Industrijska i topnička revolucija

Među mnoštvom inovacija koje su u XVIII. stoljeću promijenile svijet našle su se i one koje su promijenile topništvo. Najaktivniji su bili engleski izumitelji i inženjeri koji su pomogli svojoj zemlji da desetljećima bude gospodar svjetskih mora

HMS Victory slavan je i zato što je potpuno očuvan i danas usidren u Portsmouthu (Foto: UK Ministry of Defence)

Početak industrijske revolucije seže u 1733. godinu. Englez John Kay (1704. – oko 1780.) tad je izumio “leteći” čunak (flying shuttle). No, ako niste bili vlasnik tekstilne tvornice, to se nikomu nije činilo posebno revolucionarno, posebno ne izumom koji će promijeniti svijet. To će učiniti parni stroj, iako je ideja poznata još iz antičkog doba. Već je grčki matematičar i izumitelj Heron iz Aleksandrije (oko 10. – oko 75.) konstruirao različite uređaje koje je pokretala vruća para. Francuz Denis Papin (1647. – 1712.) pokušavao je usavršiti parni stroj, no puno je poznatiji po izumu ekspres lonca. Dio stručne literature kao izumitelja prvog uporabljivog parnog stroja navodi Engleza Thomasa Newcomena (1664. – 1729.), koji ga je prvi put prikazao javnosti 1712. godine. Ipak, većina tu čast pripisuje Škotu Jamesu Wattu (1736. – 1819.) i izumu predstavljenom 1763. godine. Parni strojevi ubrzo postaju glavni izvor snage u tvornicama i znatno pojednostavnjuju proizvodnju, a početkom XIX. st. počinje i njihova ugradnja u brodove.

Niz izumitelja

Spomenuti izumi izmijenit će društvo u cjelini, no jedan će iz temelja izmijeniti topništvo. Švicarac Johan (Jean) Maritz (1680. – 1743.) u Francuskoj je 1713. godine izumio prvi stroj za okomito bušenje topovskih cijevi, a 1734. predstavio je i stroj za vodoravno bušenje. Maritzov izum omogućio je da se topovske cijevi izliju u komadu te potom probuše. Zahvaljujući tomu izrada topovskih cijevi postala je jednostavnija, a time i jeftinija. Topnicima je bila važna i 1742. godina, kad je Englezu Benjanimu Huntsmanu (1704. – 1776.) uspjelo proizvesti kvalitetan čelik taljenjem otpadnog komadnog željeza. Kombinacija jednostavnijeg postupka lijevanja i sve boljih materijala omogućavala je sve tanje cijevi, koje su bile i lakše. Osim toga, takve su cijevi mogle izdržati i sve veće tlakove, a to je značilo i znatno povećanje dometa. Strojno bušenje konačno je omogućilo i standardizaciju kalibara jer su razlike u promjeru svrdala bile minimalne. Usavršavanje Maritzova izuma omogućit će ožljebljivanje cijevi, što će znatno poboljšati preciznost.

Drugo poboljšanje koje je uvelike promijenilo topništvo, posebno brodsko, uvođenje je mehanizma na kremen. Britanska ratna mornarica uporabila je prve brodske topove opremljene takvim rješenjem 1755. godine. Iako su takvi mehanizmi bili otprije poznati na puškama kremenjačama, tek je admiral Sir Charles Douglas (1727. – 1789.), prvi predložio uporabu i na brodskom topništvu. Dotad su topnici rabili fitilje koji su stajali u blizini broda i njima palili barutna punjenja kroz otvore u stražnjem dijelu topa. Prednosti uporabe mehanizma s kremenom bile su višestruke. Prva je bila znatno pojednostavnjenje, što je dovelo do povećanja brzine paljbe. Druga je bila da je mehanizam s kremenom (ili piritom) imao znatno veću otpornost na vlagu od sporogorećih fitilja. Zapovjednici paluba mogli su usto bolje koordinirati paljbu, odnosno postići opaljenje cijelog plotuna u znatno kraćem vremenu.

