U posljednjih petnaest godina pokazalo se da je najlakši, najbrži i najjeftiniji način prilagodbe nekog projektila novoj namjeni promijeniti njegovu bojnu glavu

Sve bojne glave, bez obzira na njihovu veličinu i masu, projektirane su kako bi zadovoljile namjenu. Druga je stvar što se namjena u kratkom vremenu može drastično promijeniti. Do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća stručnjaci koji su se bavili razvijanjem bojnih glava uglavnom su se držali načela “što jače to bolje”. Naime, u klasičnom vojnom sukobu bojna glava rijetko može biti prejaka. Može biti prevelika ili premasivna, ali prejaka ne. A onda su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća politički odnosi promijenili, a s njima i način uporabe vojnih snaga.

Odjednom su bojne glave imale preveliku snagu i stvarale su previše nenamjerne (kolateralne) štete. To posebno dolazi do izražaja tijekom djelovanja u urbanim područjima, gdje prejake bojne glave uzrokuju neželjene civilne žrtve. Vojske danas od ručnih bombi pa do dalekometnih projektila zemlja-zemlja očekuju točno toliko ubojite moći koja će uništiti cilj i istodobno na minimum smanjiti vjerojatnost kolateralne štete. Povećanje ubojite moći najbolje se postiže povećanjem preciznosti, ali i optimizacijom bojnih glava. Osim toga takva suvremena oružja povećanog učinka, unatoč povećanju nabavne cijene, u konačnici smanjuju troškove ratovanja, a to je privlačno i vojnicima, i političarima.
Stvaranje oružja povećane učinkovitosti nije baš jednostavna zadaća jer se mora usuglasiti više, ponekad i oprečnih zahtjeva. Vojska želi jednostavna oružja koja će po mogućnosti sama otkrivati i napadati ciljeve. Minimum koji se očekuje od takvog oružja je da ima precizan, pouzdan i jednostavan sustav vođenja, ako već ne i samonavođenje. Uz to, poželjno je da sve bude “upakirano” u što manje i lakše oružje. I na kraju, ono najvažnije, cijena mora biti što niža. U posljednjih deset godina vojnici traže i da oružja dobiju pametne bojne glave koje će se prilagođavati cilju.

Kontrolirana fragmentacija
Po načinu “dostave” do cilja i konstrukciji najjednostavnije oružje s bojnom glavom je ručna bomba. Iako njezina preciznost na bojnom polju ovisi ponajprije o kombinaciji snage, smirenosti, obučenosti i sreće vojnika, pokazala se nezamjenjivim oružjem u bliskom ratovanju. Zbog toga se i danas, u vrijeme najnaprednijih oružja s najrazličitijim sustavima vođenja, i dalje radi na razvoju ručnih bombi. Svrha je povećati učinkovitost uz istodobno smanjenje mase i veličine. Tako je 2005. godine švicarska tvrtka Ruag Ammotec započela s testiranjem nove ručne bombe Pearl, prvi put javnosti prikazane na izložbi Eurostatory 2004. Tvrtka očekuje da će Pearl postići bar jednak uspjeh kao njezina ručna bomba HG85 koja je prodana velikom broju vojski, uključujući britansku, nizozemsku, luksemburšku i švicarsku. Modularni dizajn Pearle omogućuje korisniku prilagoditi njezinu razornu moć svojim potrebama. Sferični RDX-TNT eksploziv čini osnovu bombe koja se može povećavati od 49 na 63 milimetra, ovisno koliko se snažna eksplozija želi postići. Umjesto prefragmentirane ovojnice, tijelo granate je napravljeno od kompozitnog materijala unutar kojega se nalazi jedan ili dva reda čeličnih kulica iste veličine (perle). Krajnji korisnik može birati i veličinu kuglica koja seže u rasponu od 1,58 do tri milimetra. Zahvaljujući tome granata Pearl ima za čak 60 posto veću fragmenaciju u odnosu na HG85 iste veličine i mase. To znači da se uz uštedu od 30 posto mase može postići ista učinkovitost kao i kod HG85. Proizvođač tvrdi da neke konfiguracije ručne bombe Pearl mogu probijati čelične ploče (debljine dva milimetra na udaljenosti od pet metara) i zaštitne prsluke napravljene u standardu Stanag 4512. Zahvaljujući uporabi čeličnih kuglica ostvaruje se znatno bolja fragmentacija i ujednačen učinak u svim smjerovima.
Od 2002. godine tvrtka Ruag svim potencijalnim kupcima demonstrira svoju Mortar Anti-Personnel Anti-Materiel (Mapam) tehnologiju koja, po njezinim tvrdnjama, može povećati učinkovitost minobacačkih granata za dva do tri puta.

