Iz današnje je perspektive jako teško reći što je bilo Američkoj ratnoj mornarici i Pentagonu da pokrenu projekt razarača koji će probiti sve predviđene troškove, a izgrađeno je manje od deset posto predviđenih plovila. Poveznica s projektom LCS jest da su oba tipa brodova trebala djelovati u priobalnim vodama

Stratezi Američke ratne mornarice započeli su neposredno nakon raspada SSSR-a 1991. godine razrađivati planove za nove ratne brodove koji će odgovarati novoj svjetskoj realnosti i novim zahtjevima. Suočeni s naglom propasti druge najveće svjetske sile te pod snažnim dojmom Zaljevskog rata, koji se vodio 1990. i 1991., zaključili su da će svi budući ratovi bili lokalni te da će Američka ratna mornarica trebati brodove koji neće ratovati na oceanskim prostranstvima, već u opasnim priobalnim vodama.

Mali i jeftini brodovi Littoral Combat Ship (opširnije v. tekst LCS – otpis u rekordnom roku, HV br. 735) trebali su djelovati u plitkim priobalnim vodama, dok bi im potporu pružali veliki razarači s teškim oružjima za uništavanje ciljeva na kopnu. Početni prijedlog bio je gradnja brodova Arsenal Ship koji bi, kako im ime kaže, zapravo bili nosači golemog broja raznoraznih vođenih projektila. Osim što su trebali biti jako veliki, ne bi nosili ništa od skupe elektronike, pa bi bili jeftini. Drugi prijedlog bio je Maritime Fire Support Ship, koji bi bio otprilike između Arsenal Shipa i pravih razarača.

Na kraju je odabran prijedlog gradnje pravog razarača, označenog kao Razarač za XXI. stoljeće (Destroyer for the 21st Century) ili DD-21. Bio bi optimiziran za djelovanja u priobalnim vodama i zatvorenim morima. Stoga mu je jedna od glavnih odlika bila niska radarska zamjetljivost. Američka ratna mornarica provela je 1980-ih nekoliko eksperimentalnih programa razvoja brodova koji bi imali smanjen radarski odraz. Iskustva stečena na tim projektima iskorištena su za projekt DD-21, no on će biti preimenovan u DD(X).

 Poput malog ribarskog broda

Zbog težnje za niskom zamjetljivošću razarači projekta DD(X), tj. klase koja će po prvom brodu dobiti ime Zumwalt, imaju specifičan izgled i prepoznatljivost. To se prije svega odnosi na pramac, koji je ukošen prema natrag. Druga je prepoznatljiva odlika trup, čija je oplata iznad vodne linije nagnuta prema unutra. Specifično dizajnirano nadgrađe potpuno je zatvoreno. Sve je to dovelo do znatnog smanjenja radarskog odraza. Američka ratna mornarica tvrdila je da je radarski odraz DD(X) na razini malog ribarskog broda. Neki izvori navode da je njegova zamjetljivost na razini 1 : 64 u odnosu na obične ratne brodove slične veličine! Projektanti su jako smanjili toplinski, akustički i magnetski potpis. Tvrdili su da će i vizualni, no to se nije dogodilo. I tu je jedan od problema. U trenutku kad su razarači DD-21 / DD(X) projektirani, besposadne letjelice bile su na samom početku uporabe. Danas, kad takve izvidničke letjelice imaju domet stotinama, a neke i tisućama kilometara, brod takve veličine ne može se sakriti.

Za uništavanje ciljeva na obali i u unutrašnjosti kopna, razarači DD-21 izvorno su trebali dobiti elektromagnetske topove. No kako se njihov razvoj oduljio, odabran je topnički sustav AGS (Advanced Gun System). Razvila ga je tvrtka BAE Systems, a po mnogim je odlikama trebao biti jedinstven na svijetu. To je jedan od rijetkih brodskih topničkih sustava u kalibru 155 mm (duljina cijevi je 62 kalibra). S projektilima za udare s velike udaljenosti po kopnenim ciljevima (Long Range Land Attack Projectile – LRLAP) domet djelovanja proklamirano je veći od sto kilometara. Brzina paljbe je deset granata/projektila u minuti. Zahvaljujući kombinaciji inercijskog i GPS navođenja preciznost pogotka na krajnjem dometu (CEP) odličnih je 50 metara. To nije značilo da će svi LRLAP-ovi promašiti cilj za 50 metara, nego da će ih većina pogoditi otprilike na toj udaljenosti.

