Zamisao o topu koji će biti jednostavniji i sigurniji za uporabu te imati znatno veću brzinu paljbe nikad nije nestala i konačno se ostvarila u zadnjoj trećini XIX. stoljeća

Jedina prednost topova punjenih preko usta cijevi bila je pouzdanost jer je kompaktni zadnjak mogao izdržati velike tlakove prilikom opaljenja. S razvojem čelika i postupaka lijevanja topovi su mogli izdržati sve veće tlakove, a to je značilo da postižu sve veći domet. S druge strane, način punjenja preko usta cijevi imao je i velike nedostatke. Prije svega, to je bila vrlo mala brzina paljbe jer je punjenje bilo komplicirano.

Još jedna opasnost bila je da posada u žaru borbe ili pogreškom pokuša dvaput napuniti top. Tako su topnici britanske oklopnjače HMS Thunderer 2. siječnja 1879. dvaput napunili jedan od četiri topa kalibra 305 mm. Eksplozija je ubila 11 te ranila 35 članova posade. Taj je brod još prije službene primopredaje doživio prvu veliku nesreću – 14. srpnja 1876. eksplodirao je jedan od osam parnih kotlova i ubio 45 članova posade. Stoga ne čudi da je do kraja operativne uporabe 1909. godine bio omražen među i inače praznovjernim mornarima Kraljevske ratne mornarice. Kako bi se donekle smanjio otpor, na Thundereru je tijekom 1885. i 1886. službovao princ George (1865. – 1936.), mlađi sin kralja Eduarda VII. (1841. – 1910.). Možda je službu na brodu mogao dobiti i prijestolonasljednik Albert Victor (r. 1864.), no poslati budućeg kralja na tako nesiguran brod ipak bi bilo previše. Ipak, Albert Victor umro je u siječnju 1892. od gripe i nasljedno pravo prešlo je na mlađeg sina. I tako je HMS Thunderer, brod na lošem glasu, poznat i po tome da je na njemu služio i službu preživio budući kralj Đuro V.

Ideja nije nestala

Topovi s (uvjetno rečeno) zatvaračem na zadnjaku cijevi pojavili su se još u XIV. stoljeću. Bili su to mali topovi koji su na stražnjem dijelu imali posebno ležište u koje se uglavljivala barutna komora. Svaki je top imao barem dvije prenosive barutne komore koje su topnici ručno punili podalje od topa. Princip djelovanja zapravo je bio vrlo jednostavan. Topnici su u zadnjak cijevi prvo stavljali topovsku kuglu, a potom bi iza nje u posebno ležište zaglavili barutnu komoru. Zatim bi u otvor na kraju barutne komore usuli malo baruta s pomoću kojeg bi aktivirali glavno punjenje. Dobro obučena posada koja je na raspolaganju imala više barutnih komora mogla je opaliti više od pet puta u minuti. No topovi s takvim tehničkim rješenjem imali su, uz očite prednosti, i mnoge nedostatke. Prvi je bio da su mogli raditi s vrlo slabim tlakovima. Osim toga, puno plinova nastalih tijekom izgaranja baruta odlazilo je preko “zatvarača” u prostor iza topa te se tako gubilo. Postupak punjenja barutne komore bio je ne toliko dug koliko opasan te praktički neizvediv po kiši. Već krajem XV. stoljeća topovi koji su se punili preko usta cijevi počeli su koristiti veća i jača barutna punjenja te ostvarivati veće domete od topova s barutnom komorom, a na kraju su ih u potpunosti istisnuli.

No, zamisao o topu sa zatvaračem koji će biti jednostavniji i sigurniji za uporabu te imati znatno veću brzinu paljbe nikad nije nestala. Od XIV. do XVII. stoljeća pojavljivali su se više ili manje uspješni modeli, no niti jedan nije ušao u širu uporabu. Trajni problem bilo je brtvljenje između zadnjaka cijevi i zatvarača. Ako brtvljenje nije bilo adekvatno, na spoju se gubilo previše plinova. Osim što se tako smanjivala učinkovitost, ti su plinovi trovali topnike te su obolijevali od barutne bolesti.

