Tehnologije umreženog ratovanja su u dolasku. Do kraja desetljeća napredne će zapadne vojske imati bar jednu postrojbu razine najmanje brigade koja će biti operativno opremljena najvažnijim elementima tehnologija unmreženog ratovanja. I što je još važnije, te bi postrojbe trebale biti potpuno operativno sposobne djelovati i u stvarnom svijetu rabiti koncept umreženog ratovanja

Umreženo ratovanje donosi i neke probleme. Temeljni je problem svake tehnologije i svakog novog pristupa je vrlo jednostavno pitanje: koliko to ustvari košta? Upravo će to pitanje uvelike odrediti budućnost umreženog ratovanja. Za ostvarivanje navedenih prednosti umreženog pristupa treba uložiti u tehnologiju. Kod svakog je ulaganja temeljno pitanje cijena i još važnije pitanje, isplatili se u to uopće ulagati. Jedna od poželjnih tehnologija koje znatno pridonose naprednim mogućnostima umreženog ratovanja jesu sateliti. Svejedno je li riječ o izvidničkim, komunikacijskim ili navigacijskim, i unatoč padu cijena riječ je o golemim ulaganjima koja se mjere stotinama milijuna pa i milijardama dolara ili eura.
Održavanje globalne mreže izvidničkih, komunikacijskih i navigacijskih satelita danas si mogu priuštiti samo SAD. Sličan je sustav svojedobno održavao i bivši Sovjetski Savez, ali je njegovim raspadom došlo do urušavanja svemirskog programa i njegova svođenja na skromnije razine koje Rusija danas može financirati. Nekoliko država ima manje ambiciozne vojne satelitske programe. Uglavnom je riječ o izvidničkim i komunikacijskim satelitima koji državi korisnici omogućavaju pokrivanje određene regije. Ali pokušaj globalnog pokrivanja odmah je osuđen na neuspjeh, zbog golemih troškova takvog pothvata.

Neke se države udružuju ne bi li troškove učinile prihvatljivijima. Tako postoji nekoliko europskih satelitskih programa koji se financiraju i rabe zajednički. Naravno, takav je pristup moguć u sklopu EU-a, ali teško je ostvariv u drugim dijelovima svijeta.
Druge su tehnologije ipak jeftinije, ali opet nisu svakome pristupačne. Samo bogate države mogu si priuštiti nabavu i poslije održavanje naprednih visokotehnoloških borbenih sustava. Vjerojatno samo SAD može uložiti dovoljno novca u tehnologiju umreženog ratovanja kako bi potrebnim sredstvima opremio cijelu vojsku ili barem onaj najvažniji, operativni dio. No, i druge će vodeće države Zapada morati uvesti barem elemente umreženog ratovanja ili opremiti određeni broj postrojbi kako bi se sačuvala interoperabilnost i mogućnost zajedničkog djelovanja.

Zapadne vojske, kao tehnološki napredne organizacije, svjesne su nužnosti modernizacije koju nameće potreba interoperabilnosti i djelovanja u združenim višenacionalnim operacijama. Upravo je sudjelovanje u višenacionalnim operacijama natjeralo mnoge vojske na okretanje umreženom ratovanju. SAD kao vodeća svjetska sila sudjeluje u mnogim međunarodnim i višenacionalnim operacijama. Zaostajanje za Amerikancima značilo bi kako zajedničke operacije postaju sve teže izvedive, jer bi tehnološki jaz između postrojbi iz raznih država i SAD-a, koje moraju zajedno djelovati, bio prevelik.
Zato vodeće zapadne vojske rade na nacionalim projektima razvoja umreženog ratovanja. U Francuskoj se radi na projektu BOA (Bulle Operationnelle Aeroterrestre, odnosno zračnokopneni operativni balon), koji je odgovor francuske obrambene industrije na nove trendove u vojnoj doktrini. U projekt su uključene vodeće francuske obrambene tvrtke: Thales, Sagem, Giat. Cilj programa BOA je povezati elemente uključene u borbena djelovanja, kao što su borbena vozila, razni senzori (radari, bespilotne izvidničke letjelice…), pješaštvo, topništvo sa zapovjedništvima na raznim razinama, u združeni kooperativni borbeni sustav.

