RAZGOVOR – poručnik fregate Ante Jović, pobjednik Memorijala bojnik Davor Jović – Prvi za Hrvatsku

Motivacija za ovogodišnju utrku nije mi bila pobjeda, već lokacija staze u okolici Vukovara i ime mojeg prezimenjaka Davora, heroja Domovinskog rata… Ove si godine zapravo cijelo vrijeme bio prisiljen na trčanje. A mislim da nitko ne može trčati 40-ak kilometara, pet-šest sati, uz radne točke, pod tolikim teretom. Moja oprema u naprtnjači, bez puške, na vaganju je pokazivala masu od 21 kilograma…

Na prošlogodišnjem natjecanju za najspremnijeg pripadnika OSRH u Kninu, mnogi su se na startu pitali: ”Gdje je Ante Jović?“ očekujući da će braniti naslov osvojen 2016. na Gakovu. On je tad, međutim, bio negdje daleko, na commando obuci koja mu je bila prioritet, jer je želio plavu odoru HRM-a zamijeniti onom specijalca ZSS-a. Naravno, uspio je. A prije desetak dana u Vukovaru vratio je i naslov najspremnijeg vojnika…

Za početak, vrlo uobičajeno pitanje: Koji vam je naslov draži?

Moram priznati, prvi je uvijek prvi. Želio sam osvojiti taj naslov, 2016. natjecao sam se četvrti put. Kad toliko upireš da postigneš nešto, nekoliko si puta vrlo blizu i na kraju uspiješ, to je velika nagrada. Motivacija za ovogodišnju utrku nije mi bila pobjeda, već lokacija staze u okolici Vukovara i ime mojeg prezimenjaka Davora, heroja Domovinskog rata. Da nije tako, vjerojatno se ne bih ni prijavio, s prvim naslovom bio sam ispunio svoje natjecateljske ciljeve.

Jako ste usavršili gađanje, zato ste već nakon kvalifikacija imali prednost…

Zapravo, iznenadio sam samog sebe, od četrdeset hitaca svi su završili u meti i ostao sam ”paf“! No, otkako sam pripadnik ZSS-a mnogo više pucam. Doduše, gađanje koje mi uvježbavamo drukčije je od onog na natjecanju, no svaki ispucani metak je ”dodatak na staž“ strijelcu.

Je li vam rezultat na gađanju učvrstio samopouzdanje, vjeru u pobjedu?

Iskreno, nisam puno razmišljao o tome da moram pobijediti, bio sam neopterećen. Više sam razmišljao o onom što će pokazati kolege iz postrojbe koje sam pripremao za natjecanje, oni su mi bili glavni cilj. No, preuzeo sam vodstvo i evo…

A konkurenti, jeste li osjećali da vas itko može stići?

Da, u trenutku kad sam završavao radnu točku na kojoj se prepreka svladavala pomoću konopa, ugledao sam skupnika Antuna Sudića iz GOMBR-a koji je bio na sredini konopa. Dakle, vrlo blizu, možda minutu iza mene. Rekao sam si da moram povući još više. A bilo mi je jako teško, štoviše pozlilo mi je dvije radne točke prije, na logističkoj popuni. Bilo je to negdje na 32. kilometru utrke i tada sam još mislio: ”Tko će sad još stići do Vukovara?”

Logistička popuna nova je disciplina, no čini se jako napornom?

Sve te točke možda su naizgled lake kad gledate sa strane, no kad ih prelazite umorni i iscrpljeni, velik su problem. Svaki nagli pokret dovodi do grčeva.

Pa kako ste našli tu dodatnu snagu?

Ne znam, očito je svima ostalima bilo jednako teško. Stvarno sam dao maksimum, možda neki nisu bili ni svjesni da imaju još snage.

Znači, ovogodišnja utrka, vaša peta, bila vam je dosad najteža?

