Uspon Karla V. Habsburgovca zaprijetio je interesima i ambicijama Franje I. pa je širom Europe, uključujući i Italiju, došlo do novih kampanja i bitaka…

Nakon Bitke kod Ravenne u travnju 1512. i francuske pobjede nad snagama Svete lige (v. Rat Cambraiske lige, HV 573), situacija na talijanskom bojištu bitno se promijenila, ali ne u francusku korist kako se moglo očekivati. Naime, poraz Svete lige rezultirao je snažnim odgovorom gotovo svih švicarskih kantona koji su poslali vojsku na prostor sjeverne Italije. Luj XII. (1462. – 1515.) više nije imao snage za novu bitku pa je napustio Milansko vojvodstvo i povukao se u Francusku. Uz pomoć Švicaraca na čelo Milanskog vojvodstva dolazi Massimiliano Sforza (1493. – 1530.), sin nekadašnjeg gospodara Milana Ludovika Sforze (1452. – 1508.), koji je odmah pripojio i Genovu. Istodobno je u Firenzi uz veliku pomoć vojske Papinske Države razbijena oligarhija koju su nametnuli Francuzi i na vlast je vraćena obitelj Medici.

Stanje se ponovno zakompliciralo iduće godine smrću pape Julija II., čime je postojanje Svete lige postalo upitno. Na papinsko prijestolje dolazi kardinal Giovanni de’ Medici (1475. – 1521.), član firentinske vladarske obitelji, koji uzima ime Leon X. Ostao je najviše zapamćen po buli kojom je ozakonio prodaju indulgencija (oprosta grijeha), što je bio povod reformističkom pokretu koji je 1517. poveo Martin Luther (1483. – 1546.) te osnutku protestantizma.

Noćni kaos

Dakle, Francuzi su 1513., unatoč Lujevu odlasku, još uvijek držali dio Milanskog vojvodstva. Međutim, plaćenička vojska iz švicarskih kantona porazila je francusku vojsku u Drugoj bitki kod Novare 6. lipnja 1513. godine. Primjenjujući vrlo dobro uvježbanu pješačku taktiku kojom su pobijedili gotovo dva stoljeća prije kod Morgartena, Švicarci su porazili francuske snage i natjerali ih na povlačenje. Francusko topništvo, koje je moglo biti prevaga, nije stiglo pravodobno reagirati, što se smatra osnovnim razlogom poraza. U međuvremenu se na francusko tlo iskrcala engleska vojska, što je rezultiralo potpunim povlačenjem Francuza s talijanskog prostora.

Luj XII. umire početkom 1515. pa francuski kralj postaje njegov daljnji rođak Franjo I. (1494. – 1547.). Za razliku od svojeg prethodnika, ulazi u diplomatske pregovore sa Španjolskom i papom, nakon čega izolira švicarske kantone. Odmah ponovno pokreće kampanju u sjevernoj Italiji, u kojoj mu se priključuje Mletačka Republika. Uskoro, 13. i 14. rujna, dolazi do Bitke kod Marignana, jedne od najvećih u svim talijanskim ratovima. Sudjelovalo je više od 60 000 vojnika, od toga 38 700 na strani francusko-mletačke koalicije i 22 200 na strani švicarskih kantona i Milanskog vojvodstva. Bitka je počela dolaskom Švicaraca do Marignana, mjesta blizu Milana, i njihovim iznenadnim pješačkim udarom na Francuze. Okosnicu udara činili su pikeniri, bez topništva i konjaništva. Francuske snage u početku se nisu snašle pa su landsknehti počeli odstupati pod pritiskom švicarskih pikenira. No, ubrzo se konsolidiralo francusko konjaništvo i snažno udarilo u švicarski desni bok. Bitka je nastavljena i tijekom noći, pretvorivši se u potpuni kaos. Brojni vodeći francuski zapovjednici tad su poginuli, a da se ne zna od čije ruke. Jednaku su sudbinu doživjeli brojni ratnici na objema stranama.

Dolazak Venecijanaca

Bitka je prekinuta tek u najmračnijem dijelu noći, a nastavljena je čim je svanulo. U tom predahu obje su se strane povukle i konsolidirale svoje borbene postroje te ponovno krenule u bitku. Taj je put francusko topništvo bilo spremno. Najveći dio švicarskih pikenira doslovno je formirao gusto zbijenu falangu i frontalno jurišao na francusko topništvo, nastojeći ponoviti uspjeh od prethodnog dana. Francusko je topništvo u tom trenutku masakriralo pikenire. Završni je udarac pikenirima zadalo teško francusko konjaništvo snažnim udarom na njihove prorijeđene i dezorijentirane postrojbe. Ishodu bitke pridonijeli su i francuski saveznici Venecijanci, koji su stigli oko podneva i odmah napali preostale Švicarce. Gubici na objema stranama bili su iznimno veliki za to vrijeme. Pretpostavlja se da je na francuskoj strani poginulo između tri i osam tisuća, a na švicarskoj između osam i 14 tisuća vojnika. Iako su izgubili bitku, Švicarci su zadržali kanton Ticino. Francuzi su preokrenuli niz poraza protiv Švicaraca, vratili Milansko vojvodstvo te svrgnuli i zatočili Massimiliana Sforzu.

