Iako razvijene početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća, ruske podmornice klase Kilo još uvijek se uspješno prodaju

Grčki program nabave novih podmornica Type 214 (opisan u prijašnjem nastavku) odmah je dobio i turski odgovor. Turska ratna mornarica je sa zanimanjem pratila razvoj novih podmorničarskih tehnologija, prije svega AIP pogona, te je 2004. odlučila da je došlo vrijeme za kupnju novih podmornica. Nove podmornice namijenjene su zamjeni dotrajalih podmornica Type 209, koje su u operativnu uporabu ušle tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Na zahtjev za ponude, objavljen 28. prosinca 2006., odazvao se veliki broj ponuditelja, uključujući Armaris (DCNS), HDW, Fincantieri i Navantia. Iako američka brodogradilišta više ne grade podmornice s klasičnim pogonom, svoju je ponudu poslao i Lockheed Martin Maritime Systems and Sensors nudeći senzore i sustav za nadzor borbenog djelovanja. U studenom 2007. u uži izbor ušle su ponude DCNS-a, Navantia i HDW-a.

Turski ministar obrane Vecdi Gonul objavio je 22. srpnja prošle godine da je odabrana njemačka ponuda (HDW-a) podmornica Type 214, te da će odmah započeti pregovori za kupnju šest podmornica ukupne vrijednosti oko 2,5 milijardi eura. Jedan od uvjeta za dobivanje ugovora jest da se svih šest podmornica izgradi u turskom brodogradilištu Goluck Naval Dockyard. S obzirom na to da će se graditi u turskom brodogradilištu, rok ulaska u operativnu uporabu najkasnije 2015. čini se poprilično optimističan.

Upravo je odabir nove tursko podmornice na vidjelo iznio sukob koji je duže vrijeme trajao između francuskog DCNS-a i španjolske Navantie. Iako je njihova suradnja oko prodaje “klasičnih” podmornica Scorpene bila odlična, ili se barem tako činila, ona ujedno bila i “jabuka razdora”. Naime, DCNS je vlasnik 65 posto Scorpenovog projekta, a partneri imaju pravo uporabe samo onih tehničkih rješenja i sustava koje su samostalno razvili unutar projekta. U praksi to znači da Navantia ne smije bez DCNS-ova odobrenja uporabiti zamalo ni jedno tehničko rješenje uporabljeno na podmornicama Scorpene.

Prvi naručitelj podmornica Scorpene bila je čileanska ratna mornarica. Ugovor o kupnji dvije podmornice unutar projekta Neptune čileansko je ministarstvo obrane u prosincu 1997. potpisalo s tvrtkama DCN i Bazan (sada DCNS i Navantia). Gradnja je podijeljena između brodogradilišta Cherbourg (pramčani dio) i Cartagena (krmeni dio). Primopredaja prve od dvije naručene podmornice ? O’Higgins ? obavljena je 8. rujna 2005. Primopredaja Carrere obavljena je 20. srpnja 2006.

Drugi kupac podmornica projekta Scorpene postala je malezijska ratna mornarica koja je u lipnju 2002. naručila dvije podmornice. Ugovor je bio vrijedan 1,2 milijarde američkih dolara. I ovaj put posao gradnje podijeljen između dva brodogradilišta. Cherbourg je gradio pramčani dio dok je Navantia gradila krmeni. Ove podmornice dužine 67,5 metara i standardne istisnine 1750 tona prve su podmornice malezijske ratne mornarice od njezina osnivanja. Prva podmornica, KD Tunku Abdul Rahman, predana je 27. siječnja ove godine. Druga podmornica, KD Tun Razak, porinuta je u listopadu prošle godine. U međuvremenu je dovršeno njezino opremanje te su započela maritimna testiranja, koja su dovršena u travnju ove godine. Podmornica je potom vraćena u suhi dok na tri mjeseca radi završnog opremanja i otklanjanja uočenih nedostataka. Ako se ponovljena maritimna testiranja uspješno dovrše, primopredaja naručitelju bi se trebala obaviti u listopadu ove godine. Za svoje prve podmornice malezijska je ratna mornarica izgradila novu pomorsku bazu Sepanggar u pokrajini Sabah.

