Alen Bigava je brigadir, načelnik Odjela za planiranje u Zapovjedništvu HRM-a u Splitu. Ratnim će se veteranima na spomen imena njihova prijatelja i suborca lice ozariti osmijehom, njegovi današnji kolege i suradnici reći će kako je primjer časnika uspješne i uzorne karijere, a on sam će, predstavljajući se na početku razgovora reći: “Ja san sritan čovik…”

Kao i kod mnogih iz te generacije, a brigadir Bigava rođen je 1969., i njegova je životna priča određena Domovinskim ratom: “Ušao sam u vojsku u lipnju 1991., onda kad sam uspio doći do prve puške u mjesnoj zajednici. Imao sam tad 22 godine. Pridružio sam se odredima Narodne zaštite na blokadama vojarni u Splitu, a kasnije tog ljeta pridružio sam se 1. bojni škverskoj 114. brigade ZNG-a.” Tu 1991. godinu Alen Bigava završava kao ustrojavatelj, a otad pa do 1993. i zapovjednik Izvidničko-diverzantske satnije 6. operativne zone Split, poslije preimenovane u 264. IDS Zbornog područja Split: “Pred sam Domovinski rat odslužio sam kao ročnik vojnu obvezu u Školi rezervnih oficira PZO-a, što mi je dalo malo, ali dovoljno iskoristivih vojničkih sposobnosti. I to je malo znanja početkom rata ponekad značilo mnogo. Iako obučen za protuzračnu obranu, služio sam domovini kao izvidnik diverzant, pješak, mornaričko-desantni pješak, a danas, ponekad, i kao mornar.” Pitanje zašto je tako mlad krenuo u sve to kao da ga u trenu zatekne, a onda kaže: “Jednostavno, bio je nedvojben osjećaj da mi je ondje mjesto, i to je to. Bilo je i nešto dječačkog adrenalina u to vrijeme, ali i dalje je bilo nedvojbeno.”

No, premda nedvojben, taj odabir nosio je svoje terete. Brigadir Bigava ih se prisjeća: “Bio sam zapovjednik, imao sam 22 godine, a prvi poslije mene po godinama bio je 5-6 godina stariji. Bilo je ljudi koji su godište mojeg oca. Brzo sam shvatio da sam odgovoran za ljudske živote, da odgovaram za druge ljude. To je bio šok – ja nemam pravo pogriješiti. Nemam mogućnost ispraviti ako pogriješim. A u to vrijeme ni sam nisam znao što ću napraviti pravilno, a što ne. Zbog toga sam odrastao preko noći. To je bila najteža stvar koja mi se dogodila.”

Od 1993. brigadir Bigava zamjenik je zapovjednika i načelnik Stožera 6. domobranske pukovnije, u kojoj izvršava zadaće održavanja povoljne operativne situacije te intenzivira obuku i pripreme njezinih pripadnika za dolazeće bitke. U HRM prelazi 1995. i preuzima zapovijedanje 53. bojnom mornaričko-desantnog pješaštva (MDP).

I tu negdje, završetkom Domovinskog rata, nazire se početak novog poglavlja u životnoj priči brigadira Alena Bigave. Ženi se 1995., i supruga je dragovoljka Domovinskog rata, ali odgađali su vjenčanje “(…) dok ne završi rat i dok ne budemo sigurni da smo oboje izvukli žive glave”, onda stižu i dvije kćeri. Nakon što je čitavog rata bio ondje gdje je nedvojbeno osjećao da pripada, nakon što je formirao obitelj, brigadir Bigava kao časnik uz rad završava studij prava. “Noću učija, po danu radija,” sliježe ramenima i smije se. Za vrijeme provedeno u 53. bojni mornaričko-desantnog pješaštva kaže: “Iznimna postrojba, formirana od dragovoljaca HRM-a. Nakon rata smo vrlo brzo primili ročnike i mi smo svi tad odgajali te krasne momke koji su nam dani na povjerenje. Znali smo u naraštaju imati po tristotinjak vojnika. Učili smo ih, naporna je bila obuka, čuvali smo ih, pazili da se nikome ništa ne dogodi. Bili smo ponekad više tjedana angažirani oko požara, otišli bismo sa stotinjak vojnika na otoke, uspješno izvršili zadaću, ali nikad se nitko od momaka nije ni ozlijedio – toliko smo ih dobro osposobili i toliko smo pazili na njih.”

