Tijekom cijele druge polovine XVI. stoljeća mletačku je trgovinu na istočnom Jadranu ugrožavalo djelovanje senjskih uskoka, koji su bili u službi Habsburške Monarhije. Venecija s Habsburgovcima dugo nije mogla riješiti političke probleme te brojna teritorijalna previranja na području sjeverne Italije, Slovenije i Istre. Sve to dovelo je 1615. do otvorenog rata

 

Nakon pada kliške tvrđave i pogibije njezina zapovjednika Petra Kružića u ožujku 1537., uskoci sele u Senj gdje se stavljaju u službu Habsburške Monarhije, ponajprije u obrani granice od osmanlijskih napada. S preseljenjem promijenila se i priroda njihova djelovanja. Nisu više djelovali samo na kopnu nego sve češće u manjim grupama izvode diverzantske akcije protiv brodova koji su prevozili osmanlijsku robu na istočnom dijelu Jadrana. Kako je Mletačka Republika u mirnodopskim razdobljima uspješno trgovala s Osmanlijama, i njezini su se brodovi našli na meti uskoka.

Nakon osmanlijskih prijetnji da će silom odgovoriti na uskočke napade, Mlečani su u više navrata reagirali. Bile su to akcije protiv uskoka, koje su se uglavnom svodile na blokade luka iz kojih su djelovali. Primjer toga događaj je iz 1573., kad je pet malih uskočkih brodova kod otoka Molata zarobilo jedan od najvećih i najmodernijih mletačkih brodova, imena “Contarina”, s posadom od tristotinjak vojnika i dosta skupocjene robe. Usprkos mletačkoj blokadi Senja, uskoci su vratili samo manji dio otuđenog tereta. Pretpostavlja se da su u sličnim uskočkim akcijama potkraj XVI. st. oko sjevernojadranskih otoka sudjelovale otprilike dvije tisuće ljudi.

Egzekucije i ubojstva

Mletačke vlasti izdvajale su golema sredstva kako bi osigurale prijevoz robe i spriječile uskočke akcije. Za rješenje tog problema obratile su se Habsburškoj Monarhiji zato što su uskoci bili u njezinoj službi. Habsburgovci u prosincu 1600. imenuju Josipa Rabattu (rođen oko 1550. – 1601.), kraljevskim povjerenikom u Senju, sa zadaćom rješavanja “uskočkog pitanja”. Ubrzo je uskocima nametnuo zabranu plovidbe, a ukoliko su ipak dolazili do plijena, on bi im ga oduzeo. Štoviše, počeo je i progon uskoka, a neki od njihovih vođa kao što su Martin Posedarski i Marko Margitić pogubljeni su početkom veljače 1601., dok je Dubrovčanin Juraj Maslarda istog dana proboden na ulici i umro, zbog čega se velik dio uskoka razbježao. Međutim, Rabatta se previše zanio u svojim akcijama u Senju pa je nezadovoljstvo njim sve više raslo. Konačno je kulminiralo kad je pokušao smaknuti i vojvodu Jurišu Sučića. Senjani su se pobunili i ubili ga na Staru godinu 1601. Nakon tog događaja uskoci se vraćaju u Senj te kreću u još žešću kampanju protiv Osmanlija i Mlečana.

Kako su uskočki napadi bili sve jači i intenzivniji, Mlečani su zapovjedili da se svi zarobljeni uskoci vješaju ili pretvore u galijote. Ipak, ni sve poduzete mjere i rast represije nisu uspjeli smanjiti uskočke pljačkaške pohode na mletačke brodove. Venecija se zbog toga iznova obratila Habsburzima za pomoć. Međutim, zbog povećanih napetosti na područjima razgraničenja između mletačkih i austrijskih teritorijalnih stečevina u sjevernoj Italiji, na području Slovenije te u Istri, pregovori su bili otežani. Osim toga, habsburška strana tražila je liberalizaciju trgovine istočnim dijelom Jadrana što se nikako nije svidjelo Mlečanima, koji su imali potpun nadzor. Sve veće provokacije na terenu i nemogućnost diplomatskog rješenja dovele su potkraj 1615. do otvorenog rata dviju velikih sila.

