Vječni lovci? (II. dio)

Zahvaljujući lovcu F-35 Lightning II korporacija Lockheed Martin se nada da će zadržati dominaciju na svjetskom tržištu lovačkih aviona, koju sada ima zbog F-16 Fighting Falcona

Turbulentna vremena nakon raspada Sovjetskog Saveza iz temelja su promijenila odnose među ruskim proizvođačima borbenih aviona. U zadnjim godina osmog desetljeća XX. stoljeća tim je područjem dominirao MiG, ne samo po broju proizvedenih primjeraka, već i po broju izvezenih aviona. No, obnavljanjem ruske države svaki se proizvođač morao sam izboriti za svoje “mjesto pod suncem”, a to je značilo potražiti strane kupce kako bi preživio. I dok je MiG-29 naglo gubio svoje pozicije na tržištu, njegovo je mjesto preuzeo jedan znatno veći avion ? Su-27. Izvorno je Su-27 razvijen kako bi nadmašio američki lovac F-15 Eagle. Novi je sovjetski lovac trebao imati znatno bolju pokretljivost, veći dolet i bolje naoružanje od američkog konkurenta jer mu je jedna od zadaća trebala biti praćenje sovjetskih bombardera tijekom napada na ciljeve u zapadnoj Europi, na Atlantiku pa čak i u Sjedinjenim Državama. Na veliko iznenađenje Amerikanaca u tome je potpuno uspio. Osim što je postao osnova za razvoj cijele obitelji borbenih aviona, Su-27 se pokazao i kao odličan izvozni proizvod.

Rusko ratno zrakoplovstvo u operativnoj uporabi ima oko 300 Su-27 (mase 28,3 tone), od čega je manji broj moderniziran na standard Su-27SM. Ruska ratna mornarica ima i 24 palubna višenamjenska borbena aviona Su-27K/Su-33.

Drugi najveći korisnik Su-27 je Kina, koja je otkupila i licenciju za proizvodnju. Uz 38 izvornik Su-27SK u operativnoj uporabi kinesko ratno zrakoplovstvo ima i najmanje 96 lokalno proizvedenih J-11A. Avioni se sastavljaju u tvornici Shenyang. Rusija je 2006. otkazala ugovor za proizvodnju dodatnih 200 J-11A, nakon što je otkriveno da je Kina započela s razvojem inačice J-11B koja će imati domaći motor, avioniku i druge sustave.

U ožujku 2009. Kina je dobila ponudu i za kupnju 50 palubnih Su-33. No, Rusi su u startu odbili mogućnost prodaje manjeg broja “probnih” aviona bojeći se da bi ih kineski stručnjaci iskoristili za razvoj domaćeg višenamjenskog palubnog borbenog aviona. Na taj je način kineska ratna mornarica dovedena u nezavidan položaj jer hitno treba palubne borbene avione za početak izobrazbue pilota koji će djelovati s njihovog prvog nosača zrakoplova (istisnine 48 000 t), a on će biti dovršen do kraja 2011. Zbog ruskog odbijanja pružanja tehničke potpore u razvoju, Shenyang nikako ne može dovršiti razvoj palubne inačice J-11C, što bi u osnovi bila prilagođeni J-11A/B.

