U srednjem vijeku Veneciji je grad Šibenik bio važan kao jedno od njezinih uporišta na istočnoj obali Jadrana i radi zaštite njezine plovidbe u tom dijelu. Stoga je Venecija uporno težila osvojiti Šibenik, kao i cjelokupnu dalmatinsku obalu

Šibenik je smješten u srednjoj Dalmaciji, u prostranom šibenskom zaljevu, na samom ušću rijeke Krke u Jadransko more. Prirodne karakteristike i prednosti šibenskog zaljeva s neposrednom oklicom, preglednost obalnog pojasa s istaknutih vapnenačkih humova, dobro zaklonište, lako branjen ulaz u luku, grad teško osvojiv s mora i kopna, te malo ali relativno plodno polje davali su Šibeniku važnu ulogu u vrijeme pomorske plovidbe uz obalu. U srednjem vijeku Veneciji je grad Šibenik bio važan kao jedno od njezinih uporišta na istočnoj obali Jadrana i radi zaštite njezine plovidbe u tom dijelu. Stoga je Venecija uporno težila osvojiti Šibenik, kao i cjelokupnu dalmatinsku obalu.

Venecija, prije svega orijentirana na pomorsku posredničku trgovinu, pokušala je već od XI. stoljeća monopolizirati promet i trgovinu Jadranom, zapuzimanjem njegove istočne obale. Njezina uporna nastojanja trajala su nekoliko stotina godina, sve dok to u XV. stoljeću nije napokon uspjela. Nakon smrti Ludovika (1382.), koji je Zadarskim mirom 1358. prisilio Veneciju na odstupanje Dalmacije, Venecija je zauzela Krf i učvrstila se oko Drača, te postupno napreduje od juga prema sjeveru. Određenim sustavom zauzimanja ključne pozicije na istočnoj obali Jadrana: Drač (1392.), Lješ i Kroju (1393.), Skadar i Divast (1396.), a zatim Ulcinj, Bar i Budvu (1405.). Početkom XV. stoljeća Venecija sve više jača, a u Dalmaciji se sve manje osjeća vlast ugarsko-hrvatskog kralja, zbog dugotrajnih borbi za prijestolje. Jedan od pretendenata na prijestolje Ladislav Napuljski, uvidjevši da su mu izgledi sve manji, nakon tajnih pregovora prodaje Veneciji Zadar, Vranu, Novigrad i Pag, te svoja prava na Dalmaciju za 100 000 dukata. Mletačka flota je relativno mirno 4. kolovoza 1409. preuzela Zadar od napuljske posade i time dobila važno uporište za daljnje osvajanje dalmatinskih gradova. Te godine započela je i opsada Šibenika, a iduće godine velika vojska s ratnim spravama, pod zapovjedništvom jednog od najsposobnijih mletačkih vojskovođa Ludovika Buzzarena, neuspješno pokušava zauzeti grad. Uporedo s opsadom pokrenuta je i diplomatska akcija kod kneza Ivana Nelipića Cetinskog, koji je pomagao Šibenčane, grada Splita i vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Žigmund vodi od 1411. do 1413. rat s Venecijom, ali uglavnom u Italiji. Grad se nakon 38 mjeseci otpora predaje Mlečanima.

Nakon predaje Šibenika Veneciji, Žigmund nije priznavao novonastalo stanje i njegov vazal, cetinski knez Ivan Nelipić, provaljuje u šibenski distrikt želeći ga ponovno osvojiti. To nemirno razdoblje potrajalo je sve do 1434. kada sukobi prestaju. Tada slijedi tridesetak mirnijih godina, sve do početaka provala Turaka od šezdesetih godina nadalje. Venecija posredstvom kneza nameće svoju vlast u gradu te ulazi u sve sfere života nastojeći ih podrediti svojoj kontroli. Uskoro Senat u Mlecima odlučuje o svemu i potvrđuje zaključke šibenskog Velikog vijeća. Radi smanjenja konkurencije, sva je trgovina usmjerena prema Veneciji i cijeli privredni život podređen je njezinom interesu. Ipak, u XV. stoljeću Šibenik doživljava svoj prosperitet, o čemu svjedoči gradnja šibenske katedrale i drugih građevina. Osnovicu gospodarskog razvoja daje proizvodnja i trgovina solju, a s time povezana i razgranata trgovačka razmjena s bližim i daljim zaleđem.

