Britansko Carstvo dosezalo je početkom XX. stoljeća od Novog Zelanda do Kanade. Gotovo cjelokupan putnički i robni promet odvijao se morima. Stoga je vrsta broda koji može mjesecima samostalno djelovati daleko od matične luke, a opet imati snažne topove, za njega bila idealna

Tipičan bojni krstaš bio je kombinacija bojnog broda (topovi vrlo velikog kalibra) i krstarice (slaba oklopna zaštita). Konstruiran je s ciljem dobivanja broda velike paljbene moći i velike brzine. Kao takvi, prije svega su služili za izviđanja, borbu protiv krstarica, potporu bojnim brodovima te gonjenje neprijatelja. Kolonijalnim silama bojni krstaši odlično su došli i kao brodovi za demonstraciju sile i osiguravanje plovnih putova. Imali su važnu ulogu tijekom Prvog svjetskog rata, no do početka Drugog koncepcijski su zastarjeli. S obzirom na veličinu i topništvo, bili su vrlo skupi za gradnju, tek malo jeftiniji od bojnih brodova. Stoga ne čudi da je tijekom Prvog svjetskog rata bojne krstaše imalo samo devet ratnih mornarica.

Prvi bojni krstaš, bolje rečeno prva tri, izgradila je britanska Kraljevska ratna mornarica – klasu Invincible. Kobilica prvog u klasi, imena HMS Invincible, položena je 2. travnja 1906., a brod je porinut 13. travnja 1907. U vrlo kratkom razmaku porinuta su i preostala dva – HMS Inflexible i HMS Indomitable. U trenutku narudžbe ti su brodovi imali i te kakav operativni smisao. Britansko Carstvo dosezalo je od Novog Zelanda do Kanade. Gotovo cjelokupan putnički i robni promet odvijao se morima zato što se do većine britanskih kolonija moglo doći samo brodovima pri čemu se moralo prelaziti goleme udaljenosti, uglavnom po oceanima. Stoga je nova vrsta broda, koji može mjesecima samostalno djelovati daleko od matične luke, bila idealna. To prije ako snagom topništva može od djelovanja odvratiti tri četvrtine tadašnjih ratnih mornarica.

Da bi se dobio takav brod, moralo se napraviti nekoliko kompromisa. Postizanje što veće vršne brzine te što veće autonomije omogućila je ugradnja slabog oklopa. No, da su bojni krstaši dobili deblji oklop postali bi bojni brodovi. S druge strane, tanki oklop vrlo je brzo učinio bojne krstaše zastarjelim jer će bojni brodovi ugradnjom suvremenog pogona s parnim turbinama vrlo brzo doseći i prestići brzine bojnih krstaša.

Topovi kao glavna odlika

U trenutku porinuća broda HMS Invincible, glavna odlika bila su četiri topa BL 12 inch Gun Mark X kalibra 304,8 mm i cijevi duljine 45 kalibara. Na početku XX. stoljeća ti su topovi bili vrhunac tehnologije te su ugrađivani i na bojne brodove. Ugrađeni su i u glasoviti bojni brod HMS Dreadnought pa ih vrijedi podrobnije opisati u budućem tekstu o tom plovilu. Mark X ujedno su i zadnji britanski topovi kalibra 12 inča / 305 mm. Na bojne krstaše klase Invincible ugrađene su četiri kupole s po dva topa: po jedna na pramcu i krmi te po jedna na svakom boku. Iako su teoretski i bočne kupole mogle gađati preko suprotnog boka, u praksi je to bilo teško ostvarivo. Britanska ratna mornarica takav će raspored primijeniti i na bojnim krstašima klase Indefatigable, dok će na klasi Lion sve kupole s glavnim topništvom postaviti po uzdužnici broda i tako mu omogućiti djelovanje po oba boka. Konfiguraciju s dvije kupole na pramcu i dvije na krmi primijenit će na bojnom krstašu HMS Tiger.

Pomoćno oružje klase Invincible činilo je 16 topova QF 4-inch gun, vjerojatno iz serije Mk III, promjera cijevi
101,6 mm. Topovi su imali cijevi duljine 40 kalibara. Opremljeni navojnim zatvaračem spadali su u brzometne topove, što je značilo do šest granata u minuti. Granatu mase 14 kilograma mogli su ispaliti do udaljenosti od
8200 metara iako je uporabljivi domet na brodovima bio znatno manji.
Osnovna im je namjena bila obrana od torpiljarki pa je i uporabljivi domet bio nekoliko kilometara. Međutim, ti su topovi često postavljani na položaje obalnog topništva i u toj su ulozi mogli iskoristiti puni domet. S obzirom na to da su bili jeftini i jednostavni za rukovanje, tijekom Prvog svjetskog rata mnogi su postavljeni za samoobranu na trgovačke brodove.

