Kuvajt, Bahrein, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati zemlje su iz iste regije, koje imaju nekoliko zajedničkih značajki – nevelik teritorij, dobre odnose sa zapadom i velika ulaganja u oružane snage. U ovom pregledu naglasak je na njihovim ratnim zrakoplovstvima, ali i sustavima PZO-a te stranim postrojbama na njihovu tlu

Kad je krajem veljače 2026. na Bliskom istoku izbio novi sukob nazvan i Iranski rat, osim SAD-a, Izraela i Irana u njega su neizravno uključene i četiri manje zaljevske zemlje – Kuvajt, Bahrein, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati. Sve su članice Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te uvelike surađuju na području obrambene, gospodarske i vanjske politike. U usporedbi s preostalim dvjema članicama te organizacije, za opstanak spomenutih četiriju rat je nerazmjerno veća ugroza. Naime, Saudijska Arabija u drukčijem je položaju zbog svoje veličine, vojne moći i novih savezništava s Pakistanom, Egiptom i Turskom. Oman ima dugogodišnje dobre odnose s Iranom, bez obzira na to tko je na vlasti. 

Četiri zemlje jasno su orijentirane na suradnju sa zapadom, u prvom redu Sjedinjenim Državama. Zbog toga su niz godina domaćini važnih vojnih baza koje koriste zapadne sile, a pogotovo nakon Zaljevskog rata i rata u Iraku. To se najviše odnosi na američke oružane snage, ali i kontingente iz Ujedinjene Kraljevine, Francuske, Italije, Turske i Australije. Za razliku od drugih, američke snage bazirane su u svim četirima zemljama. U Bahreinu se uglavnom nalaze snage Američke ratne mornarice, u Kuvajtu postrojbe kopnene vojske, a u Katru ratnog zrakoplovstva. Četiri zemlje ponajviše su uključene u novi rat upravo zbog tih baza i postrojenja. No, kako je SAD uvelike evakuirao svoje snage uoči te početkom rata i nakon što je počeo, četvorka se našla u situaciji traženja oslonca i u vlastitim obrambenim snagama. Iako nemaju jako velik operativni potencijal, mogu računati na svoje oružne sustave, koji su uglavnom suvremeni i napredni te osigurani izdašnim financijskim izdvajanjima za obranu. Zbog prirode rata, na prvoj crti obrane našli su se potencijali njihovih ratnih zrakoplovstava i sustava protuzračne obrane (PZO). Do 6. travnja četiri zemlje su se, prema podacima njihovih ministarstava obrane i tamošnjih velikih medijskih kuća (Al Jazeera i Al Arabiya) našle pod udarom gotovo 4000 napadačkih letjelica te više od 1300 balističkih i krstarećih projektila. Učinkovitost tih napada, kao i obrane, i dalje je nedovoljno istražena te nedostupna široj javnosti. Zanimljivo je stoga osvrnuti se na vojne potencijale tih zemalja, prisutnost stranih postrojbi zadnjih godina te neke potvrđene okršaje iz Iranskog rata. 

Kuvajt – krug glavnih saveznika

Obrambena strategija Države Kuvajta desetljećima se oslanja na doktrinu usporavanja potencijalne agresije moćnih susjeda sa sjevera (Irak i Iran) kako bi se dobilo na vremenu dok u pomoć ne priteknu snažni saveznici. Takva politika rezultat je iskustava iz Zaljevskog rata 1990. i 1991. godine. Otad potječe i snažno partnerstvo i prisutnost SAD-a i njegovih borbenih potencijala. Savezništvo dviju zemalja dodatno je produbljeno nakon rata u Iraku 2003. godine. Kuvajt je od 2004. u krugu glavnih američkih saveznika izvan NATO-a (Major Non-NATO Ally – MNNA). Dobri obrambeni odnosi održavaju se i s drugim članicama GCC-ja, što se vidi na vježbama i obuci, ali i u borbenim djelovanjima. Tako je ratno zrakoplovstvo u manjoj mjeri sudjelovalo u kampanji unutar granica Jemena.  S nešto više od tri milijuna stanovnika, Kuvajt se oslanja na ročnu obvezu, koja obuhvaća muškarce od 18 do 35 godina. Vojni rok traje godinu dana, s obvezom statusa pričuvnika do 40. godine, te godišnjih vježbi, koje traju po mjesec dana. Najveća grana je kopnena vojska, s 11 500 pripadnika. Mornarica ih ima oko 1500. Veliku ulogu imaju civilno-vojne organizacije poput Nacionalne garde, s više od 6500 pripadnika; te Emirova garda s oko 1500 pripadnika. 

