Krupnim društvenim promjenama na globalnoj razini došlo je do pomicanja geostrateškog težišta interesa velikih sila od Europe prema prostoru zapadne i srednje Azije u čijem središtu se nalazi područje Crnog mora, Kaspijskog jezera i Kavkaza

Nedavni napad čečenskih pobunjenika na službene objekte ruske državne administracije u Naljčiku, glavnom gradu autonomne ruske republike Kabardino-Balkirije, ponovno je usmjerio pozornost međunarodne javnosti na krizno žarište Sjevernog Kavkaza jer se time zatvara kontinuitet nestabilnog prostora od Dagestana i Čečenije do novog žarišta u Karačajevo-Čerkeziji (zemljovid br.1). Krupnim društvenim promjenama na globalnoj razini došlo je do pomicanja geostrateškog težišta interesa velikih sila od Europe prema prostoru zapadne i srednje Azije u čijem središtu se nalazi područje Crnog mora, Kaspijskog jezera i Kavkaza. Naime, kako je nafta postala jednom od temeljnih strateških sirovina, tako je i Zakavkazje dobilo na iznimnom značenju u globalnim okvirima zbog njegovog bogatstva naftom, koje se procjenjuje najvećim u svijetu (dijagram 1.). Osim toga, druga strateška sirovina, koja sve više postaje od ključnog interesa – voda, nalazi se na zakavkaskom prostoru u ogromnim količinama.
Veliki dio tog područja teritorijalno je pripadao još Carskoj Rusiji, dok je izrazito ekspanzionistička politika staljinističkog režima stvorila nove pretpostavke za teritorijalno proširenje SSSR-a (u to vrijeme multinacionalne državne zajednice sastavljene od oko 180 naroda, narodnosti, plemena i drugih etničkih skupina, među kojima je najbrojniji bio ruski narod). Dominantna uloga Rusa isticala se u SSSR-u slično kao dominantna uloga Srba u SFRJ, s time što je u sovjetskim okolnostima dominacija ruskog čimbenika bila drukčije koncipirana i izražena zbog niza različitih okolnosti, među kojima su svakako najvažniji veličina državne zajednice, razlike u koncepciji političko-ekonomskih sustava, razlike u rigidnosti totalitarnog ustroja, strukturiranje državno-administrativnog aparata i sl. Zbog takve nacionalne neravnopravnosti i podređenog položaja, pojedini neruski narodi u toj višenacionalnoj zajednici neprekidno su izražavali više ili manje prikrivene težnje za nacionalnim suverenitetom. Nagomilane društvene suprotnosti, neuspješni rat u Afganistanu, gospodarske i međunacionalne tenzije, te slom socijalističke koncepcije uređenja države, uzrokovale su potpunu blokadu državno-administrativnog sustava zemlje sredinom osamdesetih godina, pa je SSSR prestao postojati kao subjekt međunarodnog prava potkraj 1991.

Dijagram 1.

Nakon proglašavanja formalne suverenosti, dio zemalja je s Ruskom Federacijom ponovno stvorio tzv. Zajednicu nezavisnih država, međutim, unatoč ruskoj aktivnosti na očuvanju te zajednice, ona postaje sve labavija, zbog velikog političko-ekonomskog utjecaja Zapada. Naime, Zajednica nezavisnih država oslanjala se velikim dijelom na bivšu partijsku i ideološku povezanost vodećih establishmenata novostvorenih zemalja s ruskim čelništvom, a ruska politika prema tim zemljama svodila se na napore očuvanja postojećih postsovjetskih elita na vlasti. Takva pozicija Rusije, izvjesno vrijeme je nailazila na razumijevanje Zapada, međutim, početkom novog stoljeća situacija se radikalno mijenja, prvenstveno zbog obilatih prirodnih energetskih resursa Kavkaza, te u manjoj mjeri i centralnoazijskih zemalja bivših dijelova SSSR-a. Zapadne zemlje (u prvom redu SAD), ne obazirući se previše na Rusiju (tijekom Jeljcinove vladavine izrazito oslabljenu u svakom pogledu), prelaze dotadašnju uvjetnu granicu ruskih interesa, ostvaruju svoj snažni utjecaj (najviše na gospodarskom planu ? golemom ponudom robe i stvaranjem tzv. potrošačkog mentaliteta kod domicilnog pučanstva) i donose svoje političke i demokratske kriterije, što neizbježno destabilizira vlast postojećih elita.