Kao protutežu kineskim J-11A Vijetnam je kupio 36 Su-27SK. Indonezija je nedavno naručila još tri Su-27SKM, povrh dva Su-27SK naručena još 2003. Su-27 je popularan i u Africi. Tamošnji korisnici su Angola, Eritreja i Etiopija.
Već smo spomenuli da je Su-27 poslužio kao osnova za razvoj većeg broja drugih borbenih aviona. Indija je veliki kupac lovačkih aviona Su-35, ali sudjeluje i u razvoju novog lovca pete generacije Pak-FA. Prvi od tri prototipa ovog rusko-indijskog stealth lovca trebao bi biti dovršen u kolovozu ove godine. Početak operativne uporabe planiran je 2015. Kao svojevrsni međukorak dio ruskih Su-27 će od 2011. biti zamijenjeni novim Su-35 (mase 34,5 t), koji će uz napredniju avioniku i naoružanje dobiti i motore s vektorizacijom potiska Saturn 117C. Tehnologija vektorizacije potiska već je iskušana na dvosjedu Su-30MK (mase 34 t). Kako bi mu dodatno povećali pokretljivost opremili su ga i kanardima, te je tako postao osnova za veći broj podinačica koje su postigle veliki izvozni uspjeh. Indija je kupila čak 230 Su-30MKI, Kina 76 Su-30MKK, te Alžir i Malezija svaki po 18 Su-30MKM. Indijski Su-30MKI neslužbeno se smatra najpokretljivijim lovačkim avionom na svijetu. Nastao je tako da su na osnovama dvosjeda Su-30 (koji nije u operativnoj uporabi) za potrebe indijskog ratnog zrakoplovstva razvijen višenamjenski borbeni avion Su-30MKI. Na postojeću platformu stručnjaci Suhoja dodali su kanardi od kompozita i FBW sustav za kontrolu leta razvijeni za mornarički Su-33, motori AL-31AP s vektorizacijom potiska i moderna elektronika. U nos je ugrađen suvremeni radar N001 Bars 3 koji omogućava istodobni napad na jedan cilj u zraku i jedan cilj na zemlji. Avionika je mješavina ruskih, francuskih, izraelskih i indijskih sustava, te je u početku bilo problema s njihovom integracijom u jedinstveni sustav. Naoružanje se sastoji od projektila zrak-zrak srednjeg dometa R-27 i RVV-AE (R-77) i kratkog dometa R-73E. Može nositi protubrodske i vođene projektile zrak-zemlja ruske i indijske proizvodnje. Indijski mediji Su-30MKI proglašavaju najboljim indijskim borbenim avionom od njezinog formiranja. Avione po licenciji sklapa Hindustan Aeronautic, a isporuka zadnjeg od 140 naručenih planirana je za 2014.

Iako mu se oznaka tek neznatno razlikuje od indijskog aviona kineski Su-30MKK je u osnovi potpuno različit avion, s obzirom na to da je primarno namijenjen protupodmorničkoj borbi. Unatoč tome opremili su ga radarom N001VEP i projektilima R-77. Osnovno mu je naoružanje protubrodski vođeni projektili Kh-31A i Kh-59. Najopasnije protubrodsko oružje koje Su-30MKK može ponijeti jest protubrodski vođeni projektil Kh-41. Ovaj 9,74 m dugačak projektil leti brzinom od 3 Macha i ima maksimalni domet od 250 km. Bojna glava mase 320 kg može potopiti svaki postojeći ratni brod osim nosača zrakoplova. Masa mu je 4500 kg, a Su-30MKK može ponijeti jedan projektil na podtrupnom nosaču između uvodnika zraka.

Sličnim zadaćama kao i Su-30MKK namijenjen je i Su-30MK2 (34,5 t). Nema kanarde i vektorizaciju potiska te je manje okretan u zračnoj borbi. Unatoč tome prodan je Kini (28 primjeraka), Venecueli (24) i Vijetnamu (15). Suhoj je razvio i inačicu Su-30MK3 specijaliziranu za protubrodsku borbu i naoružanu vođenim projektilom Raduga Kh-59MK.

Osnovni jurišni avion ruskog ratnog zrakoplovstva još uvijek je Su-24M (43,75 t). Dio od 222 primjeraka koji se vode kao operativni, moderniziran je na standard Su-24M2. I alžirsko ratno zrakoplovstvo ima 33 Su-24M2 (ponekad označeni i kao Su-24MK). U međuvremenu je započela serijska proizvodnja jurišnika Su-34 (45,1 t), još jednog aviona nastalog na osnovama Su-27. Prvih osam primjeraka isporučeno je ruskom ratnom zrakoplovstvu 2007., koje dugoročno planira kupiti 200 primjeraka. Izvozna inačica je Su-32, a kao potencijalni kupci spominju se Indija i Kina.