Ratno zrakoplovstvo, u koje se ulaže najviše sredstava, ima oko 2500 pripadnika. Udarna snaga su borbeni avioni F/A-18 Hornet nabavljeni devedesetih godina prošlog stoljeća. Ukupno ih je nabavljeno 40, od kojih je danas ostalo 27 jednosjednih F/A-18C i sedam dvosjednih F/A-18D. Raspoređeni su u dvije lovačke eskadrile (9. i 25.) i 61. eskadrilu, namijenjenu operativnoj pripremi i obuci. Sve tri eskadrile smještene su u zrakoplovnoj bazi Ahmad al-Jaber na jugu zemlje. Uzletno-sletne staze duge su 3000 metara, a na raspolaganju su i savezničkim snagama na čelu s SAD-om. U prvim je satima rata kuvajtski avion iz spomenute baze sudjelovao u nesvakidašnjem incidentu prijateljske vatre. Zasad je poznato da je kuvajtski pilot Horneta u malo vremena oborio tri borbena aviona F-15E Strike Eagle Američkog ratnog zrakoplovstva. Uskoro će se vjerojatno doznati i neke druge činjenice, a zbog spomenutog je incidenta to bio dan s najviše gubitaka američke tehnike u Iranskom ratu. Sretna je okolnost za američku stranu to što nije bilo ljudskih žrtava, a protiv kuvajtskog pilota navodno je otvorena istraga. Prema izjavi američkog ministra rata Petera Hegsetha, piloti svih triju aviona nastavili su izvršavati misije iznad Irana. 

Napad na Typhoone

Kuvajtski planovi zamjene Horneta postoje dulje od desetljeća, a izbor je pao na naprednije Boeingove avione F/A-18 Super Hornet. Sredinom 2018. potpisana je narudžba za 22 jednosjeda F/A-18E i šest dvosjednih F/A-18F. Prvi su trebali biti isporučeni još početkom 2021. Sad već veliko kašnjenje prouzročeno je pandemijom, ali i drugim čimbenicima. Gotovo sav ostali dio zrakoplovstva smješten je u drugoj velikoj zrakoplovnoj bazi, Ali Al Salem, na sjeveru zemlje. U njoj su smještene sve važne postrojbe opremljene helikopterima te one namijenjene školovanju i letačkoj obuci. Obuhvaćaju dvije eskadrile američkih borbenih helikoptera AH-64D Apache s ukupno 16 letjelica te eskadrilu starih francuskih helikoptera SA342 Gazelle s projektilima HOT za protuoklopnu borbu. Uskoro bi u uporabu trebali ući i napredniji helikopteri AH-64, u inačici Guardian, kojih je naručeno osam. Dvije eskadrile opremljene su s 24 Airbusova helikoptera H225M, a namijenjene su misijama traganja i spašavanja. Kuvajt ima i višenamjensku / transportnu eskadrilu s desetak helikoptera Puma i Super Puma. U toj su bazi i dvije eskadrile namijenjene letačkoj obuci. Za osnovnu obuku zadužena je eskadrila s turboelisnim avionima Super Tucano Mk.52 iako u zadnje vrijeme većina njih nije operativna. Napredna obuka provodi se na osam aviona Hawk Mk.64 iz sastava 12. trenažne eskadrile. 