Činjenica je da ne postoje dvije standardne minobacačke granate koje su u operativnoj uporabi, a koje bi osigurale potpuno istovjetnu fragmentaciju. Kad se tome pridoda još uvijek nedovoljna preciznost minobacačke paljbe, jasno je zašto zapovjednici na terenu još uvijek nevoljko traže minobacačku potporu kad im se čini da je neprijatelj preblizu. Kao i kod ručne bombe Pearl, i Mapam granate rabe matricu od čeličnih kuglica zalivenih smolom. Na taj se način ostvaruje povećanje ubojitosti uz istovremeno povećanje kontrolirane zone dispenziranja. Tako minobacačka granata kalibra 60 mm ima punjenje od više od 2400 čeličnih kuglica, dok ona kalibra 81 mm više od 4800. Tijekom testiranja granate od 60 mm većina kuglica je letjela do visine od metra i na udaljenost od tri metra od središta eksplozije. Tvrtka Raug je razvila i Mapam kasetnu granatu kalibra 120 mm koja ima četiri spremnika opremljena padobranima radi usporenja leta. Svaki spremnik ima blizinski upaljač koji aktivira eksplozivno punjenje prije udara o zemlju. Zona djelovanja usmjerena je prema dolje, što bitno povećava učinkovitost protiv vojnika u zaklonima. Spremnik za neutraliziranje ljudstva sadrži 3300 čeličnih kuglica promjera četiri milimetra, dok spremnik za uništavanje čvrstih ciljeva ima oko 425 čeličnih kuglica promjera osam mm. Mapam kasetna granata može se prilagoditi isključivo za neutraliziranje ljudstva, uništavanje čvrstih ciljeva ili kao kombinacija ta dva načina djelovanja.

Raug tvrdi da 60 mm Mapam minobacačka granata ima tri puta veći učinak nego konvencinalna rasprskavajuća granata, dok je ona od 81 mm dva puta učinkovitija u odnosu na konvencionalnu granatu. Zahvaljujući kasetnoj konstrukciji Mapam minobacačka granata kalibra 120 mm morala bi biti bar 2,5 puta učinkovitija od klasične granate istog kalibra. Na osnovi Ruagove Mapam tehnologije razvijena je XM1046 minobacačka granata kalibra 60 mm za američku vojsku. U planu je razvijanje i granate kalibra 81 mm.

Nakon početnih iskustava u Iraku, američka vojska naručila je ubrzani razvoj specijalnog tenkovskog streljiva prilagođenog ratovanju u urbanom okruženju. Jedan od rezultata tih napora je tenkovska kartečna granata M1028 tvrtke General Dynamics Ordnance and Tactical Systems. Ova je granata namijenjena tenkovima M1A1/M1A2 Abrams američke kopnene vojske i marinaca, a u operativnu je uporabu ušla već 2005. godine. Ovako brz ulazak u operativnu uporabu bio je moguć jer je američka vojska još 1999. zatražila za svoje snage u Južnoj Koreji posebnu tenkovsku granatu namijenjenu neutralizaciji vojnika, a koja bi se mogla rabiti i za neutralizaciju operatera protuoklopnih vođenih sustava. Početni su zahtjevi bili da kartečna granata ima minimalni domet od 200 do 500 metara, a optimalni do 700 m. Tražilo se i da se jednom granatom može onesposobiti pola ili više vojnika desetine, a s dvije granate pola ili više ljudi voda od 30 ljudi. Granata je napunjena s oko 1100 volframovih kuglica, pa se može rabiti i protiv vojnika u objektima od građe manje čvrstoće i neoklopljenih vozila. Osim zbog svoje čvrstoće, volframove se kuglice rabe i zbog toga, a to ne gube brzinu što dodatno povećava zonu djelovanja. Prije dolaska M1028 kartečne granate posade tenkova su rabile kumulativnu protutenkovsku granatu M830A1 koja je imala znatno manju učinkovitost protiv ljudstva, ali i veći rizik od neželjene kolateralne štete.

