Iako u mornaričkom zrakoplovstvu glavnu ulogu igraju američki proizvođači zrakoplova i europski imaju svoje adute. Neki od njih već su pronašli svoje kupce izvan države proizvođača

Trenutačno na svjetskom tržištu borbenih aviona namijenjenih uporabi s nosača zrakoplova europsku poziciju brane jedna francuska i dvije ruske tvrtke. Iako bi bilo očekivano da je upravo francuski Rafale taj avion koji je uspio ostvariti izvozni uspjeh to nije tako. Izvozni uspjeh zasad je ostvario samo ruski MiG-27K koji je prodan Indiji, dok je Su-33 najozbiljniji kandidat za budući kineski nosač. Vjerojatno bi Kinezi ozbiljno razmotrili i mogućnost kupnje Rafalea kad bi Europska unija skinula embargo na izvoz oružja u tu državu. Ovako će palubna inačica Rafale M sigurno ostati u uporabi samo na francuskim nosačima.

Rafale
Višenamjenski borbeni avion Rafale (tvrtke Dassault) pokreću dva turboventilacijska motora Snecma M88-2 potiska 75 kN, što je dovoljno za maksimalnu brzinu od “samo” 1,8 Macha. Može ponjeti do 9000 kg ubojnog tereta i ima maksimalnu uzletnu masu od 24 500 kg.

Prvi Rafale prilagođen uporabi s nosača aviona (M-01) poletio je 1991., a ispitivanja na nosaču počela su tek 1999. Iste godine počela je dostava serijskih Rafalea M. Na francuskim nosačima zrakoplova Rafale je zamijenio ostarjelog lovca Crusadera u ulozi aviona za zaštitu flote. U rujnu 2004. odobrena je proizvodnja treće serije Rafalea, te se broj ukupno naručenih aviona povećao na 120 komada, od čega je samo 38 namijenjeno francuskoj ratnoj mornarici. Po sadašnjim planovima francuska će ratna mornarica dobiti samo 60 Rafala M (svi su jednosjedi), dok će francusko ratno zrakoplovstvo dobiti 234 komada (uključujući i nekoliko dvosjeda opremljenih za nuklearne udare). Zadnji Rafale M za francusku mornaricu trebao bi biti dostavljeno 2014., dok će se zadnji Rafale za francusko ratno zrakoplovstvo, ako ne bude smanjenja narudžbe, dostaviti tek 2023. godine.
Prva eskadrila opremljena Rafaelima M (proizvodni standard F1) francuske ratne mornarice (Flotille 12F) proglašena je potpuno operativnom u lipnju 2004. godine. Očekuje se da će iduća eskadrila opremljena avionima proizvedenim po proizvodnom standardu F2 postati operativna tek 2007. godine. Rafalei proizvedeni po standardu F1 specijalizirani su za zračnu borbu, te imaju vrlo slabe mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na zemlji. Zbog toga su naoružani projektilom zrak-zrak srednjeg dometa MBDA Mica s aktivnim radarskim samonavođenjem. Za razliku od njih Rafaeli sa standardom F2 (čija će dostava početi 2006.) moći će učinkovito djelovati i protiv ciljeva na zemlji jer će ih, između ostalog naoružati i krstarećim projektilima MBDA Scalp EG i projektilima Sagem AASM (Armement Air-Sol Modulare). Inačica F3, koja je još uvijek samo na papiru, imat će mogućnost uporabe protubrodskih vođenih projektila, izviđanja i nuklearnih udara. Dostava te inačice trebala bi početi 2007. godine. Francuski nosač zrakoplova na nuklearni pogon Charles de Gaulle ima mogućnost nošenja do 32 Rafaela, od čega samo 20 u hangarima i još 12 na letnoj palubi.