Indonezijske podmornice klase Tunk Abudul Rahman opremljene su sa šest torpednih cijevi promjera 533 mm te su naoružane teškim torpedima WASS Black Shark i protubrodskim vođenim projektilima MBDA SM39 Exocet. Zanimljivo je da nisu opremljene AIP pogonom, iako je u ugovoru navedena mogućnost naknadne ugradnje. Zbog toga su opremljene s dva dizel-generatora SEMT-Pielstick 12 Pa4 200 SM DS pojedinačne snage 4700 KS. Podmornicu pokreće permanentno magnetni elektromotor Magronic. Najveća brzina na površini je 12 čvorova, a u zaronjenom stanju 20,5 čv.

S obzirom na to da tamošnja brodograđevna industrija još uvijek nije osposobljena za samostalnu gradnju tako složenih ratnih brodova kao što su podmornice, Indija je najveći kupac podmornica s klasičnim pogonom. Službeno tamošnja ratna mornarica u operativnoj uporabi ima 16 podmornica s klasičnim pogonom, iako neki strani izvori dvoje oko uporabljivosti dviju podmornica klase Vela (sovjetske podmornice Projekt 641 NATO oznake Foxtrot). Bez obzira na to koliko zapravo ima operativnih i za borbu spremnih podmornica, indijska ratna mornarica namjerava do sredine dvadesetih godina ovog stoljeća u operativnoj uporabi imati čak 24 nove podmornice (dio na nuklearni pogon). Taj je plan započeo s Project 75 ? nabavom šest podmornica tipa Scorpene. S obzirom na to da indijska ratna mornarica rabi četiri podmornice klase Shishumar (njemačke Type 209/1500), odabir francusko-španjolskih Scorpena smatrao se velikim uspjehom. Pogotovo jer je TKMS ponudio svoj projekt Type 214, koji je trebao biti “siguran dobitnik”. Pregovori o ugovoru započeli su još 1999. a potpisivanje je obavljeno tek u listopadu 2005. Najosjetljiviji dio ugovora jest odredba da se svih šest podmornica mora izgraditi u indijskom brodogradilištu Mazagon Docks u Mumbaiju uz (obilatu) tehničku potporu DCNS-a i Navantie. I dok će se glavnina podmornica graditi u Mumbaiju, neki najosjetljiviji dijelovi, kao što su vodonepropusne pregrade i torpedne cijevi, ipak će se napraviti u DCNS-ovom brodogradilištu Cherbourg. Prijenos tehnologije i tehnička pomoć pri gradnji šest podmornica Indiju će stajati 1,33 milijardi dolara.

Osim gradnje podmornica, DCNS i Navantia su se obvezale da će osigurati školovanje i obuku indijskih inženjera i stručnih radnika. Rad na prvoj podmornici (projektnoj dokumentaciji) započeo je krajem travnja 2006. u DCNS-ovom brodogradilištu Cherbourg, dok je izgradnja u brodogradilištu Mazagon Docks započela u svibnju 2007. Zanimljivo je da će Thales isporučiti senzore, sustave za elektroničko djelovanje i komunikacijske sustave, dok je isporuka borbeno-nadzornog sustava dodijeljena tvrtki UDS International (u sastavu DCNS-a). UDS će indijske Scorpene opremiti sustavom SUBTICS. Iako će tehničku pomoć pružati i DCNS-ovi i Navantijini stručnjaci, nositelj cijelog projekta je DCNS.

Primopredaja prve podmornice predviđena je za 2012., a ulazak u operativnu uporabu tijekom 2013. godine. Nakon toga preostalih pet podmornica u operativnu bi uporabu trebalo ući do kraja 2018. Iako prvobitni ugovor nije predviđao ugradnju AIP pogona, nedavno je objavljeno da su indijska ratna mornarica i ministarstvo obrane odlučili da će se on ipak ugraditi u četvrtu, petu i šestu podmornicu. Do promjene odluke vjerojatno je došlo nakon što je i pakistanska ratna mornarica odlučila da će podmornice Agosta 90B (klase Khalid) građene u Francuskoj i Pakistanu za tamošnju ratnu mornaricu opremiti MESMA sustavom. Prva indijska podmornica s AIP pogonom trebali bi biti porinuta tijekom 2014. godine. Iz DCNS-a tvrde da se podmornice tipa Scorpene mogu opremiti AIP pogonom bez većih zahvata. Naime, osim što su modularne gradnje te se lako prilagođavaju specifičnim zahtjevima kupca, izvorni je projekt već od samog početka prilagođen uporabi francuskog AIP pogona Module d’Energie Sous-Marine Autonome (MESMA). MESMA je smještena u zasebni modul/sekciju koja se, barem prema tvrdnjama DCNS-a, jednostavno ugradi u svaku podmornicu bilo kojeg njihovog projekta. Za razliku od sustava s gorivim ćelijama, MESMA rabi paru koja se dobiva u zatvorenom sustavu koji se pogoni dizelskim gorivom i tekućim kisikom. Mješavina dizelskog goriva i kisika izgara u posebnom kotlu koji osigurava temperaturu za dobivanje pare. Para se odvodi na parnu turbinu s velikim brojem okretaja (10 000 okretaja u minuti) koja osigurava proizvodnju više od 200 kW električne energije. Para se nakon toga kondenzira i ponovno vraća u kotao dok se ugljični dioksid izbacuje iz čvrstog trupa u okolnu vodu. Tvrtka DCNS tvrdi da podmornice klase Scorpene mogu pri uporabi MESMA sustava ostati neprekidno zaronjene 18 dana.