Trenutačno je program BOA u fazi laboratorijskih ispitivanja elemenata sustava. Prva je uloga programa opremiti uglavnom lake postrojbe koje sudjeluju u međunarodnim operacijama. U stvarnom smislu, program BOA odvija se na nekoliko pravaca, a riječ je o razvoju raznih zapovjedno-informacijsko komunikacijskih sustava (ZIKS) i uspostavi umreženog okruženja u koje će se integrirati svi elementi borbenog postroja na određenom području. BOA će omogućiti povezivanje svih elemenata u zajednički umreženi sustav, uključujući neke sadašnje i sve buduće borbene platforme.

Sjeverni pristup
Švedska je vojska pionir u istraživanju umreženog ratovanja i digitaliziranog bojišta. Prva su ozbiljna istraživanja pokrenuta koncem zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća. Prve velike operativne demonstracije zaokruženog sustava umrežavanja i djelovanja u umreženom okruženju predviđene su za 2005. i 2006. Terenska primjena i umrežavanje operativnih postrojbi trebali bi krenuti oko 2010.  Švedske tvrtke iz obrambenog sektora rade na mnogim elementima potrebnim za umrežavanje bojišta. Uz razvoj novih oružja, koja kombiniraju veliku paljbenu moć i izvrsnu pokretljivost, razvijaju se i novi tipovi vođenog streljiva sposobnog s velike udaljenosti pogoditi izabrani cilj s velikom preciznošću. Dobar primjer za to je samovozni topnički sustav Archer, kalibra 155/52 mm, i topnički projektil povećanog dometa Excalibur, sa satelitskim navođenjem koje mu omogućava preciznost na cilju unutar 4 metra. Razvijaju se i odgovarajući elementi ZIKS-a, napredni radiouređaji sposobni za povezivanje. Švedska obrambena industrija, točnije tvrtka Hagglunds (dio velikog koncerna BAE Systems) razvija napredna borbena vozila koja su prilagođena djelovanju u umreženom okruženju.
Nisu zaboravili ni opremu za vojnika budućnosti, razvija se u programu pod nazivom Markus. Program Markus će, kao i američki Land Warior i Objective Force Warior ili francuski Felin, osigurati vojnicima napredne senzore, komunikacijske i navigacijske uređaje, oružje povećane učinkovitosti. Osim tih tehnologija, koje bi morale povećati učinkovitost, razvija se i mnoštvo tehnologija za zaštitu i olakšavanje svakodnevnog života i rada vojnika.
Na sličnim programima rade i australska (Wundurra), britanska (FIST), njemačka (IdZ), španjolska (Combatiente Futuro), talijanska (Soldato Futuro) vojska te mnoge druge diljem svijeta.

Borba protiv jakog protivnika
Česta kritika koja se upućuje umreženom ratovanju jest da je to koncept usmjeren na borbene operacije, osobito one većeg obima. Kritičari ustvari govore kako je, iako napredna, koncepcija umreženog ratovanja na neki način ipak samo inačica klasičnog frontalnog ratovanja.

Temeljno pitanje, smatraju ti kritičari, jest kako bi se koncept umreženog ratovanja ponašao u situaciji sukoba niskog intenziteta, borbi protiv gradske gerile, u slučajevima urbane pobune (kao što je palestinska Intifada) i drugih postojećih ili nadolazećih modela asimetričnog ratovanja. Doista, teško bi bilo iskoristiti puni potencijal postrojbe opremljene za umreženo ratovanje ako njezina doktrina uporabe predviđa sukob s klasičnim, teško naoružanim protvnikom, kada se suoči s neprijateljski nastrojenim stanovništvom u gradu iz kojeg se novače gerilici koji odlučno i uporno djeluju u malim skupinama.
Takve je male skupine s današnjom tehnologijom prilično teško uočiti, prepoznati i prikazati na digitalnom karti u obliku simbol kao što se mogu tenkovi, topovi ili letjelice druge strane.
Kako sada stvari stoje, upravo bi nemogućnost ili nedokazana mogućnost djelovanja u uvjetima asimetričnog sukoba mogla biti mogući najveći nedostatak koncepta umreženog ratovanja. Upravo su današnji oblici djelovanja najsličniji asimetričnom sukobu. Razne međunarodne misije, operacije nametanja i održavanja mira, stabilizacije, pomoći u izgradnji države, danas čine operativno okruženje svake moderne vojske. A u takvom je tipu misija protivnik pojedinac ili manja skupina, modus djelovanja su zasjede, prepadi, terorizam, zastrašivanje civilnog stanovništva i mnogi drugi postupci iz bogatog repertoara asimetričnog (nekonvencionalnog) djelovanja.
Temeljno je pitanje kako se suprotstaviti takvim prijetnjama koje naglašeno ugrožavaju vojnika na modernoj bojišnici.