Suhoj

Zahvaljujući izvrsnom lovcu Su-27 Suhoj je u zadnjih petnaest godina bio u mogućnosti svjetskom tržištu ponuditi najnaprednije lovačke i jurišne zrakoplove. Jedan od derivata nastalih na osnovi Su-27 je i višenamjenski borbeni avion namijenjen djelovanju s nosača zrakoplova koji je prvobitno označen kao Su-27K (K za korabelnji – za brodove), a koji je naknadno dobio oznaku Su-33. Prvi prototip T10K-1 prvi je put poletio 17. kolovoza 1987. U operativnoj je uporabi od 1994. godine. Svoje je operativne mogućnosti Su-33 dokazao djelujući s jedinog ruskog nosača zrakoplova Admiral Kuznjecov istisnine 67 500 tona. Zasad jedinstveni borbeni avion namijenjen djelovanju s nosača Su-33 sjedinjuje visoki odnos potisak/masa i izvrsne letne mogućnosti pri vrlo malim brzinama. Te su mu odlike nužne jer nosač Kuznjecov nema katapultove za polijetanje s paluba već samo “ski-jump” platformu na pramcu. Zbog sigurnog polijetanja ugrađen je sustav pregrada koji onemogućavaju pokretanje kotača glavnih nogu stajnog trapa sve dok motori ne postignu maksimalnu snagu pri naknadnom izgaranju, nakon čega ubrzavaju prema “ski-jump” platformi koja je pod kutom od 12 stupnjeva. Slijetanje se obavlja na klasičan naći uz pomoć sustava za brzo zaustavljanje. Da bi Su-27 mogao uzlijetati s nosača zrakoplova na njemu su obavljene znatne modifikacije. Na prednjem dijelu aviona postavljeni su kanardi s ciljem stabilizacije leta pri vrlo malim brzinama i na velikim napadnim kutovima. Modificirana su i krila kako bi se povećao uzgon tijekom uzlijetanja i slijetanja, te su dobila mogućnost preklapanja na otprilike polovice dužine radi što manjeg zauzimanja prostora u brodskom hangaru. Zbog smanjenja visine mogu se preklapati i repni vertikalni stabilizatori. Ojačana je i konstrukcija cijelog trupa kako bi izdržala naprezanja tijekom naglog kočenja uz pomoć kuke na stražnjem dijelu aviona. Iz istih je razloga ojačan i stajni trap. Ugrađen je i novi FBW sustav za kontrolu leta.

Osnovna namjena Su-33 je opisana kao obrana pomorskih snaga od udara iz zraka. Zbog toga može djelovati protiv zrakoplova s posadom ili bez nje (bespilotne letjelice) i krstarećih projektila (protubrodski vođeni projektili). Stoga nije dobio sustave potrebne za uporabu projektila zrak-zemlja te ciljeve na zemlji može napadati samo nevođenim bombama. Može obavljati i izvidničke misije korištenjem izvidničkog podvjesnika koji se postavlja na središnji nosač ispod trupa. Ako ga se opremi sustavom za pretakanje goriva u letu može djelovati i kao leteći tanker.
Su-33 pokreću dva turbofan motora Saturn/Ljulka AL-31F Serija Tri potiska 75,2 kN, s dodatnim izgaranjem 125,5 kN. Zahvaljujući tako snažnim motorima Su-33 ima maksimalnu brzinu od 2300 km/h (2,165 Macha). Maksimalna masa na polijetanju mu je 33 tone te maksimalna nosivost 6,5 tona, iako je važno napomenuti da tu masu i nosivost može ostvariti samo ako djeluje iz kopnenih baza s dugim poletno-sletnim stazama. Zbog toga je vjerojatno da će svi Su-33 tijekom djelovanja s nosača zrakoplova tijekom polijetanja nositi potrebno oružje za obavljanje misiju i smanjenju količinu goriva. Potrebno gorivo dobit će od drugog Su-33 koji služi kao tanker. To nije idealan način djelovanja jer je pretakanje goriva u letu još uvijek složena operacija, a uz to usporava obavljanje zadaća.