Granata M1028 je 2004. uvrštena u deset najvažnijih novih oružja američke kopnene vojske. Tvrtka Alliant Techsystems je u lipnju 2005. objavila kraj razvoja kartečne granate XM1040 kalibra 105 mm namijenjene uporabi sa Stryker Mobile Gun System oklopnih vozila. Ugovor za razvoj XM1040 granate dodijeljen je sredinom 2003., a obuhvaćao je proizvodnju 100 komada namijenjenih testiranju. Nakon uspješnog završetka razvoja započela je maloserijska proizvodnja prvih 1100 M1040 granata.

Kinetička energija
Compact Kinetic Energy Missile (CKem) tvrtke Lockheed Martin razvijan je unutar Line of Sight Anti-Tank (Losat) projekta američke vojske. Svrha je projekta bila je osigurati protutenkovsko oružje koje će moći uništiti sve postojeće i buduće tenkove, a istodobno biti dovoljno malo da se njime može opremiti pet lakih pješačkih divizija. Projekt Losat ukinut je onog trenutka kad je postalo jasno kako će se zbog novih političkih odnosa razvoj tenkova bitno usporiti (da ne kažemo zaustaviti). Međutim, ostala je tehnologija koja je dosegle tolik stupanj razvoja da je Lockheed Martinu omogućila razvoj novog CKem projektila dužine 1,52 metra i mase 45 kilograma, za razliku od izvornog Losatovog projektila koji je trebao imati 2,74 metara i masu od 79 kilograma. Maksimalna brzina mu je šest Macha i domet osam kilometara. Ponajprije zahvaljujući tako velikoj brzini CKem ostvaruje udarnu snagu od 35 megadžula na krajnjem dometu. Za usporedbu navedimo da potkalibarni projektil koji se ispaljuje iz tenkovskog topa kalibra 120 mm pri udaru u cilj oslobađa snagu od oko osam megadžula. Osim što može uništiti bilo koji tenk trenutačno u operativnoj uporabi, CKem je prebrz i za sve postojeće aktivne sustave obrane jer im ne pruža dovoljno vremena za reakciju od trenutka otkrivanja do trenutka udara u cilj.

Kako bi pokazao da se CKem projektil može uspješno uporabiti i za uništavanje drugih ciljeva Lockheed Martin je potkraj rujna 2006. objavio da su na poligonu zrakoplovne baze Eglin uspješno obavljeni testovi rušenja zgrada od armiranog betona. Nakon toga CKem je bez problema uništio oklopna vozila zaštićena reaktivnim oklopom. Osim velike učinkovitosti, velika prednost CKem projektila je i što je dovoljno mali i lagan da se njegov lanser može postaviti i na lako terensko vozilo kao što je Hummer. Za naoružavanje američkih lakih brigada predložen je razvoj lansera za oklopna vozila na kotačima Stryker Anti-tank Guided Missile (ATGM) koja su trenutačno naoružana protutenkovskim vođenim projektilima TOW. Najnapredniji prijedlog je postavljanje CKem projektila na robotizirano vozilo Mule.

Kad smo kod sustava TOW (Tube launched, Optically tracked, Wire guided), koji je u operativnoj uporabi već 35 godina, njegovo stalno moderniziranje i dalje ga čini učinkovitim. Posebno je važno da su se modernizacije uglavnom odnosile na bojne glave koje su se prilagođavale novim potrebama. Tako je razvijen TOW Bunker Buster, koji je opremljen posebnom bojnom glavom za probijanje zidova od armiranog betona. Kao i sve prijašnje bojne glave sustava TOW, i ova je proizvod tvrtke Aerojet. TOW Bunker Buster u naoružanju je Stryker Anti-tank Guided Missile borbenih vozila na kotačima.