S druge strane, novostvorene zemlje suočile su se s cijelim nizom naslijeđenih problema ili su oni proistekli iz novih geopolitičkih i gospodarskih okolnosti. Osim problema s tranzicijom društvenog ustroja i gospodarskog sustava, većina tih zemalja nije imala razvijen odgovarajući administrativni i politički aparat što je dodatno utjecalo na njihovu nedovoljnu stabilnost, pa već od samog početka njihovog stvaranja, započinje organiziranje vojnih i paravojnih postrojbi na etničkoj ili religioznoj osnovi, a ubrzo su nastali i vojni sukobi.
Prvi sukobi takvog tipa izbili su 1988. godine u Azerbajdžanu, kada je pučanstvo autonomne azerbajdžanske regije Nagorno Karabah zahtijevalo pripojenje susjednoj Armeniji (od oko 200 000 stanovnika Nagorno Karabaha više od 75% čine Armenci). Zahvaljujući velikoj pomoći iz Armenije, pobunjenici koji nisu imali vojnu opremu i naoružanje Azerbajdžanaca, uspjeli su u prvo vrijeme zavladati gotovo cijelim Nagorno Karabahom i ugroziti strateški važan grad Kelbadzar. Porazi azerbajdžanskih snaga rezultirali su unutarnjopolitičkim previranjima u Azerbajdžanu koja su dovela do smjene predsjednika Elčibeja i dolaska na vlast bivšeg komunističkog vođe Alijeva. Nova vlast je uspostavila primirje s pobunjenicima za vrijeme kojeg je provela reformu oružanih snaga i pregrupiranje svojih postrojbi, te u prosincu 1993. poduzela snažnu ofenzivu na Nagorni Karabah koja je završila primirjem zbog obostranih velikih gubitaka, ali bez većeg vojno-strateškog uspjeha bilo koje zaraćene strane. Pod pokroviteljstvom Moskve i OESS-a potpisan je sporazum o prekidu vatre u svibnju 1994. nakon čega su nastavljeni pregovori o političkom rješavanju problema.

Zemljovid 1.
Sukob u Nagorno Karabahu odnio je između 10 000 i 20 000 života na obje zaraćene strane i uzrokovao teška materijalna razaranja ionako siromašnog područja. No, dezintegracija teritorija bivšeg Sovjetskog Saveza nastavila se dalje dubinski i u samoj Rusiji, stvaranjem sve manjih administrativnih i političkih cjelina, koje su težile svojoj gospodarskoj i političkoj samodostatnosti uvjerene da im središnja vlast u Moskvi više ne treba ili da im ona više ništa ne može ponuditi. U tom kontekstu, svoju šansu su vidjeli i pojedini kavkaski narodi, koji su nakon raspada SSSR-a i izdvajanja južnih kavkaskih država (Gruzije, Azerbejdžana i Armenije) ostali u sastavu Ruske Federacije, a njihov pokret za nezavisnost je ideološku potporu gradio na islamu (Sjeverni Kavkaz naseljen je mnoštvom neruskih naroda od kojih su mnogi islamske religije – zemljovid br. 2). Takav pokret najsnažnije se razvio kod Čečena, jednog od najstarijih naroda koji naseljavaju sjeverni Kavkaz (detaljnije u članku “Novi uspon Rusije”, Hrvatski vojnik br. 28 od 8. travnja 2005.), a povod za izbijanje rata bila je intervencija ruskih snaga u oružanom sukobu između Inguša i Oseta, pri čemu su ruske postrojbe prešle granicu Ingušetije i Čečenije.