Dok čeka Super Hornete, kuvajtsko zrakoplovstvo napreduje u procesu nabave i uvođenja u uporabu 28 borbenih aviona Typhoon europskog konzorcija Eurofighter. Posao je zaključen još na proljeće 2016. s talijanskom vladom, ali isporučeno ih je tek dvadesetak. Kako bi baza Ali Al Salem bila spremna za nove zrakoplove i postrojbe, 2018. započela je rekonstrukcija, koja je uključila proširenje uzletno-sletne staze, nove hangare i druge objekte u potpori. Obuka i operativna priprema provodi se u 7. i 18. eskadrili uz potporu talijanskih predstavnika iz Eurofightera te talijanskog zrakoplovstva. Više neslužbenih izvora spominje da je u prvim danima rata Iran napao bazu dronovima i balističkim projektilima koji su trajno uništili tri kuvajtska Typhoona, a nekoliko talijanskih pretrpjelo je manja oštećenja.  Postrojbe transportnih aviona smještene su u bazi Abdulla Al-Mubarak, uz glavnu civilnu zračnu luku Kuwait International blizu glavnog grada. Posjeduju dva aviona Boeing C-17 Globemaster III te nekoliko civilnih i vojnih inačica aviona C-130 Hercules. Zrakoplovstvo je i jedan od novijih korisnika turskih srednjih besposadnih letjelica Bayraktar TB2 naručenih sredinom 2023. Posao vrijedan oko 367 milijuna dolara je u tijeku, a dosad je nekoliko letjelica zaprimljeno i počelo je ulaziti u operativnu uporabu. Trebala bi biti nabavljena tri sustava s ukupno 18 letjelica.  Kuvajtski zemaljski sustavi protuzračne obrane djeluju unutar Zapovjedništva za PZO (Air Defence Command). Glavne postrojbe čine dvije brigade, od kojih je jedna opremljena američkim sustavom Patriot. Sedam bitnica raspolaže projektilima PAC-2 i suvremenijim inačicama PAC-3. Američka vlada za te je sustave u siječnju ove godine odobrila program tehničke podrške i održavanja. Posao vrijedan 800 milijuna dolara uključuje centar za podršku (P3MSC) za projektile PAC-3, pričuvne dijelove, obuku osoblja i trenažnu opremu. Druga brigada opremljena je talijanskim starijim sustavom protuzračne obrane Aspide, koji je skromnijih mogućnosti. Postoji šest bitnica koje koriste radare Skyguard. 

Strani kontingenti

Strana vojna prisutnost u Kuvajtu najviše se očituje u velikom kontingentu američkih snaga, koje u zemlji imaju nekoliko važnih baza. Jedna je Camp Arifjan, koja djeluje kao izdvojena logistička baza za velik dio jugozapadne Azije i Bliskog istoka. U njoj se vrše popravci, održavanje i skladištenje helikoptera te velikog broja neoklopljenih i oklopljenih vozila. Druga je velika baza Camp Buehring (Udairi) na sjeverozapadu zemlje. Uspostavljena je 2003. tijekom operacije Iračka sloboda. Otad djeluje kao svojevrsna postaja (staging) za pripremu, opremanje i aklimatizaciju postrojbi iz kontinentalnog dijela SAD-a koje se raspoređuju na Bliskom istoku. Važna baza u kojoj su američke snage je i spomenuta Ali Al Salem. U predratnom razdoblju u Kuvajtu je bilo oko 10 000 pripadnika američkih oružanih snaga u postrojbama koje uključuju bojne oklopništva, pješaštva i topništva (opremljene višecijevnim bacačima HIMARS) iz sastava Nacionalne garde Američke kopnene vojske. Temeljna američka protuzračna obrana sastoji se od dvije bitnice sustava Patriot PAC-3 MSE. U Kuvajtu su bile prisutne tri letačke postrojbe iz sastava Američkog ratnog zrakoplovstva. Jedna je eskadrila s besposadnim letjelicama MQ-9A Reaper namijenjenim misijama borbenog prikupljanja informacija, motrenja i izviđanja. Ostale dvije eskadrile zadužene su za borbeno traganje i spašavanje (CSAR), a opremljene su avionima HC-130J Combat King II i helikoperima HH-60W Jolly Green II. U Kuvajtu je i talijanski nacionalni kontingent, koji provodi spomenutu obuku posada novih aviona Typhoon, ali je i komponenta talijanske misije Prima Parthica (borba protiv tzv. ISIS-a). Donedavno se radilo o 400 pripadnika, a do danas je njihov broj pao ispod 100. Talijanska zrakoplovna komponenta sastojala se od četiri aviona Typhoon, a kao potpora na raspolaganju su bili transportni avioni C-27J Spartan i C-130J Hercules, tanker KC-767A i besposadna letjelica MQ-9A Reaper. Talijanski Reaper uništen je 15. ožujka prilikom iranskog napada na bazu Ali Al Salem – dron je udario u njezin zaštitni pokrov. 

