Prvi put otkako Središte za razvoj vođa provodi svoju obuku, njezin morski dio održao se na otoku Korčuli na području vojarne “Privala“ nedaleko od Vele Luke.

U prošlom smo broju pisali o početku obuke koju nekoliko puta godišnje provodi Središte za razvoj vođa “Marko Babić“, a koja se održavala u vojarni “Josip Jović“ u Udbini. Tada smo  napomenuli kako je idući korak za sve polaznike morski dio obuke i upravo je taj segment proveden i to prvi put u korčulanskoj vojarni “Privala“ u blizini Vele Luke. Po dolasku na Korčulu ekipa Hrvatskog vojnika odmah se uputila na mjesto provedbe obuke koja je već bila u tijeku. Uska i vijugava asfaltirana cesta vodila nas je prema vojarni i za petnaestak minuta vožnje došli smo do glavnog ulaza odakle nastavljamo makadamskim dobro održavanim putem. Oko nas gusta borova šuma i karakteristična pjesma cvrčaka koji se svuda oko nas čuju i daju nam naslutiti kako smo u epicentru mediteranske idile. Na trenutke, nedaleko od nas vidi se pokoja uvala s nezamislivo čistim morem tirkizne boje dok se u daljini na morskoj pučini nazire jedrilica koja se bori s valovima.

Krka kao savršena platforma za obuku

Mi smo odlučno napredovali i već iza idućeg zavoja ukazao nam se drugi zaljev kojim je suvereno zagospodario desantni brod minopolagač (DBM-82) Krka. Uloga Krke u ovoj vježbi nije bila samo prebaciti polaznike desete generacije obuke za razvoj vođa nego im omogućiti korištenje ovog višenamjenskog broda kao idealnu platformu za provođenje svojih obučnih operacija. Naime, nakon što je Krka dovela svu opremu i ljudstvo koji su sudjelovali u ovoj obuci sklonila se na drugu stranu otoka, u mirniju uvalu gdje je i provela noć.

Iskrcavanje na otoku za polaznike značio je tek početak mukotrpnog dijela morske obuke. U trenutku kad smo mi došli do mjesta održavanja obuke, australske splavi već su bile složene i jedna grupa polaznika već je bila u moru vježbajući plivanje sa splavima. Grupa koja im je prethodila, sudeći po mokrim odorama i opremi koju su imali na sebi, upravo je izišla iz mora te se presvlačila i sušila mokru odjeću dok se treća grupa polaznika pripremala za ulazak u more. Bilo je živo i dinamično. Svi su užurbano trčali na sve strane jer su htjeli ili maksimalno iskoristiti ono malo vremena za odmor ili su se htjeli dobro pripremiti za sljedeću aktivnost.

A ono što je slijedilo nije bilo nimalo jednostavno unatoč činjenici što se sve odvijalo krajem lipnja i temperatura mora bila je i više nego ugodna. Ono što ovdje treba istaknuti, što su nam i sami polaznici potvrdili, jest da unatoč tome što je more ugodno za kupanje, dug boravak u njemu, a govorimo o satima, nikako nije ugodan bez obzira na idealnu temperaturu. Problem je što se za vrijeme dugog boravka tijelo toliko ohladi da se pokušava samo zagrijati drhtanjem. Mokra odora i čizme u tom trenutku niti malo ne olakšavaju čitavu stvar, a kad svemu tome još dodate činjenicu da morate precizno izvršavati sve naredbe koje dobijete od instruktora, koji poput kobaca oblijeću svakog polaznika i nadgledaju kako provode određene vježbe, onda se počne dobivati dojam kako je ispred svih njih dug i naporan dan.

Svi kao jedan

Dan im je počeo tako što su iz Krke prvo morali, pod punom opremom, iznijeti gumene čamce u koje su se svi morali ukrcati i odveslati do uvale koja je bila udaljena petstotinjak metara. More nije bilo taj dan poput ulja da bi uživali u tom veslanju nego kao da se i ono odlučilo dati svoj obol dodatnom otežavanju čak i te naoko jednostavne zadaće. Odmah nakon iskrcavanja na obalu nastavlja se s različitim plivačkim vježbama kao i s plivanjem u formacijama. Nedugo nakon iskrcavanja instruktori izdaju zapovijed da se gumenjaci vrate u more kako bi se nastavilo s vježbama veslanja. Svi polaznici energično, istog trenutka, izvršavaju zadaću te su u nekoliko sekundi sve gume bile u moru, određeni su svi zapovjednici koji su zaduženi za održavanje ritma kako bi svi jedinstveno veslali i držali ravan smjer kretanja.