Vojno-obrambeni ustroj Šibenika
Kada je Venecija zauzela Šibenik, grad je bio opasan sa sjeverne, istočne i zapadne strane zidom koji je imao više dekorativnu nego obrambenu funkciju i kaštel u relativno dobrom stanju. Iako se Venecija obvezala srušiti kaštel i da neće graditi nikakve nove utvrde, ipak je odmah povela brigu o utvrđivanju. Zbog opasnosti od Ivana Nelipića 1416. bio je izgrađen, ali još do 1422. ne i potpuno dovršen novi kaštel. Sredstva za gradnju osiguravala je šibenska komora, a mletačka vlada je odredila da se u tu svrhu upotrijebi desetina od prodaje soli. Osim u kaštelu, stalne vojne posade nalazile su se još u velikoj i maloj kuli u luci, te na kopnenim vratima.

Osim gradnje i održavanja utvrda, Venecija se brinula i za njihovo naoružavanje i opremanje. Zajedno s gradnjom novog kaštela 1416., Šibenik je opremljen oružjem i opremom. Ovisno o sigurnosnoj situaciji, knez bi se brinuo o nabavci potrebnog oružja i opreme. Oružje i oprema, popisani u inventaru, imali su karakter državnog vlasništva i spremani su u pojedine utvrde. U inventar nije bilo uvršteno osobno oružje najamnika stalne gradske posade, kao ni privatno oružje građana. Sami građani bili su također naoružani, što zaključujemo po založenom oružju ili dijelovima ratne opreme na ime duga, kao i po spominjanju trojice proizvođača mačeva u samom gradu. Građani su morali biti naoružani zbog obrane grada i suzbijanja pljačkaša. Godine 1448. tadašnji šibenski knez naredio je da se popišu svi građani naoružani samostrelom ili lukom u Šibeniku i okolici, a oni koji nisu imali oružje bili su ga dužni nabaviti. Za siromašnije stanovnike morala ga je priskrbiti komuna na svoj trošak i podijeliti u slučaju nužde. Slični propisi doneseni su u Korčuli (1427.) i Kotoru (1442.), a vjerojatno i u ostalim dalmatinskim gradovima.

Oružje i opremu smještenu u utvrdama možemo podijeliti u četiri grupe: prvu grupu čini oružje za koje je potrebna obučenost. U XV. stoljeću to je bilo vatreno oružje, a ovdje još pripada i jedini preostali primjerak ratne sprave. Druga grupa sastoji se od oružja namijenjenog naoružavanju građana i seljaka u slučaju neposredne ratne opasnosti. Tu spadaju: samostreli, lukovi, projektili za jedne i druge – veretoni i strijele, koplja, te zaštitna oprema – štitovi, kacige i oklopi. Najamnici su imali svoje vlastito oružje s kojim su stupali u službu. Treću grupu čine oružja i oprema namijenjena naoružavanju i opremanju galije, fuste i naoružanih barki. Ovdje, osim lakših topova, pušaka, samostrela i zaštitnog oružja, nalazimo i vesla, konopce, bačve, zalihe hrane, kao i ostalu brodsku opremu. Posljednju, četvrtu grupu čine različiti alati, te građevinske potrepštine – čavli i drvena građa, zalihe prehrambenih proizvoda i drugo. Tu je bilo sve potrebno vojnoj posadi za uspješno funkcioniranje u uvjetima dugotrajnije opsade.