Bahrein – Viperi protiv dronova

Bahrein ima površinu nešto manju od 800 četvornih kilometara i tek milijun i pol stanovnika. Položaj te otočne zemlje, kao i demografski i vjerski sastav stanovništva uvjetovali su velik utjecaj dviju velikih zemalja Zaljeva – Irana i Saudijske Arabije. Bahrein je politički povezan sa Saudijskom Arabijom. Povezan je usto i sa zapadnim zemljama, a status glavnog američkog saveznika izvan NATO-a stekao je još 2002. godine.  Kraljevsko bahreinsko ratno zrakoplovstvo (RBAF) već petnaestak godina ima oko 1500 pripadnika, koji raspolažu sposobnim i suvremenim sredstvima. Ono je i prvi naručitelj nove generacije borbenih aviona F-16 – standard Viper. Vrijednost ugovora iznosi 1,12 milijardi dolara. Avioni su naručeni još 2018., a uključuju deset jednosjeda F-16C Block 70 i šest dvosjednih inačica F-16D. Dosad je isporučeno više od pola planirane flote. Prema tvrdnjama uglednog časopisa Aviation Week, bahreinski F-16 prvi su Viperi koji su postigli zračne pobjede. U ranim satima 1. travnja RBAF-ov Viper oborio je dva iranska drona koja su na malim visinama izbjegavala djelovanje zemaljskog PZO-a. Dugo su glavni bahreinski lovci bili američki F-5E/F Tigeri, koji su se do danas zadržali u uporabi, ali služe za obuku i prelazak na novije F-16. Sve tri lovačke eskadrile smještene su u zrakoplovnoj bazi Isa. Ondje je i 5. eskadrila opremljena mlažnjacima Hawk 129 namijenjenim naprednoj letačkoj obuci. Glavni kapaciteti helikopterske flote nabavljeni su od američke tvrtke Bell Helicopters. Taj je tip tradicionalno isporučivan Američkoj ratnoj mornarici i marincima – AH-1Z Viper. Dvanaest letjelica kupljeno je nedavno, za gotovo milijardu dolara. U uporabi je i nekoliko desetaka starijih borbenih helikoptera Cobra. Isprva je razmatrana mogućnost njihove modernizacije uz pomoć turskih tvrtki, ali poslije se otvorila mogućnost nabave novijih Cobri u inačici Whiskey iz viškova američke mornarice. Transportni helikopteri uključuju desetke letjelica Bell 212/214 i osam novih UH-60M Black Hawk. 

Zapovjedništvo 5. flote

Protuzračna obrana dijelom je ustrojena u okviru kopnene vojske, a čine je suvremeni sustavi velikog dometa Patriot PAC-3 MSE i stariji sustavi srednjeg dometa MIM-23B I-Hawk. Sustavi kratkog i vrlo kratkog dometa su Crotale, RBS-70, Stinger i Igla-S. Prisutni su i vučeni topnički sustavi GDF 35 mm i Bofors L/70 kalibra 40 mm. U Bahreinu je bazirano Zapovjedništvo 5. flote Američke ratne mornarice. Donedavno je u toj zemlji bilo prisutno oko 3750 pripadnika Američke vojske. Iz zrakoplovne baze Isa djelovali su američki mornarički patrolni avioni P-8 Poseidon, a zadaće izviđanja i motrenja vršile su besposadne letjelice MQ-4 Triton. U ožujku su, zbog napada iranskih projektila, sudeći po dostupnim satelitskim snimkama pogođeni i oštećeni hangari za održavanje i smještaj aviona Poseidon. U osiguravanju PZO-a sudjelovale su i dvije američke bitnice sustava Patriot PAC-3 MSE. U Bahreinu je smješteno i Združeno središte za pomorske operacije Zaljevskog vijeća za suradnju i pristanište za potporu Kraljevskih bahreinskih mornaričkih snaga, koje imaju tristotinjak pripadnika, a raspolažu s nekoliko većih plovila. Mali odredi bahreinskih snaga sudjelovali su i u združenim operacijama sa zaljevskim saveznicima u Jemenu i Somaliji. Jednogodišnje sudjelovanje u operacijama u Jemenu završeno je 2016., a veći materijalni gubici uključuju jedan avion F-16. 

