Ministarstvo hrvatskih branitelja raspisalo je i prošle godine natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se ponovno javio velik broj učenika. I ovaj je natječaj pokazao zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda tog iznimno poticajnog projekta. Na natječaj su se drugi put javili i učenici srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo treću od šest priča učenika iz Hrvatske koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje

Ustajem u ranu zoru, tražim papuče, tražim prekidač za svjetlo, tražim naočale. Stalno tražim i stalno gubim. Valjda tako u životu mora biti. Izlizane traperice i kariranu košulju ne uzimam. Danas ne idem na posao. Spremam se put Vukovara i odijevam uniformu. Hm, još uvijek stanem u nju. Živim za te susrete sa suborcima koje je sudbina raselila. Ne viđamo se često, ali i taj susret barem jednom godišnje dovoljan je da se sjetimo svega samo pogledavši se. Put sam provezao kao u transu; autocesta, polja, stoka na paši, pusti gradovi i onda Vuka i dobro poznata ulica. Parkiram, ne izlazim, vrtim ključeve među prstima. Trebam se smiriti. Hvatam se za desni džep, no cigara nema. Udahnem duboko, otvaram vrata i brzo ih zalupim, onako snažno da se ne predomislim. Hodam, a sjećanja naviru. Sjećanja na prvu ljubav, prvi odlazak u kino, drugu ljubav, šetnje uz Dunav. Čini mi se da je tih dana moje mladosti Sunce drugačije sjalo. Vjerojatno mi se samo čini. Usporavam korak, prilazim dobro mi poznatom kafiću. Čujem smijeh Tomislava, Borne i još nekih. Provirim, pa i Igor i Josip su tu. Pomislim, dobro je, svi smo tu. Nisam se pravo ni pozdravio, a Josip me već čvrsto grli: “Prijatelju, pa kako si mi?” “Uvijek isto”, odgovaram. Borna tapše Igora po leđima i izgovara ono što sam i sam maloprije pomislio: “Dobro je, svi smo živi. Godina je prošla kako se nismo vidjeli.” Sjetnim glasom odgovaram: “Da, nešto manje od godine. Trebali bi se češće viđati.”

I tako počinju svi naši razgovori svake godine, prijedlog se prihvaća, naručuje se nova runda i svi gledamo u dno čaše svjesni da tako neće biti. Život ide po svom i razvlači nas u svim smjerovima. Neki su sretnici već djedovi, imaju unuke i čuvaju ih. Drugi su, nažalost, učestalo kod liječnika, ovaj pregled, onaj pregled. Neki još uvijek rade. Sve to teško spaja u isto vrijeme nas petoricu odanih prijatelja od kojih neki ne žive u Vukovaru. Pet ratnika, pet heroja. Svi smo mi tih 87 dana živjeli samo za naš grad. Htjeli smo obraniti našu njivu, našu obitelj, naše rijeke, našu stoku. Od kolovoza do studenog 1991. godine borili smo se za svaki centimetar svoga grada jer u njegovim dvorištima smo prohodali, krenuli u školu, krenuli na posao. Na toj zemlji smo se zaljubili, neki oženili, neki i djecu dobili. Ta zemlja je bila naša krv. Ona nas je pokretala u svim borbama, u onim hladnim danima bez dovoljno hrane i vode. Borili smo se do samog kraja. Bilo je teško. Tih dana kada je Jugoslavenska narodna armija uz pomoć srpskih paravojnih snaga nemilosrdno napadala naše domove, naše ljude, naša polja, sve naše – tih dana nije bilo milosti ni za koga. Ni prema pticama nije bilo milosti. Sva humanost i dobrota je nestala. Čulo se samo pucanje, bombardiranje, zvuk rada mitraljeza, bolni krikovi. Puno naših suboraca je poginulo, neki su zarobljeni, neki nestali. Svaki dan je bio pakao na toj plodnoj, ali neobrađenoj zemlji. Okruženi konstantnim strahom za svoj život i živote ljudi koje volimo te neimaštinom uz prizore leševa, neugodnih mirisa požarišta teško se disalo i živjelo. Što su više odmicali ljetni dani, to je bilo teže. Magla, blato, učestala jesenska kiša, obješeni neobrani kukuruzi, čopor napuštenih i gladnih životinja uz konstantne napade agresora činilo je naše dane nepodnošljivo teškim. Ali, i u najtežim danima bodrili smo jedni druge, skrivajući vlastiti strah.

Bili su moćniji po pitanju vojnika, bili su moćniji po pitanju količine oružja, bili su moćniji jer su se mjesecima pripremali za ovaj pakao. Bili su sigurni da će pregaziti Vukovar, okupirati cijelu Slavoniju i doći do Varaždina i Zagreba. Nisu računali na naša velika srca! Nevjerojatna snaga i izdržljivost svih i svega što je disalo tih 87 dana u Vukovaru i okolici spasilo je cijelu Hrvatsku. Sva patnja i bol koju su proživljavali ljudi, sva mučenja po podrumima, svi strahovi, izgubljene uspomene, sve je to žrtva za spas svega što se neizmjerno voli – što svi neizmjerno volimo.