Od vatrenog oružja u Šibeniku je bilo 45 topova i 13 pušaka. S obzirom na težinu, između 106 i 460 libri (50,56 – 219,41 kilogram), šibenski topovi spadaju u laku kategoriju. Svi topovi (bombarde) izrađeni su kovanjem od željeza, osim jednog izlivenog iz bronce. Dopremljeni su iz Venecije, a među njima je zanimljiv jedan španjolski top nazvan spinola. Uz topove spominju se 43 postolja za veće topove (cavaletto, zochi, banchete), 98 željeznih viljuški-nosača (pironi de fero) za male topove, prekrivači (manteleti), šipke za nabijanje (chalchadori), drveni čepovi s punjenjem baruta potrebnog za jedan hitac (cochoni), te ostali pribor. Drvenih čepova bilo je 170, što je uvelike povećavalo mogućnost brže paljbe. Topovi su ispaljivali kamene kugle, kojih je 80 bilo na kopnenim vratima, a 219 u kaštelu. One su izrađivane na licu mjesta jer se u maloj kuli, spominju tri čekića za njihovu izradu (martelli pizoli). Među sreljivom nalazio se i jedan sanduk raketa. U kaštelu barut se mogao i proizvoditi, jer se ondje spominje jedan veliki mramorni kamen pogodan za izradu mužara za usitnjavanje baruta, te sirovine za izradu baruta: 245 libre sumpora i 423 libre salitre. Među šibenskom vojnom posadom ne spominju se nigdje topnici (bombardieri), i to vjerojatno zato što se radi o manjim topovima. Njima su mogli rukovati i profesionalni vojnici plaćenici bez potrebe za posebnim vještinama i znanjima, što je zahtijevala uporaba većih topova. Puške su bile malobrojnije, bilo ih je samo 13, a pojavljuju se pod dva naziva: ?schiopi? i ?schiopeti da man.? Razlika je bila u kalibru, te vjerojatno i veličini. Puške su ispaljivale olovne i željezne kugle koje su se nabijale u cijev pomoću šipke (calcador). U velikoj kuli je bila 41 željezna kugla, a u kaštelu je od 104 olovnih kugli ostalo njih 40, jer je razlika upotrijebljena za galiju i naoružane barke. Na istom mjestu se također čuvalo i 13 šipki za nabijanje pušaka različitih veličina.

Iako ne pripada vatrenom oružju, ovdje je uvrštena i jedna ratna sprava od onih koje su se upotrebljavale prije pronalaska vatrenog oružja i, dok se ono nije usavršilo, paralelno s njim. Ratna sprava (stambachina) nalazila se u kaštelu, a bila je potrgana i bez tetive. Izbacivala je željezne projektile (ferri grossi da stambachina), koje treba shvatiti kao željezni šiljak projektila, a spominje ih se 445. Na osnovi navedenoga možemo pretpostaviti da se radilo o nekoj vrsti velikog tvrđavskog samostrela. Po učestalosti spominjanja i brojnosti očito najvažnije oružje za naoružavanje građana u slučaju neposredne opasnosti bili su samostreli. Ukupno ih je bilo 156 u svim šibenskim utvrdama, osim kopnenih vratiju. U izvoru se razlikuju dvije vrste smostrela: nožni samostrel (balestra da pe) i samostrel s mlinom-vretenom (balestra da molinello). Razlika je bila u načinu zapinjanja tetive. Prvih je bilo 59, a drugih 97. Prva inačica bila je lakša i jednostavnija, a zapinjanje se obavljalo fizičkom snagom čovjeka. Kuka koja bi se nosila na pojasu zakvačila bi se za tetivu, dok bi se stopalo gurnulo u željezni stremen na prednjem dijelu samostrela. Tetiva bi se zapinjala izdizanjem tijela. Zbog ograničavajuće ljudske tjelesne snage, taj je samostrel ispaljivao projektile sa slabijom probojnošću i manjim dometom. Druga inačica bila je veća i snažnija, a zapinjanje se obavljalo s malim mlinom-vretenom, sustavom užadi i kolutura. Ležište vretena postavljalo se na kundak i s užadi je bilo povezano kukama na kojima su bila montirana dva ili četiri kolutura. Okretanjem ručica vretena i namatanjem užadi preko kolutura zapinjala bi se tetiva. Zbog veće snage taj je samostrel ispaljivao teže projektile na veću udaljenost i imao bolju probojnost. Domet mu je bio nekoliko stotina metara, a na bližim daljinama projektili su mogli probiti i puni željezni oklop.