Procvat privatnog sektora

Britanski general Sir William Congreve (1742. – 1814.) posvetio se barutu te je 1783. uspio proizvesti dvostruko jači “prah” od dotadašnjeg, a usto puno postojaniji i otporniji na vlagu. Novi je barut britanskim mornaričkim topnicima na kraju XVIII. i početkom XIX. stoljeća dao dostatnu moć za brojne pomorske pobjede. Congreve je jednostavnim poboljšanjem procesa karbonizacije drva u drveni ugljen (s pomoću namjenski proizvedenih čeličnih peći koje su se mogle dobro izolirati od ulaska zraka) dobio bolju sirovinu za proizvodnju baruta pri čemu nije znatnije promijenio samu formulu. Inače, prezime Congreve u vojnoj povijesti puno je poznatije po izumitelju raketa Williamu mlađem (1772. – 1828.). Rakete Congreve uspješno su rabljene tijekom napoleonskih ratova u XIX. st. i na kopnu i s britanskih ratnih brodova.

Jedna od originalnih karonada s američkog jedrenjaka USS Constellation porinutog sredinom XIX. stoljeća (Foto: US Naval History and Heritage Command)

Škotska tvrtka za proizvodnju oružja Carron Company proizvela je 1778. godine kratkocijevni top karonada (carronade). Namjeravano je njima naoružati trgovačke brodove kako bi dobili mogućnost barem nekakve samoobrane. No karonada se pokazala znatno boljom nego što se očekivalo, posebno na vrlo malim udaljenostima: njezine velike kugle imale su dovoljno razorne moći da ozbiljno oštete i velike ratne brodove. Karonade su ubrzo postale popularne ne samo na trgovačkim nego i na ratnim brodovima. Njihova najbolja značajka bila je vrlo mala masa. Tadašnji standardni brodski top 32-funtaš imao je masu veću od tri tone. Karonada koja je ispaljivala kuglu jednake mase (32 funte je oko 14,5 kilograma) imala je masu manju od tone. Čak su najveće karonade − 68-funtašice − bile dovoljno lagane da se njima naoružaju i manji trgovački brodovi. Zbog male mase na ratnim su se brodovima mogle postavljati na najgornje palube tako da nisu morale zauzimati prostor u potpalublju među “pravim” topovima. Budući da je tvrtka Carron prodavala karonade kao komercijalni proizvod, potencijalni kupci mogli su birati u rasponu od šest do 68-funtaša. Kako je rasla prodaja, povećavala se proizvodnja i smanjivala cijena. Pritom je kvaliteta bila sve viša jer su se tehnološki postupci u proizvodnji konstatno poboljšavali.

Bez obzira na to koliko su se karonade pokazale učinkovitim u pomorskim bitkama (a jesu znatno), njihov je utjecaj ponajviše bio važan na području promišljanja budućih vojnih nabava. Carron Company dokazala je da privatne tvrtke mogu izrađivati bolje i jeftinije topove nego državni arsenali pa je tijekom XIX. stoljeća uloga pomorskih (i vojnih) arsenala ponajprije bila čuvanje i održavanje naoružanja.

Johan (Jean) Maritz izumio je strojeve za okomito i vodoravno bušenje topovskih cijevi. Portret je djelo švicarskog umjetnika Roberta Gradellea (1682. – 1766.) (Wikimedia Commons)

Topovi u tri reda

Jedrenjaci su u XIX. st. dosegnuli vrhunac razvoja. Najveći i najbolje naoružani ratni jedrenjaci nazvani su linijski. Razvili su se u drugoj polovini XVI. st. iz galijuna. Gradnja linijskih ratnih brodova prestala je potkraj XIX. st., kad su ih istisnule oklopnjače i bojni brodovi na parni pogon. Imali su visoke bokove, tri jarbola i kosnik s križnim jedrima, a na krmenom jarbolu i latinsko jedro. U XIX. st., kad su izgrađeni najveći linijski brodovi, imali su do 3000 tona istisnine i od 100 do 200 topova postavljenih duž bokova na tri palube. Zbog bočnog rasporeda topova postroj brodova u bitki bio je linijski pa odatle i njihov naziv.

