Kako bi što više smanjile troškove gradnje i održavanja, suvremene se ratne mornarice okreću razvoju ili kupnji manjih višenamjenskih ratnih brodova

Ratne mornarice neprestano se suočavaju s novim zahtjevima, kako se raspon njihovih zadaća širi, počevši od zaštite obalnog mora, provođenja međunarodnog prava na otvorenim morima, pa sve do sudjelovanja u sve većem broju mirovnih operacija nametanja ili održavanja mira. Nove zadaće traže nove mogućnosti djelovanja, ponajviše u priobalnim vodama, uz zadržavanje mogućnosti klasičnog djelovanja na oceanskim prostranstvima. Istodobno ratne se mornarice moraju nositi sa sve složenijim ratnim brodovima i stalnim porastom cijene, koji ih tjera nabavljati sve manje brodove sa sve većim mogućnostima djelovanja. I dok su prije desetak godina izraelske korvete klase Eilat (Sa’ar 5) bile izuzetak, danas je gradnja tako malih ratnih brodova s tako velikim borbenim mogućnostima postala pravilo. Upravo su korvete klase Eilat pokazale smjer razvoja višenamjenskih ratnih brodova (MRV – Multi-Role Vessels) koji će, uz prihvatljivu cijenu, korisnicima pružati mogućnost obavljanja širokog spektra zadaća.

Kako napraviti MRV?
Ideja stvaranja višenamjenskog broda nije nova. Od nastanaka prvog ratnog broda projektanti i graditelji (što je u početku bilo isto) pokušavali su napraviti brod koji će zadovoljiti što više potreba. I od II. svjetskog rata ratne su mornarice projektirale višenamjenske ratne brodove, ali su oni uvijek bili jako veliki, najčešće veličine krstarice i razarača. Ako su takvi brodovi i svrstani u fregate, njihova veličina bila je u rangu suvremenih razarača. Veliki brodovi bili su neophodni radi osiguranja dovoljnog prostora za smještaj svih elektroničkih i oružanih sustava. Zbog toga ne čudi da su se upravo nosači zrakoplova, kao najveći brodovi ratnih mornarica, ujedno pokazali i kao najsvestraniji. I veliki desantni brodovi, s velikim letnim palubama i prostranim hangarima, također su služili kao višenamjenski ratni brodovi, naročito tijekom djelovanja u priobalnim vodama. Tako su obje ove vrste brodova, uz njihove osnovne zadaće, rabljeni i za borbu protiv krijumčara, ilegalnog useljavanja, čišćenje morskih minskih polja, humanitarnu pomoć itd. Velika prednost nosača zrakoplova jest što se njihove mogućnosti djelovanja mogu lako i brzo promijeniti jednostavnim ukrcavanjem odgovarajućih zrakoplova, a prostrani hangari, inače namijenjeni održavanju zrakoplova, više su nego dovoljno veliki za prijam najrazličitije opreme potrebne za obavljanje neke misije. Isto je tako nenadmašna mogućnost prihvata i smještaja velikog broja ljudi, što posebno dolazi do izražaja u zadaćama izvlačenja ljudi iz ratom ili prirodnim katastrofama zahvaćenih područja. Ne treba zanemariti ni činjenicu da američki nosači s nuklearnim pogonom mogu u kratko vrijeme preploviti tisuće nautičkih milja te doći do svih dijelova svijeta.

Osim golemih nosača zrakoplova svi ostali ratni brodovi kronično pate od nedostatka korisnog prostora. Minijaturizacija elektroničkih komponenti tek je djelomično ublažila taj problem, jer se paralelno s njom na brodove ugrađivao sve veći broj različitih elektroničkih sustava. Ozbiljniji korak k uštedi prostora napravljen je razvojem višenamjenskih okomitih lansera. Na taj način se prostor, koji se prije mogao rabiti za smještaj samo jednog oružja (vođenog projektila), sad može iskoristiti za smještaj projektila za protuzračnu obranu u rasponu od malih od najvećih dometa, protubalističku obranu, protubrodskih vođenih projektila, krstarećih i protupodmorničkih projektila. Brod opremljen jednim ili više okomitih lansera može se rabiti za širok spektar zadaća, ovisno o odabiru projektila koji će se smjestiti u ćelije lansera. Naravno, da bi se ta mogućnost do kraja ostvarila, na brod se mora ugraditi i odgovarajući zapovjedno-nadzorni sustav podržan s odgovarajućim radarima i/ili drugim senzorima. Najsuvremeniji zapovjedo-nadzorni sustavi mogu istodobno nadzirati ciljeve u zraku, na i pod morem, te na kopnu, te na njih navoditi odgovarajuće projektile ili topničku paljbu. Osim što zahtijevaju veliki prostor za ugradnju, najveća im je mana vrlo visoka cijena. Najbolji primjeri suvremenog višenamjenskog okomitog lansera jesu američki Mk-41 i francuski Sylver (zasad s ograničenom ponudom projektila) podobni za ugradnju i na brodove veličine fregate. Njihovom ugradnjom gubi se klasična klasifikacija na fregate namijenjene protupodmorničkom ili protuzračnom djelovanju.