Osim samostrela u kaštelu su se nalazili i poluproizvedeni dijelovi samostrela, koji su služili za popravak potrganih dijelova postojećih ili za izradu novih. Tu je bilo 95 neobrađenih kundaka od grabovine (tenieri de carpano non lavoradi), 90 neobrađenih lukova-opruga (fusti da balestra non lavoradi) i 300 namotaja špage za izradu tetiva (gavete de spago). Za izradu tetiva rabio se jedan željezni štap (pallo de ferro da far corde de balestre). Od ostalog materijala, koji se mogao rabiti za izradu samostrela, spominje se 10 libri ljepila (colla), dvije bivolje (pello de buffalo) i jedna teleća koža (pele de vedelo). Kao materijal za izradu samostrela spominju se i dva plašta ili pokrivala od ariša (mantelleti over capelli de larexe per aparechar balestre), te 10 bala ariša, ali nam nije poznato na koji način su rabljeni. Prema gore navedenim podacima u slučaju potrebe moglo se izraditi od 90 do 100 samostrela. Znači da je bilo moguće zajedno s već spomenutih 156 samostrela, što su se čuvali u utvrdama, sveukupno opremiti oko 250 samostrelaca. Ako se tome još pridoda i broj plaćenika stalne posade, Šibenik bi u slučaju opsade moglo braniti oko 340 naoružanih ljudi, što je u to doba bio nemali broj. Samostreli su izbacivali kratke strelice (veretone) s masivnim željeznim vrhom, te kartonskim ili metalnim stabilizacijiskim perima na kraju. Posebno se razlikuju veretoni za nožne samostrele i samostrele s mlinom-vretenom. Veretoni su čuvani u sanducima (cassa), a samo su na jednom mjestu, na kopnenim vratima, prebrojani pojedinačno. Za nožni samostrel bilo je 65 sanduka i 442 veretona, a za samostrel s mlinom-vretenom 74 sanduka. U sanduku je bio standarniziran broj veretona, a moglo ih je biti u jednoj vrsti sanduka po 300, a u drugoj po 132 komada. Prvi su imali kartonska, a drugi metalna stabilizacijska pera.

Iz šibenskog inventara vidimo da je samostrel polovinom XV. stoljeća još uvijek bio najvažnije pješačko oružje, posebice mornaričkih i tvrđavskih vojnih posada. Pojavljuju se i puške, ali je njihov broj u odnosu na samostrele vrlo malen. Puška je u to doba još uvijek bila dosta neusavršena i njezina brzina ispaljivanja projektila bila je mnogo manja od samostrela. Dok je ona opalila jednom, samostrel je mogao izbaciti do šest projektila. Kasnije, tijekom stoljeća, usavršavanjem puške taj odnos se počinje polako mijenjati, da bi početkom XVI. stoljeća puška potpuno istisnula samostrel iz vojne uporabe.

Lukovi su unatoč pojavi samostrela i vatrenog oružja još uvijek igrali važnu ulogu u XV. stoljeću. Bili su jednostavniji i jeftiniji za proizvodnju, a mogli su izbaciti mnogo više strijela u određenom vremenu. Među oružjem u kaštelu isporučenom 1439. godine bilo je 77 lukova od pruća (archi de nasso) s tetivom i 3000 strijela složenih u 1000 snopova od po 30 komada. Otprije se u maloj kuli nalazilo 13 strijela, ali bez pera. Iste godine došla su i 54 rožnata luka (archi de osso), koji su bili razdijeljeni seljacima uz naknadu, od čega je komuna zaradila 212 libri. Lukovi od pruća bili su dugi i jednostavni, izrađeni od jednog komada drveta. Rožnati lukovi bili su kraći i složenije konstrukcije, sastavljeni od drveta i rožnatih dijelova. To im je povećavalo snagu i domet. Slično kao i kod samostrela u kaštelu se nalazilo još 95 nezgotovljenih lukova od pruća i 10 komada drveta od pruća, što je možda također moglo poslužiti za izradu lukova.

