U borbama, za mnoge od njih u kasnijem zarobljeništvu, pa u prognanstvu, u ponovnom povratku u Vukovar i započinjanju života iznova – ako su ičega imali bilo je to srce i hrabrost da se živi, da se ide dalje onda kad je sve, baš sve bilo protiv života

Od opsade i stodnevne obrane Vukovara prošlo je 29 godina.

Vukovar su prije svega branili ljudi koji su se u njemu zatekli, čije su kuće, obitelji i životi tu bili. Do 1991., do rata živjeli su nekim drugim životima, nisu imali nikakvu vojnu naobrazbu i malotko od njih tad se zamišljao kao budući vojnik.

I poslije, kad su u pomoć obrani Vukovara stigli branitelji iz drugih dijelova Hrvatske, nerazmjer između napadača i branitelja bio je golem. Vukovar je branilo oko 1800 ljudi, odnos napadača i branitelja bio je deset prema jedan. Vukovarski branitelji nisu imali naoružanja, tehnike, streljiva, znanja, informacija, logistike, smjene, nisu imali struje, hrane, lijekova, vode. Ono što su imali i čime su nadoknađivali sve čega nije bilo, bila je srčanost i herojstvo.

U borbama, za mnoge od njih u kasnijem zarobljeništvu, pa u prognanstvu, pa u ponovnom povratku u Vukovar i započinjanju života iznova – ako su ičeg imali bilo je to srce i hrabrost da se živi, da se ide dalje onda kad je sve, baš sve bilo protiv života.

Dejan Marošičević, Marijofil Andrijanić, Franjo Šoljić i Rafo Alandžak neki su od tih heroja – premda, kažu, čudno im je kad ih netko naziva herojima. Vukovar su branili do zadnjeg dana, iz njega su rastjerani, zbog njega su stradavali i patili, ali su mu se ponovno vratili, i eno ih – i danas hodaju ulicama svojeg grada.

Pobjednici. Heroji.

 

Marijofil Andrijanić

Nakon 1. listopada i pada Marinaca nama je bilo jasno da će grad pasti. Nije više bilo dostave, nije bilo ljudstva, naoružanja, opreme, nije bilo ničega, a ono što su nam avionima bacali više je koristilo održavanju morala nego što nam je donosilo stvarne koristi. Bilo nam je jasno, ali opet smo mislili ‘pa s druge strane Marinaca je cijela Hrvatska’, skupit će se valjda, probit će se nekako, pomoći će nam. Uvijek smo se nešto nadali

 

Kad je počelo, 1991., Marijofil je imao 25 godina i dotad ga nikakve vojske ili oružje nije zanimalo. Svirao je gitaru, vozio kamion; planirao je i htio u životu biti štošta samo ne, kaže, još jedna obična cigla u zidu. Danas, Marijofil Andrijanić umirovljeni je pripadnik Hrvatske vojske, vukovarski branitelj, bivši logoraš; žustar, fokusiran i bistar sugovornik koji nerijetko crnohumornim detaljima skicira slike iz ratnih, ranih devedesetih.

On je 1991. Vukovar branio s položaja u Borovu naselju, u Vinogradskoj ulici. Kao i na drugim položajima, i ovdje je tijekom 100 dana obrane Vukovara situacija postajala postupno sve teža.”To je u početku bio relativno miran položaj, no problemi su nastali kod prvih tenkovskih napada kad su nam proširili crtu bojišta za dodatna dva kilometra, a mi nismo imali dovoljno ljudi rastegnuti se i to braniti. Ja sam bio mlad, brz, visok i krakat pa sam se mogao brže prebacivati s jednog na drugo mjesto, gdje je zatrebalo. Tako smo držali taj položaj nekako do sredine listopada kad su oni shvatili da nas malo ima, da je pola ulice nebranjeno pa su nas presjekli i okružili.“

Toga dana, 16. listopada, ondje je poginuo zapovjednik Blago Zadro. Marijofil koji je među zadnjima bio s njim prisjeća se: ”Blago je znao da su oni ušli, ali nije znao točno gdje. Ja sam vidio vojnika kako leži malo dalje od nas, ali nisam znao je li naš ili njihov. Blago je bio siguran da je to naš vojnik jer je bio s naše strane pruge koja nas je razdvajala. Krenuo je pretrčati i naletio na rafal. Tako je poginuo. Ja sam bio 15 metara od njega, čuo sam rafal, ali nisam vidio kad je pogođen jer sam bio iza ugla.”