 

Preko rijeke Glinščice

Mletačke su snage u studenom 1615. prešle graničnu rijeku Glinščicu u jugoistočnom dijelu tršćanske pokrajine i počele uništavati tamošnju solanu. Odgovor Habsburgovaca bio je silovit pa su na teren poslane snage kapetana Danielea Francola, zatim tršćanskog grofa Vuka Krste Frankopana (oko 1578. – 1652.) i kapetana Sebastiana Zuecha. Mlečani su poraženi te počinju panično bježati na svoje galije. Ipak, ubrzo dolazi do konsolidacije u njihovim redovima i mobilizacije velikog broja snaga pa već krajem 1615. počinju opsadu habsburške utvrde Gradiške na Soči. Intenzivni sukobi počinju se voditi i oko slovenske Gorice. Uskoci su djelovanje u ratu bazirali na upadima u mletačku pozadinu te na nesmiljenim pljačkama njihova teritorija. Na taj su način pokušali pomoći habsburškim snagama da se izbave iz mletačkog okruženja te istodobno izazvati paniku u protivničkim redovima. Na mletačkoj strani važnu je ulogu imao zapovjednik Pompeo Giustiniani (rođen 1569.), koji ujesen 1616. pogiba kod Gorice. Inače, tijekom te godine suprotstavljene snage izmjenjivale su se u napadima i protunapadima, ali znatnijih pomaka na bojištu nije bilo.

Mir na štetu uskoka

Početkom 1617. na čelo mletačke vojske dolazi Giovanni de Medici (1567. – 1621.). On dovodi britanske, nizozemske i grčke najamnike, koji u trenutku mijenjaju odnos snaga na terenu. Mletačke snage počinju napadati habsburške položaje, a u lipnju iznova opsjedaju Gradišku. O žestini mletačkih napada svjedoči i pogibija habsburškog zapovjednika Adama von Trautmannsdorfa (rođen 1579.), tijekom obilaska položaja svoje vojske 6. lipnja 1617. godine. Habsburgovci su nakon niza poraza shvatili da moraju nešto poduzeti vezano uz savezništva s drugim silama pa su na svoju stranu pridobili napuljskog vicekralja Pedra Téllez-Giróna (1574. – 1624.), a na čelo vojske dolazi Španjolac Baltasar Marradas (1560. – 1638.). Oni su otvoreno podupirali uskočko djelovanje, a njihovim uključivanjem u rat dolazi do ponovnog izjednačavanja snaga na terenu. Zbog sve očitijeg pat-položaja, suprotstavljene strane pokrenule su diplomatske pregovore. Rat je završio mirom sklopljenim 6. rujna 1617. u Parizu, a poslije potvrđenim u Madridu. Taj se mir nije odnosio na područje Istre, gdje je rat nastavljen nesmiljenom snagom sve do proljeća iduće godine. Istra je zbog toga ostala gospodarski uništena, a gotovo polovina stanovništva napustila je svoje domove.

Najveći gubitnici rata bili su uskoci, koji su prema jednoj od odredbi mirovnog sporazuma Mletačke Republike i Habsburške Monarhije morali biti raseljeni barem pedeset kilometara od Senja, u koji je stigla njemačka posada. Tadašnji nadvojvoda, a budući kralj i car Ferdinand II. (1578. – 1637.), veći je dio raselio na područje Žumberka i oko Otočca, a manji oko Pazina i Učke. Dolaskom na nova područja uskoci su izgubili svoju posebnost te se stopili s domicilnim stanovništvom. Sve su uskočke lađe spaljene, a zauzvrat je Mletačka Republika pristala na povratak u granice prije početka sukoba. Uskočki rat ujedno je označio kraj uskoka kao organizirane skupine ratnika.

Josip BULJAN

Foto: Gradski muzej Senj