Od ostalog oružja još se spominju različite vrste koplja. U maloj kuli bilo je jedno koplje (lanza), a u velikoj je bilo 19 pješačkih kopalja (lanza da pe), ali bez željeznog vrha. U kaštelu je bilo 68 istih kopalja, ali u tako lošem stanju da su od njih napravljeni žerači, mješalice za vapno i ostali pribor. Iz Venecije su 1439. godine dobivena 42 stražarska koplja (lanza da posta), 48 polukopalja (meze lanze), te 120 željeznih vrhova za koplja. U Europi XV. stoljeća u uporabi su mnoge inačice helebardi, glefa, pika, korseka, sjekira i drugih vrsta oružja na motki. Stoga je teško pretpostaviti kako su izgledala koplja iz šibenskog inventara, te to možemo samo nagađati. Među oružjem pristiglim iz Venecije 1439. spominje se i jedna vrst koplja za bacanje (dardo). Dopremljeno ih je 100, kao i 100 željeznih vrhova za njih. To su bila kraća koplja, dužine oko metra, sa stabilizacijskim perima na kraju.

Osim oružja, u šibenskim se utvrdama nalazila i zaštitna oprema: štitovi, kacige i oklopi. Deset štitova (pavesi, pavexi) bilo je u maloj kuli, a u velikoj kuli bilo ih je dvadeset i devet s nacrtanim likom sv. Marka. Dio ih je bio bez okova, te truo ili potrgan. U kaštelu se nalazilo još 83 štita namijenjena opremanju galije. Kaciga je bilo 10, a pojavljuju se pod različitim nazivima (elmi, bacineto, capello de ferro, cerveliere). Danas se pod terminom “elmi”, odnosno “elmetto” i ?bacineto? podrazumijevaju tipovi viteških konjaničkih kaciga, pa je malo čudno da se konjaničke kacige spominju u šibenskom inventaru kada je poznato da u to doba u sastavu šibenske posade nije bilo konjanika. Venecijanski pješaci i mornarički vojnici u to su doba mogli nositi samo karakteristične mletačke kacige XV. stoljeća tipa celade ili željezni šešir (capello de ferro), kojeg se jedan potrgani i truli primjerak nalazio u velikoj kuli. Termin “bacineto” vjerojatno se u ovom slučaju odnosio na neku inačicu celade, kao i termin “elmi”. Posljednji termin “cerveliere”, pod kojim se spominje 8 kaciga, vjerojatno se odnosi na plitke kacige koje su pokrivale tek vrh glave. U kaštelu se čuvalo još i 50 kaciga za opremanje mornara na galiji (elmi da galia). Od oklopa u kaštelu se čuvalo 42 korače (coraze) i jedan grudni oklop (panziera), uglavnom svi u lošem stanju. Korača je bio oklop za tijelo od međusobno povezanih željeznih pločica zašivenih ili zakovanih na platnenu prekrivku. U današnjoj literaturi taj tip oklopa naziva se brigantin. Grudni oklop (panziera) bila je vrsta konjaničkog oklopa, a s obzirom na to da smo već spomenuli da među šibenskom posadom nije bilo konjanika, vjerojatnije je da se radilo o nekoj vrsti grudnog oklopa brigantinske strukture. Uz oklop, vojnici su ponekada nosili i oklop za ruke. U šibenskom inventaru spominju se 2 para teških oklopa za ruke (brazali tristi).

Dio oružja pohranjenog u kaštelu bio je namijenjen naoružavanju i opremanju galije i naoružanih barki. Naoružanje i pokretna oprema fuste čuvala se u kaštelu. Od naoružanja fusta je imala top, koji je prema uobičajenim standardima bio postavljen na provi, u osi broda. Topu je pripadala mala bačva baruta, koji je vjerojatno služio za pripalu, i 40 kamenih kugli (piere da bombarda), te isti broj drvenih čepova s količinom baruta za jedan hitac (cochoni). Navodi se i jedna kugla namijenjena uništavanju užadi za jarbole (anzolo), te jedan sanduk raketa (rochete). Za opremanje vojnog dijela posade brodu je pripadalo 40 oklopa (corazie), 40 kaciga (elmi) i 40 štitova (pavexi). Spominju se tri sanduka veretona za nožne samostrele i dva sanduka za samostrele s mlinom-vretenom. Sami samostreli se ne spominju, te pretpostavljamo da su ih plemići ili građani, određeni za vojnu posadu fuste morali donijeti sa sobom. Od ostale opreme navodi se 60 vesala s istim brojem pripadajućih konopaca, razne vrste konopaca za jedra i sidro, te dva vesla za čamac.