No, čak i kada se takve asimetrične prijetnje ostave nastranu, ostaje pitanje što ako protivnik snaga koje djeluju sukladno konceptu umreženog ratovanja primjeni slične elemente. Primjenom modernih komunikacijskih tehnologija, ne nužno vojnih, protivnik bi mogao svoje snage također držati disperzirane na većem prostoru učinivši ih tako težim i otpornijim ciljem. Kada se ukaže pogodna prilika protivnik bi okupljao snage u veće i opasnije formacije i pokušao ostvariti lokalnu nadmoć.
Iz ovoga se vidi kako bi i snage koje ne bi, iz doktrinarnih, ili financijskih, ili nekih drugih razloga djelovale u skladu s načelima umreženog ratovanja mogle primjeniti neke njegove elemente kako bi pokušale ostvariti prednost.

Digitalizacija
Umreženo ratovanje najviše ovisi o interoperabilnosti komunikacijske opreme, programskim aplikacijama i protoku podataka kako bi se umrežili ljudi, senzori i oružani sustavi. No, ništa manje nije važna ni praktična strana te opreme, tj. mogućnost planiranog rada u stvarnim borbenim uvjetima, uz puni radni učinak i stalni protok velike količine podataka.
Digitalizacija omogućava mnoge uzbudljive i korisne mogućnosti, no jedna od posljedica je stalna glad za što većom propusnošću komunikacijskih kanala. Tako se navodi kako je tijekom operacije oslobađanja Kuvajta 1991. najveća potrebna propusnost bila oko 100 Mbps. Ta je brojka tijekom operacija u Iraku 2003. bila 3 Gbps i u budućnosti će nastaviti rasti. Zbog tog naglog porasta potrebe za propusnošću, jedan je od najvećih problema zagušenost komunikacijskih kanala, što dovodi do preopterećenosti, usporavanja prometa, a u najgoroj situaciji i do potpunog prekida distribucije podataka.
Sve to usporava dostavu informacija, sustav se redefinira, kako bi se smanjio promet podataka u okvire koji se mogu tehnički poduprijeti. Posljedice mogu biti da niže postrojbe, bojne i satnije ne dobivaju precizne podatke u realnom vremenu, što je temeljna postavka umreženog ratovanja, pa je njihova učinkovitost umanjena.

Zbog preopterećenosti komunikacijskih sustava dolazi do neizbježnog sortiranja podataka po prioritetu i kašnjenja ili nedostavljanja nekih podataka, ako se procijeni da nisu osobito važni. To u klasičnom poimanju ratovanja i nije neki problem, jer je nepotpuno poznavanje situacije i posljedično tome nesigurnost sastavni dio modela. Ali u umreženom ratovanju to može biti ozbiljan problem. Ako je sustav zamišljen a postrojbe uvježbane za djelovanje u realnom vremenu, kašnjenje podataka uzrokuje usporavanje. Situacija se može mijenjati brže nego što je sustav može prikazivati postrojbama na terenu. Samim tim skup i složen model umreženog ratovanja gubi temeljnu prednost – točnu, brzu i preciznu informaciju koja se može transformirati u preciznu akciju u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Uvjerenje kako će umreženo ratovanje omogućiti manjem broju vojnika i platformi pokrivanje većeg zemljopisnog područja i pobjedu nad brojčano nadmoćnijim protivnikom, djeluje vrlo primamljivo. U doba smanjenja obrambenog proračuna, teško se odlučiti na opsežne investicije u opremu potrebnu za novi koncept ratrovanja. Mnogi planeri takve investicije nastoje omogućiti uštedama i smanjenjima u kvantitativnom smislu.
Tako je britanska vojska krenula u reforme koje se najjednostavnije mogu opisati kao veliko smanjenje ljudstva, oružja i postrojbi. Ukinut će se mnogo postrojbi, dio oružja sve tri grane bit će povučen iz operativne uporabe. Tako bi se uštedila velika sredstva, a teorija umreženog ratovanja kaže: učiniti više s manje. Tako su na određeni način britanske reforme prilagođene i uštedi i modernizaciji.