Prvi čečenski rat
Prvi sukobi započeli su u prosincu 1994. godine, a odmah nakon toga Rusija je nastavila snažnu vojnu kampanju protiv pobunjenika u Čečeniji. Ponašanje Rusa prema čečenskim civilima i neboračkom stanovništvu rezultiralo je njihovom totalnom konstrernacijom i razvijanjem neke vrste općenarodnog otpora, pri čemu je veliku ulogu igrao islamski fatalizam (snažno zatiranje religije, provođeno tijekom sovjetske vlasti u Čečeniji, za razliku od drugih ruskih krajeva, imalo je potpuno suprotni učinak. Već tijekom Ruskog građanskog rata, Čečeni su vodili “sveti rat /Jihad/” i protiv snaga ?Bijelih? i protiv ?Crvenih?, što dovoljno pokazuje kako u svojoj mržnji prema Rusima nisu radili ideološke razlike). Sâm tijek rata bio je vrlo nepovoljan i sramotan za Ruse, zbog činjenice da su Čečeni bili znatno superiorniji u komunikacijskim sredstvima i metodologijama njihovog korištenja, te metodama informatičkog rata. Rusi su priznali kako su izgubili kontrolu izlaznih informacija iz Groznog na početku sukoba, te ju nikad nisu ponovno uspostavili.
Veliki broj RPG-a koje su Čečeni rabili, iznenadio je ruske zapovjednike, kao i način na koji su korišteni (gađano je sve što se miče, projektili su lansirani u velikom luku preko niskih zgrada, s malo ili uopće bez ciljanja, dok su ponekad ispaljivani u vrlo discipliniranim plotunima, te su uz snajpere, bili najučinkovitije oružje Čečena). Ne samo da su Rusi bili suočeni s vrlo dobro uvježbanim i opremljenim snajperistima, nego i s velikim brojem izvježbanih strijelaca, koji su postizali dobre pogotke i standardnim vojnim naoružanjem. Ruska vojska je teško izlazila na kraj s njima, obično uz uporabu snažne topničko-raketne pripreme, pri čemu je posebno važnu ulogu imao samovozni višecijevni bacač raketa TOS-1, opremljen projektilima s termobaričkim bojnim glavama. Taj sustav je zamišljen kao oružje neposredne paljbene potpore oklopnim i motostreljačkim snagama, namijenjen za uništenje otkrivene i zaklonjene žive sile i borbenih sredstava protivnika, a u Čečeniji su 2 – 4 TOS-a uvijek dodjeljivana topničkim skupinama bojne ili brigade i angažirana na težištu borbenih djelovanja. Pretpostavlja se da je upravo taj sustav u najvećoj mjeri uzrokovao velika razaranja i brojne žrtve među civilnim pučanstvom prilikom osvajanja Groznog.

Zemljovid 2.

Tjelesno i psihičko zdravlje ruskih vojnika počelo je slabiti praktično odmah od početka intenzivnih borbi. U manje od mjesec dana, gotovo 20% ruskih vojnika bolovalo je od virusne žutice (za to je okrivljena logistika, jer su vojnici u postrojbama morali piti zagađenu vodu iz izvora na terenu). Većina je imala kronični proljev, te infekcije gornjih dišnih puteva iz kojih se vrlo lako razvijala upala pluća. Psihičko zdravlje ruskih vojnika bilo je još drastičnije narušeno, tako da je gotovo 75% vojnika imalo preuveličanu reakciju straha, oko 28% imalo je neurotične, a velika većina neodgovarajuće emocionalne reakcije. Takva situacija neposredna je posljedica krajnje brutalnog, ali precizno usmjerenog psihološkog rata kojeg su primjenjivali Čečeni (poginuli i ranjeni Rusi vješani su naglavačke na prozore zgrada koje su branili čečenski borci, pa su ruski vojnici bili prisiljeni pucati na njihova tijela prilikom sukoba. Ruskim zarobljenicima odrubljivane su glave, koje su Čečeni postavljali na stupove uz ceste koje su vodile do sela i gradova, a kojima su ruska pojačanja i pričuve morale putovati. Tijela i ruskih i čečenskih poginulih boraca redovito su minirana minama iznenađenja, što je osim dodatnih gubitaka, vrlo nepovoljno djelovalo na moral ruskih vojnika).