Marijofil se dobro sjeća tog dana. I kad su mu rekli, jednostavno nije mogao povjerovati da je Blago poginuo. No, pucalo se sa svih strana, trebalo je držati obranu pa je Marijofil trčao na druge položaje. Kad se smračilo, došao je u Zapovjedništvo. ”Tada sam vidio da su Blagino tijelo umotali u šatorsko krilo i smjestili ga u dnu dvorišta. Tu smo ga tada, zapravo, krili. Ljudi su dolazili, raspitivali se, govorili su kako su čuli da je Blago ranjen, a mi smo govorili ‘ma kakvi?’, nije. Skrivali smo tu istinu. Ali navečer je neprijatelj na motorolama počeo provocirati: ‘Šta je? Ostali ste bez zapovjednika? Šta ćete sad?’ – i to je cijeli Vukovar slušao. Držim motorolu, slušam kako oni provociraju i gledam Blagu umotanog u šatorsko krilo. Onda više nismo mogli skrivati, morali smo reći da je poginuo. I od toga dana počelo se osjećati kako se obrana raspada.”

Vinogradsku je bilo sve teže braniti. ”Bili su blizu, ti se zakašlješ i odmah ti doleti tromblon. Bilo je psihički teško biti tu. Neki bi došli na taj položaj, budu deset minuta, odu po opremu i više se ne vrate. Ali držali smo ga, gotovo do samog kraja. A kad više nismo mogli, kad je pao Lužac, nas su prebacili na Borovo Commerc. To je tada bila ratna bolnica koja je primala sve one koji nisu mogli biti u vukovarskoj bolnici.“ Na tom, pokazalo se još težem položaju od prethodnog, Marijofil i njegova ekipa ostaju do kraja. Štoviše, dok se u drugim dijelovima grada već događala predaja, oni su se još borili. ”Vukovarska bolnica  pala je 18. studenog, Mitnica se predavala, a mi smo se još uvijek borili i puno ljudi je ginulo. Puno ranjenika i bolesnih koji su bili u Borovo Commercu tad je stradalo ili nestalo. Mi smo se predali 20. studenog i to zato što nismo imali informaciju da je u drugim dijelovima grada krenula predaja. Naprosto, mi nismo znali.“

Nakon sloma obrane Vukovara Marijofil dijeli sudbinu stotina tada zarobljenih branitelja Vukovara. Mjesec dana u Stajićevu, pa osam mjeseci logora u Mitrovici, torture, samice, lomljenja, psihofizička iživljavanja i ponižavanja – no njegova je priča o tome istodobno i priča o snazi i nesalomljivosti duha. ”U Mitrovici, mi smo spavali na onim dušecima, metar s metar, pa to nekako spojiš i, kao, imaš krevet. Te dušeke smo mi zvali ‘futoni’ – a znate zašto? E, pa zato što je nama tada jednom mjesečno dolazio Crveni križ, donesu nam poruke od obitelji, pokupe naše, donesu kutiju cigareta i majicu – i donosili su nam knjige da, eto, mi čitamo. Tako sam ja u Mitrovici pročitao skoro cijelog Roberta Ludluma, a donosili su nam i nekakve knjige o nindžama, to je kružilo po sobi, svi smo čitali, a u tim knjigama o nindžama bio je i mali rječnik japanskih riječi pa smo se mi tako u logoru zezali i pričali japanski. Japanci svoju podlogu za spavanje zovu futon, i onda smo mi te naše dušeke na podu prozvali futonima. A kad su nam rekli, dan prije razmjene, da pokupimo te futone i da ih nosimo u podrum, u koloni svatko svoje, kad smo vidjeli da se čisti, onda smo prvi put stvarno povjerovali da idemo u razmjenu.”