Katar – jako i suvremeno zrakoplovstvo

S površinom od 11 500 četvornih kilometara i tek nešto više od dva i pol milijuna stanovnika, Katar ima puno veći gospodarski i politički utjecaj nego što bi se to očekivalo. Stekao ga je ponajprije zbog velikih rudnih bogatstava, središnjeg položaja unutar Perzijskog zaljeva i političkog djelovanja usmjerenog prema suradnji s različitim zemljama i pokretima. Katar je zbog svojih političkih stanovišta tijekom zaljevske krize 2017. imao razmirice i s inače bliskim članicama GCC-ja. Prije razbuktavanja novog rata SAD-a i Izraela s Iranom, našao se pod zračnim udarima Irana, ali i Izraela. Najbolje je savezničke odnose izgradio s Turskom i SAD-om. Status glavnog američkog saveznika izvan NATO-a stekao je 2022., a američku obvezu obrane Katra potvrdila je u rujnu 2025. administracija predsjednika Donalda Trumpa. 

Katar je poseban status stekao i zahvaljujući velikim izdvajanjima za obranu. U zadnjih su nekoliko godina iznosila između 35 i 37 milijardi dolara. Najviše sredstava dobilo je suvremeno i dobro opremljeno ratno zrakoplovstvo, koje ima oko 2000 pripadnika. Može se pohvaliti gotovo nevjerojatnim paralelnim nabavama čak triju vrsta borbenih zrakoplova 4,5+ generacije iz različitih izvora. Iz Francuske su stigli svi Rafalei naručeni 2015. – ukupno 36. Inačica za Katar posebno je prilagođena potrebama te zemlje – Q3R standard na razini je francuskog F3R. Neke od posebnih značajki te inačice jesu sposobnost uporabe američkih sustava kao što je ciljnički podvjesnik Sniper XR i izraelskog sustava ciljnika/prikaznika na kacigi Targo II. Postoji opcija nabave još 36 tih aviona na temelju dogovora s proizvođačem Dassaultom. Rafalei djeluju unutar tri lovačke eskadrile 6. letačkog krila te su smješteni u najnovijoj vojnoj zrakoplovnoj bazi Tamim, otvorenoj 2018. Najbrojniji višenamjenski borbeni avioni su američki F-15 naručeni 2017. godine. Katar je i u tom programu pridonio razvoju naprednih sposobnosti suvremenog lovca. Razvijena inačica QA značila je potpunu izvedbu novih naprednih aviona F-15, koji će poslije dovesti do narudžbi i za zrakoplovstvo SAD-a. Uz prijašnja poboljšanja, dodan je i suvremeni AESA radar APG-82(V)1, dok je kabina dobila prikaznike velike površine. Naručeno je 48 primjeraka, uz mogućnost daljnja 24. Raspoređeni su unutar tri eskadrile 5. letačkog krila smještenog u bazi Al Udeid, u kojoj borave i američke zračne snage. Nekoliko F-15QA trajno je bazirano u kontinentalnom dijelu SAD-a, gdje se provode obuke i testiranja. Prema nekim navodima, katarski F-15QA jedini su avioni koji su uspješno izvršili zračna presretanja iranskih aviona s posadom. Tijekom presretanja 4. i 5. ožujka 2026., prema službenim objavama katarskog ministarstva obrane, oborena su dva iranska jurišnika Su-24 koja su se na visini od samo nekoliko desetaka metara kretala u smjeru zračne baze Al Udeid. 