Lockheed Martin
Lockheed Martinov F-16A Fighting Falcon uveden je u operativnu uporabu u američkom ratnom zrakoplovstvu još 1979. Od tada je proizvedeno više od 4500 primjeraka i prodano u 25 država. Američko zrakoplovstvo još uvijek rabi 1280 F-16C/D, a u operativnoj će uporabi ostati najmanje do 2025. Najnoviji izvozni uspjesi uključuju 30 F-16C/D Block 50 za Tursku i 24 Block 52 za Maroko. U skoroj budućnosti Lockheed Martin bi trebao potpisati ugovor za isporuku F-16 Iraku (16 primjeraka) i Tajvanu (66). Isporuka Tajvanu još uvijek je upitna zbog snažnog protivljenja Kine.

F-16 je razvijen kao lovac za blisku zračnu borbu, ali je s vremenom razvijen u višenamjenski borbeni avion. Trenutačni vrhunac razvoja jest inačica F-16E/F Block 60 namijenjena ratnom zrakoplovstvu Ujedinjenih Arapskih Emirata. Lockheed Martin je objavio da razmatra mogućnost razvoja novog F-16NG na kojem bi primijenili tehnologije razvijene za F-22 i F-35. Kupci već sada mogu naručiti nove ili modernizirati rabljene F-16 Aesa radarom, kao što je Northrop Grummanov APG-80 ili Scalable Agile Beam Radar (Sabr) razvijen iz radara APG-81.

APG-81 je razvijen za Lockheed Martinov lovac F-35 Lightning II (26 t), trenutačno jedini stealth borbeni avion namijenjen “općoj” uporabi. Pojam opći znači da je, za razliku od F-22, dostupan i stranim kupcima. F-35 bi trebao postati novi F-16, barem po prodajnom uspjehu. Već sada se zna da će ući u naoružanje američkog ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice i marinaca, te britanskog ratnog zrakoplovstva. Kako se očekuje da će F-22 biti preskup i da ga Amerikanci neće baš rado prodavati, F-35 je jedina opcija za zamjenu F-15 i F-16. Kao i u primjeru F-22 i F-35 je prvo morao pobijediti konkurenciju, u ovom slučaju Boeingov X-32. To mu je uspjelo u listopadu 2001. kad je Lockheed Martin dobio ugovor za razvoj novog lakog višenamjenskog lovačkog aviona. Razvoj je još uvijek u tijeku i ide polako i teško. To ne čudi jer se na osnovu jednog aviona zapravo razvijaju tri. Prvi je F-35A (CTOL), “klasični” avion namijenjen zamjeni F-16. Druga inačica je F-35B (STOVL) koja je daleko najsloženija i oko čijeg razvoja ima daleko najviše problema. Namijenjena je zamjeni Harriera, te ima mogućnost okomitog uzlijetanja i slijetanja. Uz “klasični” motor ova inačica će imati i ventilator za vertikalni potisak smješten iza kabine pilota. Treća inačica je F-35C (CV) namijenjena uporabu na američkim nosačima aviona. Ona bi trebala zamijeniti Hornete i Super Hornete. Sve tri inačice imaju STEALT odlike. Kako bi se smanjili troškovi razvoja i nabavke, odabran je motor Pratt & Whitney F119-PW-100 koji se rabi i na F-22, iako postoji mogućnost da se stranim kupcima isporuči i s nekim drugim motorom.

Osnovna zadaća F-35 bit će da u prvim satima i danima rata prodre u neprijateljski zračni prostor te tamo ostvari potpunu prevlast. Da bi to mogao, opremit će ga projektilima zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 Ameraam i kratkog dometa AIM-9X Sidewinder. Za neposrednu zračnu borbu na vrlo malim uvjetima moći će se koristiti i ugrađenim topom. Istovremeno će F-35 morati uništavati i ciljeve na zemlji, naročito radare i protuzračne raketne sustave. Zasad nije određeno koje će projektile zrak-zemlja F-35 nositi jer su se javili problemi oko njihova smještaja u trup aviona. Ako bi ih se vješalo pod krila, onda bi se znatno povećao radarski odraz aviona.
Planirano vrijeme uvođenja F-35 u operativnu upotrebu prvotno je bila 2008. godina, a već je odavno postalo jasno da će znatno kasniti. U jednom trenutku, zbog velikih problema u razvoju, stalnog kašnjenja, i sve veće cijene razvoja, američko je ratno zrakoplovstvo tražilo da se cijeli projekt prekine.