Još jedan originalni protuoklopni vođeni sustav, koji je naknadno prilagođen i drugim potrebama je Hellfire. Hellfire je izvorno razvijen kako bi jurišnom helikopteru AH-64 Apache osigurao uništavanje sovjetskih tenkova. Nakon što je nestala sovjetska prijetnja, a pojavile se nove potrebe, tvrtka Lockheed Martin je razvila nove inačice Hellfirea. Najnoviji je Hellfire II AGM-114N s termobaričkom bojnom glavom Metal Augmented Charge (Mac). Mac bojna glava razvijena je kao odgovor na hitni zahtjev američkog marinskog korpusa iz 2002. godine koji je trebao oružje kojim bi uništavao zgrade s više prostorija ili slične ciljeve. Kao osnova uzet je projektil AGM-114M kojemu je dodan raketni motor s projektila AGM-114K i dodana potpuno nova bojna glava mase 3,63 kilograma. Od 2003., kad je marinski korpus dobio prvih 61 AGM-114N naručeno je više od 1000 tih vođenih projektila.

Posredna paljba
Potkraj 2006. britanska vojska dobila je prve od 50 000 naručenih granata Improved Ammunition koje je godinu dana prije naručila od tvrtke BAE Systems. Vrijednost posla je 17 milijuna britanskih funti. Nove razorne granate omogućit će veću ubojitu moć, uz znatno veću sigurnost skladištenja i uporabe (zahvaljujući uporabi nove vrste eksploziva). Po tvrdnjama BAE Systemsa, granata Improved Ammunition je 20 posto učinkovitija od sličnih granata koje će zamijeniti. Isporuka 50 000 naručenih granata trajat će tri godine, ali se očekuju i daljnje narudžbe koje bi mogle potrajati čak dvanaest godina. Osnovno oružje za koje je nova granata namijenjena je BAE Systems Land Systems Light Gun kalibra 105 mm, koje je osnovno topničko oruđe britanskih snaga u Iraku i Afganistanu.

Samovozni višecijevni lanser raketa MLRS (Multiple Launch Rocket System) dokazao je svoju učinkovitost tijekom borbi za oslobođenje Kuvajta (1991.) i u okupaciji Iraka (2003.). U međuvremenu je prilagođen za obavljanje znatno šireg spektra zadaća nego što je bilo prvobitne namjene pokrivanja velikih područja. Kako gustoća paljbe više “nije u modi”, krenulo se u razvoj dalekometnih projektila povećane preciznosti. Zbog toga je 4. studenog 1998. američko ministarstvo obrane, koje je zastupalo i francusko, njemačko, talijansko i britansko ministarstvo obrane, s tvrtkom Lockheed Martin potpisalo ugovor za razvoj Guided Multiple Launch Rocket System (GMLRS) M30 projektila. Opremljen GPS/inercijalnim sustavom navođenja GMLRS na udaljenosti od 70 km može pogoditi krug u promjeru od samo pet metara oko cilja. Njegova bojna glava nosi kasetno punjenje od 404 M77 Dual Purpose Improved Conventional Munition bombica. U listopadu 2003. Lockheed Martin je dobio ugovor vrijedan 119 milijuna američkih dolara za razvoj XM31 GMLRS Unitary projektila opremljenog razornom bojnom glavom mase 89 kilograma, koju je razvila tvrtka General Dynamics Ordnance and Tactical Systems. Ta bojna glava ima upaljač s tri moda rada koji omogućava njezino detoniranje u zraku, u trenutku udara u cilj i odgođeno. Na taj način je dobivena prilagodljiva bojna glava za uništavanje širokog spektra ciljeva.

Nakon dovršetka razvoja američka kopnena vojska naručila je 1917 projektila M30 i 489 Unitary Urgent Materiel Relase (UMR) projektila. Namjena Unitary UMR projektila bila je da se u što kraćem roku isporuče Aviation & Missile Commandu američke kopnene vojske koja ih je odmah dostavila američkim snagama u Iraku. Unitary UMR projektil opremljen je upaljačem s dvostrukom mogućnošću djelovanja ? kontaktnom i s odgodom djelovanja. Prva 72 projektila isporučena su u lipnju 2005. Već u rujnu iste godine prvih 14 lansirano je na ciljeve u zapadnoj iračkoj regiji Tal Afar tijekom potpore operaciji Restoring Rights. Osam GMLRS UMR projektila uništilo je dva položaja pobunjenika udaljena više od 50 kilometara. Idućeg dana šest projektila uništilo je most Mish’al onemogućivši izvlačenje pobunjenika preko njega. Već to djelovanje dokazalo je preciznost i učinkovitost Unitary UMR projektila.