 

Do kraja XIX. st. razvijena su dva tehnička rješenja – klinasti i zavojni tip zatvarača. Glavni je dio klinastog zatvarača klin u obliku prizme. Postoje dva osnovna tipa: vodoravni i okomiti klinasti zatvarač. S obzirom na jednostavnu konstrukciju, klin omogućava automatsko otvaranje i zatvaranje te veliku brzinu paljbe. Oružja s klinastim zatvaračem moraju rabiti streljivo s čahurom.

Zavojni zatvarači cilindričnog su ili konusnog oblika sa sektorskim ili konstantnim navojem na vanjskoj površini. Kod suvremenih topničkih oružja rabe se zatvarači cilindričnog oblika i sa sektorskim navojem. Cijev se zatvara uvrtanjem navoja zatvarača u zadnjak cijevi. Brtvljenje kod topova obavlja se s pomoću čahure. No kod haubica na zatvarač i/ili zadnjak mora se postaviti dodatni sustav za brtvljenje. Zavojni zatvarač ima manju masu od klinastog, ali i manju brzinu paljbe. Stoga se u pravilu rabi na topničkim oruđima velikog kalibra kao što su brodski topovi u XIX. i do sredine XX. stoljeća.

Francuska čuda tehnologije

U vojnom brodogradilištu u Toulonu porinuta je 24. studenog 1859. godine La Gloire, tad najsuvremeniji ratni brod na svijetu. Taj ponos francuske mornarice u operativnu je uporabu uveden u kolovozu iduće godine. Iako ga često jednostavno označavaju kao oklopnjaču, Francuzi ga nazivaju prvom oklopljenom fregatom na svijetu. Naime, La Gloire je imao drveni trup napravljen od 43 cm debelih dasaka prekrivenih metalnim oklopom čije su čelične ploče bile debele 120 mm. Trup je, prema izračunu projektanata, trebao biti dovoljno snažan da izdrži pogodak britanskog topa 68-funtaša s udaljenosti od 20 metara. Uz tri jarbola, brod je pokretao i parni stroj snage 1900 kW (2548 konjskih snaga). To je trebalo biti dostatno za vršnu brzinu od 13 čvorova, no u stvarnosti La Gloire nije mogao ploviti brže od 11 čvorova.

La Gloire je na palubama imao još jedno čudo tehnologije – topove sa zatvaračima. Doduše, porinut je sa 36 topova Mle 1858 kalibra 164 mm, no tijekom velikog remonta i modernizacije 1868. naoružan je s osam topova BL modèle 1864 (239 mm) i četiri BL modèle 1866 (192 mm). A ti su se topovi punili preko zatvarača. La Gloire bio je tek prvi od tri izgrađena broda svoje klase, u kojoj su bili još Invincible i Normandie. Pojava francuske klase nagnala je i druge ratne mornarice, prije svega britansku, da ubrzaju uvođenje u naoružanje oklopljenih brodova s najsuvremenijim topovima. Posebice ih je zanimala kombinacija topova sa zatvaračem smještenih u kupolu (po uzoru na USS Monitor, opširnije v. Čelik i para, HV 623).

Monitor kao lukobran

Od sredine do kraja XIX. st. ratni će brodovi proći neviđen razvoj. Do kraja XVIII. st. razvoj je tekao vrlo sporo, no pojava parnog stroja to je znatno promijenila. Još su pedesetih i šezdesetih godina XIX. st. građeni brodovi koji su zapravo bili jedrenjaci opremljeni parnim strojevima. Australska ratna mornarica naručila je 1867. godine veliki monitor, tj. tip ratnog broda koji je za svoju veličinu i oklopljenost imao topove neproporcionalno velikog kalibra. HMVS Cerberus imao je u dvije kupole (pramčanoj i krmenoj) po dva topa. Porinut je u prosincu 1868., a dovršen 1870. godine. Nije imao jedrilje, nego je bio opremljen s dva parna stroja. Brod je nakon operativne uporabe potopljen još 1926. blizu Melbournea da bi služio kao lukobran. Olupina leži u plićaku i vidljiva je i danas, no kulturno-povijesne udruge i druge institucije nikako ne mogu skupiti novac da se sačuva od potpunog raspadanja.