 U pogrešnom kalibru

BAE Systems navodi na službenim stranicama da je krajnji domet LRLAP-a 83 nautičke milje, tj. 153,7 km. Neki izvori navode da je stvarni maksimalni domet LRLAP-a čak sto nautičkih milja, tj. 185,2 km. U svakom slučaju – jako velik. Kad se u jednadžbu uračuna i velika brzina paljbe s velikom preciznošću, Advanced Gun System trebao bi biti iznimno ubojito oružje. Barem protiv ciljeva na obali.

Međutim, nije ni približno ubojito, ali ne zbog loših značajki. Problemčić je – cijena. Ne toliko topničkog sustava AGS, koliko projektila LRLAP. Ovisno o izvoru, nije manja od 800 tisuća i nije veća od milijun dolara. Za dva ili tri LRLAP-a dobijete jedan krstareći projektil BGM-109 Tomahawk, koji ima domet ne manji od 1300 km (ovisno o inačici) te bojnu glavu mase 450 kilograma. Ukupna masa projektila LRLAP je 102 kg, a masa bojne glave samo 16,3 kg.

Zbog toga ne čudi da neki izvori navode da je proizvedeno samo 2000 komada LRLAP-a. Smatra se da je Advanced Gun System jedan od najvećih promašaja u povijesti razvoja ratnih brodova. Ne samo zbog preskupog LRLAP-a već i zbog činjenice da je u pogrešnom kalibru. Naime, sve američke krstarice i razarači imaju topove kalibra 127 mm te su njihove granate neuporabljive za Advanced Gun System. Tek za usporedbu, cijena granate od 127 mm, ovisno o vrsti, iznosi od 1600 do 2200 dolara.

 Ništa manji problem nije ni ugrađeni radarski sustav. Razarači klase Arleigh Burke, ovisno o seriji, tj. potklasi, rabe dva tipa radara. Serije I, II i IIA imaju PESA radar AN/SPY-1D, a serija III AESA radar AN/SPY-6(V)1. Za Zumwalt je odabran radar AN/SPY-3 tvrtke Raytheon. Za njega se tvrdilo da će revolucionirati mornarička djelovanja. Na kraju se pokazalo da je jedino bio revolucionarno skup.

Radar AN/SPY-3 na razaračima Zumwalt ima tri pločaste antene. Dvije su smještene na bočnim stranama nadgrađa, a treća na stražnjem dijelu nadgrađa. AN/SPY-3 svestran je: služi i za radarsko osvjetljivanje ciljeva te podatkovnu vezu s projektilima površina-zrak.

E, tu je nastao problem. Raytheon je razvio radar prema zahtjevima naručitelja. Prvotno naoružanje trebalo se sastojati od novorazvijenih projektila koji bi s broda djelovali po kopnu te proturaketnih projektila s ograničenim mogućnostima djelovanja protiv drugih ciljeva u zraku. Ništa od toga nije ostvareno, pa je ostalo da se Zumwalti moraju naoružati postojećim oružjem. Logičan izbor bili bi projektili RIM-162 Evolved SeaSparrow Missile (ESSM), RIM-66 Standard MR (SM-2) i RIM-174 Standard Extended Range Active Missile (SM-6). To zasad nije ostvarivo jer radar AN/SPY-3 ne podržava uporabu tih projektila. Problem nije posebno velik i uglavnom je softverski. Međutim, razvoj potpuno novog softvera za samo tri razarača klase Zumwalt nije baš isplativ.

 Kontinuirane kritike

Američke krstarice, razarači i fregate koriste standardne vertikalne lansere MK 41. Ali, ne koriste ih Zumwalti. Oni imaju ugrađene vertikalne lansere MK 57, izvornog naziva Peripheral Vertical Launch System (PVLS). U odnosu na izvorni projekt DD-21, na Zumwaltu je smanjen i broj vertikalnih lansirnih modula te lansirnih ćelija: s 32 modula s ukupno 128 ćelija na 20 modula s 80 ćelija. U ćeliju se može smjestiti jedan do četiri projektila. Ćelije na Zumwaltu raspoređene su na oba boka (po 6 x 4) te na krmi (8 x 4). U ćelije je trebalo smjestiti protubrodske krstareće projektile AGM-158C LRASM (Long Range Anti-Ship Missile). Razvoj tog projektila dovršen je tek 2017. i zasad je isključivo prilagođen lanserima MK 41. Iako je Zumwaltov vertikalni lanser MK 57 konstruiran i namijenjen za uporabu različitih vrsta i tipova projektila, zasad se iz njega mogu lansirati tek krstareći projektili Tomahawk Block IV.

