Bez veza nema zapovijedanja, a bez zapovijedanja nema organizirane borbe. Iako su pripadnici Odreda veze Glavnog stožera Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata najčešće djelovali daleko od očiju javnosti, njihov je rad bio jedna od ključnih pretpostavki funkcioniranja Hrvatske vojske, od prvih dana njezina ustrojavanja pa sve do završnih operacija 1995. godine

Uskoro ćemo obilježiti 35. obljetnicu ove postrojbe, a udruge branitelja tom će prigodom predstaviti i monografiju “Odred veze GSHV – 40. pukovnija veze GSHV u Domovinskom ratu“ koja će od zaborava trajno sačuvati njihov ratni put i sva postignuća.

Njezina je izrada postala jedan od osnovnih ciljeva spomenute udruge osnovane 2019. godine. Temelji se na arhivskom gradivu nastalom tijekom djelovanja postrojbe od 1991. do 1995. godine, dokumentima iz drugih arhiva, gradivu Udruge i privatnim zbirkama, kao i svjedočenjima pripadnika postrojbe. Iskoristili smo prigodu i razgovarali s umirovljenim brigadirom Marko Perčinićem časnikom veze i ratnim zapovjednikom Odreda veze GSHV-a te se prisjetili najvažnijih događaja koji su obilježili ovu postrojbu. Njezin ratni put počeo je praktički istodobno s izgradnjom sustava zapovijedanja nove Hrvatske vojske, a protegnuo se kroz cijeli Domovinski rat, od prvih dana stvaranja sustava veza Zbora narodne garde, preko obrambenih operacija 1991. i 1992., pa sve do Bljeska, Oluje, Maestrala i Južnog poteza. Danas je teško zamisliti koliko je zahtjevan bio posao uspostaviti pouzdan sustav komunikacija u vojsci koja se tek stvarala, bez vlastite razvijene infrastrukture, s ograničenim brojem raspoloživih sredstava i u uvjetima otvorenog rata.

Od prvih dana stvaranja sustava veza

“U ZNG sam kao dragovoljac pristupio 4. rujna 1991. na Tuškancu i kao školovani časnik veze preuzeo dužnost dozapovjednika i nositelja ustrojavanja Odreda veze ZZNG-a. Od 10. listopada 1991. preuzeo sam i dužnost zapovjednika Odreda veze GSHV-a i vojarne Samobor“, prisjeća se Perčinić. U tim prvim mjesecima postrojba nije djelovala s jedne lokacije. Njezine su sastavnice bile raspoređene na više mjesta, ovisno o zadaćama koje je trebalo izvršavati. Operativni dio bio je u prostoru studentskog doma na Lašćinskoj cesti 32 u Zagrebu, kontrolno-prislušna postaja bila je uz Zapovjedništvo ZNG-a na Tuškancu, dok je logistički dio, zadužen za kompletiranje, programiranje i pripremu sredstava veze, bio smješten u skladištu Teritorijalne obrane u Svetoj Nedelji. Istodobno se stvarao i sam sustav veza Hrvatske vojske. U početku se oslanjao na sredstva koja je posjedovao MUP, uz dio sredstava iz sustava Teritorijalne obrane i centara za obavješćivanje.

“Od sredine rujna 1991., nakon zauzimanja prvih vojarni i izdvojenih objekata veze, počinje ozbiljnije opremanje postrojbi ZNG-a i HV-a te organizacija sustava veze po operativnim razinama zapovijedanja, od ZZNG-a do borbenih položaja“, objašnjava Perčinić. Bio je to početak procesa u kojem je trebalo od postojećih, često nepovezanih i tehnički neujednačenih sredstava stvoriti funkcionalan komunikacijski sustav koji će povezati Glavni stožer s operativnim zonama, brigadama i postrojbama na prvim crtama.

Vojarne kao izvor prijekopotrebne opreme

Jedan od ključnih procesa u prvim mjesecima rata bilo je preuzimanje vojarni i skladišta neprijateljske vojske. Pripadnici Odreda veze sudjelovali su u zauzimanju i preuzimanju sredstava veze u vojarnama u Lučkom, Varaždinu, Samoboru, Velikoj Buni, Bjelovaru i Virovitici. Te zadaće nisu bile samo logističke. Svako zauzimanje vojarne odvijalo se u ratnim uvjetima, uz mogućnost topničkih i zračnih napada, a prostori koje su hrvatske snage preuzimale nerijetko su bili minirani.

“Sve te akcije bile su iznimno zahtjevne i opasne. Prostori, skladišta, garaže i drugi objekti često su bili minirani, a gotovo u pravilu agresor je djelovao topništvom i zrakoplovima po našim snagama u zauzetim vojarnama i objektima veze“, prisjeća se Perčinić. Zauzimanje vojarni stoga je imalo višestruko značenje. Hrvatska vojska nije samo dobivala naoružanje i vojnu opremu. Dobivala je i sredstva kojima je mogla izgraditi vlastitu komunikacijsku infrastrukturu.

