Iako sposoban uništavati nadzvučne ciljeve na velikim udaljenostima, PZO raketni sustav Bloodhound je vrlo brzo zastario. Unatoč tomu u operativnoj je uporabi ostao sve do 1999.

Potkraj II. svjetskog rata ubrzani razvoj turbomlaznih motora omogućio je njihovu ugradnju u borbene avione. Iako su ti motori imali mnge nedostatke, prije svega (pre)veliku potrošnju goriva, ipak su donijeli i veliki napredak, prije svega u brzini i visini leta. Potom su Amerikanci bacili nuklearne bombe na Hiroshimu i Nagasaki. Ubrzo će kombinacija bombardera s turbomlaznim motorima i nuklearnog oružja postati prijetnja opstojnosti čovječanstva. Tim prije jer je američka ekskluziva posjedovanja nuklearnog oružja prekinuta 29. kolovoza 1949. kad su Sovjeti uspješno testirali svoju prvu nuklearnu bombu. Gubitak ekskluzivnosti ubrzo će dovesti do utrke u nuklearnom naoružavanju, koja je sadržavala ne samo sustave za dopremanje nuklearnog oružja do protivničkih ciljeva već i sustave za obranu vlastitog područja.

Kao bliski i odani američki saveznik Britanci su odmah zaključili da dođe li do izbijanja novog svjetskog sukoba, njihova država među prvima se naći na udaru sovjetskih bombardera s nuklearnim bombama. Zbog toga su početkom pedesetih godina prošlog stoljeća započeli ubrzani razvoj protuzračnog raketnog sustava velikog dometa koji je trebao obarati sovjetske bombardere i prije nego što stignu do britanskih obala. Cilj je bio stvoriti integriranu protuzračnu mrežu koja se trebala sastojati od radara velikog dometa motrenja, lovačkih aviona i PZO raketnih sustava velikog dometa. Prvi korak bio je reorganizacija i poboljšanje radarske mreže unutar programa ROTOR.

Umjesto zastarjelih radara Chain Home, trebalo je uvesti znatno suvremenije radare Type 80 Green Garlic. Radar Type 80 imao je zonu motrenja od 320 do 400 km, što je bilo dovoljno da usmjeri britanske lovce-presretače na sovjetske bombardere. No, ubrzo se pokazalo da je Type 80 osjetljiv na ometanje, a na Zapad su počela stizati izvješća da Sovjetski Savez razvija svoje prve bombardere opremljene turbomlaznim motorima. Time je opasnost da britanski lovci-presretači neće uspjeti oboriti sovjetske bombardere prije dolaska nad Veliku Britaniju bila znatno povećana.

Kao što je tijekom II. svjetskog rata PZO topništvo bilo zadnja crta obrane britanskih gradova tako je početkom pedesetih godina zadnja crta obrane dodijeljena PZO raketnim sustavima. Međutim, nije sve od samog početka bilo jasno. Očito je da britanski generali nisu u samom početku shvaćali razornu snagu nuklearnog oružja, već su i nadalje provodili politiku zaštite zrakoplovnih baza u kojima su bili smješteni lovci-presretači i strateški bombarderi. No, i dok su tijekom II. svjetskog rata trebale stotine bombardera da se razruši grad srednje veličine, nuklearno je oružje omogućilo da samo jedan bombarder uništi grad veličine Londona. Zbog tog nerazumijevanja donesen je Stage Plan koji se trebao odvijati u više faza razvoja. Faza Stage 1 je tražila razvoj vođenog projektila zemlja-zrak dometa tek 32 kilometra kojim bi se uništavali podzvučni ciljevi na srednjim i velikim visinama. No, domet od samo 32 km značio je da bi se ovim vođenim projektilima moglo zaštititi samo malo područje oko lansirnih položaja, recimo zrakoplovne baze. Po izvornom planu razvoj vođenog projektila zemlja-zrak velikog dometa, unutar faze Stage 2, trebao je uslijediti tek početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Taj je projektil trebao imati mogućnost djelovanja protiv nadzvučnih aviona na velikim udaljenostima.