A onda je 1999. upućen u Zapovjedno-stožernu školu u Quantico, SAD, u Marinski korpus (U.S. Marine Corps Command and Staff College), gdje je proveo 11 mjeseci. I danas pun dojmova, brigadir Bigava rado se prisjeća: “To je bilo iznimno iskustvo. Akademska institucija, pripadnici 24 nacije te tristotinjak američkih časnika i službenika obrambenog sustava. Puno sam toga ondje naučio. Razmjenjivao sam iskustva s kolegama iz brojnih zemalja. Bio sam časnik s ratnim iskustvom. Primili su me s puno poštovanja, a mogao sam im objasniti i neke događaje iz Hrvatske tijekom Domovinskog rata o kojima nisu znali. Bila je to za mene neka vrsta doživljenog informacijskog šoka,” zaključuje. Po povratku u Hrvatsku pokazalo se da je iskustvo Quantica bilo vrijedno i korisno. Preustrojem mornarice brigadir Bigava dolazi u Zapovjedništvo HRM-a kao časnik za planiranje vježbi, a nakon toga prelazi u Odjel za obrambeno planiranje i međunarodnu vojnu suradnju, prvo kao voditelj Odsjeka za obrambeno planiranje, a nakon toga postaje voditelj Odsjeka za međunarodnu vojnu suradnju. Upućen je 2010. godine na dužnost časnika za planiranje operacija u NATO-ovu Zapovjedništvu združenih snaga u Napulju, gdje ostaje tri godine. Bio je prvi hrvatski časnik na tom mjestu po ulasku Republike Hrvatske u NATO, a tijekom te dužnosti imao je priliku biti i časnik za vezu na strateškoj razini planiranja pri Savezničkom strateškom zapovjedništvu za operacije u Monsu, Belgija. “Puno toga bilo mi je novo, nepoznato, zato nisam radio kao ostali pet nego 15 sati dnevno – i metar po metar, uspio sam i to,” govori nam. I o tom događaju brigadir Bigava priča s ushitom: “Bila je to prilika života. Osjećao sam se fenomenalno. Bilo je to ispunjenje moje karijere, bit poziva koji sam odabrao.” Nedugo nakon povratka, 2014. godine, s mjesta načelnika Ureda zapovjednika Hrvatske ratne mornarice ponovno odlazi u Ameriku, u Mornaričku ratnu školu (U.S. Naval War College), gdje također ostaje na školovanju 11 mjeseci. Gladan iskustava, novih znanja i širenja vidika s radošću prihvaća tu, još jednu priliku za usavršavanje. Istodobno, uz svaku priču o putovanjima idu i fragmenti o obitelji koja s njim putuje ili ga posjećuje, koja podupire i snaži.

I kad se na kraju razgovora opet dotaknemo one misli s početka, kad ga pitamo zašto je to on sritan čovik, brigadir Alen Bigava kaže: “Mislim da je za to najviše zaslužna moja obitelj i svaka pružena životna prilika, i na osobnom i na profesionalnom polju. Volim poziv pripadnika Oružanih snaga. Imam čast jedriti kao dio jedriličarskih posada HRM-a, ali imam i svoj brod kojim odem na ribe, ispraznim mozak, nešto i ulovim pa se vratim. I volim život.”

Brigadir Bigava na kraju zaključuje: “Poruka pripadnicama i pripadnicima Oružanih snaga bila bi nedvojbeno služiti u duhu prisege domovini. Ulagati u osobni i profesionalni razvoj i kad za to nemamo specificiranu smjernicu jer time osiguravamo osobnu sposobnost za provedbu dodijeljenih odgovornosti. Siguran sam da će mlade generacije pripadnika Oružanih snaga, oni koji dolaze, nastaviti održavati temelje stvaranja suvremene Republike Hrvatske i Hrvatske vojske te osigurati zaštitu suvereniteta bez obzira na izazove koji će se pred njih postavljati.”

Lada Puljizević; Foto: Mladen Čobanović