Čečeni se nisu bojali tenkova i BMP-a. Odredili su grupe naoružane RPG-ima koje su ispaljivali plotune koncentrirane na čelna vozila i vozila na začelju kolone. Nakon što su oni bili uništeni, ostale su likvidirali jednog po jednog. Pri tome su birali dovoljno visoke ili dovoljno niske pozicije da ostanu izvan paljbene linije tenkova i BMP-a. U prva tri dana borbe Rusi su od 26 tenkova izgubili 20, od 120 BMP-a izgubili su 102 i od 6 ZSU-23 izgubili su svih 6. Neiskusni ruski novaci jednostavno su zbog straha odbijali izaći iz BMP-a, u kojima su nakon pogodaka RPG-a izgorjeli bez ispaljenog metka. Osim toga, Rusi su bili iznenađeni masovnošću korištenja mina i zamki, koje su Čečeni postavljali na sve objekte i na svakom mjestu, uzrokujući ruskim vojnicima neočekivane gubitke, jer je bilo teško održati svijest o minama i zamkama. Dok su ruske postrojbe bile zadovoljne borbenom učinkovitošću većine pješačkog naoružanja, tenk T-72 i njegove sofisticiranije inačice pokazale su se kao potpuni promašaj, zbog prevelike ranjivosti, nedovoljne pokretljivosti i loše vidljivosti, pa su bili uništavani u velikom broju. Rusi su ih povukli iz borbe i zamijenili manjim brojem starijih tenkova, te nadomjestili s više topničko-raketnog oružja i BMP-a.
Zbog tih okolnosti rat je zašao u “slijepu ulicu”, pa je u kolovozu 1996. konačno potpisan mirovni sporazum između Rusije i čečenskih pobunjenika. S čečenske strane potpisnik je bio Aslan Maskhadov, kasnije predsjednik Čečenije, usko povezan s islamskim krugovima u svijetu. Službeni ruski podaci navode da su ruske oružane snage tijekom Prvog čečenskog rata imale 3927 mrtvih i 17 892 ranjena vojnika, a izgubile su 80 tenkova, 729 oklopnih borbenih vozila, 93 raketna i topnička sustava, 4 borbena zrakoplova i 18 helikoptera (gubici su vjerojatno veći jer su se borbe vodile još nekoliko idućih mjeseci nakon objavljivanja podataka, a isto tako je vjerojatno da su umanjeni u odnosu na stvarne gubitke).

Drugi čečenski rat
U tom sporazumu status Čečenije u Ruskoj Federaciji i dalje nije bio riješen. Naime, čečenski vođe su kraj rata smatrali potvrdom nezavisnosti od Rusije, dok je Rusija tvrdila kako je tim ratom vratila Čečeniju pod središnju vlast. Iz tog nesporazuma počinje kristalizacija dvaju novih procesa:
• Čečenija postaje uporišna točka za širenje islamskog fundamentalizma u Ruskoj Federaciji i
• stvaraju se novi islamski fundamentalistički autoriteti, među kojima najistaknutija mjesta zauzimaju Šamil Basajev i Aslan Mashadov, vođe fundamentalističkog pokreta Vahabi (pokret iz Saudijske Arabije, koji je prerastao u krajnje radikalnu i ortodoksnu ideologiju, zastupajući bespogovorno poštivanje Kurana, te potpuno odbacivanje svih vrijednosti suvremenog društva i tehnoloških inovacija koje čovjeku olakšavaju svakodnevni život).
Ne želeći ponoviti pogreške iz I. čečenskog rata, ruske snage primjenjuju novu taktiku u sukobima u Dagestanu, u kojem su borbe izbile u kolovozu 1999., kad je u zemlju ubačena skupina od oko 2000 islamskih fundamentalista iz Čečenije. No, kako Dagestan nije etnički kompaktan kao Čečenija, fundamentalisti nisu uspjeli osigurati potporu lokalnog stanovništva (Čečena ima samo oko 60 000 na ukupan broj od oko 2 150 000 stanovnika). Žestok odgovor ruskih snaga iznenadio je fundamentaliste, pa su praktično cijelo vrijeme sukoba ruske snage imale inicijativu na terenu, uz snažnu potporu topništva i zrakoplovstva. Akcije nisu bile ograničene samo na područje Dagestana, već su se proširile i na Čečeniju, čime je započeo II. čečenski rat. Taktika Rusa u ovom slučaju je bila bolje koncipirana, tako da su u razmjerno kratkom roku ovladali svim većim gradovima u Čečeniji, uključujući i Grozni, a islamski pobunjenici potisnuti su u nepristupačna područja. Nakon toga, na prostoru Čečenije Rusi drže respektabilne vojno-policijske snage koje bi trebale osigurati mir i nesmetano funkcioniranje državne administracije. Najveća postrojba oružanih snaga koja je razmještena na tom području je 42. motostreljačka divizija čiji udarni dio čine 70. 71. 72. i 291. motostreljačka pukovnija, te 50. samovozna topnička pukovnija, a ukupno brojno stanje divizije je više od 15 000 ljudi. Osim te postrojbe koja je stalno locirana u Čečeniji, za izvođenje borbenih operacija protiv čečenskih pobunjenika formirana je operativno-taktička skupina “Sjeverni Kavkaz” koju čine razni dijelovi i postrojbe ruskih oružanih snaga (uključujući i oko 3000 padobranaca iz sastava zračno desantnih snaga) – ukupno oko 22 000 ljudi.