Na osnovi svega navedenoga možemo zaključiti da je fusta bila veći brod s posadom od 40 vojnika i 60 veslača, te vjerojatno s nekoliko mornara i članova zapovjedničkog osoblja, što znači više od 100 ljudi. O njezinoj veličini govori podatak da je imala i mali pomoćni čamac. U maloj i velikoj kuli, te u kaštelu, nalazile su se određene količine dvopeka, djelomično pokvarenog, 343 libre, ili potpuno neupotrebljivog, 2052 libre, koji se prerađivao ili jednostavno bacao u more. Tu je još bilo 26 komada sira ukupne težine 825 libri, bačva octa, te 28 stara prosa, od kojeg je 2/4 prodano. U pošiljci iz 1439. došlo je 220 stara žita, 62 ? stara prosa, sir i 71 mjera octa. U drugu skupinu spada velika količina različite jelove i hrastove drvene građe čuvane na raznim mjestima, te druge sirovine: španjolska smola, sumpor i laneno ulje. Među građom nalazi se još i velika količina raznovrsnih čavala. U velikoj i maloj kuli, kao i u kaštelu, nalazili su se još i različiti alati i pribor, primjerice: svjetiljke, lopate, motike, viljuške za katran, čekići, malj, željezni klinovi, sjekire, mijeh, nakovanj s postoljem, kante, bačve za vodu, vreće, grubo platno, velika i mala zvona, te dva para lisica za zatvorenike. Spominju se još i različiti metalni dijelovi: obruči za topove, dijelovi topovskih postolja, lanci i okovi za most. U kaštelu je bio i mlin s dva mlinska kamena, a postojala je i vapnara, jer se spominje tovar drva za vapnaru i koplja pretvorena u mješalice za vapno. To je zasigurno ostalo iz vremena izgradnje kaštela, ali isto tako je moglo služiti za dogradnje, kao i za popravke oštećenih zidina u slučaju opsade.

Šibenska vojna posada
Vojna posada Šibenika bila je smještena na četiri mjesta u gradu. To su bila velika i mala kula u šibenskoj luci, kaštel i kopnena vrata. Posadu velike kule pod zapovjedništvom Baptista iz Ponte, osim njega, činili su njegov sluga, kaplar sa slugom i 16 samostrelaca, ukupno 20 ljudi. U maloj kuli zapovjednik je bio Blaž iz Venecije sa slugom, kaplar sa svojim slugom i 11 samostrelaca, ukupno 15 ljudi. U kaštelu su bile dvije jedinice od sa 16 samostrelaca pod zapovjedništvom Bartolomeja i Perina iz Venecije sa njihovim slugama, te dvoje kaplara također sa slugama, sve zajedno 40 ljudi. Na kopnenim vratima posadu pod zapovjedništvom Andreja iz Venecije sa slugom i kaplara sa slugom činilo je pet samostrelaca i tri kopljanika, te jedan kovač, ukupno 13 ljudi. Sveukupno je šibenska posada od 1441. do 1443. brojila 88 ljudi. Nakon zauzeća Šibenika (1412.) u gradu je bilo 100 do 185 vojnika. Godine 1417. bilo ih je 140, dvije godine kasnije njihov je broj smanjen na 105. Kasnije, zbog ugroženosti od Turaka (1468.), Šibenik dobiva pojačanje od 300 pješaka i 100 konjanika.