Politika je odlučila drugačije, ne zbog toga što je F-35 potreban Americi (F-22 je znatno bolji avion) već zbog toga što su u program uključeni brojni strani partneri čija ratna zrakoplovstva očekuju F-35 kao najbolju zamjenu za svoje islužene borbene avione.
Prvi je prototip prvi put poletio 15. prosinca 2006. Do veljače ove godine dovršeno je osam od predviđenih 19 prototipova i predserijskih aviona. Iako još nije ni blizu serijske proizvodnje popis stranih kupaca je sve duži i duži. Tako su se za Lightning odlučili Australija, Nizozemska i Norveška. Očekuje se da će u najskorije vrijeme svoje narudžbe potvrditi Izrael, Japan, Singapur i Španjolska.
Međutim, razvoj F-35 ne teče kako je planirano. Jedan od veći problema jest i činjenica da mu je radarski odraz veći od prvotno planiranog. Drugi, vjerojatno još i veći problem jest konstantno povećanje cijene. U proračunu za fiskalnu godinu 2009. predviđena pojedinačna cijena F-35A za američko ratno zrakoplovstvo je čak 130 milijuna dolara. No, s povećanjem serijske proizvodnje cijena bi trebala padati, pa bi se tako prosječna cijena za 1763 Lightninga, koliko ih namjerava kupiti američko ratno zrakoplovstvo, trebala spustiti na “samo” 96,8 milijuna dolara. Doduše, povećanjem narudžbi na više od 2400 primjeraka prosječna bi cijena pala na 71 milijun dolara po avionu. Ovo su tek okvirne procjene, jer razvoj F-35 još uvijek traje. Lockheed Martin je objavio da će fiksnu cijenu za američke F-35A moći dati tek 2012. Važan dio procesa smanjenja cijene bit će i strane narudžbe. Zbog toga kompanija snažno promiče prodaju Lightnina. Dosad je osigurala narudžbe za 335 primjeraka, od čega je najnovija za 38 aviona došla iz Nizozemske.
Zanimljivo je da je Norveškoj (koja se gotovo odlučila za Gripen NG), 45 F-35A ponuđeno po cijeni od samo 53 milijuna po avionu. S druge strane Izraelu (koji ne može rabiti američku novčanu pomoć za kupnju neameričkih borbenih aviona) su ponudili 75 F-35A po pojedinačnoj cijeni od čak 202,6 milijuna dolara.

Što se tiče steltha u studiji dr. Carla Koppa (Assessing Joint Strike Fighter Defence Penetration Capabilites) zaključuje se da zbog razvojnih promjena napravljenih na donjem dijelu trupa F-35 ima prevelik radarski odraz, te da je zbog toga osjetljiv na djelovanja najnovijih ruskih i kineskih PZO raketnih sustava. Zbog toga Kopp zaključuje da F-35 neće moći nekažnjeno djelovati u protivničkom zračnom prostoru osim ako mu se ne osigura potpora zrakoplova za elektroničko ometanje.