Iz DCNS-a dolaze i uvjeravanja da će do kraja ove godine indijsko ministarstvo obrane objaviti zahtjev za ponude za još šest podmornica s klasičnim pogonom, te s obzirom na već naručenih šest Scorpena, vjeruju da su izgledni pobjednici.
U prosincu 2008. DCNS je s brazilskom ratnom mornaricom potpisao ugovor za projektiranje i gradnju četiri podmornice. Ugovor obuhvaća i obvezu gradnje podmornica u brazilskim brodogradilištima s rokom isporuke 2015. Kao osnova za projekt uzet će se podmornice Scorpene, ali će se tijekom njihova projektiranja rabiti i razna rješenja koja su razvijena za druge DCNS-ove podmornice. S obzirom na veličinu brazilske obale i potrebu da podmornice djeluju na prostranstvima Atlantika, glavni cilj će biti povećati njihovu autonomiju djelovanja. Slično kao i u indijskom primjeru, i za brazilske će se podmornice dio najosjetljivijih komponenti i sustava napraviti u brodogradilištu Cherbourg. No, to će biti tek neznatni dio cjelokupne konstrukcije koja će se napraviti u Brazilu.

Nove će se brazilske dizel-električne podmornice graditi u brodogradilištu Sepetiba Bay pokraj Rio De Janiera. DCNS je već potpisao ugovor s građevinskom tvrtkom Oderbrecht koja će izgraditi potrebne pogone.

Iako će DCNS osigurati prijenos tehnologija te pomagati brazilskim tvrtkama tijekom gradnje, nositelj posla bit će francuska korporacija, te će na njoj biti i odgovornost u slučaju kašnjenja ili nedostataka.

Hidrodinamična forma trupa podmornica Scorpene razvijena je na osnovama DCNS-ovih iskustava s razvojem i uporabom nuklearnih podmornica. Umjesto na pramcu hidroplani su postavljeni na zapovjedni most, a kormila su postavljena u X konfiguraciju. Podmornica je napravljena od čelika HLES 80. Da bi se povećala sigurnost ove podmornice s jednostrukom oplatom, podijeljena je u dva odjeljka odvojena vodonepropusnom pregradom od koferdama. Podmornica ima dvije palube. Elektromotor EPM Magronic AC, snage 3200 kW, proizvod je Jeumont Industry. Već smo prije spomenuli da se u podmornice Scorpene može ugraditi francuski AIP pogon MESMA, koji ovim podmornicama osigurava mogućnost kontinuiranog ostajanja pod površinom mora više od tri tjedna.
DCNS tvrdi da se projekt Scorpene može prilagoditi svim zahtjevima potencijalnih kupaca te da će još dugo ostati u ponudi. Kao najveće prednosti navode se fleksibinost modularnog sustava gradnje koji omogućava brzo i jeftino prilagođavanje zahtjevima kupca. Svaki kupac (ratna mornarica) ima različite zahtjeve za uporabu podmornica. Dosad su kupci morali odabrati podmornicu koja je bila najbliža njihovim zahtjevima, a sada, barem prema tvrdnjama DCNS-a, mogu dobiti podmornicu prilagođenu njihovim potrebama. Modularno načelo gradnje navodno omogućava i laganu inkorporaciju novih tehnologija, kako tijekom gradnje novih tako i tijekom modernizacije već operativnih podmornica. Proizvođač tvrdi da ne postoji borbena zadaća koju Scorpene ne bi mogla uspješno obaviti. No, svjesni su da uvijek postoje kupci koji imaju neobične zahtjeve koji se ne mogu zadovoljiti uobičajenim rješenjima. Za države koje imaju tako specifične zahtjeve da ih ni Scorpene ne može ispuniti, DCNS je spreman napraviti novi projekt koji će biti u potpunosti prilagođen potrebama kupca. Pritom će, kako bi se do maksimuma smanjili troškovi razvoja i gradnje, rabiti postojeća projektna i tehnološka rješenja.