Pripadnik Unutarnje vojske
Osim postrojbi oružanih snaga, na području Čečenije razmještene su i ostale vojne i paravojne formacije Ruske Federacije, tj. stalno je razmještena ojačana 46. brigada Unutarnje vojske (vojna struktura u sastavu MUP-a Ruske Federacije), čije brojčano stanje je umjesto uobičajenih 3000 ljudi sada dostiglo gotovo 10 000 časnika i vojnika. Od ostalih snaga MUP-a, u Čečeniji je nekoliko desetaka tisuća klasičnih policajaca (praktično u svim većim naseljima postoji policijska postaja), u koje nije uračunato oko 10 000 lokalnih policajaca Čečena koji su lojalni ruskoj vlasti. Od snaga Federalne pogranične službe, formirano je 6 samostalnih odreda i nekoliko mobilnih motoriziranih skupina, ukupne jačine oko 6000 ljudi (od toga samo Itumkalinski pogranični odred broji oko 3000 ljudi). Kao strateška pričuva u stalno povišenoj bojnoj spremnosti je Železnovodska specijalna graničarska pukovnija.
Po grubim procjenama, na teritoriju Čečenije nalazi se oko 80 000 ljudi, pri čemu nisu uračunate specijalne protuterorističke snage iz sastava FSB-a o kojima nema gotovo nikakvih podataka. Pouzdano je samo da su na tom prostoru svojedobno bile angažirane gotovo sve specijalne snage – uz poznate odrede “Alfa” i “Vimpel” (riješili su talačku krizu u moskovskom kazalištu Dubrovka) i manje poznati odredi “Skif”, “Vitezi”, “Vega” i “Fakel”. Isto tako nema nikakvih informacija o angažiranju brigada Specnaza podređenih GRU, osim što se pouzdano zna za njihovu nazočnost i uključenost u borbena djelovanja u Čečeniji.
Sve te snage podržavaju zrakoplovne postrojbe 4. zračne armije čije zapovjedništvo je u Rostovu-na-Donu, te raketne postrojbe 58. armije koje s paljbenih položaja razmještenih u okolici Vladikavkaza (Sjeverna Osetija) raketnim kompleksima zemlja-zemlja Točka-U i Luna-9M gađaju otkrivene baze čečenskih pobunjenika i njihove otporne točke. Sve u svemu, po nekim procjenama na prostoru Sjevernog Kavkaza angažirano je ukupno oko 100 000 ljudi, koliko je svojedobno bilo prilikom sovjetske intervencije u Afganistanu. Vrlo je interesantan i proračun troškova rata u Čečeniji, na kojeg Rusija (zajedno s plaćama i ratnim dodacima za pripadnike oružanih snaga i ostalih vojnih i policijskih formacija u sjevernokavkaskoj regiji) troši više od 260 milijardi rubalja godišnje (otprilike 8,6 milijardi USD).