Australsko ratno zrakoplovstvo ima bogato iskustvo u čekanju najboljih borbenih aviona, kad ih mogu kupiti po prihvatljivoj cijeni i nakon što se otklone svi tehnički problemi. U ovom trenutku to se odnosi na čekanje da američki kongres konačno odobri izvoz F-22A Raptora (36,6 t). Do skidanja zabrane izvoza moglo bi doći zbog potrebe da se Izrael naoruža najsuvremenijim lovcem koji bi ujedno poslužio i kao mjera odvraćanja od mogućih napada nekih država, prije svega Irana. Američko ratno zrakoplovstvo je naručilo 183 F-22A, te se nada da će dobiti novac za još 60. Tako je u fiskalnoj godini 2010. Obamina administracija odobrila kupnju još 20 primjeraka. Još jedan važan razlog za odobrenje izvoza jest i opasnost da Lockheed Martin, zbog nedostatka narudžbi, prijevremeno obustavi proizvodnju. Zbog (pre)velikih troškova ponovnog pokretanja proizvodnja, bio to i kraj mogućnosti nabavke Raptora.
Raptor, što na engleskom znači grabežljivac, stvoren je da bi dominirao neprijateljskim zračnim prostorom i “tamanio” njegove lovačke avione. Razvoj F-22 je započeo još 1981. raspisivanjem natječaja unutar projekta Advanced Tactical Fighter. Osnovni je zahtjev bio da novi lovac ujedini najnaprednija tehnološka rješenja, bez obzira na cijenu. U završni odabir ušli su YF-22 konzorcija sastavljenog od Lockheeda, Boeinga i General Dynamicsa. Drugi konkurent je bio YF-23 Black Widow II koji je predložio konzorcij tvrtki Northrop i McDonnell Douglas.

Prvi let YF-22 obavljen je 29. rujna 1990. Njegov konkurent YF-23 poletio je nešto prije, 27. kolovoza iste godine. U međuvremenu je došlo do početka raspada istočnoeuropskih komunističkih režima i raspada Sovjetskog Saveza, američko ratno zrakoplovstvo i Pentagon su prekinuli daljnja testiranja i već 23. travnja 1991. pobjednikom proglasili F-22.

Nakon mnogo problema i odgoda Raptor je u operativnu uporabu uveden 15. prosinca 2005. Raptorove odlike omogućavaju duboke prodore u snažno branjeni zračni prostor i ostvarivanje prevlasti u njemu. Raptor može uništavati i ciljeve na zemlji (kao što su radarski i raketni položaji protuzračne obrane) satelitski navođenim projektilima, otvarajući put bombarderima i jurišnicima koji dolaze za njim.

Raptorov radar AN/APG-77 “active electronically scanned array” (AESA) radar koji male ciljeve (kao što je krstareći projektil) otkriva na udaljenosti od 240 km, ima veći domet od bilo kojeg radara na borbenom avionu koji je trenutačno u operativnoj uporabi. To mu, po tvrdnjama američkog ratnog zrakoplovstva, pruža mogućnost prvi spaziti i napasti protivnika, i prije nego on postane svjestan njegove prisutnosti. Njegov široki asortiman aktivnih i pasivnih senzora omogućavaju mu da “vidi” oko sebe na način koji dosad nije bio moguć u borbenim avionima te veličine i namjene. Kombinacija najsuvremenijih senzora i računala omogućuju mu i svojevrsno predviđanje borbenih situacija.

Svaki će F-22A u borbenim operacijama nositi projektile zrak-zrak AIM-9X Sidewinder u bočnim unutarnjim spremnicima. U trupu se našlo mjesta i za čak 6 projektila zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120C AMRAAM (Advanced Medium-RAnge Air-to-air Missiles). Raptori imaju i dva podkrilna nosača na svakom krilu, svaki nosivosti do 2268 kg. Na njih se mogu podvjesiti dopunski spremnici za gorivo ili dodatni projektili. Kako se njihovom uporabom gube stelth odlike, podkrilni će se nosači rabiti samo u slučaju kad nije neophodan mali radarski odraz.