Nakon bitke, u prosincu te godine dolazi do niza susreta pape Leona X. i francuskog kralja Franje I. Rezultat tih susreta je potpisivanje mirovnog sporazuma u Bologni u kolovozu 1516., sukladno kojem je Francuska zajamčila ostanak na vlasti obitelji Medici u Firenzi, a papin rođak dobio je i novoformirano Urbinsko vojvodstvo. Papinska Država zauzvrat je vratila Milanskom vojvodstvu gradove Parmu i Piacenzu. Ugovorom u Noyonu iste godine francusku je vlast u Milanu priznao i novi španjolski kralj Karlo I. Habsburgovac (1500. – 1558.), koji je naslijedio Ferdinanda II. Katoličkog (1452. – 1516.). Rat Cambraiske lige time je bio završen, ali ne i serija sukoba na tlu poluotoka.

Frontalni napad Andréa de Foixa

Novi talijanski rat izbio je nakon što je Karlo I. Habsburgovac zajedno s bratom Ferdinandom I. (1503. – 1564.) naslijedio austrijske zemlje i 1519. postao car Svetog Rimskog Carstva, poznat kao Karlo V. Koncentracija tolike moći u rukama jedne vladarske obitelji poremetila je inače vrlo krhku ravnotežu tadašnje Europe. Tome se oštro suprotstavio Franjo I., koji se osjetio ozbiljno ugroženim. Situaciju je dodatno otežala Papinska Država jer se Leon X. odlučio za savezništvo s Karlom V. kako bi učinkovito suzbio Lutherov reformistički pokret koji je ozbiljno prijetio novim rascjepom u Katoličkoj crkvi. Četverogodišnji rat počeo je 1521. na zapadu Europe, nakon što je Francuska počela kampanju na Navarru, osvojivši njezine tadašnje posjede u tzv. niskim zemljama, današnjoj Nizozemskoj i Belgiji. Kako je i Navarra bila sastavni dio habsburških posjeda, akcija je izazvala očekivanu reakciju Karla V.

Francuze su 30. lipnja 1521. kod Noáina u Navarri porazile ujedinjene snage Kastilje i Aragona. Bitka je vođena na prostranim ravnicama između Noáina i Pamplone, a gotovo je nevjerojatno da se francuski zapovjednik André de Foix (1490. – 1547.) odlučio na frontalni napad iako je imao trostruko slabiju vojsku od ujedinjenih španjolskih snaga. Doduše, Španjolci su bili iznenađeni francuskim napadom te su potisnuti s početnih položaja. No, u ključnom trenutku bitke španjolski zapovjednik Fadrique Enríquez (oko 1465. – 1538.) prebacio je svoje teško konjaništvo preko visova Sierre de Erreniege i s leđa napao francuske snage. Nakon što je razbijena iznenađena francuska zaštitnica, španjolsko konjaništvo udarilo je na središte francuskog borbenog postroja, čime je bitka odlučena. Francuzi su izgubili više od pola ljudstva, a ostatak je bio zarobljen ili u bijegu.

Zarobljavanje kralja

Nakon te bitke Karlo V., papa Leon X. i engleski kralj Henrik VIII. (1491. – 1547.), sklopili su formalni savez protiv Francuske. Vojska te koalicije prešla je u napad, zauzela Mézières na sjeveroistoku Francuske, uz današnju granicu s Belgijom, te ugrozila gotovo cijelu pokrajinu Champagne. No, Franjo I. žestokim je napadom razbio opsadu Mézièresa, nakon čega se ratne operacije sele na talijanski prostor. Prva tamošnja veća bitka vođena je 27. travnja 1522. kod Bicocce, sjeverno od Milana. Ujedinjene carske i papinske snage porazile su francusku vojsku ponovno joj nanijevši ozbiljne gubitke. Nakon bitke francuska saveznica Mletačka Republika potpisala je separatni mir i tako se isključila iz daljnjih ratnih operacija, a Engleska je napala sjever Francuske. U međuvremenu se Karlo V. susreo s izdajom i pokušajem otmice prijestolja pa se počeo baviti dinastičkim borbama, zanemarivši djelomično rat s Francuskom. To je nastojao iskoristiti Franjo I. pokušajem vraćanja Lombardije u svoje ruke, ali u toj je pokrajini ponovno poražen, 30. travnja 1524. kod rijeke Sesije. Nakon toga snage Karla V. ušle su u Provansu i počele opsadu Marseillea. Nastojeći deblokirati Marseille, Franjo je na čelu jake vojske krenuo u presijecanje Karlovih snaga, ali one su izvučene na vrijeme. Nakon toga Francuzi su počeli opsadu Pavije južno od Milana. Snage Karla V. odlaze deblokirati grad te 24. veljače 1525. počinje odlučujuća i najveća bitka Četverogodišnjeg rata. Francuske su snage zbog nesmotrenosti svojih zapovjednika, u prvom redu kralja Franje I., opkoljene i poražene, pri čemu je pobijeno, ranjeno ili zarobljeno više od 15 000 vojnika. Zarobljen je i sam francuski kralj, a ubijen ili zarobljen i veći dio njegova plemstva. Ostaci razbijene francuske vojske povukli su se na matični teritorij. Zarobljeni francuski kralj i veći dio višeg plemstva oslobođeni su nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Madridu 14. siječnja 1526., kojim se Francuska odrekla svih područja Italije, ali i Flandrije, Artoisa i Burgundije. Četverogodišnji rat time je završen.

Marinko OGOREC