MEKO koncept
Njemački Blohm + Voss započeo je gradnju ratnih brodova po MEKO Conceptu još tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Originalno MEKO (MEhrzweck-KOmbination) je projektiran kako bi poboljšao proces gradnje i smanjio vrijeme opremanja brodova, pojednostavnivši instaliranje različitih sustava i oružja. Ubrzo je postalo jasno da takav pristup zapravo omogućava da se ista platforma jednostavno i brzo prilagodi raznim zadaćama. Osnovna odlika MEKO Concepta bila je uporaba modula u obliku kontejnera za oružja i elektroničke sustave. Moduli su se mogli jednostavno ugrađivati i micati, što je otvorilo velik broj mogućnosti. Prva je bila da se ista oružja, recimo pramčani top, rabe na više brodova. Druga, još zanimljivija, bila je da se u isti prostor mogu postavljati različiti moduli s različitim oružjima i tako brod prilagođavati različitim zadaćama. Jedino što se tražilo jest da svaki modul ima određene dimenzije i standardizirane priključke za električno napajanje i brodske sustave za klimatizaciju, te na brodski sustav prijenosa podataka kako bi ga se priključilo na zapovjedno-nadzorni sustav. Naravno, svaki je modul bio zasebna cjelina unutar koga su se nalazili svi sustavi potrebni za djelovanje određenog oružja.

MEKO je kupcima nudio nižu cijenu broda, bržu isporuku, pojednostavljeno održavanje, te, ako je bilo potrebno, bolje mogućnosti modernizacija i prilagođavanja novih zahtjevima djelovanja. Najbolji je primjer fregate tipa MEKO A200 kojih je izgrađeno čak 25 za pet ratnih mornarica. Uz to svaki je naručitelj dobio brod posebno konfiguriran u skladu s njegovim zahtjevima. Međutim, MEKO Concept je bio jako ispred svog vremena, pa niti jedan kupac nije iskoristio sve mogućnosti koje on pruža. Naime, kupci su se, nakon njihove primopredaje, ovim ratnim brodovima koristili kao da su klasično građeni i na njima nisu obavljali veće izmjene, niti u pogledu promjene naoružanja niti elektroničih sustava. Unatoč tome MEKO Concept je pokazao smjer razvoja ratnih brodova i danas se smatra početkom novog doba.

Danski Standard-Flex
Još jedan rani pokušaj stvaranja višenamjenskog ratnog broda je danski Standard-Flex. U odnosu na Meko Concept projektanti Standard-Flexa otišli su još dalje, ponajprije u pogledu brze prilagodbe različitim zadaćama. Danska je domovina Lego kocki, pa stoga ne čudi da je i tamošnja ratna mornarica došla na ideju da na sličan način razvije univerzalni ratni brod. Tako je nastao Standard-Flex koncept. Osnova koncepta su kontejneri sa specifičnom opremom. Njihovom izmjenom, koja traje tek nekoliko sati, brod se može prenamijeniti za novu zadaću, u rasponu od klasičnog patrolnog pa sve do protuminskog broda. Prvi brod napravljen po Standard-Flex konceptu bio je Flex 300 (klasa Flyvefisken). Ovaj brod istisnine 480 tona napravljen je od stakloplastike. Ukupno je izgrađeno 14 brodova ove klase, a u operativnu su uporabu ulazili od 1990. do 1996. godine. Danska ih ratna mornarica rabi za obavljanje najrazličitijih borbenih zadaća, od klasičnih patrolnih, borbe protiv drugih brodova, protupodmorničke borbe, protuminske borbe, polaganje mina, kontrolu zagađenosti mora, te za hidrografska istraživanja. Prilagodba za sve ove zadaće postiže se jednostavnom promjenom kontejnera u kojima su ugrađeni odgovarajući sustavi. Tako 14 brodova klase Flyvefisken zamjenjuje minolovce, brodove naoružane protubrodskim vođenim projektilima, patrolne brodove i protupodmorničke brodove. I sve to zahvaljujući uporabi namjenskih kontejnera. S druge strane kritičari tvrde da su Standard-Flex brodovi, zbog svoje višenamjenske uporabe, podjednako loši u svemu.