Uništenje skupog radara

Katar je od britanske tvrtke BAE Systems nabavio borbene avione Eurofighter Typhoon. Njihove eskadrile smještene su u blizini glavnog grada Dohe i istoimene međunarodne zračne luke. Helikoptersku flotu čine američke i europske letjelice. Uz 24 borbena helikoptera AH-64D Apache,  dodatna 24 naručena su u naprednijoj inačici Guardian. Ostatak opće i mornaričke flote letjelica sastavljen je od novih europskih helikoptera NH90 i AW139 te zastarjelih Gazellea. Nedavno su, 22. ožujka, iznad katarskih teritorijalnih voda tragično izgubljeni posada, putnici i helikopter nepoznatog tipa (vjerojatno NH90 ili AW139). Kao razlog navedene su tehničke poteškoće. Među sedam nestalih je i troje turskih državljana – jedan vojnik i dva predstavnika tvrtke ASELSAN.  Što se tiče PZO-a, za veće domete nabavljeno je više od 30 lansera sustava M903 Patriot PAC-3 MSE, a za obranu na srednjim dometima nabavljeni su američko-norveški sustavi NASAMS III. Posebnost je potonjih da su instalirani na teretnim vozilima UNIMOG, a Katar je prvi koji na njima koristi projektile povećanog dometa AMRAAM-ER. Za obranu na najmanjim dometima PZO posjeduje lake prijenosne sustave FIM-92 Stinger američke proizvodnje, kineske FN-6 i francuske sustave Mistral. Protuzrakoplovno topništvo sastoji se od osam sustava Skynex njemačke tvrtke Rheinmetall, koji su predstavljeni 2022. godine. Za djelovanje protiv jednosmjernih napadačkih dronova (OWA-UAS) namijenjeni su u prvom redu topovi Revolver Gun Mk3 kalibra 35 mm, radari X-TAR3D za akviziciju, praćenje i ciljanje zračnih ugroza te učinkovito AHEAD streljivo s programiranim upaljačima. Bitnu komponentu katarskog PZO-a trebao je činiti iznimno sposoban američki radarski sustav AN/FPS-132 kupljen još prije desetak godina. S dometom od nekoliko tisuća kilometara, trebao je omogućavati rano upozoravanje i otkrivanje zračnih ciljeva, prije svega balističkih projektila koji bi dolazili iz smjera Irana. No taj sustav skuplji od milijardu dolara, koji je još bio u izgradnji, stradao je već u prvim satima rata nakon napada iranskih snaga.  U Katru se nalazi najveća koncentracija snaga američkog zrakoplovstva u Perzijskom zaljevu. Radi se o velikoj bazi Al Udeid, u kojoj je većina od 9000 pripadnika OS-a SAD-a. U toj je bazi nedavno bila smještena eskadrila s avionima RC-135 Rivet Joint za elektroničko izviđanje i prikupljanje informacija, transportna eskadrila s avionima C-17A Globemaster III te eskadrila za dopunu goriva sa zračnim cisternama KC-46 Pegasus. Za obranu baze raspoređene su i dvije bitnice protuzračne obrane sa sustavima Patriot PAC-3 MSE. U zemlji je nedavno zabilježena prisutnost tristo pripadnika turskog OS-a, iz sastava mehaniziranih i topničkih postrojbi, koji bi obučavali katarske vojne snage. 

