Američki su admirali početkom hladnog rata pokrenuli golem projekt – gradnju velikog nosača zrakoplova namijenjenog nuklearnim udarima. Trebao je biti dostatno velik da s njega mogu djelovati bombarderi najmanje nosivosti pet tona

Američki bombarder B-29 Superfortress bacio je 6. kolovoza 1945. nuklearnu bombu na japanski grad Hirošimu. Tri dana poslije drugi je bacio nuklearnu bombu na Nagasaki. Svijet se promijenio spoznavši da su američki fizičari i kemičari stvorili oružje koje u nekoliko sekundi može razoriti i najveće gradove.

Uništenje dvaju japanskih gradova nije bio samo čin kojim bi se priveo kraju Drugi svjetski rat nego i jasna poruka Kremlju što se može dogoditi ako se sovjetski tenkovi ne zaustave na granicama sovjetske okupacijske zone u Njemačkoj dogovorenim na Jaltskoj konferenciji.

Okončanjem Drugog svjetskog rata počeo je znatno dulji, ali i drukčiji sukob, nazvan hladni rat. Njegove su glavne značajke bile potpirivanje regionalnih sukoba, što je u pravilu činio SSSR nastojeći proširiti zone utjecaja i kontrole, te utrka u naoružanju, koja će na kraju i dovesti do sovjetskog ekonomskog i političkog sloma.

 

Brza zastarjelost

B-29 Superfortress bio je u vrijeme prvog leta 21. rujna 1942. vrhunac zrakoplovne tehnologije, no već je 1946. zastario. Stoga je tadašnji Zrakoplovni korpus američke vojske (United States Army Air Forces – USAAF) još tijekom rata pokrenuo razvoj bombardera vrlo velikog doleta namijenjenih prijenosu nuklearnog oružja unutar granica SSSR-a. Nesretna sudbina jednog od njih (YB-49) opisana je u ovom podlistku (v. “Northrop YB-49 – slomljeno leteće krilo”, HV 577). Uspješniji je bio strateški bombarder Convair B-36 Peacemaker, koji je prvi put poletio 8. kolovoza 1946. Projektiran je samo s jednom namjenom – udari po strateškim ciljevima unutar SSSR-a.

Strateška važnost USAAF-a na kraju će dovesti do onog čemu se američka mornarica trajno suprotstavljala – ustrojavanja ratnog zrakoplovstva (United States Air Force – USAF), kao samostalne grane oružanih snaga. Taj za mornaricu nemio događaj zbio se 18. rujna 1947. godine.

Strahujući da će izgubiti dominantan položaj najvažnijeg čimbenika za obranu SAD-a, admirali su pokrenuli nekoliko projekata koji će, kako su se nadali, i mornarici omogućiti nuklearne udare na SSSR. Razvoj strateškog bombardera hidroaviona Martin P6M SeaMaster i palubnog strateškog bombardera North American XA2J Super Savage nisu uspjeli. Međutim, američki su admirali imali još jedan projekt, znatno skuplji od tih dvaju – gradnju velikih nosača zrakoplova namijenjenih nuklearnim udarima.

Američki nosači aviona građeni tijekom Drugog svjetskog rata, pa i oni najveći i najnoviji klase Midway, nisu bili dostatno veliki da s njih djeluju veliki bombarderi. Da stvar bude gora, kako su bili projektirani za avione s klipnim motorima, imali su puno problema s prihvatom onih na mlazni pogon. Novi je nosač zrakoplova trebao biti dostatno velik da s njega mogu djelovati bombarderi s borbenim doletom od najmanje 3700 kilometara i najmanje nosivosti pet tona (prve su nuklearne bombe bile velike i teške). Rješenje je bilo: znatno veći nosač zrakoplova, otprilike 50 posto veći od klase Midway, čija bi duljina po palubi bila 295 m, a istisnina 45 000 tona).

 

46 aviona za jedan nosač

Projektiranje je počelo 1947., a predsjednik Harry Truman (1884. – 1972.), odobrio je financiranje gradnje 29. srpnja 1948. godine. Kobilica je položena u brodogradilištu već 18. travnja 1949., što je bila nevjerojatna brzina za vrijeme koje još nije poznavalo elektronička računala. Brod je dobio oznaku CVA-58 i ime USS “United States”. Još prije nego što je položena kobilica, USAF i proizvođači bombardera počeli su snažno lobirati da se cijeli projekt obustavi. Glavni im je argument bio da će cijena nosača biti 189 milijuna američkih dolara (1,994 milijarde u današnjoj vrijednosti), čemu bi se morali pridodati i troškovi razvoja i kupnje palubnih strateških bombardera. Cijena jednog B-36D Peacemakera bila je 4,1 milijun dolara (43 milijuna u današnjoj vrijednosti). Za cijenu jednog nosača zrakoplova moglo se kupiti 46 Peacemakera. I što je bilo još važnije, moglo ih se dobiti odmah. A to je bilo itekako važno jer je prva sovjetska nuklearna bojna glava uspješno detonirana 29. kolovoza 1949., čime je ukinut američki monopol. Suočen s takvim argumentima, Pentagon je 23. travnja 1949. odlučio da će otkazati projekt te sredstva namijenjena gradnji nosača USS “United States” preusmjeriti u kupnju Peacemakera. Položaj mornarice dodatno je bio otežan smanjenjem proračunskih izdvajanja za mornaričko zrakoplovstvo za fiskalnu godinu 1950. i 1951. Na njihovu “sreću”, Sjeverna Koreja napala je 25. lipnja 1950. godine Južnu Koreju, što je za posljedicu imalo znatno povećanje američkih izdvajanja za obranu.