Za fazu Stage 1 svoje su prijedloge dala dva ponuđača. English Electric je predložio svoj sustav Red Shoes, iz kojeg će potom nastati PZO raketni sustav Thunderbird (vidi Hrvatski vojnik broj 264). Bristol Airplan Company je predložila sustav Red Duster. Na kraju će Red Shoes, tj. Thunderbird “završiti” kao PZO sustav kopnene vojske, dok će Red Duster postati osnova za razvoj PZO raketnog sustava Bloodhound namijenjenog britanskom ratnom zrakoplovstvu. U razvoj oba sustava uključena je i tvrtka Ferranti koja je trebala razviti odgovarajuće radarske sustave.

Početak razvoja
Bristol Airplan Company dobila je ugovor za razvoj sustava Red Duster 1949 kao Project 1220. S obzirom na to da je bio još veći i teži od Red Shoesa, Red Duster nikako nije mogao biti proglašen mobilnim pa je dodijeljen britanskom ratnom zrakoplovstvu. Osnovna mu je namjena bila ne zaštita velikih gradova, već zrakoplovnih baza u kojima su bili smješteni britanski strateški bombarderi. Iako ne potpuno identični Red Duster i Red Shoes su bili jako slični projektili koji su dijelili mnoga tehnička rješenja. Najveća razlika je bila u tomu što je Red Duster rabio protočno-mlazne (ramjet) motore, dok je Red Shoes rabio isključivo raketne. Uporaba protočno-mlaznih motora početkom pedesetih godina prošlog stoljeća je bila veliki rizik jer je ta vrsta pogona bila na samom početku razvoja. Rizik je bio tim veći jer su u razvoju ove vrste pogona prednjačili sovjetski i njemački stručnjaci, dok su britanski imali relativno malo iskustva. S druge strane, od njih se očekivalo da će projektilu dati veliku brzinu leta uz povećani domet djelovanja. Uz to, protočno-mlazni motor je jednostavne konstrukcije što znatno olakšava razvoj. Jedan od problema je da ova vrsta mlaznog motora nema kompresore za zrak, već se objekt koji pokreće, a kako bi se stvorilo strujanje zraka, mora na neki drugi način pokrenuti. U slučaju Red Dustera tu su zadaću dobili raketni motori na čvrsto gorivo.

Kako je sve to bila nova i nedovoljno istražena tehnologija, Bristol Airplan Company je odlučio da će prvo razviti experimental test vehisles (XTV). Prvo je napravljena testna letjelica XTV.1, – model Red Dustera opremljena raketnim motorima i aerodinamičkim površinama. Kako je rabljena za testiranje aerodinamike, ugrađene su makete protočno-mlaznih motora. Potom je napravljen XTV.2, koji je bio 1/3 model Red Dustera s pokretnim aerodinamičkim površinama, ali i dalje bez protočno-mlaznih motora. XTV.3 je bila testna letjelica u prirodnoj veličini, s raketnim motorima i pokretnim aerodinamičnim površinama, ali još uvijek bez protočno-mlaznih motora. Protočno-mlazni motori su prvi put ugrađeni na XTV.4, dok je XTV.5 bio prototip sa svim sustavima koji će se ugrađivati u Bloodhound, uključujući i poluaktivni radarski sustav navođenja. Nakon toga napravljen je još eXperimental Red Duster (XRD), koji je bio predprodukcijski Bloodhound. Testiranja XRD-a obavljena su sredinom 1953. na testnom poligonu Woomera Prohibited Area u južnoj Australiji. Iako su testiranja XTV-a bila više-manje uspješna, testiranja XRD-a bila su potpuni neuspjeh. Preciznije rečeno problem je bio s protočno-mlaznim motorima, ili još preciznije, s nemogućnošću njihova startanja. Umjesto da se upale, motori bi se redovito zapaliti i eksplodirali. Nakon što se u rješavanje problema uključio National Gas Turbine Establishment, problemi s pokretanjem protočno-mlaznih motora ubrzo su razriješeni. No, unatoč tomu došlo je do zastoja i prva testiranja XRD-a “protiv” letećih meta Jindivik započela su 1956. U međuvremenu je English Electric uspješno dovršio razvoj Thunderbirda, pa je XRD definitivno otpao iz utrke za PZO raketni sustav britanske kopnene vojske.

Na sreću britanskog ratnog zrakoplovstva i Bristol Airplan Company, testiranja XRD-a su uspješno okončana pa je 1957. odobren početak serijske proizvodnje pod imenom Bloodhound Mk I. Do kraja 1959. sveukupno je napravljeno više od 500 XTV-a i XRD-a.