UAE – raznolika partnerstva 

Prema navodima svjetskih medija vezano uz trenutačni sukob, stječe se dojam da su, u odnosu na ostale članice GCC-ja, Ujedinjeni Arapski Emirati najveći suparnik Irana. Ta zemlja od deset milijuna stanovnika s Iranom se spori oko nekoliko otoka u Hormuškom tjesnacu. Godišnja izdvajanja za obranu su velika, a navodno je za 2026. predviđeno više od 27 milijardi dolara. Ta sredstva osigurana prihodima od energenata i turizma omogućila su opremanje suvremenih oružanih snaga naprednim sustavima. Iako je Iranski rat po intenzitetu nezabilježen u proteklih dvadesetak godina, ne znači prvo veće angažiranje emiratskih oružanih snaga u tom vremenu. U zadnjem je desetljeću prije svega ratno zrakoplovstvo bilo uključeno u sukobe u regiji i u Africi. Isprva je bila riječ o operacijama u Afganistanu, u većoj mjeri u Libiji, te iznad Sirije u misijama protiv ISIS-a. Slijedilo je djelovanje zrakoplovnih i drugih formacija u Jemenu u okviru koalicije na čelu sa Saudijskom Arabijom. Zbog tog se sukoba UAE prvi put našao na udaru izravnih napada protivničkih snaga. Većina postrojbi, uključujući oklop i helikoptere, povučena je iz Jemena tijekom 2019., ali i dalje postoji znatna potpora službenoj vladi u borbi protiv pokreta Ansar Alah na sjeveru zemlje. Slijedili su znatni napadi dronova OWA-UAS na ključnu emiratsku infrastrukturu poput zračnih luka. To je dovelo do daljnjeg udaljavanja od tamošnjeg konflikta i očuvanja mira toliko potrebnog gospodarstvu zemlje. 

UAE danas u Sudanu podupire paravojne formacije RSF (Rapid Support Forces). U obrambenoj politici i doktrini dosta se oslanja na suradnju i savezništvo s SAD-om. Za razliku od navedenih zemalja Zaljeva, UAE nema status glavnog saveznika izvan NATO-a iako je korake prema tome još 2015. pokrenula administracija predsjednika Baracka Obame. Partnerstvo s SAD-om ipak je produbljeno u svibnju 2025. statusom glavnog partnera u obrani (Major Defense Partner). Među arapskim zemljama UAE je jedna od onih koje vezano uz obranu surađuju s Izraelom, ali i s NR Kinom, što usložnjava odnose s glavnim saveznicima. 

F-16 jači od Vipera?

Ratno zrakoplovstvo UAE-a sigurno je najvažnija grana oružanih snaga. Ima oko 4500 pripadnika i gotovo 600 zrakoplova, od kojih se za trećinu može reći da su borbene namjene. Većina efektiva smještena je u trima zrakoplovnim bazama. Kraj Abu Dhabija je baza Al Dhafra s eskadrilama borbenih / lovačkih zrakoplova te baza Al Bateen Air, u kojoj su eskadrile transportnog zrakoplovstva i helikopterske postrojbe. U blizini Dubaija je Zapovjedništvo zrakoplovstva s postrojbama transportnog zrakoplovstva i zrakoplovstva za potporu, kao i helikopterskim postrojbama. Udarnu snagu čine avioni francuskog i američkog podrijetla. Nakon 2000. godine, u velikom programu povećanja borbene sposobnosti zrakoplovstva, nabavljeni su avioni Mirage 2000 i F-16. U slučaju UAE-a nije se radilo samo o njihovim trenutačnim inačicama nego je financiran dodatni razvoj i poboljšanja aviona tog tipa. U slučaju Miragea radilo se o poboljšanim inačicama 2000-9 s naprednijim radarom, novom opremom za elektroničko ratovanje / protumjere i mogućnosti korištenja novih oružja i izvidničkih sustava. Nabavljeno ih je šezdesetak, od kojih je pola bilo potpuno novih, a ostatak su činili modernizirani primjerci starijih inačica tog zrakoplova. Uslijedila je i nabava 80 suvremenih E/F inačica aviona F-16. Radilo se o znatno poboljšanim primjercima čiji je razvoj financirao UAE. Avioni te jedinstvene inačice i danas su ponos zrakoplovstva, a dobili su i nadimak Desert Falcon (pustinjski sokol). Najsnažnija su inačica F-16, čak i u usporedbi s najnovijim inačicama F-16V Viper. Neke su od značajki: snažniji radar, snažniji motor te dodatak IRST senzora.  Budućnost borbenog zrakoplovstva su avioni Rafale u standardu F4, čija je narudžba potvrđena krajem 2021. Naručeno ih je 80, prvi primjerak proizveden je u siječnju prošle, a isporuke će započeti krajem ove godine. Kao i u prethodnim narudžbama, UAE je bio uključen i u program buduće poboljšane napredne inačice Rafalea. Radi se o programu novog standarda F5, u kojem je UAE trebao osigurati tri i pol od predviđenih pet milijardi eura. Početkom travnja ti su planovi prekinuti, a kao razlog navedena je nemogućnost pristupa emiratskih tvrtki izvornim kodovima i novim primijenjenim tehnologijama. No taj prekid ne bi trebao omesti ili ugroziti dogovorenu nabavu aviona standarda F4.