Ruska “opasnost”!
Ruska ponuda podmornica s klasičnim pogonom zapravo se svodi samo na podmornice klase Kilo koje su razvijene još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je prva, za potrebe ratne mornarice bivšeg Sovjetskog Saveza, porinuta još 1979., neprestanim poboljšanjem projekta i ugradnjom najnovijih tehnologija ove se podmornice po svojim borbenim mogućnostima mogu nositi sa zapadnim. Zapravo bi bilo zanimljivo analizirati koliko najnovije podmornice klase Kilo imaju dodirnih točaka s prvim podmornicama ove klase. Da su još uvijek itekako uporabljive najbolje pokazuje činjenica da ruska ratna mornarica operativno rabi deset podmornica ove klase.

Ruske su podmornice privlačne kupcima zbog dva osnovna razloga. Prvi je da su jeftinije od zapadnih podmornica podjednakih borbenih mogućnosti. Uz to, Rusi su prilagodljiviji te je u cijenu moguće ukalkulirati i isporuku različitih sirovina, kao što je palmino ulje i slično. Drugi razlog nije nedostatak novca, već nemogućnost kupnje zapadnih podmornica zbog političkih razloga. Države kao što su Iran i Venezuela imaju dovoljno naftnih dolara, ali zbog političkih razloga mogu kupovati samo rusko i kinesko oružje. Iako je kineska namjenska industrija u zadnjih 15 do 20 godina napravila veliki tehnološki napredak, ovi se kupci ipak radije odlučuju za rusku tehnologiju.

Prve podmornice klase Kilo rađene su prema Projektu 877 s kapljičastom formom trupa. Potom je došao Projekt 877K s poboljšanim sustavom za nadzor paljbe. Projekt 877M donio je mogućnost uporabe žicom navođenih teških torpeda, ali iz samo dvije torpedne cijevi, od ukupno šest.

Najnoviji model je Projekt 636. Osim povećanja dužine za 1,2 metra, donio je i neke stealth odlike. To se ponajviše odnosi na smanjenje zvučnog potpisa. Smanjenje buke postignuto je uklanjanjem otvora za punjenje i pražnjenje balastnih tankova s pramčane strane podmornice. Povrh toga trup je obložen s višeslojnom gumenom oblogom za smanjenje buke. Zbog zahtjeva nekih kupaca na ovu gumenu oblogu nadodana je još jedan sloj čija je jedina namjena da zaštiti gumu od djelovanja sunčevog zračenja u tropskim uvjetima.

Sve podmornice klase Kilo imaju dvostruku oplatu. Unutarnji čvrsti trup podijeljen je na šest odjeljaka međusobno odvojenih poprečnim vodonepropusnim pregradama. Uobičajena dubina ronjenja je 240 m, dok je najveća dubina ronjenja 350 metara. Ove podatke treba uzeti tek kao okvirne s obzirom na to da je prava dubina djelovanja za stotinjak ili više metara veća.