Na dan razmjene, 14. kolovoza 1992., rano ujutro izvedeni su i ukrcani u autobuse. ”Kako smo ušli u autobuse, krenulo je. Prebijali su nas cijelim putem  dok smo se vozili prema Nemetinu. Cijelim putem ‘glava dole, ruke na leđa’, pa mlate, pa te tjeraju da pjevaš himnu Jugoslavije, pa onda valjda da ne ispadnu nepristojni tjeraju te i da pjevaš Ustani Bane – a ja od te pjesme znao samo refren, pa me opet tukli što ne znam ostatak teksta.”

Kad je nakon dugo otezanja razmjena u Nemetinu konačno provedena, Marijofil i njegovi Vukovarci autobusima su odvezeni na glavni gradski trg u Osijeku gdje je bio organiziran doček.”Ja sam govorio: kad izađem iz logora prvo što ću napraviti je da sjednem u kafić, pojedem pizzu, uzet ću novine, kavu i cigaru. Nama nije toliko falila hrana, želudac se smanji pa više ne osjećaš glad, ali falile su cigare pa je, kad je bilo prilike, jednu cigaru nas osam pušilo, k’o hipijevci, u krug. I onda dođeš na taj trg, hodaš, a ljudi dolaze do tebe, trpaju ti u džepove cigare, svašta trpaju – i ne poznaš ga, i ništa on ne progovara, ništa, samo ti trpa. Trpa ti šteku. A ti osjećaš koliko su svi uz tebe, koliko si im važan. Al’ onda, dolazi i ta scena na Trgu, dolaze majke i nose slike svojih sinova, pa pokazuju, pa pitaju je l’ ih netko vidio? I gledaš nju, i gledaš fotografiju, i vidiš da ti je taj na slici poznat, vidio si ga, pa ti se odvrti film… Taj dan razmjene bio mi je i najsretniji, i najtužniji dan u životu. Izašao sam, tu sam, sretan sam – ali nije ti više do veselja kad tu majku vidiš.”

Marijofil Andrijanić poslije svega, nakon nekoliko mjeseci bolovanja i odmora, vratio se u vojsku i zajedno s ostalim pripadnicima 1. bojne 10. domobranske pukovnije koja je nastala od 124. brigade – sve bivšim logorašima i prognanicima smještenim u Zagrebu – vratio se Vukovaru najbliže što se tada moglo. Držali su položaje kod Jarmine, gledali u daljinu i čekali trenutak u kojem će se vratiti u svoj grad.

Dejan Marošičević

Uvijek kad bi netko poginuo bude teško u srcu i ostaju rane u duši koje ne zarastaju – ali jedna je stvar kad netko pogine od metka, od bombe, u borbi, a nešto sasvim drugo kad bude ubijen onaj tko je odložio naoružanje, predao se, tko ne predstavlja opasnost ni za koga. Mi nismo bili ratni zarobljenici, mi smo bili trofeji koje je mogao uzeti kako je tko htio, kad je htio

Dejan Marošičević do ljeta 1991. stigao se nekoliko puta obrijati, taman maturirati – i onda je u svojem Borovu naselju dohvatio pušku, zauzeo položaj i postao branitelj Vukovara, kasnije logoraš, a zatim djelatnik i dočasnik HV-a do 2007. kad je umirovljen. Danas živi u Vukovaru, ozari se osmijehom kad spomene obitelj i svoja dva sina, aktivno je uključen u rad braniteljskih udruga i dio je tima istražitelja UZN Ministarstva hrvatskih branitelja koji na području Slavonije, Baranje i Srijema tragaju za nestalim u Domovinskom ratu.

No, premda je kao dječak spremno uskočio u epicentar tad najgorih ratnih kovitlanja, Dejan kaže kako o vojsci prije toga nije razmišljao. ”Vukovar su branili radnici, poljoprivrednici, ljudi koji su se tu zatekli, čije su kuće, obitelji i životi tu bili, ali do rata su živjeli nekim sasvim drugim životima i nisu imali nikakvu vojnu naobrazbu. Vjerojatno nitko od nas tada se nije zamišljao kao budući vojnik. Usprkos tom neznanju u vojnom smislu, mi smo uspjeli pružiti žestok otpor velikom i moćnom neprijatelju. Ja sam, recimo, učio rastavljati pušku pod svijećom, jedan prijatelj mi je strpljivo pokazivao. Svaki dan smo učili na svojim greškama u borbama, ali smo to jako skupo plaćali – ranjavanjem i životima.”