Korak dalje napravila je britanska mornarica, koja je 1869. počela gradnju prvog velikog ratnog broda bez jedrilja – HMS Devastation. Porinut je u srpnju 1871. i dovršen 1873. godine. Pogon su osiguravala četiri stapna parna stroja s po dva cilindra uparena s osam parnih kotlova. Ukupna snaga motora bila je 4200 kW. Iako je tijekom probnih vožnji postignuta brzina od 13,9 čvorova, vršna brzina broda nakrcanog ugljenom i streljivom bila je 12 čvorova. U dvije kupole bila su smještena po dva topa koja su se punila preko usta cijevi kalibra 305 mm. No 1890. godine, tijekom modernizacije, ti su topovi zamijenjeni topovima BL 10-inch sa zatvaračima.

Francuska ratna mornarica na britanski je izazov odgovorila gradnjom broda Charles Martel, koja je počela u kolovozu 1891., a porinut je u kolovozu 1893. godine. Opremanje se oduljilo te je mornarici predan tek u lipnju 1897. Njegovi su stapni parni strojevi imali ukupnu snagu od 10 100 kW, što je bilo dostatno za vršnu brzinu od 18 čvorova. Glavno naoružanje činila su dva topa Canon de 305 mm Modèle 1887 smještena u pramčanoj i krmenoj kupoli.

Prije drednota

U toj utrci nije željela zaostati ni nova europska sila – Njemačka, čije je ujedinjenje 1871. godine povuklo snažan ekonomski napredak koji je omogućio i jačanje oružanih snaga. Velik dio novca usmjeren je na ratnu mornaricu, koja je dotad bila gotovo zanemarivo mala. Prvi brod istoimene klase SMS Brandenburg porinut je u rujnu 1891. i predan mornarici u studenom 1893. godine. Danas se uglavnom označava kao predrednot bojni brod. Kombinacija dvaju stapnih parnih motora i 12 kotlova davala je snagu od 7355 kW. To je bilo dostatno za vršnu brzinu od 16,5 čvorova. Glavno naoružanje sastojalo se od čak četiri topa kalibra 280 mm, no njihov raspored bio je neuobičajen. Uz dvije standardne kupole (pramčana i krmena), Brandenburg je dobio i treću, smještenu na sredini. Svaka kupola naoružana je s po dva topa. Zbog takvog rasporeda pramčana i krmena kupola naoružane su topovima 28 cm MRK L/40 (duljine cijevi 40 kalibara), dok je središnja zbog ograničenog prostora dobila topove 28 cm MRK L/35 (duljine cijevi 35 kalibara). Iako su ti topovi imali nešto manji kalibar nego na britanskim i francuskim brodovima, njihova naprednija konstrukcija i odlično streljivo činili su ih jednako efikasnim u borbi.

Carska Rusija počela je gradnju predrednota Dvenadsat Apostolov (Dvanaest apostola) 1888. godine, a službeno je predan ratnoj mornarici 1893., iako je zapravo do kraja dovršen godinu kasnije. Pokretala su ga dva stapna parna stroja ukupne snage 6338 kW, što je bilo dostatno za vršnu brzinu od 14,5 čvorova. U dvije kupole (pramčanoj i krmenoj) nalazila su se po dva topa Obuhov Model 1877 kalibra 305 mm.

Jedina azijska zemlja koja je krajem XIX. stoljeća pokušavala održati korak s europskim silama bio je Japan. U to je vrijeme još uvijek bio tehnološki vrlo zaostao pa su dva predrednota klase Fuji (Fuji i Yashima) naručena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Gradnja brodova počela je 1894., naručitelju su predani 1897., a u Japan su stigli u veljači 1898. godine. Pokretani su stapnim parnim strojevima ukupne snage 10 100 kW i imali su za to vrijeme odličnu vršnu brzinu od 18 čvorova. Glavno se naoružanje sastojalo od četiri topa Armstrong Whitworth 12-inch (305 mm) duljine cijevi 40 kalibara. Po dva topa nalazila su se u pramčanoj i krmenoj kupoli. Oba su broda sudjelovala u Rusko-japanskom ratu 1904. godine.

Mario Galić