U osnovnoj inačici Su-33 može nositi samo projektile zrak-zrak malog i srednjeg dometa R-27 i R-73E, i nevođene bombe i projektile zrak-zemlja. Međutim, promidžbena literatura navodi da se avion može, ako to kupac traži, osposobiti za uporabu laserski navođenih bombi Kab-50L i/ili televizijski samonavođenih bombi Kab-500Kr mase 500 kg (do šest komada), ili tri bombe Kab-1500 mase 1500 kg, ili šest protubrodskih vođenih projektila Kh-31A. Uz to Su-33 se može prilagoditi za uporabu projektila zrak-zemlja Vymplet Kh-29L ili Kh-29T, ili Raduga Kh-59M (može nositi do dva projektila). Su-33 se često na izložbama prikazuje naoružan i s jednim projektilom Raduga Moskit mase 4500 kg. Ovaj veliki nadzvučni protubrodski vođeni projektil ima maksimalni domet od čak 250 km.
Na osnovi Su-33 naknadno je razvijen i Su-33UB koji je prvi put poleti u travnju 1999. Za razliku od jednosjeda Su-33 na Su-33UB postavljena je dvosjedna kabina u kojoj piloti sjede jadan pored drugog. Nije poznato je li proizvedeno više od dva prototipa Su-33UB koji su službeno namijenjeni obuci pilota ali koji su zadržali borbene mogućnosti originalnog Su-33.
Kako Su-33UB nikada nije ušao u operativnu uporabu za obuku pilota za djelovanje s nosača zrakoplova ruska mornarica rabi dvosjede Su-25UTG kod kojih piloti sjede jedan iza drugog. Ti su avioni napravljeni samo za potrebe obuke mornaričkih pilota. Kako je većina Su-25UTG nakon raspada Sovjetskog Saveza ostala u Ukrajini ruska je mornarica na osnovi dvosjeda Su-25UB razvila školski avion Su-25UBP. Oba su aviona u osnovi identična osim što je na Su-25UBP dodana zaustavna kuka potrebna za slijetanje na nosač. Iako originalni Su-25UTG nije imao nikakve borbene mogućnosti čini se da je Su-25UBP zadržao neke mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na zemlji. Zbog ograničenog potiska motora Sojuz/Gavrilov R-95Sh snage 44,18 kN Su-25UBP nema mogućnost borbenog djelovanja s nosača zrakoplova jer preslabi motori ne bi mogli podići avion opterećen naoružanjem. Za ovaj bi se avion otvorile potpuno nove mogućnosti ako se ostvare najave ruske ratne mornarice o gradnji velikog nosača zrakoplova s katapultima.

Sovjetsko zanimanje za djelovanje borbenih aviona s klasičnih nosača zrakoplova prvi je put zamijećeno 1982. kad je jedan Su-27 poletio s poletne staze koja je bila tako obojana da je simulirala palubu nosača zrakoplova. Dvije godine kasnije na istoj je stazi zabilježeno slijetanje uz pomoć uređaja za zaustavljanje koji se rabe na nosačima. Istovremeno primijećena je i “ski-jump” platforma s koje su polijetali avioni Su-27.
Prva dva prototipa Su-27K poletjela su u kolovozu 1987., da bi naknadno avion označen kao Su-33. U studenom 1990. na nosaču zrakoplova Tibilisi obavljeno je prvo slijetanje i polijetanje nekog sovjetskog/ruskog aviona s klasičnim slijetanjem. Iste godine poletio je prvi serijski Su-33. Na pariškoj zrakoplovnoj izložbi 1993. objavljeno je da je ruska ratna mornarica naručila 20 Su-33. Potkraj 1994. završio je službeni dio testiranja i uvođenja aviona u operativnu uporabu, da bi potkraj 1995. Tbilisi, kojem je su u međuvremenu promijenili ime u današnje Admiral Kuznjecov, zaplovio iz Severomorska prema Mediteranu. Na nosaču je bilo samo osam Su-33, od čega jedan prototip i sedam predserijskih aviona. Najnovija izvješća navode da ruska ratna mornarica ima 36 operativnih Su-33 koji su raspoređeni u 279. mornaričku lovačku eskadrilu, od čega je 24 u svakom trenutku raspoređeno na nosač Kuznjecov.