Na krstaricama klase Invincible topovi QF 4-inch Mk III zamijenjeni su tijekom Prvog svjetskog rata modernijim topovima BL 4-inch gun Mk VII. Imali su cijevi duljine 50 kalibara pa su granatu mase 14 kilograma mogli ispaliti na udaljenost od 10 600 metara. Za ulogu oružja za obranu od torpiljarki još je bilo važnije da je brzina paljbe povećana na osam granata u minuti. Mali broj tih topova britanski marinci rabili su kao zemaljsko topništvo.

U trenutku porinuća niti jedna krstarica klase Invincible nije imala protuzračno oružje. No kako su tijekom Prvog svjetskog rata avioni postali ubojito oružje, svaka krstarica u klasi dobila je po jedan protuzrakoplovni top QF 3 inch 20 cwt. S kalibrom 76,2 mm i cijevi duljine 45 kalibara te granatom mase 7,4 kilograma učinkoviti domet protiv ciljeva u zraku bio je 4900 metara. No, još je značajnija odlika bila brzina paljbe. Teoretski se iz tih topova moglo ispucati čak 22 granate u minuti, no to bi redovito dovodilo do pregrijavanja cijevi. Stoga je praktična brzina paljbe ograničena na 18 granata, a još češće na 16 (neki izvori navode 12 do 14 granata). Borbena djelovanja tijekom Prvog svjetskog rata vrlo će brzo pokazati da su, prije svega zbog gustoće paljbe, topovi
QF 3 inch 20 cwt bili učinkovitiji u borbi protiv torpiljarki nego topovi QF 4-inch.

Sve su krstarice klase Invincible dobile tri torpedna uređaja: na svakom boku po jedan dvocijevni i na krmi jedno-cijevni. Iako im je oznaka bila 18-inch, zapravo su bili promjera 17,72 inča ili 450 mm.

Bojni krstaši klase Invincible bili su dugi 172,8 m preko svega, široki 23,9 i gaza 9,1 m. Standardna istisnina bila im je 17 530, a puna 20 750 t. Tako mala istisnina postignuta je prije svega tankim oklopom. Najzaštićeniji je bio zapovjedni most s oklopom najveće debljine 254 mm. No, on je činio vrlo mali dio broda. Oklopljene kupole glavnog topništva zajedno s pripadajućim barbetama imale su oklop debljine 178 mm. Za usporedbu, bojni brod HMS Dreadnought imao je kupole s oklopom debljine 305 mm. Debljina oklopa bokova broda na vodnoj liniji bila je od 102 do 152 mm. Najslabiji dio broda bila je paluba s oklopom debljine između 38 i 64 mm. Takva razina oklopne zaštite bila je prihvatljiva za ratni brod koji će demonstrirati silu uz obale južnoameričkih, afričkih i azijskih država, no u pravoj pomorskoj bitki bila je nedostatna.

Različite vršne brzine

Tanak oklop i posljedično mala masa omogućili su vrlo dobre maritimne odlike. Prvotni su planovi predviđali ugradnju višestruko ekspandijskih stapnih parnih strojeva. Međutim, vrlo su brzo izmijenjeni u korist ugradnje parnih turbina. Pogonski sustav sastojao se od 31 parnog kotla, koje je isporučio Babcock & Wilcox. Zanimljivo je da ta tvrtka još uvijek postoji te se, među ostalim, još uvijek bavi i proizvodnjom parnih kotlova. Tako velik broj nije ugrađen ne zato što ne bi mogla isporučiti kotlove većeg kapaciteta, već zato što su admirali smatrali da će na taj način posada moći optimizirati potrošnju goriva (ugljena) tijekom jako dugih plovidbi. Kotlovi su parom opskrbljivali dva para turbina tvrtke Parsons Marine Steam Turbine Company. Projektirana ukupna snaga pogonske skupine trebala je biti 31 000 kW, no maritimna su testiranja pokazala da je snaga veća od 35 000 kW. Zanimljivo je da je zbog toga svaki od tri broda klase Invincible imao malo drukčiju vršnu brzinu od ostalih, no to zapravo nije neuobičajeno. Tako je tijekom maritimnih testiranja HMS Invincible postigao najveću brzinu od 26,64 čvora, HMS Inflexible 26,48 čvorova, a HMS Indomitable 26,1 čvor. Sva su tri bojna krstaša mogla postojano više sati održavati predviđenu vršnu brzinu od 25 čvorova. Naravno, pritom su trošili veliku količinu goriva.