Najslavniji je linijski brod HMS Victory, zapovjedni brod admirala Horatija Nelsona (1758. – 1805.) u Bitki kod Trafalgara. Njegova je slava još veća s obzirom na to da je očuvan te se može posjetiti u Portsmouthu. Porinut je 7. svibnja 1765. kao jedan od najvećih i najmodernijih ratnih brodova. No opremanje se, zbog vrlo visoke cijene, otegnulo te je predan britanskoj mornarici tek 1778. godine.

Kako bi se stekao dojam o odnosu veličine i količine naoružanja, dovoljno je reći da je duljina broda Victory preko svega 69,34 metra, no da je duljina topovskih paluba 57 metara, a najveća širina 15,8 metara. Istisnina je 3500 tona. Sve su to pokretala jedra smještena na tri glavna i pramčanom jarbolu. Najveća brzina bila je do 11 čvorova.

Kako bi se što bolje iskoristio prostor, glavnina topova (uglavnom velikog i srednjeg kalibra) smještena je na tri topovske palube. Srednji i mali topovi smješteni su na glavnoj palubi. Kod Trafalgara se glavno naoružanje Victoryja sastojalo od 30 topova 32-funtaša i 28 topova 24-funtaša. Uz njih su bila i čak 42 topa 12-funtaša smještena na gornjim palubama. Na pramčanom dijelu bila su dva topa 12-funtaša i dvije karonade od 68 funti. Uz brojne topove manjeg kalibra (ručni topovi), HMS Victory bio je naoružan s ukupno 104 topa. Stoga ne čudi da je posada bila brojna: imala je čak 850 članova.

Na inicijativu admirala Charlesa Douglasa britanska mornarica uporabila je 1755. godine brodske topove opremljene mehanizmom na kremen (Wikimedia Commons)

Početak dominacije

Sa svim je spomenutim tehnološkim i tehničkim poboljšanjima (i mnogim drugim nespomenutim) britanska mornarica ušla u napoleonske ratove. Kod Trafalgara se 21. listopada 1805., u najvećoj pomorskoj bitki tih ratova, na jednoj strani našlo 27 britanskih, a na drugoj francusko-španjolska flota s 33 broda. Bitka je završila jednom od najvećih britanskih pomorskih pobjeda. Britanci nisu izgubili niti jedan brod. Imali su 449 poginulih, među kojima je bio i admiral Nelson. S druge strane, protivnici su izgubili 18 brodova: samo je jedan potonuo, a ostali su se predali. Poginulo je 4500, a zarobljeno 7000 mornara. Britanci su tom pobjedom potpuno zagospodarili Atlantikom i Mediteranom s obzirom na to da je Nelson na samom početku kolovoza 1798. na Nilu porazio francusku flotu koja je u Egipat dopremila ekspedicijske snage. Nelson je uspio dobiti bitku bez i jednog izgubljenog broda te s relativno malo poginulih (800), dok je francuska flota od 13 linijskih brodova i četiri fregate doživjela katastrofalan poraz: izgubila je 11 linijskih brodova i dvije fregate.

Usprkos golemoj ekonomskoj snazi Francuske za vrijeme vladavine Napoleona Bonapartea (1769. – 1821.), ni francuska ni španjolska, kao ni brodogradilišta u sjevernom dijelu današnje Italije, nisu mogla u kratkom vremenu nadomjestiti tako velike gubitke. Bitka kod Trafalgara stoga je definitivno potvrdila britansku dominaciju nad svjetskim morima koja će trajati sve do kraja Drugog svjetskog rata, kad primat preuzimaju Sjedinjene Američke Države.

Mario GALIĆ