“Zauzimanje vojarni diljem Republike Hrvatske imalo je presudan značaj za opremanje HV-a i uspostavu sustava veze po razinama zapovijedanja“, ističe Perčinić. Odred veze ZNG-a, kao prva postrojba veze ZNG-a, postao je nositelj opremanja drugih postrojbi Hrvatske vojske i organizacije sustava veza. Time je njegova uloga uvelike nadilazila vlastite potrebe. Postrojba je zapravo sudjelovala u stvaranju komunikacijskog temelja na kojem se mogla graditi cijela nova vojna struktura.

Nekoliko sati za uspostavu veza u tunelu Grič

Jedan od događaja koji najbolje pokazuje brzinu kojom je Odred veze morao reagirati dogodio se 7. listopada 1991. godine. Tog su dana raketirani Banski dvori. Istodobno su pripadnici Odreda veze bili angažirani na izvlačenju i izmještanju sredstava iz zauzetih vojarni u Samoboru i Velikoj Buni. Zbog opasnosti od daljnjih napada više od 60 sustava veze trebalo je premjestiti na druge lokacije.

“Taj dan 7. listopada 1991. neću nikad zaboraviti. Istog dana zauzete su vojarne u Samoboru i Velikoj Buni. Zbog opasnosti i borbenog djelovanja agresora topništvom i zrakoplovima brojna sredstva i više od 60 sustava veze izvlačili smo pod vatrom i izmještali na druge pogodne lokacije“, govori Perčinić. Među lokacijama na koje su sredstva izmještena bili su Zagrebački velesajam, objekti HPT-a u Harambašićevoj ulici te današnji Ured Predsjednika Republike na Pantovčaku. A onda je stigla nova zapovijed. Nakon raketiranja Banskih dvora, oko 15:30, iz Glavnog stožera Perčinić je dobio zadaću da se u tunelu Grič uspostave potrebne veze i komunikacijsko-zapovjedna postaja za vrhovnog zapovjednika i Glavni stožer.

“Angažirani su svi raspoloživi djelatnici i sredstva veze. Uz maksimalno angažiranje ljudi iz HPT-a, do 19 sati osigurali smo sve potrebne veze“, prisjeća se. Sustav je tako bio spreman svega nekoliko sati nakon napada na Banske dvore. Već sljedećeg dana, 8. listopada, u podrumu zgrade Ine u Šubićevoj održana je sjednica Hrvatskog sabora na kojoj su donesene povijesne odluke o raskidu državnopravnih veza Republike Hrvatske s tadašnjom državom. Za pripadnike veze njihov je posao završavao onda kada je sustav radio. Upravo zbog toga njihov se rad često nije ni primjećivao.

Na planinama i izdvojenim objektima

Ratni put Odreda veze nije se odvijao samo u gradovima i zapovjednim središtima. Za uspostavu strateških komunikacija trebalo je zauzeti, osigurati i osposobiti niz izdvojenih objekata na teško pristupačnim lokacijama. Lacković breg, Falašćak, Molvice, Šiljakovina, Puntijarka, Moslavačka gora i Papuk postali su dijelovi komunikacijske infrastrukture koja je povezivala zapovjedne strukture Hrvatske vojske.

Tragedija na Papuku

Da posao pripadnika veze nije bio tek tehnički i logistički, možda najzornije pokazuje događaj na Papuku 2. prosinca 1991. godine. Tog su dana tijekom zadaće uspostave zaštićenih radio-relejnih veza poginuli pripadnici Odreda veze GSHV-a Anđelko Tule i Tomislav Vužić, zajedno s još devet pripadnika 123. brigade. Papuk je u tadašnjoj situaciji imao strateško značenje za obranu istočne Slavonije. Objekt veze nalazio se na teško pristupačnom, šumovitom i brdovitom području, praktički dostupnom samo s jednog pravca.

“S obzirom na to da je to sve šumovit i brdovit dio u duljini od 14 kilometara, snage HV-a morale su svaki odlazak vrlo taktički pripremati i organizirati“, kaže Perčinić. Nakon pada Vukovara Glavni stožer odlučio je dodatno učvrstiti obranu Slavonije. U suradnji s Operativnom zonom Osijek odlučeno je uspostaviti posebne zaštićene veze za potrebe operativnog zapovijedanja. Zadaću su, nakon opsežnih priprema, proveli pripadnici Odreda veze GSHV-a u suradnji sa 123. brigadom.