Razvoj “asimetričnog rata”
Na taj način nije riješen i problem ekspanzije militantnog islamizma, koji je sve aktualniji u Zakavkazju jer u isto vrijeme kad je počela pobuna u Dagestanu, izbija i pobuna islamskih gerilaca u Republici Karačajevo-Čerkezija. Ovaj put i čečenski pobunjenici mijenjaju taktiku, kombinirajući terorističke akcije po cijeloj Rusiji s gerilskim napadima na ruske postrojbe u Sjevernom Kavkazu, kako bi nadoknadili svoju slabost u naoružanju i brojnosti. U tom kontekstu, zadnjih godina izvedeno je nekoliko spektakularnih gerilskih napada manjih ili većih postrojbi čečenskih pobunjenika, koji su pokazali prilične slabosti ruskih snaga na prostoru sjevernog Kavkaza i ustroja državnog aparata. Jedna od prvih takvih akcija bio je prepad Čečena u gradu Argun pred blagdan Dana pobjede 2001. godine (inače Dan pobjede – 9. svibnja je neosporno najvažniji blagdan u Ruskoj Federaciji, kada se organiziraju proslave na svim razinama – od lokalnih, preko gubernijiskih do državne). Akcija je bila pozorno i potpuno konspirativno pripremana duže vremena, tijekom kojeg su čečenski borci na razne načine dolazili u grad, uglavnom pojedinačno ili u manjim skupinama, uklopivši se po vanjskom izgledu i ponašanju među domicilno stanovništvo. U gradu su organizirali ilegalnu logistiku – mjesto boravka i okupljanja, te opskrbu potrebnim oružjem i streljivom. U ponedjeljak 7. svibnja 2001. počeli su akciju izvevši atentat na glavnog ekologa gradske administracije Albeka Čitajeva i njegovog brata i uništivši jedno rusko vojno vozilo koje je prevozilo streljivo. Nakon toga, u samom središtu grada likvidirali su dvojicu ruskih vojnika, što je izazvalo reakciju ruskih snaga, koje su prema središtu krenule s tri BTR-a, ali su pri ulasku u grad sva tri vozila uništena. Ubrzo nakon toga, Rusi su potpuno blokirali grad i počeli napad širih razmjera, a oko 30 čečenskih boraca zabarikadiralo se u jednu peterokatnicu u središtu grada. Na tu zgradu je započeo ruski napad, otežan masom civilnog pučanstva koja se našla u sektoru borbenih djelovanja i zbog toga nije uspio, pa su se Rusi morali povući uz veće gubitke. Borbe su trajale do noći, kad su se čečenski borci uspjeli izvući iz grada. Čečeni su imali tri poginula, dok su ruske snage izgubile sedam oklopnih vozila, a 50 vojnika je poginulo (po priznanju ruskih službenih izvora). Nije naveden broj ranjenih, niti gubici civilnog pučanstva.
Znatno veća operacija izvedena je krajem lipnja, tri godine kasnije, prodorom velike skupine čečenskih pobunjenika (po nekim podacima radilo se o postrojbi veličine 500 ? 1500 boraca) na prostor Dagestana i Ingušetije i njihovim napadom na strukture federalne vlasti i ruske vojne objekte. Ruske snage su bile potpuno nespremne i iznenađene napadom, pa su njihovi ukupni gubici 52 mrtva i više od stotinu ranjenih. Čečenski borci pouzdano su izgubili samo dva čovjeka (iako se jako manipuliralo njihovim gubicima u ruskim medijima, zbog promidžbenih potreba), a uspjeli su prodrijeti u jedno skladište naoružanja i streljiva, te izvući ratni plijen koji se procjenjuje na nekoliko stotina komada streljačkog naoružanja (konkretni podaci nisu objavljeni) i više tisuća komada streljiva (po neslužbenim izvorima radilo se otprilike o 200 000 komada streljiva raznog kalibra). Većina analitičara je bila suglasna kako je napad Čečena bio vrlo pozorno isplaniran, koordiniran i kvalitetno proveden. U napadu su blokirali Nazrani, presjekli sve komunikacije, likvidirali federalne snage koje su pokazale potpunu dezorijentiranost i brzo izvukli veliku količinu ratnog plijena. Potrebno je istaknuti kako je akcija izvedena dok je pozornost cjelokupnog ruskog vojno-političkog establishmenta bila usmjerena na Daleki istok gdje su provođene velike vježbe “Pokretljivost-2004”, na kojima je bio nazočan i ministar obrane Sergej Ivanov. Osim toga, naknadno je utvrđeno da su pobunjenici imali veliku potporu pojedinih policajaca MUP-a Ingušetije. Oni nisu samo davali pobunjenicima nužne informacije o provedbi akcije, nego su u njoj sudjelovali pomažući ih prijevozom u službenim vozilima i prevozeći njihovo naoružanje i opremu. Navodno su i osobno Šamil Basaev i Ali Taziev (vođa operacije) cijelo vrijeme prevoženi u službenom policijskom automobilu sa zatamnjenim staklima (ispravno vjerujući kako policijsko vozilo nitko neće provjeravati), a vozač je bio jedan od policajaca MUP-a Ingušetije. Iz cijelog slučaja može se zaključiti kako je korumpiranost unutar MUP-a Ingušetije poprimila, najblaže rečeno, takve razmjere da lokalnu policiju čini potpuno neučinkovitom i nesposobnom za bilo kakvo suprotstavljanje čečenskim pobunjenicima, a ponajmanje za vođenje ikakvih protuterorističkih operacija.