Podmornice Type 636 opremljene su suvremenim senzorima, uključujući pasivni nisko-srednji frekventni digitalni sonar čije su antene smještene na bokovima podmornice MGK-400EM (Shark Teeth) i visokofrekventni sonar u pramčanom dijelu namijenjen pretraživanju i navođenju torpeda MG-519 (Mouse Roar). Standardno se naoružanje sastoji od šest torpednih cijevi promjera 533 mm s borbenim kompletom od 18 teških torpeda. Borbeni komplet može sadržavati najrazličitije kombinacije torpeda TEST-71 ME/TEST 71/96 (protupodmornički torpedo s aktivno/pasivnim sonarnim sustavom samonavođenja i mogućnošću navođenja putem žice), Type E53-65 i SET-53M teški torpedo s pasivnim sonarom, te E53-56B teško torpedo s aktustičkim sustavom samonavođenja. Podmornice Type 636 opremljene su i za lansiranje protupodmorničkih projektila RPK-2 Vijuga (SS-N-15 Starfish). Projektili Vijuga se ispaljuju/lansiraju iz torpednih cijevi, te nose lako protupodmorničko torpedo 82R. Mogu se opremiti i nuklearnom bojnom glavom 90R. Najveći im je domet oko 45 kilometara. Povrh toga, svaka podmornica može ponijeti do najviše 24 podvodne mine.
Izvoz podmornica klase Kilo započeo je još u vrijeme Sovjetskog Saveza. Nakon što je prva podmornica klase Kilo isporučena sovjetskoj ratnoj mornarici u travnju 1982., prvi strani kupac bila je Bugarska. Primopredaja podmornice obavljena je u kolovozu 1985., te je imenovana Delfinul. Delfinul je bila jedina podmornica bugarske ratne mornarice, a u operativnoj je uporabi bila do 1995. Status Delfinula je nejasan. Iako nije u operativnoj uporabi, nije niti otpisana iz flotne liste. Zapravo se vodi kao u pričuvi te je na doku u luci Konstanca. Bugarska ratna mornarica je službeno potvrdila da svoju jedinu podmornicu namjerava remontirati i modernizirati te je vratiti u operativnu uporabu. Objavljeni rok za povratak u operativnu uporabu je kraj ove godine.

Drugi kupac podmornice klase Kilo bila je Poljska. Poljska ratna mornarica dobila je 29. travnja 1986. jednu podmornicu Type 877E te je nazvala ORP Orzel. Orzel je još uvijek u operativnoj uporabi, no uz njega poljska ratna mornarica rabi još četiri podmornice klase Sokol (izvorno klasa Kobben), koje je norveška vlada poklonila 2002. i 2003. godine.

Najveći kupac podmornica klase Kilo je Kina. Prva ugovor za isporuku dvije podmornice Projekt 877EKM potpisan je još 1994. Podmornice su isporučene već iduće godine. No, to je bio tek početak kineskih narudžbi. Već 1996. kinesko ministarstvo obrane je naručilo dvije podmornice Projekt 636, čime je kineska ratna mornarica postala prvi strani kupac ovih podmornica. I ovaj put prva je podmornica isporučena već 1997., a druga 1998. godine. Iako kineska ratna mornarica nije bila u potpunosti zadovoljna podmornicama, Peking je 2002. naručio čak osam podmornica Projekt 626, ukupne vrijednosti 1,5 milijardu američkih dolara. Zanimljivo je da je svih osam podmornica isporučeno od 2005. do 2007. Tako brza isporuka omogućena je podjelom poslova između tri brodogradilišta. Dvije podmornice izgrađene su u brodogradilištu Severodvinsk, jedna u brodogradilištu Krasnoye Sormovo, a čak pet u brodogradilištu Admiralteyskiye Verfi Shipyard.

Prema neslužbenim izvješćima su više kineskih “Kilosica” nije u uporabi zbog tehničkih problema. Iako se dio tih problema pripisivao nedovoljnoj stručnosti posade, neki su bili izvorno povezani s nedostacima podmornica. Najveći problemi bili su s akumulatorima. Zanimljivo je da su iste probleme imale i iranske podmornice iste klase. S vremenom se stručnost posada povećala, a očito su otklonjeni i problemi s akumulatorima pa su trenutačno sve kineske podmornice klase Kilo operativne.

Dvanaest podmornica klase Kilo važan su dio kineskih podmorničarskih snaga koje imaju oko 60 podmornica. No, velika većina ih je zastarjelih te se tek 24 “klasične” podmornica može svrstati među suvremene. Glavna zadaća kineskih podmornica klase Kilo je djelovanje oko Tajvana. U miru to je izviđanje tajvanskih i američkih ratnih brodova koji plove u tim morima, a u ratu bili bi napadi na američke brodove, prije svega nosače zrakoplova.

Još jedna država koja je kupila podmornice klase Kilo s glavnom namjenom borbe protiv američkih (i savezničkih) ratnih brodova jest Iran. Iako Teheran nikad nije posvećivao veliku pozornost razvoju ratne mornarice, tri su podmornice Projekt 877EKM kupljene početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, prije svega kako bi se omogućilo djelovanje i u najnepogodnijem omjeru snaga. Vojni analitičari procjenjuju da su glavne zone djelovanja iranskih podmornica Hormuški tjesnac i sjevero-zapadni dio Indijskog oceana.

Igor KAUCKI