Transportno zrakoplovstvo ima velike kapacitete. Uključuju osam transportnih aviona C-17A Globemaster III uz desetak aviona Hercules u vojnim i civilnim inačicama. Zrakoplovstvo može računati i na više besposadnih letjelica različitog podrijetla. Na raspolaganju su turski sustavi Bayraktar TB2, južnoafrički sustavi Seeker (Denel), jedinstvena poboljšanja inačica poznatog sustava Predator (XP) i kineske letjelice Wing Loong II. Tijekom Iranskog rata navodno je najmanje jedna (moguće dvije) letjelice Wing Loong II oborena iznad Irana, kraj grada Širaza. Ako je to točno, značilo bi da je uz američko i izraelsko zrakoplovstvo unutar granica Irana djelovalo i zrakoplovstvo UAE-a. No, analitičari upozoravaju na činjenicu da jednake letjelice koristi i Kraljevsko saudijsko ratno zrakoplovstvo, pa ne treba isključiti ni tu mogućnost. 

Znatna proizvodnja oružja

Unutar Združenog zrakoplovnog zapovjedništva UAE-a (zrakoplovstvo i kopnena vojska) nalazi se većina emiratskih helikoptera različitih namjena. Među njima je i 30 borbenih helikoptera AH-64 Apache – naručeno je 39 dodatnih suvremenijih. U nedavnim borbenim djelovanjima helikopteri Apache pokazali su se korisnim pri presretanju OWA-UAS dronova Shahed 136. No, tijekom tih djelovanja objavljeno je da je izgubljen helikopter s posadom, a službeni su razlog tehničke poteškoće. Iako nije naveden tip izgubljene letjelice, više izvora nagađa da se radi o Apacheu. 

Od spomenutih četiriju zemalja jedino UAE ima i znatnu domaću proizvodnju kompleksnijih oružnih sustava. Tradicija velikih ulaganja u istraživanje i razvoj inozemnih sustava dovela je do povećanja ambicija pri pokretanju domaće proizvodnje. Tako je nastala grupacija Edge, čiji je brzi razvoj omogućen uvozom znanja i tehnologije i daljnjim razvojem domaćih inačica. Mnoga od oružja podsjećaju na dobro poznate sustave. Samo su neki od primjera projektili Mansup (Exocet), vođene bombe Al Tariq (Umbani) i besposadne letjelice Reach S (Bayraktar TB2).  Protuzračna obrana UAE-a sastoji se od suvremenih američkih sustava Patriot PAC-3 i izraelskih sustava Barak LRAD. Tu su i dvije bitnice američkih sustava THAAD, koji imaju ulogu protubalističke obrane. Za obranu na srednjim i manjim dometima postoje sustavi Crotale (Francuska), Cheongung II (južna Koreja), Pancir S1 (Rusija), a spominje se i izraelski Spyder. Za najmanje domete na raspolaganju su mobilni i prijenosni sustavi Rapier, Igla, Mistral i RBS-70.  U UAE-u je prisutno više od 5000 pripadnika stranih vojski. Najveći dio, oko 4000, čine Amerikanci, koji su većinom angažirani kao potpora zračnim operacijama. To se odnosi na ISR misije aviona U-2S Dragon Lady i besposadnih letjelica RQ-4 Global Hawk. Francuske snage čini oko 750 pripadnika, a u sastavu su eskadrile borbenih aviona Rafale F3 i borbene grupe s oklopnom, pješačkom i topničkom komponentom. Australske snage činilo je 400 pripadnika i nekoliko transportnih zrakoplova C-130J RAAF-a.

TEKST: Marin Marušić