Ali tu razvoj nije stao. Početkom 2005. tvrtka Lockheed Martin je dobila ugovor vrijedan 12,5 milijuna američkih dolara za daljni razvoj GMLRS Unitary projektila, a u lipnju 2006. ugovor za modifikaciju M30 projektila kako bi ih se moglo opremiti bojnom glavom Unitary UMR. Isporuka tih projektila započela je potkraj prošle godine. Britanska je vojska postala prvi strani kupac GMLRS-a kad je sredinom 2005. za 55 milijuna američkih dolara naručila projektile M30, da bi naknadno promijenila narudžbu tražeći da ih se opremi jednodjelnim bojnim glavama Unitary UMR. Jedan od razloga što su se Britanci odlučili za jednodijelnu bojnu glavu je i činjenica da zbog zatajenja kasetnih bombi one ostaju opasnost i nakon okončanja borbi. Uporabom jednodijelne bojne glave ta se opasnost u potpunosti eliminira. Uz to, novi projektil britanskoj vojsci omogućava znatno povećanje dometa i preciznosti njihovih MLRS-a. Njihove procjene govore da će uporabom GMLRS-a za čak 80 posto smanjiti potrošnju raketa po cilju.

U nastojanju kako svoj proizvod što više prilagodi potrebama kupaca, tvrtka Lockheed Martin je u lipnju 2006. obavila prvi test GMLRS projektila opremljenog bojnom glavom Enhanced Blast Warhed (EBW) koja bi trebala donijeti znatno povećanje učinkovitosti protiv ciljeva u urbanim područjima. Glavna namjena EBW bojne glave je uporaba protiv ciljeva u urbanom području. Za potrebe europskih korisnika GMLRS projektila tvrtka MBDA, u suradnji s Aerojetom, predložila je razvoj inačice s bojnom glavom Bang, koju već rabi francuska vojska. Bojna glava Bang također je opremljena upaljačem s tri moda rada. Prvo lansiranje projektila s Bang bojnom glavom obavljeno je 21. lipnja 2005. na poligonu White Stand unutar programa GMLRS Extended Range Technology Demonstrator Programe (TDP). MBDA je u travnju 2004. od britanskog ministarstva obrane dobila ugovor za razvoj TDP-a.

U rujnu 2006. američka je Vlada od Kongresa zatražila odobrenje prodaje 20 HIMARS-a Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Odobrenje je dobiveno u rujnu iste godine. Ugovor obuhvaća prodaju nevođenih raketa i projektila M31 (130 komada) te obuku posada i održavanje, a vrijedan je 752 milijuna dolara.

Tvrtka Locheed Martin proizvodi i Army Tactical Missile Stystem (Atacms) projektil. Atacms Block 1A Quick Reaction Unitary (QRU) projektil može pogoditi cilj na udaljenosti od 270 kilometara. Testiranje prvog prototipa M48 ATACMS Block 1A Quick Reaction Unitary obavljeno je u travnju 2001. U prvim danima operacije Iraqi Freedom lansirano je 13 tih projektila prema zapovjednim centrima iračke vojske. Razvijena je i jednodijelna bojna glava koja omogućava povećanje dometa ATACMS projektila. Kao osnova za razvoj poslužila je bojna glava (mase 213 kilograma) i upaljač koji se rabe na Boeingovom projektilu zrak-zemlja AGM-84 Harpoon Stand-Off Land Attack Missile. U lipnju 2006. Lockheed Martin je dobio ugovor vrijedan 36 milijuna američkih dolara za razvoj i testiranja Atacms Unitary Product Improvement projektila. Ispitno lansiranje prvog planirano je za siječanj 2008. Product Improvement Program ponajviše je koncentriran na višenamjenski sustav upaljača i bojne glave koji omogućava njezinu detonaciju prije udara u cilj, tijekom udara ili nakon njega, slično kao kod projektila GMLRS Unitary Rocket. Na taj način će se znatno povećati uporabljivost Atacms projektila protiv “mekanih” i “tvrdih” ciljeva.

Siniša RADAKOVIĆ