Tu se vraćamo na područje kritika i onih koji smatraju kako je umreženo ratovanje doktrina izbora pri sukobu s klasičnim, teškonaoružanim protivnikom. Ali što je s protivnikom koji djeluje po asimetričnom modelu ratovanja. Za suprotstavljanje takvom modelu, pokazuju najnovija iskustva, treba mnogo vojnika i opreme (oklopna vozila, helikopteri, nove nesmrtonosne ili manje smrtonosne tehnologije…). Ako se vojska organizira i ustroji u skladu s načelima umreženog ratovanja, pitanje je hoće li imati dovoljno vojnika na terenu u slučaju borbe protiv npr. gerilske prijetnje. Ako se mali broj vojnika smatra dijelom modela umreženog ratovanja, onda bi se situacija u kojoj treba mnogo vojnika, više nego što ih model predviđa, mogla smatrati iznimno problematičnom za model umreženog ratovanja.
Kritičari se pitaju koliko dobro i učinkovito model umreženog ratovanja može odgovoriti na izazove nekih specifičnih situacija, kao što je poslijeratno razdoblje, mirovne misije, misije nametanja mira i slično. Iako primjena modernih tehnologija može umreženu satniju u nekim elementima staviti u rang s tradicionalnom bojnom, ostaje činjenica kako je za neke zadaće tradicionalna bojna vjerojatno bolje rješenje.
Temeljeno je pitanje, kako se sada čini, razviti odgovarajući način implementacije modela umreženog ratovanja i uporabu u uvjetima koji omogućavaju najveću iskoristivost modela. Isto tako, neodgovarajuća primjena modela i uporaba snaga opremljenih za umreženo ratovanje mogu lako dovesti do problema.
I zagovaratelji umreženog ratovanja svjesni su tog problema i u testiranjima u zadnje vrijeme scenariji predviđaju i terorističke napade i operacije u urbanom okruženju.

Sinergijski pristup umreženom ratovanju

Umreženo ratovanje traži mnoge nove uređaje i tehnologije. Kako je američka vojska prva počela eksperimentirati na tom području, logično je da američke obrambene tvrtke imaju mnogo iskustva s proizvodima za umreženo bojište. Razvojni programi američke vojske i suradnja s obrambenim industrijskim sektorom rezultirali su nekim od najnaprednijih proizvoda, osobito na području komunikacijskih sustava. No, problem je s mnogim od tih sustava u tome što nisu zamišljeni kao dio umreženog sustava i njihove su mogućnosti umrežavanja nedovoljne za zahtjeve umreženog bojišta. Tradicionalni pristup u kojem je proizvod zamišljen kao samostalna jedinica, bez razmišljanja o potrebi i mogućnosti dijeljenja podataka s drugim proizvodima, jednostavno više nije održiv. Vojska, ali i mnoge druge državne agencije traže interoperabilnost, i to interoperabilnost koju je jednostavno postići.
Zato je u SAD-u ustrojena neprofitna organizacija NCOIC, odnosno Industrijski konzorcij za umrežene operacije koji okuplja članove zainteresirane za razvoj standarda i novih rješenja koja podupiru integraciju, interoperabilnost i umreženost.
Konzorcij redovito održava sastanke, a posljednji je bio u rujnu ove godine u gradu Austinu, savezna država Teksas. Sastanak je okupio zainteresirane koji su raspravljali o budućnosti umreženog ratovanja. Razmijenjena su iskustva između industrije i korisnika. Vojni su korisnici govorili o svojim potrebama i o tome kakav bi sustav njima stvarno trebao.
Identificirana su tri programa kao temelj koji će u budućnosti voditi ka potpuno integriranom i umreženom bojištu. To su program EPLRS (Enhanced Position Locating Reporting System) koji je opisan kao kralježnica komunikacijskog sustava manevarske brigade, a omogućava sigurnu komunikaciju, otporan je na ometanje i prosljeđuje podatke zamalo u realnom vremenu.

