. U usporedbi s klasom Leander, projekt Vosper Thornycrofta nije bio puno dulji – 117 metara preko svega u odnosu na 113,4. Međutim, znatna razlika bila je u istisnini. Puna istisnina klase Leander bila je 2860, a projekta Vosper Thornycroft 3250 tona. Pritom treba napomenuti da su zbog smanjenja istisnine Vosper Thornycroftovi projektanti odlučili nadgrađe izraditi od aluminija. To se naknadno pokazalo popriličnim problemom.

Vosper Thornycroft uspio je u veljači 1968. osigurati ugovor za gradnju libijske fregate Dat Assawari, a kobilica je položena već 27. rujna te godine. Fregata je bila namijenjena djelovanju u libijskim teritorijalnim vodama i u zaljevu Sidri. Stoga je bila prilično mala, sa samo 1625 tona pune istisnine. S obzirom na to da su britanskoj mornarici trebale fregate koje će djelovati na oceanima, ne iznenađuje da je prijedlog Vosper Thornycrofta za nju podrazumijevao fregate dvostruko veće istisnine. Do povećanih zahtjeva za istisninu došlo je iz više razloga, no niti jedan nije se odnosio na ugradnju dodatnog naoružanja. Prvi je bio zahtjev da nova klasa ima isključivo pogon na plinske turbine – COmbined Gas Or Gas (COGOG). Britanska brodogradnja dotad nije imala veća iskustva s takvim pogonom. Uskoro će se pokazati da je njegova ugradnja puno složenija nego što se mislilo. Naime, plinske turbine veće su od dizelskih motora, ali i znatno lakše. To je zahtijevalo povećanje strojarnice, stvarajući istodobno problem sa stabilnosti.

Problem je postao to veći kad je iz Admiraliteta stigao zahtjev da brod mora biti opremljen zapovjedno-nadzornim sustavom CAAIS (Computer Assisted Action Information System). Taj sustav bio je prvi pokušaj da se s pomoću računala automatizira obrada podataka svih senzora broda te upravljanje naoružanjem. Osnovu su mu činila računala FM1600B tvrtke Ferranti. Loša je strana CAAIS-a jako velika masa, ali podaci o njoj nisu dostupni. Međutim, nedavno preseljenje jednog od tih sustava s otpisanog broda HMS Dryad u muzej zahtijevalo je uporabu dvaju kamiona nosivosti 7,5 i pet kamiona nosivosti 3,5 tona, te tri tjedna cjelodnevnog rada. U svakom slučaju, ugradnja CAAIS-a znatno je poremetila stabilnost broda, to prije jer su u strojarnici bile lake plinske turbine.

Kamo s lanserima?

Vosper Thornycroft dobio je u ožujku 1969. ugovor za gradnju prve fregate projekta Type 21. Sa svim izmjenama, trošak gradnje na kraju se popeo na 7,3 milijuna funti i tako za gotovo 50 posto premašio cijenu fregata klase Leander. Klasa Amazon klasificirana je kao velika ophodna (patrolna) fregata. U skladu s tim imala je i skromno naoružanje: jedan top Vickers 4.5 inch Mark 8 (114 mm) na pramcu i dva topa Oerlikon od 20 mm. Na krovu hangara smješten je lanser za protuzračni raketni sustav GWS.24 Seacat.

I prije 26. travnja 1971., tj. dana kad je prvi brod u klasi HMS Amazon (F169) porinut, čule su se kritike da fregate nemaju ni protubrodske vođene projektile ni mogućnost djelovanja protiv podmornica. Stoga je odlučeno da će svih osam fregata klase Amazon dobiti protubrodske radarski samonavođene projektile MM38 Exocet. Exocet je zajednički britansko-francuski projekt započet 1967., a u operativnu uporabu uveden je 1975. godine. U trenutku ugradnje na fregate klase Amazon bio je najsuvremeniji protubrodski vođeni projektil na svijetu. Tijekom gradnje po četiri jednostruka lansera za Exocete dobili su HMS Ambuscade (F172), HMS Arrow (F173), HMS Alacrity (F174), HMS Ardent (F184) i HMS Avenger (F185). Prvi i treći brod: HMS Amazon (F169) i HMS Active (F171), dobili su ih 1984. i 1985. godine. Nažalost, drugi brod, HMS Antelope, nikad nije dobio Exocete…

Lanseri za Exocete postavljeni su na specifično mjesto – na pramcu između topa i zapovjednog mosta. Smještaj projektila na pramac nije neobično rješenje. Međutim, smještaj protubrodskih projektila u tako skučen prostor jako je otežavao zamjenu kontejnera. S obzirom na to da na nadgrađu nigdje nije bilo mjesta, a istodobno se moralo paziti da masa projektila s kontejnerima/lanserima dodatno ne poremeti ionako slabu stabilnost, ipak nije bilo druge opcije. Zbog tih su razloga naknadno dodana dva trostruka torpedna uređaja za protupodmorničke torpede i smještena su na nadgrađe kraj brodskog hangara. U pravilu se ti uređaji smještaju po sredini broda, no ondje nije bilo dovoljno prostora.