Branitelji Vukovara su tijekom borbi za grad, u nedostatku ljudstva, naoružanja, hrane, vode, struje, informacija neprestano improvizirali, domišljali se i snalazili. Jedna od takvih improvizacija bila je fleksibilna obrana kojom su, dok se moglo, uspijevali odbijati napade. ”Nije nas bilo dovoljno da se rastegnemo po čitavoj crti obrane, da na svakom mjestu imamo dovoljno ljudi. Oni su pucali i granatirali cijeli grad, no kad su napadali, obično su imali određeni smjer napada. Mi smo pokušavali otkriti koji je njihov glavni smjer napada, pa smo onda na ostalim punktovima ostavljali minimalan broj ljudi da čuvaju položaj, a svi ostali trčali smo u ispomoć tamo gdje je glavni udar napada. U relativno kratkom vremenu skupilo bi nas se tridesetak ili više, a najvažnije je bilo da oni koji prvi primaju udar izdrže sat-dva dok ne stigne pojačanje s drugih punktova uz čiju se pomoć sprečavalo neprijatelja u proboju crte obrane. Zbog toga je neprijatelj mislio da nas u Borovu naselju ima jako puno. No, ta je obrana imala i stravičnu cijenu: u tim silnim dolascima, odlascima, prebacivanjima pod granatama mi gubimo ljude, puno ih pogiba ili bivaju ranjeni. Već tijekom listopada više nismo imali smjene, svi smo bili non-stop na položajima, bilo nas je sve manje.”Pogibija Blage Zadre bila je velik udarac za branitelje. ”I dalje smo mi držali položaje, i dalje smo mi funkcionirali, međutim falio je taj glas preko motorole koji je uvijek znao smiriti, koji se i u najvećoj frci znao našaliti i na svoj i na tuđi račun. Po meni, Blagina pogibija bila je početak kraja,” prisjeća se Dejan, pa nastavlja: ”No, obrana se nastavlja i poslije 16. listopada. Uostalom, da je itko i htio izići, nije mogao. Mi smo zapravo tada imali sreću što je u toj priči bilo ludo hrabrih pojedinaca koji su u toj situaciji bili prisebni i koji su svojim ponašanjem, prije svega primjerom utjecali na sve nas, pogotovo mlađe. Bio je to Blago Zadro, ali bilo je još iznimno hrabrih i sposobnih ljudi.”

Kako je odmicalo vrijeme postajalo je sve teže.”Rijetko se uspjelo nešto skuhati ili ispeći za jelo. Nije bilo ni vremena, ni vode, ni struje. Trčali smo s položaja na položaj bez prestanka, bez predaha, a usput smo u džepovima imali suhu, tvrdu tjesteninu pa smo je grickali kao čips i pili kišnicu. To smo jeli, na tome smo živjeli.”

Mnogi od onih koji su tada živjeli i preživjeli Vukovar na užase, bespomoćje i očaj odgovarali su zajedničkom ludom hrabrošću i crnim humorom.”Grad pun rupa, razrovan od granata, svaki dan nastaju nove rupe, a vi se noću morate negdje prebaciti, s jednog na drugi položaj. Ništa ne vidite, mrak je, odnekud puca, gdje je jučer bila staza ili cesta, sad je više nema. I nas trojica sagnuti pretrčavamo istodobno, ne stignemo jedan drugom reći ”pazi“, i sva trojica upadnemo, recimo, u neku novu rupu od topničke granate ili avionske bombe. Ili padnemo preko neke žice koju nismo vidjeli, zapnemo za ogradu. Ništa vi u tom mraku ne vidite. I onda se razbiješ, pa se izvlačiš iz rupe, pa dižeš onoga do sebe, psuješ, šepaš i opet dalje zajedno trčimo – a ovi drugi nas gledaju i cerekaju se, umiru od smijeha. Bilo je tragično, bilo je strašno, ali taj crni humor održavao nas je na životu gotovo kao i puške od kojih se niti na trenutak niste razdvajali.”