Nakon uspostave sustava veza na objekt je krenula smjena od 11 pripadnika Hrvatske vojske. Nedaleko od samog objekta agresorske su snage postavile zasjedu. “Mučki su ubili sve naše branitelje. Ovaj događaj svjedoči kako su i vezisti na brojnim zadaćama bili izloženi pogibelji“, ističe Perčinić. Papuk je tako ostao jedan od najtragičnijih podsjetnika da su ljudi koji su uspostavljali i održavali komunikacijske sustave bili izloženi istim ratnim opasnostima kao i pripadnici drugih rodova. Tijekom 1992. godine jedna od važnih zadaća bila je uspostava sustava veza za Južno bojište. Konfiguracija terena i raspored postrojbi zahtijevali su posebna tehnička rješenja. Korištene su stacionarne visinske točke na Biokovu, Pelješcu i Srđu iznad Dubrovnika, s kojih je trebalo povezati različite postrojbe i zapovjedna mjesta.

“Posebno je bilo dojmljivo i vrlo pogibeljno, u prvom borbenom ešalonu, po noći, buri i topničkoj vatri, desantiranje trajektom u Cavtat i uspostava sustava veze sa zapovjedništvom u Dubrovniku. Tako su naše snage, u suradnji s 1. gardijskom brigadom, prve ušle u Cavtat“, prisjeća se.

Od Odreda do 40. pukovnije

Kako se Hrvatska vojska organizacijski razvijala, mijenjao se i ustroj same postrojbe. Marko Perčinić preuzeo je 2. prosinca 1993. godine dužnost načelnika roda veze u Glavnom stožeru, dok je za zapovjednika Odreda veze imenovan bojnik Mirko Marinković. Nekoliko mjeseci poslije, 1. ožujka 1994., Odred veze GSHV-a preustrojen je u 40. pukovniju veze GSHV-a.

Koliko je komunikacijski sustav bio važan postalo je posebno jasno tijekom VRO Bljesak. Nakon raketiranja Zagreba stacionarni sustav Hrvatske vojske koji se oslanjao na HPT bio je prekinut. “Telefoni su postali gluhi“, jednostavno opisuje Perčinić situaciju. No vojni radio-relejni sustav koji je bio unaprijed postavljen ostao je u funkciji. Sustav je povezivao Glavni stožer preko Sljemena i Moslavačke gore sa zapovjednicima na glavnim pravcima napada, prema istoku i zapadu. Upravo taj događaj pokazao je jednu od temeljnih karakteristika roda veze: uspjeh njegova rada mjeri se time što se prekid komunikacije ne događa.

 “U Oluji je 40. pukovnija veze GSHV-a osiguravala veze za zapovjednike na glavnim pravcima napada, a u ostalim operacijama pružala je potporu prema zahtjevima zapovjednika pojedinih operacija“, navodi Perčinić. Kao načelnik roda veze, a potom i u operativnom timu GSHV-a, Perčinić je osobno sudjelovao u svim tim djelovanjima.

Ratni put Odreda veze GSHV-a i 40. pukovnije veze završio je s operacijama 1995. godine, ali njezina se uloga nije završila završetkom borbenih djelovanja. Nakon Domovinskog rata postrojba je prošla kroz niz preustroja, a njezina se organizacijska linija nastavila kroz razvoj vojnih komunikacijskih i informacijskih sposobnosti Hrvatske vojske. Zato se povijest Odreda veze GSHV-a i 40. pukovnije veze ne može svesti samo na popis uređaja, komunikacijskih pravaca i tehničkih rješenja. Iza svakog sustava stajali su ljudi. Ljudi koji su tijekom 1991. godine stvarali sustav praktički od početka.

Nasljeđe postrojbe

Danas djeluje u okviru Zapovjedništva za kibernetički prostor Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. “Smatram da je i danas nezamislivo vođenje i zapovijedanje postrojbama i provođenje bilo kakvih borbenih djelovanja bez kvalitetnih komunikacijskih sustava, a poglavito bez dobro obučenih ljudi koji upravljaju tim sustavima“, kaže Perčinić. Današnji ratovi, u kojima se borbenim sustavima upravlja na daljinu, samo dodatno potvrđuju koliko je komunikacijska infrastruktura postala važna sastavnica vojne moći. Od prvih improviziranih sustava 1991., preko radiorelejnih veza na Papuku, Biokovu, Pelješcu i Moslavačkoj gori, do zaštićenih komunikacija u završnim operacijama, pripadnici Odreda veze i 40. pukovnije veze obavljali su posao koji je morao biti pouzdan upravo zato da bi ostao gotovo nevidljiv. Njihova je povijest zato povijest tihe potpore cijelom sustavu Hrvatske vojske. A možda je najbolje sažeta u riječima samih vezista: Kad veze rade – vezisti su neprimjetni. Kad veze ne rade – svi nas trebaju.

 Tekst: Tomislav Vidaković;  Fotoarhiva Udruge OV GSHV