Opis projektila
Projektil je imao neobičnu konfiguraciju s upravljanjem u krovnoj ravnini (twis-and-steer). Na stražnjem dijelu su ugrađena dva vodoravna stabilizatora, dok se upravljanje projektilom obavljalo preko velikih krila na sredini projektila. Kako nije bilo okomitih repnih površina da bi se projektil usmjerio prema cilju upravljačka krila su se morala pokretati diferencijalno ili skupno, ovisno o vrsti manevra.

Projektil se lansiralo s lansera pod fiksnim kutom od 34,3 stupnja. Kako je lanser imao nultu dužinu starta (nije postojala lansirana šina po kojoj bi projektil klizio tijekom ubrzanja), ugrađena su četiri snažna raketna motora na čvrsto gorivo Royal Ordnance Gosling pojedinačnog potiska oko 45 000 kg. Zahvaljujući tako snažnim raketnim motorima, projektil dužine 8,46 m i mase u trenutku lansiranja od 2000 kg je nakon samo 7,62 m već imao brzinu od 1220 km/h. Zbog povećanja stabilnosti tijekom lansiranja, ali i zbog lakšeg odvajanja raketnih motora nakon prestanka rada, svaki je na svom kraju opremljen velikim krilom. Samo četiri sekunde nakon lansiranja projektil je ubrzao do 2,5 Macha. To je bila više nego dovoljna brzina da se pokrenu protočno-mlazni motori. Nakon što bi se raketni motori odvojili, pokrenuli bi se protočno-mlazni motori Bristol Thor koji bi radili idućih 80 sekundi održavajući brzinu od 2,2 Macha. Odvajanjem raketnih motora aktivirala bi se i velika upravljačka krila na sredini projektila. Pri projektiranju Bloodhounda velika je pozornost posvećena smanjenju mase. Tako je spremnik kerozina za protočno-mlazne motore bio u obliku elastičnih ćelija u kojima se gorivo držalo pod pritiskom. Unatoč uporabi naprednih protočno-mlaznih motora, maksimalni domet projektila bio je tek 30 km.

Sustav za navođenje bio je poluaktivni radarski. Ciljeve su trebali otkrivati radari u sastavu ROTOR radarske mreže. Podaci o poziciji i brzini cilja automatski su se slali u zapovjedno sjedište Bloodhound bitnica. Tamo su bili Ferrantinov radari Type 83 Yellow River, koji su rabljeni za praćenje ciljeva i usmjeravanje projektila na njih. Međutim, Type 83 Yellow River je imao više nedostataka. Najveći je bio lako ometanje, a i mogućnost praćenja ciljeva na malim visinama je bila ograničena. S druge strane, osnovna namjena Bloodhounda je bila obaranje sovjetskih bombardera koji su trebali doletjeti na srednjim i velikim visinama, pa to i nije bio tako velik problem. Zbog bombardera ugrađena je velika bojna glava s blizinskim upaljačima, čija masa nikad nije objavljena. Umjesto toga objavljeno je da se sastojala od šipki čija je ubojita zona djelovanja bila najmanje 37 m.

Operativna uporaba
Isporuka Bloodhounda Mk I započela je 1957. iz Bristolovog pogona u Cardiffu. U operativnu uporabu Bloodhound je uveden 1958. Isporuka britanskom ratnom zrakoplovstvu trajala je veljače 1960. kad je isporučeno 300 projektila inačice Mk I. Sukladno prvotnom planu bitnice su raspoređene kako bi prije svega štitile zrakoplovne baze u kojima su bili britanski strateški bombarderi. Zbog toga su raspoređene na samo osam pozicija: Dunholme Lodge, Watton, Marham, Rattlesden, Woolfox Lodge, Carnaby, Warboys, Breighton i Mission. Tomu treba pridodati i jednu bitnicu smještenu na poligonu za obuku u North Coatesu.
Iako su sva zapovjedna središta bitnica bila povezana u komunikacijsku mrežu protuzračne obrane, praksa je pokazala da trebaju i vlastite motrilačke radare radi preciznijeg određivanja položaja cilja.

U siječnju 1961. započele su isporuke Bloodhounda Mk I australskom ratnom zrakoplovstvu. No, već 1968. australsko ratno zrakoplovstvo je zaključilo da je Bloodhound Mk I zastario te ga je u studenom iste godine povuklo iz operativne uporabe.