Gotovo trideset godina života i promišljanja kasnije, u svojem Vukovaru, Dejan kaže:”Rat je. Za koga se boriš? Boriš se za domovinu, za obitelj, za državu, za zastavu, za svoj grad i kuću. Za sve se to boriš – ali u trenutku kad zafijuču meci oko glave, kad se sve ruši i gori, u tom se trenutku boriš za onog tko je kraj tebe, tko je najbliži, za prijatelja koji je lijevo ili desno od tebe. Za njega se bacaš, njega paziš, njega izvlačiš. Svi smo mi tada bili spremni na sve. Rat je specifična situacija, to nije normalno doba, nitko ga ne želi, ali iz tih situacija proizlaze takva prijateljstva među braniteljima koja traju desetljećima, to su čvršće veze nego možda bratske i obiteljske.”

Dejan je 19. studenog zarobljen kod Borovo Commerca. Odveden je u logor u Sremsku Mitrovicu i ondje je bio do 27. ožujka 1992. kad je razmijenjen u Nemetinu. O tom dijelu života ne priča puno, tek kaže: ”Ja sam bio mlad, nisam znao ništa o pravima i Ženevskim konvencijama, ali sam ipak mislio da ćemo, kad smo zarobljeni, biti ratni zarobljenici s nekakvim pravima – barem pravom na život…. Na žalost, nije bilo tako i mnogi su branitelji i civili tragično skončali od neprijateljske ruke nakon što su zarobljeni, mnoge od njih i danas još tražimo… Uvijek kad bi netko poginuo bude teško u srcu i ostaju rane u duši koje ne zarastaju – ali jedna je stvar kad netko pogine od metka, od bombe, u borbi, a nešto sasvim drugo kad bude ubijen onaj tko je odložio naoružanje, predao se, tko ne predstavlja opasnost ni za koga. Mi nismo bili ratni zarobljenici, mi smo bili trofeji koje je mogao uzeti kako je tko htio, kad je htio.”

 

Rafo Alandžak

”Kad je bila predaja, kad smo mi kod Vučedolskog izletišta vidjeli kolika je to njihova snaga bila, kolika je to koncentracija vojske, tenkova i oklopa tamo bila, onda smo shvatili da smo dobro i prošli. Nismo do tada znali, tek smo tada shvatili.”

 

Rođen u Mijatovićima, u BiH 1959., Rafo Alandžak kao dijete dolazi u Vukovar, u njemu odrasta, 1991. ga do zadnjeg dana borbi brani na Mitnici i zbog toga kasnije robija od Ovčare, Sremske Mitrovice do Vojnog istražnog zatvora u Beogradu. Izišao je na razmjeni ratnih zarobljenika u kolovozu 1992. u Nemetinu. Svojem se gradu vratio, nikad nije razmišljao ni o čemu drugom, i danas kao umirovljenik s obitelji živi u njemu.

Smireno, u poluglasju prisjeća se onog dijela svojeg života u koji se zasjekao rat. ”Bio sam pripadnik MUP-a od ožujka 1991., a od kolovoza bio sam na Mitnici, u Iločkoj ulici. Tamo, od smjera Iloka i Šida bila je velika koncentracija jugovojske i oni su u nekoliko navrata na tom dijelu pokušavali probiti.” Pripadnici MUP-a i ZNG-a, njih dvadesetak, u početku su se, dok se moglo, svakih nekoliko sati smjenjivali na položajima. Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve teže. Od sredine listopada hrane i ljudi je nedostajalo, vode ni struje nije bilo, smjena više nije bilo i svi su neprekidno bili na položajima. Poginulih i ranjenih bilo je svakodnevno.”Bude dan miran, tih, ljudi se opuste, a onda padne granata. Znalo je po 5-6 ljudi u jednom danu biti izbačeno iz stroja. Sredinom listopada upali su na naš položaj, ali odbili smo napad i ostali smo na njemu,” priča Rafo. Tog listopada, 26., i sam je bio ranjen, ali to ga je tek na kratko maknulo s Mitnice. Već nakon pet ili šest dana vratio se jer je, kaže, shvaćao da je stanje obrane pred rasulom i morao se vratiti na položaje. Strah je tad bio stalno prisutan. ”Nije bilo čovjeka koji se nije bojao“.