I danas aktualna rješenja

Gradnja nosača USS “United States” nije otkazana zato što bi to bio promašen projekt. Bio je, zapravo, prilično napredan, a osim veličine (duljine preko svega 331,8 m i pune istisnine oko 83 000 t), donio je i mnoga tehnička rješenja koja su postala standard za suvremene nosače zrakoplova. Projektanti su predvidjeli ugradnju četiriju katapulta kako bi olakšali polijetanje znatno većih i težih aviona na turbomlazni pogon. Dva su smjestili na pramac, a dva na bokove nosača. Kako bi što manje ometali djelovanja na letnoj palubi, bočni su katapulti bili zakošeni od središnje osi broda prema van. Britanska ratna mornarica imat će na nosaču HMS “Ark Royal” znatno bolje rješenje – zakošenu sletnu stazu, no “United States” trebao je imati letnu palubu poput nosača iz Drugog svjetskog rata.

Drugo novo tehničko rješenje bilo je još važnije – dizala za zrakoplove smještena na bokovima nosača. Svi su nosači iz Drugog svjetskog rata imali dizala za avione koja su bila sastavni dio letne palube. Njihovim spuštanjem letna bi paluba bila neuporabljiva. Usto, duljina aviona morala je biti manja od duljine platforme dizala. Smještanjem dizala na bokove svi su ti problemi riješeni. Rad dizala više ne remeti djelovanje na letnoj palubi zato što nisu njezin sastavni dio. Zrakoplovi, osim toga, mogu biti znatno dulji od platforme dizala jer im repni dio tijekom transporta može stršati preko ruba platforme sve dok su kotači podvozja sigurno postavljeni na nju. Stoga više nije bila važna duljina zrakoplova, nego raspon krila ili elise kod helikoptera. Na nosaču USS “United States” dva su dizala smjestili na desni bok, jedno na lijevi, a jedno na krmeni dio (to se rješenje nije održalo). Na letnoj palubi i u brodskom hangaru bilo bi dostatno prostora za smještaj 70 do 80 zrakoplova, od čega 12 do 18 strateških bombardera. Ostatak su trebali činiti lovački avioni za obranu nosača.

 

Oklopljena paluba

Za pogon je trebalo poslužiti čak osam parnih kotlova, čija je para trebala pokretati četiri turbine ukupne snage 209 000 kW (280 000 KS). To je trebalo biti dostatno za vršnu brzinu od 33 čvora. Pri brzini krstarenja od 20 čvorova doplov je trebao biti 12 000 NM (22 220 km).

S obzirom na to da je USS “United States” projektiran neposredno nakon Drugog svjetskog rata, admirali su inzistirali na oklopnoj zaštiti. Tako je letna paluba trebala biti oklopljena čelikom debljine 50 mm kako bi se smanjila mogućnost prodora bombi prema hangaru. Suvremeni nosači zrakoplova ili uopće nemaju oklop ili se on nalazi samo oko nuklearnog postrojenja jer glavne prijetnje više nisu gravitacijske bombe, nego vođeni projektili i torpedi.

Za obranu broda trebalo je poslužiti snažno topničko naoružanje: dva dvocijevna i četiri jednocijevna topa kalibra 127 mm, osam dvocijevnih topova kalibra 76 mm te dvadeset topova kalibra 20 mm. Topovi kalibra 127 mm imali bi radarski sustav ciljanja.

Brodska posada trebala je brojiti 4100 časnika, dočasnika i mornara. Tomu treba pridodati i 2480 pilota i tehničara zrakoplovne skupine.

Udarac, pa povratak

Doktrine koje su inzistirale na uporabi nosača za zrakoplovne operacije pretrpjele su otkazivanjem nosača USS “United States” težak udarac. Sigurno im nije pomoglo ni što je klasa Midway s planiranih šest svedena na svega tri plovila. No, takva je situacija bila kratkog vijeka. Pokušaj sjevernokorejskog vođe Kim Il Sunga da ratom ujedini dvije Koreje dovest će do sukoba koji će trajati od 25. lipnja 1950. do 27. srpnja 1953. godine. U njemu će američki nosači zrakoplova odigrati jednu od ključnih uloga, posebno u prvom dijelu, kad je sjevernokorejska vojska osvojila sve osim malog dijela oko Busana.

Dokazavši važnost nosača zrakoplova u lokalnom sukobu, američka mornarica brzo se izborila za program gradnje nosača klase Forrestal. Prvi je naručen u srpnju 1951., kobilica je postavljena 14. srpnja 1952., a porinut je 11. studenog 1954. godine. Nazvan je po klasi, USS “Forrestal”. Mornarica će dobiti četiri nosača klase Forrestal i još tri nosača Improved Forrestal. Po gotovo svim značajkama bili su slični nosaču USS “United States” (duljine preko svega 326 m i pune istisnine 80 400 t). Letna paluba opremljena je četirima parnim katapultima i četirima dizalima na bokovima. Zakasnili su za uporabu u Korejskom ratu, ali intenzivno su rabljeni u Vijetnamskom.

Mario GALIĆ