Bloodhound Mk II
I prije nego je Bloodhound Mk I ušao u operativnu uporabu, Bristol Airplna Company je ustvrdila da ubrzani razvoj tehnologija omogućava stvaranje novog projektila znatno boljih borbenih mogućnosti. Tako je 1958. započeo službeni razvoj projektila Bloodhound Mk II. Razvoj novog projektila bio je brz i bez većih problema, te je dovršen potkraj 1963., a u operativnu uporabu ušao već 1964. U odnosu na Bloodhound Mk I, Mk II je imao poboljšanu bojnu glavu, povećani domet, povećani učinak protiv ciljeva na malim visinama i povećanu otpornost na elektronička ometanja.

Bloodhound Mk II je bio neznatno duži od Mk I, s jačim protočno-mlaznim i raketnim motorima. Projektil je postavljen na lanser Type 202 koji se zaokretao u smjeru dolaska cilja. Kako je masa projektila u trenutku lansiranja povećana na 2270 kg, potisak raketnih motora Gosling povećan je 45 360 kg. To je bilo dovoljno da se projektil ubrza do brzine od 2,5 Macha. Međutim, neki izvori navode da je najveća brzina Bloodhounda Mk II bila 2,7 Macha. Osim što je pojačan potisak protočno-mlaznih motora Thor, dužina rada im je produžena na 160 sekundi, što je uvjetovalo produženje dometa na 80 km. No, moramo spomenuti da jedan izvor (Jane’s Land-Based Air Defence 1995-96) navodi maksimalni domet od čak 160 km. Isto tako razlikuju se i podaci o najvećoj visini djelovanja. Tako Jane’s navodi podatke da je teoretska visina djelovanja bila 17 000 m, dok je operativna visina djelovanja bila, ovisno o brzini i udaljenosti cilja, od 12 192 do 15 240 m. Jedan internetski izvor navodi da je operativna visina djelovanja bila 17 980 m. Isti izvor navodi da je minimalna visina djelovanja bila oko 300 m, dok Jane’s navodi podatak od samo 50 m.

Za Bloodhound Mk II razvijen je radar za praćenje ciljeva i navođenja projektila Marconi Type 87 Scorpion. Bio je to velik radar namijenjen ugradnji na fiksne položaje (zgrade). Njegova antena promjera 4,2 metra osiguravala je domet motrenja od čak 400 km. Naravno, udaljenost otkrivanja cilja prije svega je ovisila od radarskom odrazu cilja. Avione veličine tipičnog lovca-bombardera Scorpion je otkrivao na udaljenostima od oko 200 km. Povrh toga Scorpion je donio i znatno poboljšanje mogućnosti otkrivanja aviona koji lete na malim visinama.

No, zbog potreba uštede i standardizacije opreme odlučeno je da će Bloodhound Mk II rabiti pokretni radar Ferranti Type 86 Firelight razvijen za sustav Thunderbird. Radar Type 86 razvijan je pod imenom Indigo Corkscrew. Zapravo je razvoj započeo pod imenom Green Flax, pa onda Yellow Temple, da bi na kraju dobio ime Indigo Corkscrew. Zahvaljujući novoj tehnologiji kontinuiranog zračenja, Type 86 je imao znatno bolje mogućnosti otkrivanja ciljeva koji su letjeli na malim i vrlo malim visinama, te povećanu otpornost na elektronička ometanja. Kako su radari Firelight bili znatno manji od radara Scorpion najčešće su ih ugrađivali na platforme visine devet metara kako bi im povećali mogućnost otkrivanja i zahvata ciljeva na malim visinama. Cijeli proces usmjeravanja zahvata cilja radarom Type 86, odabira lansera i okretanja prema cilju, lansiranja i navođenja na cilj bio je automatiziran i išao je preko računala Ferranti Argus. Zanimljivo je da je Argus izvorno bio računalo namijenjeno industriji, te je naknadno prilagođeno i za vojnu uporabu. Negativna strana uporabe Arugsa bila je da je u slučaju njegova kvara, cijela bitnica bila izbačena iz uporabe.