MiG

Iako su i Rafale i Su-33 vrhunski palubni lovci koji se mogu opremiti i za obavljanje jurišnih zadaća u zadnjih deset godina jedino je projektni biro Mikojan i Gurević uspio svoj MiG-29K prodati stranom kupcu – indijskoj ratnoj mornarici. Razvoj mornaričke inačice MiG-a 29 počelo je usporedno s razvojem Su-27K. MiG je na osnovi provjerenog proizvoda razvio mornaričku inačicu MiG-29K koja se natjecala sa suparničkim Su-27K i izgubila. Cijeli je projekt naknadno oživio nakon što je indijska ratna mornarica odlučila kupiti ruski nosač Gorškov i na njega staviti lovačke avione ruske proizvodnje. Prvobitno su namjeravali kupiti Su-33, ali su, zbog ograničenih kapaciteta smještaja na nosaču morali odabrati MiG-29K. Tako su se potvrdile prijašnje ruske izjave da MiG-29K ima veliki izvozni potencijal, ponajviše radi porasta interesa za gradnjom i uporabom relativno malih nosača zrakoplova istisnine između 25 000 i 35 000 tona (usporedivi po veličini s nekadašnjim britanskim nosačima klase Hermes). Kao i Su-33 i MiG-29K polijeće s nosača pomoću “ski-jump” platforme bez vektorizacije potiska motora. Na nosač se vraća na klasičan način uz pomoć brodskog sustava za kočenje.
Prvi od dva prototipa MiG-29K naručen je 1984., a prvi je let obavio u srpnju 1988. Nakon ispitivanja na nosaču Tbilisi (sada Kuznjecov) ruska se ratna mornarica odlučila za Su-27K7/Su-33. Nakon toga ispitivanja MiG-a 29K su prekinuta sve do 1995. kad je Indija pokazala interes za kupnju. Nakon dugih i neizvjesnih pregovora, ponajviše zbog prevelike cijene nosača Gorškov, pregovori su okončani 2004. kad je sklopljen ugovor vrijedan 1,5 milijardi američkih dolara. Ugovor je obuhvatio potpunu rekonstrukciju nosača zrakoplova Gorškov i kupnju dvanaest MiG-ova 29K, četiri dvosjeda MiG-KUB, tri protupodmornička helikoptera Ka-28 i pet helikoptera za rano otkrivanje ciljeva Ka-31. Procjenjuje se da je samo dio o kupnji MiG-ova 29 vrijedan 700 milijuna američkih dolara. Ugovor sadrži i mogućnost naknadne kupnje još 30 MiG-ova 29K, s vremenom dostave oko 2015. Ti bi se avioni trebali rasporediti na tri buduća indijska laka nosača zrakoplova koji će se izgraditi u tamošnjim brodogradilištima.