”Od 26. listopada do 3. studenog trajao je pokušaj da nam se u Vukovar dostavi pomoć u tehnici, hrani, lijekovima preko Marinaca. Nama je to značilo puno, bili smo sretni dok smo vjerovali da će ta pomoć stići. Bili smo oduševljeni, to nam je vratilo snagu i optimizam. Nismo mi tada razmišljali o tome kako će umjesto nas netko preuzeti položaje, ne!, nego smo se samo nadali da ćemo dobiti ono što nam treba za daljnju obranu. Ali, eto, dalje od Marinaca pomoć nije stigla,” prepričava Rafo nadu, a onda razočaranost vukovarskih branitelja, pa kaže: ”Izdržali smo poslije toga koliko smo mogli.”

A kad više nisu mogli…Rafo odmahuje rukom i sliježe ramenima. ”Logoraška priča. Sve su iste“.

Prisjeća se kako su se 18. studenog 1991., ponedjeljak je bio, u 15 sati predali, hvatao se mračak, a oni su bili pribrani i staloženi. Civili su išli prvi, branitelji za njima. Te večeri autobusima su odvezeni na Ovčaru, a večer poslije bili su Mitrovici. Špaliri i batinjanje ovdje, pa sutra opet ondje, zastrašivanja, prijetnje, modrice i jauci, likovi koji izranjaju iz mraka pa u tom sunovratu svijeta i smisla dosežu vrhunac vlastitog život tražeći svoju priliku da presude, da ponize, da batinom ili čizmom ošinu bespomoćno tijelo, ”da ga zaoru u brazdu i da ga sami riješe.”   

”Te noći na Ovčari čuli smo radne strojeve kako rade: Nismo znali što se sprema, ali kad su nas odveli, sljedećeg dana na Ovčaru doveli su ranjenike iz bolnice. Tek poslije shvatili smo zašto su im trebali radni strojevi.“

Nakon mjeseci samice u Mitrovici za Rafu su uslijedili dani provedeni u VIZ-u u Beogradu, i opet špaliri – Rafo ih danas naziva ”njihovom dobrodošlicom“ – pa ispitivanja, optužnice, produljenje pritvora. A onda, bila je večer na početku kolovoza 1992. ”Stražar je došao navečer, otvorio vrata i samo dobacio: ”Sitno!“. Ja kažem: ”Jest tebi. Ali ne i meni“, a on kaže:”Vama je sitno. Ide razmjena svi za sve.” Ne, mi to više nismo očekivali, ničem se više nismo nadali. Tomislav Josić, moj cimer i ja te noći nismo mogli zaspati. Dani od tada do 14. kolovoza, do razmjene, bili su najteži za izdržati.”

 

Franjo Šoljić

Sjećam se, kad je sve prošlo, uoči Božića 1991. krenuo sam supruzi i djeci. Pokucao sam na vrata, moj maleni je otvorio, pogledao me i doviknuo:”Mama, neki čiko te treba. A ja sam stajao i… nisam znao što ću

 

Rođenjem, životnim odabirima i ljubavlju koja ga određuje Franjo Šoljić je Vukovarac, vukovarski branitelj koji je nakon obrane Vukovara, već od siječnja 1992. kao pripadnik Vojne policije 204. brigade Hrvatske vojske sudjelovao u Maslenici, Bljesku, Oluji, i drugim brojnim akcijama obrane i oslobađanja zemlje. Aktivno je uključen u rad braniteljskih i stradalničkih udruga i danas je predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga grada Vukovara.