U Veneciji nisu vjerovali strancima oženjenim Slavenkama i ako bi se saznalo za kojeg takvog vojnika, on bi bio otpušten. Kao razlog navodila se priča o padu Ostrovice, zbog posredstva jedne Slavenke. Nakon toga je Venecija 13. srpnja 1423. zahtijevala da se iz šibenske utvrde otpuste svi vojnici oženjeni Slavenkama. Desetak mjeseci kasnije nalog je ponovljen zbog toga što su u utvrdama i dalje boravili vojnici oženjeni Slavenkama. Otkriće zavjere u Novigradu, stvorene posredstvom jedne takve žene, nagnalo je Veneciju da izda trajni nalog tadašnjim i budućim knezovima u Dalmaciji da otpuste sve vojnike oženjene takvim ženama. Jedini uvjet pod kojim su i dalje mogli ostati u službi bio je razvod braka.
Najveći dio plaćenika šibenske posade potječe iz Italije. Ondje je sustav plaćeništva bio najrazvijeniji i istodobno Veneciji najbliži izvor za novačenje potrebnih vojnika. Plaćenici su potjecali iz 75 različitih gradova i mjesta. Ponajviše ih je bilo iz Venecije 29, a zatim iz drugih gradova Italije. Ostali su bili iz Grčke, Njemačke, Austrije, Španjolske i Francuske. Samo trojica vojnika potjecala su iz Skadra i trojica iz Kopra. Jedno od najčvršćih načela mletačke politike u Dalmaciji bila je zabrana Slavenima da služe u ondje smještenim postrojbama. Ipak se to načelo nije uvijek poštivalo. Stalno su izdavane naredbe u tom smislu. Zapovjedniku 38 samostrelaca, koji je išao u Šibenik 1413. godine, bilo je zabranjeno da sa sobom povede ili kasnije uzima u službu Albance, Dalmatince ili Slavene. Odredbom od 13. srpnja 1423. godine naređeno je šibenskom knezu da, osim vojnika koji su bili oženjeni Slavenkama, otpusti iz službe i sve vojnike Slavene i mještane, te da ih nadomjesti drugima. Izuzet je bio kovač-oružar Cvitano, uz uvjet da stanuje u tvrđavi bez žene. Isto tako bilo je zabranjeno da žene bilo kojeg vojnika, osim žene zapovjednika, stanuju unutar kaštela. U mjesecu travnju 1459. knez je uz prijetnju globe od 500 dukata morao spriječiti zapovjednike u kaštelu da u službu uzimaju Dalmatince. No, godinu dana kasnije ipak javljaju iz Šibenika da neke Dalmatince nisu mogli otpustiti, na što im je ponovo bilo naređeno da to moraju učiniti. Slaveni i Dalmatinci pojavljuju se u sastavu vojne posade Šibenika samo kao sluge (ragatius) zapovjednika ili kaplara. Od 24 sluge koji su služili i izmijenili se tijekom dvije godine, njih 17 bili su imenom ili mjestom podrijetla Slaveni. Najviše ih je bilo iz Šibenika 12, zatim iz Kotora 2, a po je bio iz Skadra, Cetina i Budve. Osim njih i vojnika plaćenika nikom drugom nije bio dopušten ulazak u kaštel pod prijetnjom globe od 75 libara. Različitost podrijetla vojnika plaćenika i česte izmjene vojne posade Šibenika samo potvrđuju već otprije poznatu činjenicu da su plaćenici bili ljudi željni pustolovina, te su u potrazi za uzbuđenjima lutali europskim gradovima.

Zapovjednici
Na čelu vojne posade nalazio se šibenski knez. Kneza je birala Venecija među svojim plemićima. Služba mu je trajala dvije godine. Kao predstavnik mletačke vlasti, knez je imao vrhovnu upravnu, sudsku i vojnu vlast. U svojoj je osobi ujedinjavao funkciju vrhovnog zapovjednika vojne posade, pa se je stoga nazivao još i kapetan (comes et capitaneus). Njemu su bila podređena petorica zapovjednika (comestabiles) vojnih posada u pojedinim utvrdama. Zapovjednike je biralo Veliko vijeće isprva na dvije, a kasnije na četiri godine. Većina zapovjednika, njih četvorica, bila su iz Venecije, a samo je jedan bio iz Ponte u Italiji. Kaplari su bili iz različitih talijanskih gradova. Zapovjednici su u opravdanim slučajevima, uz dopuštenje iz Venecije, mogli napustiti povjereno im mjesto. Ser Bartolomej, zapovjednik prve postrojbe kaštela, uz duždevo je dopuštenje, otišao je u Veneciju na šest mjeseci, a na njegovoj ga je dužnosti zamijenio sin Marko. Bio je uobičajen slučaj da su odsutnog ili umrlog zapovjednika zamjenjivali rođaci.