Nekoliko je različitih čimbenika koji su omogućili taj novi, revolucionarni pristup projektiranju i gradnji ratnih brodova. Višenamjenska namjena zahtijeva relativno velike brodove koji će pružati dovoljno prostora za primanje kontejnera s oružjem. Ti kontejneri, naravno, zauzimaju više prostora nego klasična ugradnja. Tu je i pitanje postizanja kompatibilnosti svih sustava. Najveći je problem inteferencije različitih elektroničkih sustava. Uz to pogonski sustav i izvori električne energije moraju se prilagoditi najvećoj istisnini i najvećoj potrošnji, što sigurno nije optimalni pristup. Isti je problem i sa sustavima hlađenja i grijanja. Posebno je poglavlje smanjenje radarskog odraza, zbog čega otpada rješenje sa Standard-Flex brodova ? jednostavno postavljanje kontejnera na veliku krmenu palubu. Stealth pristup zahtijeva skrivanje svih sustava iza nadgrađa ili ispod palube, što pak bitno komplicira i produžuje zamjenu kontejnera. Zbog toga je vrlo važno dobro odmjeriti koja će oružja stalno biti prisutna na brodu, a koja će se moći naknadno postavljati. Uz to, nimalo nevažna je i potreba da se zapovjedno-nadzorni sustav broda prilagodi uporabi svih elektroničkih i oružanih sustava koji će se moći ugrađivati na brod, bez obzira što će možda neki rabiti jednom ili čak nijednom. A to znatno usložnjava njegovu konstrukciju i povisuje cijenu. Najnoviji zapovjedno-nadzorni sustavi moraju imati otvorenu arhitekturu i mogućnost brzog spajanja novih podsustava, koji često baš i nisu potpuno kompatibilni s osnovnim sustavom. Ovaj je problem znatno jednostavnije opisati nego ga u praksi riješiti, što pokazuju patnje indijske ratne mornarice s njihovim najnovijim fregatama klase Talwar i modernizaciji njihovih podmornica klase Kilo. Jedan od takvih višenamjenskih zapovjedno-nadzornih sustava je Terma C-Flex posebno razvijen za Flexible Support Ships i Flexible Patrol Frigates. Prototip Terma C-Fles sustava testiran je na jednom brodu Flyvefisken klase.

 

I kad se razriješe svi tehnički problemi i omogući brza izmjena opreme (u roku od nekoliko sati) nisu riješeni svi problemi. Dapače, tek se otvaraju novi, još veći. Naime, danska se ratna mornarica vrlo brzo suočila s problemom obuke posada koje jednostavno nisu mogle svladati sve potrebne operativne standarde za izvođenje svih zadaća. Iako je to teoretski bilo moguće, obuka posada bi trajala otprilike koliko i njihov radni vijek, a njezini bi troškovi daleko premašila uštede postignute razvojem Standard-Flex koncepcije. Zbog toga je danska ratna mornarica odustala da se svi Standard-Flex brodovi rabe za različite zadaće te se vratila na stari, provjereni pristup specijalizacije. Tako su od preostalih deset operativnih brodova četiri određena za klasične zadaće korvete (naoružani su protubrodskih vođenim projektilima i PZO vođenim projektilima), četiri za protuminsku borbu i dva za elektroničko izviđanje (izvađene su im plinske turbine GE LM500).

U međuvremenu je danska ratna mornarica, unatoč svim uočenim nedostacima, nastavila razvijati Stan-Flex koncept. Tako danas u svom sastavu ima, osim preostalih deset brodova klase Flyvefisken i četiri velika odobalna patrolna broda Thetis istisnine 3500 tona. Njihova osnovna zadaća jest kontrola ribolovnih zona. Tu su i četiri višenamjenska broda MSF klase, te dva velika pomoćna broda Flexible Support Ships (istisnine 6300 tona). U planu je i gradnja tri Flexible Patrol Frigates (istisnine oko 5800 tona), tri (plus tri) patrolna broda Mk-1 (istisnine 125 tona), šest patrolnih brodova Mk-2 (istisnine 180 tona) i dva Arctic Patrol Vessels (istisnine 1720 tona).