Kritike vezano uz program DD-21 čule su se još tijekom razvoja projekta, a nastavljene su tijekom gradnje prvog broda. S vremenom su postajale sve snažnije. Kobilica za prvi razarač, USS Zumwalt (DDG-1000), položena je 17. studenog 2011. Porinut je 28. listopada 2013. godine. Izazvao je pritom veliku pozornost medija, koji su ga uglavnom hvalili. Drugi razarač, USS Michael Monsoor (DDG-1001), porinut je 20. lipnja 2016. I to je porinuće izazvalo veliku pozornost, ali i negativne komentare.

Naime, do javnosti su, preko odbora Kongresa, došli podaci da su troškovi gradnje klase Zumwalt astronomski, a uporabljivost upitna. Pentagon je tvrdio da je trošak gradnje USS-a Zumwalt bio 3,5 milijardi, no mediji su tvrdili da je pravi trošak čak 4,4 milijarde dolara. Za taj su se iznos tad mogla izgraditi dva potpuno funkcionalna razarača dokazane klase Arleigh Burke.

Usprkos tomu, kobilica za treći razarač, USS Lyndon B. Johnson (DDG-1002), položena je 30. siječnja 2017. Brod je porinut 9. prosinca iduće godine. Trošak njegove gradnje, prema tvrdnjama Američke ratne mornarice, bio je 1,826 milijardi dolara. DDG-1002 bit će zadnji razarač klase Zumwalt, a trebao bi biti upisan na flotnu listu mornarice tijekom 2027. godine. No, za puno preuzimanje od proizvođača mogao bi se dodatno načekati. Naime, od preuzimanja do konačnog prihvaćanja Zumwalta prošle su tri i pol, a Monsoora gotovo šest godina! To vrijeme potrošeno je na kontinuirana testiranja ugrađenih tehnologija.

 Hipersonična budućnost?

Ukupni troškovi programa DD-21/DD(X)/DDG-1000 bili su 22,5 milijardi dolara. Kad se to rasporedi na samo tri broda, dobije se iznos od čak 7,5 milijardi po brodu. Da su izgrađena 32 prvotno planirana razarača, taj bi iznos po brodu bio osjetno manji. Američka ratna mornarica tako je zaglavila s tri gotovo neuporabljiva, ali zato astronomski skupa razarača. Međutim, možda nije sve baš tako crno. Ministarstvo obrane odobrilo je na samom kraju 2023. početna sredstva za moguću modernizaciju klase Zumwalt. Modernizacija je mogla značiti prilagodbu radara AN/SPY-3 protuzračnim projektilima, prije svega SM-2 i SM-6. Tako bi se dobila mogućnost djelovanja protiv balističkih i hipersoničnih projektila. Međutim, od kolovoza 2023. na prvom brodu u klasi provodi se zamjena postrojenja za Advanced Gun Module. Brod će umjesto njih dobiti vertikalne lansere koji će moći lansirati hipersonične projektile iz projekta CPS (Conventional Prompt Strike). Zasad se navodi da će prvo lansiranje takvog oružja sa Zumwalta biti do kraja 2027. godine.

Klasa Zumwalt mogla bi tako potpuno promijeniti svoje borbene sposobnosti, ali i poslužiti kao osnova za razvoj nove američke krstarice. Naime, kad je 25. travnja 1981. porinuta krstarica USS Ticonderoga (CG 47), prva iz istoimene klase, bila je tehnološki dvadeset godina ispred svih ostalih ratnih brodova. Ta je prednost prije svega ostvarena s borbenim sustavom Aegis, čiji je glavni dio PESA radar AN/SPY-1 sa sposobnostima nadzora u punom krugu, prikazivanja precizne 3D slike te sposobnostima praćenja brzih ciljeva. Zbog potpuno drukčije sigurnosne situacije u odnosu na današnju, tijekom 1990-ih, 2000-ih i 2010-ih Američka ratna mornarica nije planirala razvoj nove krstarice. Smatrala je da će razarači klase Arleigh Burke biti više nego dovoljni. No onda je 28. lipnja 2017. u brodogradilištu Jiangnan porinut prvi kineski razarač Type 055. Ako ćemo vjerovati dostupnim podacima, Type 055 po borbenim je odlikama na razini najnovijih razarača klase Arleigh Burke, a po nekim ih odlikama i premašuje (primjerice, nosi veći broj projektila). Iz više razloga, neki ga, uključujući i SAD, označavaju kao krstaricu, a ne kao razarač.

Gledaju li se samo kao brodovi, oni klase Zumwalt jako su dobri. Samo treba zamijeniti topove, lansere, a možda i radar, pa će se dobiti jako dobre krstarice. Možda imaju budućnost?

(završetak podlistka)

Tekst Mario Galić