Boeing

Sve do dolaska prvih F-35C na američke nosače zrakoplova jedini borbeni avion na njima bit će Boeingov F/A-18 Hornet. Preciznije rečeno bit će njegova poboljšana varijanta F/A-18E/F Super Hornet. Nedavno je za potrebe američke ratne mornarica Boeing započeo isporuku podinačice Block II koja je opremljena radarom Raytheon APG-79 Aesa. S prosječnim tempom isporuke od 45 na godinu, američka ratna mornarica planira kupiti 501 Super Horneta, zajedno s još 80 aviona za elektroničko djelovanje EA-18 Growler. Do sada je isporučeno više od 380 primjeraka. Zbog više-manje sigurne narudžbe očekuje se da će cijena pojedinačnog Super Horneta do kraja ovog desetljeća pasti na 53,8 milijuna dolara. Kako bi ubrzala smanjenje cijene, američka mornarica razmatra mogućnosti potpisivanja višegodišnjeg ugovora za isporuku 100 Super Horneta. Nakon toga bi potpisala dva petogodišnja ugovora za ukupno 467 aviona. Serijska proizvodnja za potrebe američke mornarice trebala bi biti gotova do 2014.

Prvi strani kupac Super Horneta 2007. postala je Australija. Za tamošnje ratno zrakoplovstvo naručena su 24 dvosjeda F/A-18F s rokom isporuke krajem 2011. Pola će ih dobiti pripremu da se mogu konvertirati u avione za elektroničko djelovanje EA-18G. Razmatra se i dodatna narudžba za 24 F/A-18E/F i šest EA-18G.

Kako prodaja Super Horneta baš ne “briljira”, Boeing razmatra mogućnosti povećanja prodaje nudeći potencijalnim kupcima Block III, inačica koja će dobiti povećani dolet te smanjen radarski odraz s čeone strane aviona. Redizajnirano krilo i poboljšani motori dio su opcije. Boeing je inačicu Block III započeo razvijati kao pričuvnu opciju u slučaju neuspjeha razvoja F-35C, ili ako ratna mornarica, zbog prevelike cijene Lightninga, odluči kupiti dodatne Super Hornete. Kao potencijalni kupci spominju se Kanada, Grčka, Indija, Japan i Malezija.

Suočeni sa situacijom da je izgubio dominaciju nad američkim tržištem borbenih aviona, koje je preuzeo Lockheed Martin svojim F-22 i F-35, Boeing još uvijek uspijeva izvoziti F-15 Eagle. Jedan od projekata je F-15SE Silent Eagle, a drugi Super Eagle. Silent Eagle će dobiti smanjeni radarski odraz, te mogućnosti uništenja ciljeva na zemlji i zračne borbe. Prvi bi prototip trebao poletjeti početkom 2010.
Super Eagle je avion namijenjen zadobivanju prevlasti u zračnom prostoru. Zbog toga je kod njega naglasak dan na poboljšanju mogućnosti otkrivanja ciljeva u zraku. Jedna opcija je ugradnja radara Northrop Grumman APG-77 a druga Raytheon APG-79 Aesa. Povećanje pokretljivosti u zraku ostvarili bi ugradnjom sustavu za vektorizaciju potiska. Potencijalni kupci su Japan (koji bi rađe F-22), Saudijska Arabija i Južna Koreja.

  Su-27 Su-30MKI F-16C F-22A F-35A F/A-18E
Dužina 21,94 m 21,935 m 15,03 m 18,92 m 15,67 m 18,31 m
Raspon krila 14,7 m 14,7 m 9,45 m 13,56 m 10,7 m 13,62 m
Visina 5,93 m 6,4 m 5,09 m 5,02 m 4,33 m 4,88 m
Masa prazan 17 700 kg 17 700 kg 8663 kg 14 365 kg 13 300 kg 13 387 m
Maksimalna na polijetanju 30 450 kg 34 500 kg 19 187 kg 27 216 kg 31 800 kg 29 937 m
Potisak motora 2 x 122,58 kN 2 x 122,58 kN 1 x 131 kN 2 x 156 kN 1 x 178 kN 2 x 97,9 kN
Maksimalna brzina 2,4 Macha 2 Macha 2 Macha 2 Macha 1,6 Macha 1,8 Macha
Borbeni polumjer djelovanja 3503 km 3000 km 574 km 760 km 1110 km 850 km
Nosivost 4430 kg 8000 km 9000 kg 9000 kg 6800 kg 8051 kg

 

Igor KAUCKI