Brodovi klase MSF rabe se za protuminsku borbu (s posadom i bez nje), za traganje i spašavanje, te za obuku. Prilagodba zadaćama obavlja se izmjenama kontejnera. Znatno veće mogućnosti pružaju brodovi klase Absalon (Flexible Support Ships) i Peder Skram (Flexible Patrol Frigates). Brodovi obje klase mogu se, uporabom četiri pozicije za prihvat kontejnera na oružanoj palubi, brzo prenaoružati različitim raketnim oružjima koja bitno mijenjaju njihove borbene mogućnosti. Zasad Stan-Flex kontejneri omogućavaju naoružavanje brodova protubrodskim vođenim projektilima Harpoon Block-II (mogu napadati i ciljeve na kopnu), protuzračnim vođenim projektilima Evolved Sea Sparrow (ESSM), topovima kalibra 127, 76 i 35 mm. Tu je i oprema za protupodmorničku i protuminsku borbu te razne dizalice.

Bez obzira na početne nedostatke i nesnalaženja primjenom Stan-Flex koncepta danska se ratna mornarica znatno približila izradi pravog višenamjenskog ratnog broda. Tako je Flexible Support Ships odličan primjer pravog višenamjenskog ratnog broda koji može obavljati zadaće pomorskog prijevoza i logističke potpore, te služiti kao zapovjedno i komunikacijsko središte velikih operacija. Topničko i raketno naoružanje omogućuje mu i pružanje paljbene potpore snagama na kopnu. Flexible Patrol Frigates će dijeliti velik broj elektroničkih i oružanih sustava s Flexible Support Ships što će dovesti do povećane interoperabilnosti, ali i smanjenja troškova održavanja i obuke posada.

Američki Littoral Combat Ship
Američka ratna mornarica, kao najveća pomorska snaga na svijetu, dugo je vremena potrebu za višenamjenskim ratnim brodovima zadovoljavala gradnjom velikih krstarica i razarača, koje je prilagodila uporabi na oceanima. Potreba sve češćeg i dugotrajnijeg djelovanja u priobalnim vodama dovela je do razvoja planova gradnje manjih ratnih brodova prilagođenijih tim uvjetima djelovanja. Tako je nastao program razvoja potpuno nove vrste brodova, nazvan Littoral Combat Ship (LCS) za koji se trenutačno nadmeću dva industrijska tima predvođeni korporacijama Lockheed Martin i General Dynamics. Osnovna namjena LCS-a je djelovanje u opasnim priobalnim vodama. Zbog toga će imati vršnu brzinu veću od 40 čvorova, što je neuobičajeno u vremenima kad se kod velike većine novih ratnih brodova, zbog uštede, vršna brzina smanjuje. LCS će biti pravi višenamjenski ratni brod koji će moći obavljati zadaće protubrodske i protupodnorničke borbe, uništavati morske mine i pružati potporu snagama na kopnu. Doduše, neće sve te zadaće moći obavljati istodobno, već će se svakoj pojedinačnoj zadaći prilagođavati postavljanjem posebnih modula. Osnovu će činiti top kalibra 57 mm, sustavi za porinuće i ukrcaj manjih plovila s ljudskom posadom i autonomnih plovila i ronilica, radarski i elektrooptički motrilački sustavi, te jedinstveni zapovjedno-nadzorni sustav.

Zbog toga će LCS brodovi u sebi ujediniti optimiziranu mogućnost borbenog djelovanja u priobalnim vodama zahvaljujući jedinstvenom dizajnu prilagođenom uvjetima djelovanja, koji uključuje brzinu, pokretljivost i mogućnost djelovanja u plitkim vodama. Mogućnost brze prilagodbe zadaćama kao što je protuminska borba, borba protiv malih brzih brodova i/ili dizelskih podmornica. Osiguranje modularnog otvorenog sustava brodske arhitekture kojom se ostvaruje fleksibilan sustav za dinamičko bojno polje u kojem će djelovati zajedno s bespilotnim letjelicama, plovilima (površinskim i podvodnim) i vozilima bez posade. U taj dio se uključuju i najsuvremeniji senzori. Takav ustroj broda omogućit će lakše formiranje združenih višegranskih snaga koje će imati veliku fleksibilnost djelovanja, ne samo na moru. Uz to LCS-i će od samog početka svoje operativne uporabe biti integrirani u buduću obitelj američkih površinskih brodova koja će biti uključena u mrežu za prijenos podataka borbenih snaga svih grana američke vojske.