Drugi je program Force XXI Battle Command, Brigade and Below (FBCB2), a omogućava bolje razumijevanje situacije na bojištu i za niže taktičke razine, pa i vojnike-pojedince, te stalan protok zapovijedi i drugih podataka unutar bojišta.

Treći program zove se Blue Force Tracker (BFT) i u stvarnosti je riječ o malom uređaju koji omogućava praćenje položaja vlastitih snaga na bojištu. Svaka osoba i borbeno sredstvo opremljena BFT uređajem postaje vidljiva u virtualnom svijetu umreženog bojišta te automatski postaje dio borbene mreže.
Stručnjaci drže kako nije isplativo tehnologiju potrebnu za umreženo ratovanje razvijati kao jedinstveno i homogeno rješenje. Smatraju da je mnogo isplativije i korisnije razvijati elemente i podsustave koji se sukcesivno uvode u uporabu, a ono što ih čini naprednima jest interoperabilnost s već postojećim elementima, ali i s onima koji će tek doći.
Jedno od pitanja o kojem se relativno malo govori jest mogućnost vojnika da u potpunosti usvoje i iskoriste nove mogućnosti koje će im pružiti tehnologije umreženog ratovanja. Neki stručnjaci čak govore kako će u budućnosti postojati dvije vrste vojnika: “digitalni domoroci”, tj. oni koji su u potpunosti prihvatili digitalno umreženo okruženje i u potpunosti se saživjeli s njim te ga u potpunosti rabe i koriste se njegovim prednostima. Drugu su skupinu vojnika nazvali “digitalni imigranti”, a to su oni vojnici koji imaju poteškoća u prihvaćanju i primjeni nove umrežene stvarnosti i načina ratovanja koji ona nalaže. Iako ta procjena neposredne budućnosti može izgledati pomalo nategnuto, ostaje činjenica kako će brzina i uspješnost uvođenja novih tehnologija ponajviše ovisiti o kvalitetnoj izobrazbi vojnika. Jer, i od najbolje tehnike nema mnogo koristi ako je vojnici ne znaju ili ne žele ispravno rabiti.
Ključni je element razvoja umrežene vojne organizacije povezivanje i integracija svakog vojnika i svakog komada opreme, borbene ili neborbene. A to će ponajprije ovisiti o mogućnostima industrije da proizvede uređaje koji će to omogućiti. Ti uređaji moraji biti maleni, lagani i energetski učinkoviti kako bi ih svaki vojnik mogao bez teškoća uvijek i svugdje nositi sa sobom.
Drugi važan tehnički element je napraviti cjelokupni sustav koji će raditi u realnom vremenu, a ako ne, onda s minimalnim kašnjenjem. Kašnjenje sustava ne smije iznositi više od nekoliko sekundi, kako bi svi imali precizne i vremenski točne informacije. Kašnjenje od 30 ili 60 sekundi može značiti gađanje krivog cilja, nemogućnost djelovanja jer je cilj već nestao ili, najgora od svih opcija, djelovanje po vlastitim snagama ili civilima.
Kako stvari sada stoje, tehnologije umreženog ratovanja su u dolasku. Do kraja desetljeća napredne će zapadne vojske imati bar jednu postrojbu razine najmanje brigade koja će biti operativno opremljena najvažnijim elementima tehnologija unmreženog ratovanja. I što je još važnije, te bi postrojbe trebale biti potpuno operativno sposobne djelovati i u stvarnom svijetu rabiti koncept umreženog ratovanja.
Hoće li se ti planovi ostvariti i hoće li terenska primjena umreženog ratovanja opravdati velike nade koje se u njega polažu posljednjih godina, pokazat će se uskoro.

Igor SKENDEROVIĆ