Sastav posada i plaće
U svim utvrdama posadu čine samostrelci (balistarii), osim kopnenih vratiju na kojima su se nalazila i trojica kopljanika (lanzarii). Njihova zadaća je bila odbijanje neprijatelja od vratiju u slučaju pokušaja proboja u grad u bliskoj borbi. Samostrelci su se borili na daljinu, braneći neprijatelju pristup gradu, gađajući ga iz utvrda. Vojnici naoružani samostrelom bili su polovinom XV. stoljeća najbrojniji članovi gradske posade Šibenika. Kao član posade kopnenih vratiju pojavljuje se i kovač (magister faber). On je najvjerojatnije bio zadužen za manje popravke oružje i za gradska vrata. Mjesečna plaća zapovjednika iznosila je 32 male libre, od čega je on sam plaćao jednog slugu. Kaplar je dobivao za sebe i slugu, 22 libre i 10 solda. Samostrelci su primali 16, a kopljanici 14 libri. Kovač na kopnenim vratima dobivao je 10 libri. Plaće je isplačivala šibenska komuna iz svojih vlastitih prihoda, sukladno mletačkom načelu da svaka komuna iz vlastitih prihoda izdržava svoju vojnu posadu. Od plaća se odbijao dar za crkvu sv. Marka, koji je iznosio 1,3% plaće, a mjesečni iznos za plaću cijele posade iznosio je 1320 libara i 10 solda. To je ukupno godišnje iznosilo 15 864 libara. Plaće su se obračunavale mjesečno, a u slučaju izbivanja vojnika duže od dobivenog dopusta, obično tri dana, od plaće bi se odbijao određeni iznos. Po danu je to iznosilo između 10 solda ili 10 solda i 8 malih denara. Vojnici su često zbog svojih poslova, vjerojatno trgovine, izbivali iz grada. Odlazili su u Zadar, Split, Trogir i Vranu. Isplata je bila redovita, svaka dva mjeseca. Kasnije, 1458. zbog kuge plaće su isplaćivane sa zakašnjenjem od deset mjeseci, jer su smanjeni prihodi od prodaje soli Morlacima, koji su se bojali spuštati u grad. Zbog nedostatka gotovog novca, te sve učestalijih provala Turaka i približavanja Matije Korvina Dalmaciji krajem stoljeća vojnicima su dugovane plaće i po trideset mjeseci. Svojim plaćama, koje su godišnje iznosile 192 libre, za samostrelce, i 168 libri za kopljanike, vojnici su spadali u niži, ali ne i najniži sloj stanovništva. Zarade vojnika kretale su se negdje između zarada obrtničkih pomoćnika i obrtnika, a vojnici su ih mogli povećati samo trgovinom. Od svoje plaće morali su se hraniti i odijevati, te kupovati i održavati vlastito oružje i opremu. Ipak, osnovni motiv plaćenika bila je mogućnost priskrbljivanja ratnog plijena.

Svakodnevni život plaćenika
Plaćenici nisu živjeli odvojeno od stanovništva Šibenika, zatvoreni u utvrdama. Imali su pravo jedanput do dvaput tjedno izlaziti u grad zbog nabave potrebnih stvari. Neki su se bavili trgovinom, a nekoliko vojnika spominje se kao zajmodavci. Također, vojnici su se i zaduživali, a kada bi se prezadužili, sklapali su ugovor po kojem bi im se od plaće odbijao određeni iznos sve dok dug nije bio podmiren. Iako Venecija nije odobravala ženidbu svojih plaćenika, posebice ne sa Dalmatinkama i Slavenkama, vojnici su se ipak ženili, i to često baš žiteljkama dalmatinskih gradova i okolnih područja. Osim dvojice već spomenutih, koji su zbog toga bili otpušteni, još četvero vojnika bilo je oženjeno. Neki su imali i djecu.

Vladimir BRNARDIĆ