Vukovar je pao nakon 87 dana. Teška je tuga tog dana pogodila cijelu Hrvatsku. Nadali smo se da taj dan neće svanuti, ali… Do nas su dopirale svakakve neprovjerene informacije. Samo smo za jednu bili sigurni da je točna. A ta je da je svaka obitelj u našoj državi živjela u strahu za branitelje, civile, bolesnike i ranjenike koji su bili zatočeni od strane agresora. Svi građani Hrvatske strepili su za ljude zatočene u Vukovaru, za njihovu sudbinu. Opravdano su strepili. Znamo što se poslije dogodilo; neki su oslobođeni na razmjeni, neki ubijeni, neki nikad pronađeni. Ti nikad pronađeni se i dalje traže.

I tu naši razgovori uvijek zapnu. Nastane muk i prevlada tjeskoba. Još uvijek se nadamo da će proraditi savjest bar jedne osobe koja će anonimno ili javno reći ono što zna. Reći istinu! Osloboditi sebe i prekršiti “zavjet šutnje”. U nama tinja nada da se očekivanja ispune, bez obzira na vrijeme koje je prošlo. Nestali prijatelji, poznanici, suborci, susjedi – ti nikad pronađeni nemaju zamjenu. Oni su nezamjenjivi. Vrijeme je pokazalo da je materijalno moguće obnoviti. I obnavlja se. Kuće koje su uništavane minobacačima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u “čišćenju oslobođenih teritorija”, dokrajčene ručnim bombama; one koje su postale samo sjene od nekad lijepih obiteljskih kuća – oživjele su.

Pitanje koje se ne izgovara: “Kako je moguće da postoje osobe koje znaju za masovne grobnice, a da do sada nisu progovorile o lokaciji?” lebdi među nama, opet. Vrtim upaljač i ponavljam isti stav da duše mojih nestalih prijatelja trebaju pronaći mir. Znam da će mir pronaći kada budu dostojanstveno sahranjeni te kada im voljeni budu mogli doći na grob. Doći, zapaliti svijeću i pomoliti se. Vjerujem da će se jednog dana i to dogoditi. Molim se, zajedno sa cijelom Hrvatskom, da se probudi savjest kod onih koji raspolažu s informacijama o masovnim grobnicama, ili samo grobnicama, te da konačno progovore. Otkrivanje tih tajni bi ih oslobodilo. Oslobodilo od nemira duše, djelomično ili u cijelosti. Vrijedilo bi. I samom mi je lakše kada zapalim svijeću na grobu svoga brata.

Vukovar je bio pakao, ne samo za vrijeme tih 87 dana opsade, već i onih dana prije, a i poslije opsade. No, nikada se nismo pitali zašto mi!? Ponosan sam na sebe i svoje suborce koji su branili svoju zemlju i svoj narod, ponosan sam na civile koji su mukotrpno podnijeli sva zlostavljanja koja normalan ljudski um ne može ni pojmiti. Pitali smo se, a ja se još uvijek pitam, kako ste mogli!!! Odrasli smo na istoj zemlji, išli u istu školu, igrali nogomet na igralištu, preplivavali Dunav! Što ste od toga zaboravili? U što ste se pretvorili kada ste zapucali? Kakvo je to zlo ušlo u vas? Ima li u vama ičega što bih prepoznao? Iskapim piće do kraja. Stresam jezu sa sebe. Ne. Ne želim razmišljati o njima, oni nemaju pravo na moje misli. Nisu toga vrijedni.

Nakon izljeva tuge i boli pomiješane sa sadašnjosti i prošlosti, moji prijatelji Tomislav, Borna, Josip, Igor i ja, progovaramo o budućnosti. Tomislav se raduje postati djed, sretan jer će njegova unučad imati bolje dane u Vukovaru. Borna uz mirovinu uživa u danima kada ga ništa ne boli i slobodno šeće ulicama svoje mladosti. Josip je privatnik i stalno sklapa neke nove poslove. Igor uživa u životu s obitelji na svojoj farmi svinja. Ja sam sretan jer imam s kim podijeliti svoje misli, svoje tuge i radosti. Preživjeli znaju što su dali da bismo danas ovako živjeli – nas petorica znamo. Dok smo živi i imamo jedni druge, zagrljajima ćemo liječiti rane i tuge jer bol tada manje boli. U zajedništvu ćemo pratiti novi život Vukovara, grada nekih novih klinaca.

Mutnim pogledom gledam na sat. Vrijeme je da se krene u kolonu.

Gita Čulig, učenica 2. razreda Gimnazije Sisak