Po sadašnjim planovima, Gorškov, koji je ušao u operativnu uporabu 1987. i iz nje maknut već 1994., trebao bi dobiti novo ime INS Vikramaditya. Uz to na pramcu bi trebao dobiti “ski-jump” pod kutom od 14,3 stupnja i klasičnu sletnu stazu na lijevom buku. Tako opremljen u sastav indijske ratne mornarice trebao bi ući najkasnije 2008. kao zamjena za istrošeni nosač zrakoplova INS Viraat (bivši britanski nosač HMS Hermes) koji će iz operativne uporabe izaći sredinom 2007. godine.
Zbog prilagodbe za djelovanje s nosača zrakoplova MiG-29K ima krila većeg raspona i veće površine (povećanje s 38 na 42 metra2). Dobio je i zaustavnu kuku na stražnjem dijelu trupa, te unutarnje spremnike goriva veće zapremine. Naravno, zbog teških uvjeta uporabe ojačan je i stajni trap kako bi izdržao sva naprezanja tijekom slijetanja na kratku sletnu palubu nosača. Kako bi zauzeo što manje prostora u brodskom hangaru MiG-29K je dobio sklopiva krila i repne horizontalne stabilizatore. Za pogon mu služe dva turbomlazna motora Klimov RD-33 Serija 3M koji kratkotrajno mogu dati snagu od 81,4 kN, potrebnu za polijetanje uz pomoć “ski-jump” rampe. Ti motori imaju povećani servisni interval između dva remonta na 1000 sati rada, a ukupno vrijeme uporabe im je 4000 radnih sati, što je daleko najbolje unutar obitelji RD-33 motora. Kako bi se pilotima olakšao posao MiG-29K je dobio “fly-by-wire” sustav kontrole letenja i “glass” kokpit. Opremili su ga i suvremenim radarom Phazotoro-NIIR Zhuk-M.
Maksimalna brzina MiG-a 29K je 2,07 Macha. Službeni podatak govori o maksimalnoj uzletnoj masi od 18 550 kg, iako se ona vjerojatno odnosi samo kad avion djeluje iz kopnenih baza. Isto tako na devet nosača može ponijeti do 5500 kg ubojnog tereta. S maksimalnom količinom goriva i s dva protubrodska vođena projektila Kh-31A, te dopunskim spremnikom za gorivo na središnjem nosaču ima borbeni radijus djelovanja od 1150 km, pri čemu se vjerojatno misli na režim djelovanja “visoko-nisko-visoko”. Lovačka konfiguracija obuhvaća projektile zrak-zrak kratkog dometa R-60 i R-73, projektile zrak-zrak srednjeg dometa R-27 i R-77. Za uništavanje ciljeva na zemlji mogu se rabiti TV (KAB-500Kr) i laserski vođene bombe, te projektili Kh-29T, Kh-29L, Kh-25ML. Radare može uništavati projektilima Kh-31P i Kh-25MP, a za protubrodsku borbu uporabiti projektile Kh-31A i Kh-35U. Proizvođač navodi da dvosjedna inačica namijenjena obuci pilota MiG-29KUB ima maksimalnu masu od 22 400 kg, te da je zadržala mogućnost nošenja do 4500 kg ubojitog tereta. MiG navodi da se taj avion, uz obuku pilota može uspješno rabiti i za izvidničke zadaće, te za otkrivanje i obilježavanje ciljeva, ili kao leteći tanker i avion za elektronička djelovanja.

Joint Strike Fighter

U skladu s narodnom poslovicom “ako ga ne možeš pobijediti a ti mu se pridruži” mnoge su države zaključile da će američka zrakoplovna industrija dominirati svjetskim tržištem u prvoj polovici 21. stoljeća. Primjer francuskog Rafalea pokazao je kako i najbolji borbeni avioni teško nalaze strane kupce, a primjer međunarodnog Eurofightera Typhoon II kako europski projekti mogu biti dugi i preskupi. Zbog toga su se okrenuli američkim ponudama, a najzanimljiviji među njima trenutačno je Joint Strike Fighter čije će tri inačice zasigurno zadovoljiti potrebe svih potencijalnih kupaca.
Po sadašnjim planovima STOVL inačica F-35B Lockhed Martinovog Joint Strike Fightera (JSF) trebala bi zamijeniti sve AV-8B I F/A-18C/D u sastavu američkog marinskog korpusa (609 aviona), dok će konvencionalna inačica s povećanim krilima F-35C zamijeniti F/A-18C/D, F-14D I A-6E u sastavu zrakoplovstva američke ratne mornarice (480 aviona). Uz to očekuje se da će F-35B zamijeniti sve Harriere GR9/9A u sastavu britanskog ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice (150 aviona), te sve AV-8B Harriere II Plus u sastavu talijanske ratne mornarice (24 aviona). Američko ratno zrakoplovstvo razmatra mogućnost kupnje (uz već naručene konvencionalne F-35A) oko 300 znatno modificiranih F-35B koji bi trebali zamijeniti “ostarjele” jurišnike A-10 Thunderbolt II. Popis želja obuhvaća veće krilo, top General Dynamics GAU-12/U kalibra 25 mm ugrađen u trup aviona, mogućnost dopune gorivom u letu koji bi obuhvatio i sustav koji se rabi u američkom ratnom zrakoplovstvu i sustav koji se rabi u američkoj ratnoj mornarici. Uz to zahtijeva se i ugradnja pogonskog sustava optimiziranog za “Short Take-0ff and Landing” (STOL) operacije. No, postoji snažna opozicija ideji da se počne s razvojem četvrte inačice JSF-a, s obzirom na to da troškovi razvoja postojeće tri inačice rapidno rastu.