Argentinske bombe

Neke s Exocetom, a neke bez njega, sve fregate klase Amazon, osim HMS-a Amazon, otplovile su 1982. na južni Atlantik u bitku za Falklandske otoke (Malvini). Kako su od modernijih fregata klase Broadsword (Type 22) tek dvije bile spremne za borbena djelovanja, fregate klase Amazon morale su izvršiti najviše zadaća, pri čemu se baš i nisu iskazale. Neke su ipak imale veliku sreću, ali neke još veću nesreću. Podmornica ARA San Luis (S-32) napala je 10. svibnja fregatu HMS Arrow i uspjela je pogoditi torpedom. Fregata nije potonula samo zato što je upaljač bojne glave torpeda zakazao. HMS Ardent potonuo je 21. svibnja, nakon što ga je pogodila gravitacijska bomba iz argentinskog aviona A-4 Skyhawk. HMS Antelope potonuo je dva dana nakon toga, također zbog napada tog tipa aviona.

Krivnja za oba potonuća, tj. za činjenicu da su argentinski projektili uopće uspjeli pogoditi brodove, svaljena je na protuzračni raketni sustav GWS.24 Seacat. On je bio razvijen s tehnologijama s kraja 1950-ih i iz 1960-ih te je razumljivo da je 1982. već bio zastario. Seacat je razvijen kao laki protuzračni vođeni sustav koji će zamijeniti brodske topove velikog kalibra. Imao je stoga domet od tek 6,4 km, ali i vrlo neobičan način navođenja – zapovjedni poluautomatski po crti viziranja. Od operatera je tražio da cijelo vrijeme prati cilj, dok se projektil samostalno poravnavao s ciljem. S vremenom je Seacat poboljšavan pa su uvedeni i radari koji su omogućavali otkrivanje i praćenje cilja pri slaboj vidljivosti. GWS.24 bila je najnaprednija inačica s radarom Type 912 i automatskim sustavom navođenja Alenia Orion RTN-10X. Brzina projektila usto je bila otprilike jednaka kao i brzina argentinskih borbenih mlažnjaka koje je trebao obarati. U tom je kontekstu logična informacija da su britanski brodovi tijekom Falklandskog rata lansirali više od osamdeset projektila Seacat te da je samo jedan pogodio cilj.

Falklandski rat otkrio je još jedan bitan nedostatak, i to samih brodova klase Amazon. Južni Atlantik poznat je po snažnim olujama i velikim valovima. Kako svaki udar vala jako napreže brodski trup, na nadgrađu britanskih fregata počele su se stvarati pukotine. Razlog je bio u tome što je čelični trup drukčije apsorbirao naprezanja od aluminijskog nadgrađa. Klasa Amazon bila je prva britanska s kombinacijom čelik-aluminij i nitko nije znao da će se to događati. Nitko usto nije znao kakve će biti krajnje posljedice. Posadama nije bilo nimalo lako gledati kako im se brod doslovno raspada. Na njihovu sreću, rat je bio kratak pa su fregate klase Amazon koje nisu potopljene uspjele doploviti do matičnih pomorskih baza. Problem konstrukcije riješen je masivnom ugradnjom ojačanja na bokove broda i nadgrađe. Posebno je pokrpana prva paluba. To krpanje sigurno nije bilo malo jer je najveća istisnina narasla s početnih 3250 na čak 3360 tona. Sto deset tona čelika dodano je kako bi se brodovi ponovno osposobili za plovidbu, a da se pritom ne raspadnu.

Novi život u Pakistanu

Zanimljivo je da je britanski Admiralski odbor još 1979. godine procijenio da je klasa Amazon promašaj te da niti jedan brod neće poslati na modernizaciju. Iznimka je bilo postavljanje lansera za protubrodske vođene projektile Exocet. Nakon iskustava iz 1982. s južnog Atlantika, ta je odluka bila još čvršća. Odbor stoga nije nimalo oklijevao kad je Pakistan ponudio da će kupiti svih šest fregata koje su preživjele rat.

Pakistanska ratna mornarica klasi je dala ime Tariq, preuzela je te uvela u operativnu uporabu 1993. i 1994. godine. Bila je svjesna svih nedostataka brodova. Uklonjeni su zato protubrodski projektili Exocet te PZO sustavi Seacat. Na tri su broda ugrađena po dva četverostruka lansera za protubrodske radarski navođene projektile RGM-84 Harpoon, a na ostala tri kineski PZO sustavi LY-60N Hunting Eagle. Za blisku proturaketnu obranu ugrađen je topnički sustav Phalanx CIWS ili top Bofors L70. S vremenom su Harpooni povučeni, pa su na kraju fregate klase Amazon ponovno ostale bez protubrodskog naoružanja.

Doduše, nije baš sve na klasi Amazon bilo loše. Kako su to bili prvi britanski ratni brodovi s pogonom isključivo na plinske turbine, projektanti su se malo preračunali i ugradili dvije plinske turbine Bristol B.E.10 Olympus, svaku snage 37 000 kW. Bila je to puno prevelika snaga za tu istisninu pa su maritimna testiranja pokazala da sve fregate mogu postizati vrlo velike vršne brzine. Svi su brodovi bez problema dosezali 37 čvorova. Prve dvije izgrađene fregate – HMS Amazon i HMS Antelope – na maritimnim testiranjima premašivale su i 40 čvorova. Međutim, posljedica toga je oštećenje ili brodskih vijaka ili pogonske osovine. Zbog toga je zapovjednicima bilo zabranjeno ploviti brzinama većim od 32 čvora. Zadnje dvije pakistanske fregate – Badr i Babur – otpisane su tek 2014. godine. To pokazuje da su, nakon što su jednom otklonjeni svi nedostaci, fregate klase Amazon bile sasvim solidne – ako se zanemari da su troškovi njihova održavanja bili veći od troškova održavanja tadašnjih britanskih nosača zrakoplova.

TEKST: Mario Galić