Nakon nekoliko trenutaka, dotad užurbana i kaotična uvala, odjednom se umirila i utihnula jer su svi kandidati nestali iz vidokruga kao da su otplovili na motornim čamcima, a ne da su plovili zahvaljujući isključivo snazi vlastitih mišića. Nije prošlo dugo vremena gume su se pojavile i moglo se čuti kako svaki zapovjednik ritmično ponavlja zapovijedi koje su osiguravale usklađeno veslanje. Učinkovite i originalne ideje oduvijek su bile odlike svih voditelja obuke u Središtu što se vidjelo i po načinu kako su se gume kretale i kako su svi vojnici i vojnikinje na njima grabili more ispred sebe kao da su jedno. Nakon što su polaznici odveslali nekoliko stotina metara i izvukli gume van već su se svi užurbanim ritmom uputili na sljedeći zadatak koji ih je čekao. Srećemo neke od vojnika koje smo upoznali na prethodnoj fazi obuke u vojarni “Josip Jović“ u Udbini, pitamo je li im teško i hladno, a svi nam sa smiješkom odgovaraju kako im je super i kako im ne fali energije i motivacije za dalje i kako nikom ne pada na pamet odustati.

Nova dimenzija obuke

Mjesto kamo su se svi zaputili lokacija je koja se prvi put koristila u ovoj obuci. Naime,  lokacija same vojarne “Privala“ nekad se koristila za topničke bitnice koje su međusobno bile povezane čitavim nizom podzemnih tunela. Upravo ta lokacija odabrana je za provođenje obuke za borbu u zatvorenim prostorima (Close Quarters Battle – CQB). Da bismo došli do tunela, instruktori nas vode kroz gustu borovu šumu i nakon nekoliko minuta dolazimo da betonskog strmog stubišta koje izgleda kao da je portal u neku drugu dimenziju s obzirom na to da se ne vidi kamo vodi jer zadnjih nekoliko stepenica nestaju u mrklom mraku. Voditelji obuke izdaju zapovijed da se spuste naočale za noćno gledanje (Night vision goggles – NVG) koje su do tog trenutka bile u uzdignutom položaju na kacigama svih polaznika obuke. NVG-ovi se spuštaju i svi se upućuju u tamu podzemnog svijeta. Ulaskom u tunele prvo što dolazi do izražaja jest osjetno niža temperatura od one vani, a osim toga i količina vlage nije zanemariva. Ubrzo svi vojnici zauzimaju formacije za sigurno kretanje i osiguravanje brojnih prostorija koje se nalaze u tom podzemnom labirintu. Automatske puške VHS-2 otkočene su i unatoč činjenici što je u njima manevarsko streljivo svi uključeni u ovu faze obuke pristupaju izvršavanju ove zadaće s maksimalnim profesionalizmom i ozbiljnošću. Dok se svi polako, ali sigurno, kreću iz prostorije u prostoriju u apsolutnoj tišini, komunicirajući rukama, skupina dolazi do mjesta prvog kontakta. Grobnu tišinu i mrak istog trenutka para zaglušujuća buka pucnjave. Bez obzira na kaos koji je nastao polaznici obuke učinkovito komuniciraju i nastavljaju s kretanjem i osiguravanjem prostorija.

Instruktori se zadovoljno smješkaju, vide da se uloženi trud isplatio jer je posao kvalitetno odrađen. Skupina izlazi van na zasluženi odmor dok vani čeka druga koja ulazi i obavlja isti posao. U razgovoru s vojnicima i vojnikinjama, nakon što su obavili ovu zadnju vježbu u tom danu, saznajemo koliko su svi oduševljeni s novim elementom koji je dodan u obuku jer provesti CQB obuku u takvom okruženju uistinu je jedinstveno i neponovljivo iskustvo. Dodatna čar u čitavoj priči bila je što su po završetku tog dana svi polaznici obuke noć proveli u najvećoj podzemnoj prostoriji dok su na površinu svakih 90 minuta izlazili samo oni koji su bili na straži. Idući dan čekali su ih skokovi s Krke pa još malo veslanja te duga plovidba do Ploča gdje se nastavilo vježbati kako ispraviti prevrnuti čamac na vodi. Nakon toga slijedio je povratak u bazu u Udbinu gdje su još trebali svladati brdske cjelodnevne i cjelonoćne zadaće. Završetkom tog dijela obuka će se privesti kraju i dobit ćemo i desetu generaciju novih vođa koji će povratkom u svoje matične postrojbe podići njihovu kvalitetu i borbenu spremnost na još veću razinu.

TEKST  Tomislav Vidaković

FOTO  Tomislav Brandt