Sa svojih 27 tona F-35 će biti prvi pravi radarsko nevidljivi (stealth) lovac u srednje teškoj klasi, te će služiti kao dopuna znatno većem i težem Lockheed Martinovom F-22 Raptoru koji je već ušao u operativnu uporabu u sastavu američkog ratnog zrakoplovstva. Podaci dostupni na internetu pokazuju da bi F-35B prazan trebao imati masu od oko 13 925 kg, ali se tvrtka Lockheed Martin trudi da tu masu smanji za barem 1180 kg. U svakom slučaju prazna masa F-35B može se usporediti s masama F/A-18C (10 810 kg) i F/A-18E (14 007 kg). Zanimljivo je da će palubni F-35C, po podacima s interneta, prazan imati masu od čak 13 888 kg, tek neznatno manje od znatno složenijeg F-35B.
Kupci će pri kupnji moći odabrati između dva ponuđena motora. U izboru su Pratt & Whitneyev F135 i General Electricov F136, oba potiska 181,5 kN. Pratt & Whitneyev (F135 F119-PW-100) imat će stanovitu prednost jer su se za njega odlučili Amerikanci. U slučaju STOVL inačice F-35B na raspolaganju će biti 169,5 kN potiska uz pomoć fana smještenog neposredno iza pilotske kabine, a koji se pokreće pomoću glavnog motora. Radi lakšeg upravljanja dodatne su i mlaznice za upravljanje po nagibu. Maksimalna brzina F-35B trebala bi biti nešto veća od 1,6 Macha. Operativni radijus djelovanja s maksimalnom količinom goriva u unutarnjim spremnicima trebao bi biti za F-35B oko 835 km, a za F-35C oko 1100 km.
Osnovna zadaća F-35 bit će da u prvim satima i danim rata prodre u neprijateljski zračni prostor te tamo ostvari potpunu prevlast. Da bi to mogao opremit će ga projektilima zrak-zrak srednjeg dometa AIM-120 Ameraam i kratkog dometa AIM-9X Sidewinder. Za neposrednu zračnu borbu na vrlo malim uvjetima moći će rabiti i ugrađeni top. Istodobno će F-35 morati uništavati i ciljeve na zemlji, osobito radare i protuzračne raketne sustave. Zasad nije određeno koje će projektile zrak-zemlja F-35 nositi jer su se javili problemi oko njihovog smještaja u trup aviona iako se sve češće spominje Boeingov JDAMS. Ako bi ih se vješalo pod krila onda bi se znatno povećao radarski odraz aviona.
Planirano je da će prvi let F-35B obaviti potkraj 2007., te da će u operativnu uporabu ući do 2012. F-35C prvi će put poletjeti u rujnu 2008., a u operativnu će uporabu ući do 2014. Nije planiran razvoj dvosjedne inačice za obuku, te će se kontrola leta na F-35B tijekom vertikalnog slijetanja i polijetanja obavljati automatski. Međutim, američki marinci razmatraju razvoj dvosjedne inačice F-35B namijenjene elektroničkom djelovanju. Procjenjuje se da će cijena F-35B/C biti između 55 i 60 milijuna američkih dolara po avionu.

Pripremio Tomislav JANJIĆ