Od 100 dana Bitke za Vukovar, Franjo je više od 60 proveo na Sajmištu, na položajima koji su bili neprekidno izloženi napadima i koje je bilo teško braniti. Na predugačkoj bojišnici u Vukovaru položaji su često bili gubljeni, pa vraćani, branitelji su koliko god su mogli jedni drugima uskakivali u pomoć. ”Vukovar je branio mali, premali broj ljudi, bilo ih je oko 2000, bojišnica je bila predugačka za taj broj branitelja i ljudi su bili ranjeni, ginuli su i stradavali. Branitelja je bilo sve manje. Mi smo često bili zaduženi i za hitne intervencije, ispomoć u vraćanju izgubljenih položaja – ali  vi kada dođete na mjesto gdje su crte obrane probijene, vi ne znate gdje je tko, gdje se tko nalazi, koji su naši, a koji njihovi. To su bile teške situacije, a na Sajmištu su bile gotovo svakodnevne.” Prisjeća se Franjo dana opsade, ranjavanja i umiranja, ludo hrabrih i onih koji bi u toj hrabrosti dotaknuli vlastitu točku pucanja nakon koje više nisu mogli dalje, nisu znali. ”Zamislite što se događa ljudima koji su 100 dana pod opsadom, što se događa u njihovim glavama. Ne možeš se skloniti nigdje, niti otići, nadaš se nekakvom spasu i pomoći koja ne stiže, nema više ni hrane, ni streljiva, a ovi stalno nadiru i nadiru, napadaju sa svih strana i na sve načine. Na vas pada sve moguće iz arsenala oružja koje postoji, a vi nemate kuda. Jednom su bacali nešto, ne znam što, ali nije se moglo disati pa smo kvasili majice u lokvama i stavljali na lice da bismo mogli udahnuti. Ili, zamislite kako je kad čujete tenk odnekud, on ide, tutnji, sve glasniji je i bliži, život vam ovisi o tome da ga vidite, da znate gdje je, ali koliko god pokušavate, vi ga ne vidite – i onda odjednom se kuća ispred vas počinje pomicati, pa se ruši i iz nje izlazi tenk. Tako su na Sajmištu prolazili kroz redove kuća da nam neprimijećeni dođu što bliže,” zamišljeno niže Franjo i nastavlja: ”A strah? Je, strah me i sada kada se sjećam toga, možete misliti koliki je strah onda bio – ali mi nismo imali izbora.”

Do zadnjeg dana obrane, svaka bitka za Sajmište bila je i Franjina bitka. Ali u sebi je do tada već prelomio. ”Odlučio sam da se ja nikad, ni pod koju cijenu neću predati. Ne. U studenom mi je već bilo sve svejedno, i jedino sam molio Boga da me ne ostavi bespomoćnog, da do kraja mogu sam odlučivati. Tako se poslije kalvarije i kraha obrane, 18. studenog nas 37 odlučilo za proboj. Odlučili izići, a cijena nije bila u pitanju. Upitno je moglo biti jedino koliko će nas u tome uspjeti.”

Uspjeli su.

Franjo je tada otišao iz Vukovara samo zato da bi mu se opet mogao vratiti. Braniti Vukovar 1991., i vratiti se u njega živjeti poslije rata – to su dva oblika iste ljubavi, kaže pa zaključuje: ”Pričaju ‘Vukovar, grad heroj’. Ali grad, to je cigla, to su kuće, one ne mogu biti heroji. Vukovar jedino može biti grad heroja. Ljudi heroja. Da nije bilo tih malih ljudi, ovoga s 18 godina, mene s 29, čitavog niza momaka od 16 ili 17 godina koje nitko nije mogao spriječiti da uzmu pušku u ruke pa smo ih morali čuvati – da nije bilo vukovarskih ljudi-heroja ne bi nikada izrastao ‘Vukovar, grad heroja’.”

Sada, tridesetak godina poslije, iz ove pozicije čovjek sam sebe pita koliko je tada uopće bio normalan, koliko je uopće normalno tada razmišljao i zaključivao   – ali u tom trenutku, 1991. nas je nosila ljubav prema svojima, gradu, domovini, državi, obitelji, prijateljima. To je bilo stvarno jedino sigurno što smo imali, to je bilo nešto što je bilo jače od straha i od svih tih njihovih pustih naoružanja i tehnike koju su imali.

      

Tekst: Lada Puljizević

Fotografije: Lada Puljizević, arhiva HVG