Iako će LCS sam po sebi biti napredan ratni brod ono što će ga činiti još naprednijim bit će uporaba namjenskih modula koji će ujediniti različite tehnologije i sustave razvijene unutar drugih projekata. Naprimjer, modul za protuminsko djelovanje zajedno sjedinjuje nekoliko sustava razvijenih unutar Mine Warfare programskog ureda. Ovaj modul između ostalih ujedinjanje: AN/WLD-1 Remote Minehunting System, NA/AQS-20A Sonar Mine Detecting Set, Organic Airborne Surface Influence Sweep, Airborne Laser Mine Detection System i Airborne Mine Neutralization System. Srce protupodmorničkog modula je Advanced Deployable System (ADS) koji je razvio mornarički Maritime Surveillance Systems programski ured (PMS 485). Sastavni dio ADS sustava je sonarna antena u trupu broda koja se može rabiti i pri velikim brzinama plovidbe istodobno zadržavajući visoku kvalitetu prikupljanja akustičkih podataka. S ADS sustavom na svojim LCS-ovima, zapovjednik združenih pomorskih snaga imat će sposobnost ostvarenja pune slike podmorja koja će se nadopuniti podacima dobivenim od drugih senzora postavljenih na LCS-e. ACS sustav je ustvari skup različitih podsustava koji djeluju zajednički. Središnji je sustav pasivni akustički sonar postavljen na trup broda koji je bežičnom vezom povezan sa sustavom za obradu podataka. Ovim se sustavom osigurava kontinuirano akustičko pretraživanje podmorja na velikim oceanskim prostranstvima. Projektiran je otkriti i pratiti najmodernije dizelske podmornice (i nuklearne). Uz to kao sekundarne zadaće može osigurati praćenje površinskih brodova i otkrivanje mina. ACS se sastoji od četiri glavna podsustava: analitički i izvještajni sustav, senzori, taktički prikaznici i instalacijska potpora. ACS predviđen za uporabu na LCS-ima neće biti sastavni dio brodskog sustava već će djelovati iz posebnih modula-kontejnera koji će se postavljati na posebne palube. Zbog kompleksnosti sustava i njegovog razvoja krajnja cijena razvoja ACS-a mogla bi biti 243 milijuna američkih dolara. Uz ACS sustav LCS-ov modul za protupodmorničku borbu uključuje dodatne akustične senzore kao što je višenamjenski tegljeni sonar i tegljeni daljinski upravljivu ronilicu sa sonarom. Uz to u ovaj modul ulaze i različiti sustavi i oružje namijenjeno uporabi s MH-60R helikoptera i besposadnih površinskih plovila. Modul za protubrodsku borbu ujedinjuje oružja kao što su 30 mm topovi i inačica vođenog projektila Presicion Attack Munitiom američke kopnene vojske. Uz svaki specijalizirani modul ići će i posada izvježbana za obavljanje određenih zadaća, te će oni zajedno činiti Mission Package.

U međuvremenu je korporacija Lockheed Martin pokazala inačicu LCS-a namijenjenu izvozu. Novi projekt predviđa veće mogućnosti višenamjenskog djelovanja nego inačica namijenjena američkoj mornarici a očituje se u ugradnji novih radara i borbenih sustava. Inačica namijenjena američkoj mornarici osnovana je na izmjenjivim modulima namijenjenim specijalnim operacijama i zadaćama dok je međunarodno tržište pokazalo potrebu za brodom koji ima više ugrađenih višenamjenskih mogućnosti za čitav raspon različitih zadaća. Interes za takvim ratnim brodom pokazalo je dvadesetak mogućih međunarodnih naručitelja, među kojima se najviše ističu Izrael i Saudijska Arabija. Trenutačno, Izrael sudjeluje u izradi studije izvodljivosti ratnog broda za priobalnu borbu, vrijedne 5 milijuna dolara, čiji se završetak očekuje potkraj ove godine dok se Saudijska Arabija nalazi u fazi početnih pregovaranja.

Tomislav JANJIĆ