Nakon što je zadaća nuklearnog odvraćanja prenijeta s britanskog ratnog zrakoplovstva na ratnu mornaricu, Bloodhound Mk II je 1970. raspoređen u Zapadnoj Njemačkoj kao dio postrojbe 25(F) Squadron. Postrojba je štitila baze u Bruggenu, Laarbruchu i Wildenrathu. Međutim, brzi razvoj bombardera, jurišnika i (posebice) krstarećih projektila ubrzo ga je učinio zastarjelim. Zbog toga je 1983. Bloodhound Mk II u Zapadnoj Njemačkoj zamijenjen PZO raketnim sustavom Rapier. Onamo je raspoređen za zaštitu zrakoplovnih baza Barkston Heath, Wyton i Wattisham. Tijekom 1990. preostali operativni projektili prebačeni su u West Raynham i Wattisham, gdje su trebali ostati u operativnoj uporabi sve do 1995. No, zbog okončanja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, te zbog potreba uštede, iz operativne su uporabe povučeni već 1991.

Za razliku od Bloodhounda Mk I, inačica Mk II je ostvarila veliki izvozni uspjeh. To nije čudno jer je Bloodhound korisnicima pružao velike mogućnosti djelovanja protiv ciljeva koji su letjeli i brzinama većim od dva Macha. Prvi strani kupac bila je Švicarska kojoj je Bloodhound Mk II, svojim velikim dometom, pružao mogućnost zaštite cijelog zračnog prostora. Za prihvat Bloodhounda švicarska vojska je formirala Fliegerabwehr Brigade 33 koja je pokrivala šest lansirnih položaja, četiri s osam i dva sa 16 lansera. Švicarska oznaka sustava bila je BL-64, a u operativnoj je uporabi ostao sve do 1999. godine.

Jedan od korisnika i Bloodhounda Mk I i Mk II bila je švedska vojska. Ona je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća započela projekt testiranja naprednih PZO raketnih sustava kao pripremu za njihov samostalni razvoj ili kupovinu. Prvo je nabavljeno nekoliko projektila Bloodhound Mk I isključivo za testiranje, te su označeni kao RB-65. Nakon toga je 1961. kupljeno 13 projektila Bloodhound Mk II koji su dobili lokalnu oznaku RB-68, a koji su isporučeni 1963. Uz njih je kupljeno osam lansera te dva radara Type 83. Nakon obavljenih testiranja 1965. je odlučeno da se kupi još 116 projektila, 48 lansera i 12 radara Type 83 te da se njima opremi pet lansiranih položaja. RB-68 povučen je iz operativne uporabe 1978., a veći dio projektila, lansera i radara vraćeni su Velikoj Britaniji. Trideset je projektila prodano Švicarskoj. Zanimljivo je da švedski izvori navode da je RB-68 imao najveću brzinu od 2,8 Macha, maksimalni domet od 185 km i visinu djelovanja 20 km.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Bloodhound Mk II su postavili i kao zaštitu za zrakoplovnu bazu Seletar u Maleziji. Nakon osamostaljenja Malezije 1968. godine i dolaska Britanaca Seletar je postao prva zračna luka novoosnovane države Singapur. Zajedno sa zračnom lukom Singapurci su kupili i Bloodhound Mk II. Singapur je svoje Bloodhound Mk II 1994. prodao Burmi (današnji Minjamar).

Obustavljeni projekti
Na osnovi Bloodhound Mk II prvovitno je trebao nastati projektil Bloodhound Mk III (poznat i pod oznakom RO 166). Trebao je dobiti nuklearnu bojnu glavu i imati povećani domet. No, cijeli je projekt otkazan 1960. političkom odlukom da Velika Britanija neće ugrađivati nuklearne bojne glave na protuzračne projektile.

Bristol Airplan Company je predložio i razvoj mobilne inačice Bloodhounda, ali je zbog veličine projektila ta ideja odbačena.
Najnapredniji prijedlog bio je razvoj projektila Blue Envoy koji je trebao imati domet od 240 km, te učinkovit domet protiv ciljeva koji bi letjeli brzinama većim od dva Macha, od oko 145 km. Za pogon su se trebali rabiti protočno-mlazni motori Bristol BRJ.811 te raketni motori Borzoi. Zbog velikog dometa navođenje na srednjem dijelu leta bilo bi inercijski, dok bi u završnoj fazi leta bilo poluaktivno radarsko. Za iluminaciju ciljeva rabio bi se radar Type 87 Blue Anchor. Bojna glava trebala je biti klasična ili nuklearna. Razvoj Blue Envoya zaustavljen je u travnju 1957., a dio tehnologija je primijenjen na Bloodhoundu Mk II.

Dražen MILIĆ