Ovaj prepad je označio definitivno “prelijevanje” nestabilnosti preko granica Čečenije u sujedne pokrajine, čime se destabilizirao gotovo cijeli ruski Sjeverni Kavkaz. Nakon čečenskog prepada predsjednik Putin je zapovijedio slanje još jedne pukovnije Unutrašnje vojske u Ingušetiju, čime su znatno ojačane ruske postrojbe oko Čečenije. Konkretnije, u susjednim oblastima Ingušetiji, Dagestanu, Sjevernoj Osetiji i Stavropoljskom kraju raspoređene su snage 19. motostreljačke divizije (sa sjedištem u Vladikavkazu); 135. samostalna motostreljačka pukovnija (sa zapovjedništvom u selu Prohladnij blizu Naljčika); 136. samostalna motostreljačka brigada u Bujknaksku; 77. samostalna mornaričko-desantna brigada u Kaspijsku; 205. samostalna motostreljačka brigada i 487. helikopterska pukovnija u Budjonovsku, te 429. samostalna motostreljačka pukovnija i eskadrila borbenih helikoptera Pograničnog odreda FSB u Mozdoku.
S druge strane, pojedine akcije čečenskih pobunjenika nisu ostvarile postavljene ciljeve, a neke su bile čak kontraproduktivne jer su rezultirale općom konsternacijom i nepodijeljenom osudom međunarodne javnosti. Najradikalniji primjer je napad na školu u Beslanu i uzimanje učenika i roditelja za taoce u kolovozu prošle godine. Nastupila je jedna od najozbiljnijih talačkih kriza u suvremenoj ruskoj povijesti, koja je riješena na najgori mogući način – nekontroliranim izbijanjem oružanog sukoba. Naime, po ruskim izvorima (a sukladno snimkama koje su objavljene, može se zaključiti da su te informacije pouzdane), došlo je do slučajne, nekontrolirane detonacije jedne minsko-eksplozivne naprave koju su postavili napadači i lančanog prijenosa eksplozije na drugu minu. Detonacije su srušile krov škole, te izazvale žrtve i paniku među taocima koji su počeli bježati. Otmičari su na njih otvorili paljbu, a tek tada su se umiješale ruske snage sigurnosti koje su očito bile zatečene takvim razvojem događaja i nespremne na adekvatnu reakciju (po riječima zapovjednika operacije Rusi tada još nisu planirali ni pripremali nasilno oslobađanje talaca jer su vođeni intenzivni pregovori s otmičarima za rješavanje krize mirnim putem, a osim toga, još uvijek je bila nejasna situacija jer se nije znao ni približni broj talaca ni otmičara, kao ni njihov raspored i naoružanje). Ruske snage odgovorile su na paljbu kako bi omogućile bijeg talaca, međutim, sve je ispalo prilično nespretno i kaotično s dobro poznatim rezultatima – više od 340 mrtvih (od čega preko 130 djece) i 500 ranjenih talaca. Razumljivo, takve akcije ne mogu izazvati simpatije i potporu nikoga normalnog, a isto tako potpuno degradiraju ideološke i političke ciljeve za koje se pobunjenici bore (jer je nemoguće opravdati razloge za njihovo poduzimanje, ili očekivati bilo kakvo razumijevanje međunarodnih čimbenika i šire javnosti).

Marinko OGOREC