U spremnicima bojnih krstaša klase Invincible bilo je mjesta za 3132 tone ugljena. Uz njih, postavljene su i cisterne ukupne zapremnine 724 tone loživog ulja. Ono se rabilo za lakše paljenje hladnih kotlova te za podizanje temperature pri punoj snazi. Zahvaljujući uporabi loživog ulja, vrijeme paljenja kotlova skraćeno je s nekoliko sati na nekoliko desetaka minuta. Još važniji podatak za Admiralitet bio je da su bojni krstaši klase Invincible pri brzini krstarenja od deset čvorova imali doplov od 3090 nautičkih milja (5720 km). Ako bi tijekom plovidbe prošli kroz Sueski kanal, to je bilo dostatno da uz samo jednu dopunu ugljenom doplove čak do Indije.

Nadmoćni protiv krstarica

Izbijanjem Prvog svjetskog rata bojni krstaši našli su se u poziciji za koju nisu bili projektirani. Paljbena moć bila im je vrlo dobra, no (pre)slaba oklopna zaštita u pomorskim bitkama protiv bojnih brodova dovodila ih je u lošu poziciju. Bojnim krstašima ni brzina više nije mogla pružiti zaštitu: bojni brodovi dostigli su je do 1914. godine. S druge strane, bojni krstaši pokazali su se odlični u sukobima s krstaricama, što ne čudi s obzirom na to da su uz otprilike jednaku debljinu oklopa imali znatno veću paljbenu moć. Primjerice, u prvoj pomorskoj bitki Prvog svjetskog rata, 28. kolovoza 1914. kod Helgolanda u Sjevernom moru, isključivo su sudjelovali razarači, krstarice i bojni krstaši. Bitka je pokazala da su bojni krstaši znatno nadmoćniji. Ondje je bio i HMS Invincible, čija je zadaća u početku bitke bilo izviđanje kako bi se na vrijeme otkrio mogući dolazak njemačkih bojnih brodova. Kad su njemačke lake krstarice SMS Strassburg i SMS Cöln zaprijetile potapanjem britanske lake krstarice HMS Arethusa, u bitku se uključio Invincible. Iako njegovi topnici nisu uspjeli pogoditi niti jedan cilj, samo njegovo sudjelovanje bitno je promijenilo odnos snaga u korist Britanaca. HMS Invincible bio je zapovjedni brod i u Bitki kod Falklanda 8. prosinca te godine. Tad je njemačka eskadra, sastavljena od dvije oklopljene i dvije lake krstarice, neuspješno pokušala pobjeći britanskoj, koja se sastojala od dva bojna krstaša, tri oklopljene i dvije lake krstarice. Njemačka mornarica tad je izgubila spomenuta plovila. Za ishod bitke presudno je bilo da je HMS Invincible mogao postići pet čvorova veću brzinu u odnosu na njemačke brodove.

Sreća se okrenula protiv Invinciblea u Bitki kod Jyllanda (Skagerraka) 31. svibnja i 1. lipnja 1916. Bila je to najveća pomorska bitka Prvog svjetskog rata, ujedno i prva bitka u kojoj su se sva tri bojna krstaša klase Invincible zajedno sukobila s bojnim brodovima. Britanske su snage u razmjeni paljbe s njemačkim bojnim krstašima SMS Lützow i SMS Derfflinger prošle lošije. To najviše
vrijedi za HMS Invincible, koji su njemački bojni brodovi potopili topničkom paljbom za manje od 90 sekundi.

Britanska ratna mornarica izgubila je kod Jyllanda tri bojna krstaša. Posljedica je bila temeljito preispitivanje njihove borbene uporabljivosti. Svi su bojni krstaši kasnije uglavnom rabljeni ili za ophodnje duž britanske obale ili za obuku posada. HMS Indomitable brisan je s flotne liste već u veljači 1919., a HMS Inflexible u ožujku 1920. godine.

Ograničenja Washingtonskog sporazuma iz 1922. okončala su sve planove vezano uz izgradnju novih bojnih krstaša te su tijekom Drugog svjetskog rata aktivna bila samo četiri – tri u sastavu britanske i jedan turske ratne mornarice.

TEKST  Mario Galić

Foto: U.S. Naval History and Heritage Command