Dosad je to išlo ovako: kreneš, trčiš četiri-pet kilometara, uđeš u šumu i hodaš jer ne možeš trčati zbog terena, trčiš-hodaš-trčiš-hodaš… Ove si godine zapravo cijelo vrijeme bio prisiljen na trčanje. A mislim da nitko ne može trčati 40-ak kilometara, pet-šest sati, uz radne točke, pod tolikim teretom. Moja oprema u naprtnjači, bez puške, na vaganju je pokazivala masu od 21 kilograma. Ja sam, a mislim i mnogi drugi, odmah počeo trčati i mislim da sam se tu prevario.

Kad smo razgovarali nakon vaše pobjede 2016., rekli ste da želite još težu utrku, da vas npr. padobranima bace u potpuno nepoznat teren. Još tako razmišljate?

U svakom slučaju! Nastupio bih sto posto! Dosadašnje su utrke ipak na nekim područjima na kojima se ljudi mogu normalno kretati, pa i urbanim. Želio bih da utrka bude još više vojnička, a manje sportska.

Zanima li vas natjecanje u binomu?

Pa, koliko sam čuo od starijih vojnika, na onim ”starim“ natjecanjima ljudi su se negdje do sredine staze kretali u binomima i onda bi se nakon nekog vremena razdvajali. I inače, vojnik u akciji gotovo nikad nije samostalan, uglavnom je u binomu, mislim da bi to bio veći izazov za pojedince, ali i za postrojbe, i tek bi se tada vidjelo tko ukupno ima najspremnije ljude.

Sad ste pripadnik ZSS-a, to vam je bila velika želja?

Ispunjeni dječački san! Dobio sam ono što sam tražio i očekivao, sve je mnogo napornije, ali i zanimljivije nego u drugim postrojbama.

Prošle ste godine bili na commando obuci, ali i propustili obranu naslova najspremnijeg pripadnika OSRH u Kninu. Kako bi bilo da ste usred obuke ipak mogli otići na natjecanje?

Reći ću samo ovo: da određeni momci nisu zauzeti obvezama u postrojbama ili u misijama, konkurencija bi bila još mnogo jača, a meni bi bilo puno teže osvojiti naslov. Ima mnogo, zaista mnogo spremnih momaka, a oni na commando obuci u takvom su treningu, u takvom konstantnom pokretu, da im utrka ne bi bila nikakav problem. Završetak te obuke može se usporediti i s pobjedom na natjecanju za najspremnijeg vojnika, spoznaješ svoje granice, koliko možeš izdržati, ali dobivaš i velike prijatelje. To je velika životna škola!

Nedostaje li vam ipak brod, pa i njegova strojarnica?

Ja sam strojar u duši, išao sam u srednju strojarsku i završio strojarstvo na fakultetu. Volim strojeve i motore, more i brodove, ali još više prirodu i širinu kretanja po kopnu na vlastitim nogama. Često gledam svoje slike s broda, bilo je lijepo na moru, ali…

Dosta ste godina bili aktivan sportaš, čini se da je u Hrvatskoj vojsci sve više mladih koji su slični vama i tjelesna se sprema općenito povećava?

Da, vidi se to kroz sve više natjecanja u sportu i vojničkim vještinama, od manjih postrojbi pa sve do cijelog HV-a. Ona su motivirajuća za vojnike. A vidim i da se u zadnje vrijeme donose odluke koje idu u prilog većoj spremnosti, da se više ulaže u sportske objekte i opremu.

Hoćete li iduće godine braniti naslov?

Ovisi o tome gdje će natjecanje biti organizirano, želio bih da bude izazovno, na novom terenu. No, imam i mnogo obveza, treba gledati na vlastitu karijeru, školovanje, međunarodne misije… Sad sam, ipak, fokusiran na zadaće u ZSS-u, bilo bi glupo da sad ”odem ća“ nakon što sam toliko želio u specijalce (smijeh)! Evo, spremam se za veliku vježbu i uopće ne stignem niti razmišljati o pobjedi u Vukovaru.

Domagoj Vlahović, snimio Mladen Čobanović