Desetodnevna obuka iz alpinizma pripadnika hrvatskih i slovenskih oružanih snaga provedena je tijekom svibnja. Bio je to ujedno i početak suradnje OSRH i NATO-ova Centra izvrsnosti za planinsko ratovanje koji je smješten u Republici Sloveniji. Cilj obuke bio je proširenje vojne suradnje te razmjena iskustava iz područja planinskog ratovanja s naglaskom na ”rad na stijeni“ te zajedničkog taktičkog uvježbavanja malih postrojbi u planinskom okružju…

Međunarodna Združena napredna obuka alpinizma hrvatskih i slovenskih oružanih snaga održana je tijekom svibnja. Početak je to suradnje OSRH i NATO-ova Centra izvrsnosti za planinsko ratovanje koji je smješten u Republici Sloveniji.
Desetodnevna obuka  provodila se na širem području vojarne ”Drgomalj“ i grada Delnica, području vojarne ”Josip Jović“ u Udbini, lokacijama Nacionalnog parka Paklenica,  vojarni ”Knez Trpimir“ u Divuljama i šireg područja Splita. Cilj obuke bio je proširenje vojne suradnje te razmjena iskustava iz područja planinskog ratovanja s naglaskom na ”rad na stijeni“ te zajedničkog taktičkog uvježbavanja malih postrojbi u planinskom okružju.
Svih šesnaest polaznika bili su pripadnici Zapovjedništva specijalnih snaga dok su instruktorski timovi bili sastavljeni od četiriju pripadnika Komando satnije ZSS-a te četiriju pripadnika OS-a Slovenije koji su instruktori u NATO-ovu Centru izvrsnosti za planinsko ratovanje (NATO MW CoE – NATO Mountain Warfare Centre of Excellence) te pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane. Čelnik mobilnog tima za obuku MW COE bio je pukovnik Dražen Komadina, načelnik Odjela za obuku i edukaciju u NATO-ovu Centru izvrsnosti za planinsko ratovanje  u Poljču. Zapovjednik Zapovjedništva specijalnih snaga brigadir Perica Turalija i direktor Centra brigadir Boštjan Blaznik uručili su na završnoj ceremoniji službene certifikate polaznicima.

Hrvatska sudjeluje u NATO-ovu Centru izvrsnosti za planinsko ratovanje od njegove uspostave, 2015. godine, uz Njemačku, Italiju, Austriju i Sloveniju, kao zemlju domaćina.  Republika je Hrvatska pristupila Multinacionalnom centru izvrsnosti za planinsko ratovanje u ožujku 2014. koje je zamišljeno kao centar za obuku, prije svega specijalnih snaga, ali i drugih sastavnica kopnene vojske u okružju i potrebnim vještinama za planinsko ratovanje. Potencijal Centra u razvoju potrebnih sposobnosti specijalnih snaga prepoznao je i NATO pa je u ožujku 2015. godine, Centar postao NATO-ov Centar izvrsnosti za planinsko ratovanje. U Washingtonu je potpisan Sporazum o razumijevanju Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (ACT) i četiriju NATO-ovih članica, Slovenije, Italije, Hrvatske i Njemačke. Na temelju potpisanog sporazuma Slovenija ima status vodeće nacije (Framework Nation), dok su Hrvatska i druge zemlje u statusu nacija sponzora (Sponsoring nations) te preko svojeg predstavnika u Upravnom odboru bojnika Josipa Brnjaka suodlučuju o radu Centra. Republika Slovenija snosi većinu troškova za funkcioniranje Centra, računajući i veći dio potrebne opreme za obuku te većinu stožernog osoblja, a Centar je otvoren i za sve partnerske zemlje. Ove je godine Centru pristupila i Rumunjska, a do kraja godine očekuje se pristupanje Poljske. U radu Centra Hrvatska popunjava poziciju načelnika Odjela za obuku i edukaciju.
Brigadir Boštjan Blaznik najavio je organizaciju seminara u Republici Sloveniji na temu ”Kretanje na planinskom terenu, ispitivanje opreme i tehničkih rješenja pod povećanim opterećenjem“ te istaknuo da na seminaru očekuje i pripadnike iz OSRH.

Iskustva s provedene obuke s nama je podijelio jedan od četiriju gostiju instruktora stožerni narednik Rudi Komac, pripadnik slovenskih Oružanih snaga, dočasnik za edukaciju iz NATO-ova Centra izvrsnosti za planinsko ratovanje.
Što biste izdvojili kao najzahtjevnije iz provedene obuke?
Spašavanje s nosilima unesrećenog preko ruba, spašavanje iz špilje duboke 30 m uz pomoć žičara i švicarskog škripca, različite tehnike spašavanja osoba koje se ne mogu penjati i sl.
Koliko je obuka bila realna?
Obuka je bila dosta realna, intenzivna i zahtjevna. Sudionici su također penjali vrlo zahtjevne smjerove. Primjerice, teren u Golubinjaku i u Paklenici bio je težine IV-V po UIAA skali, a teren u Omišu čak V-VI.
Možete li nam pojasniti što je to UIAA?
To je međunarodna alpinistička organizacija, kratica dolazi od francuskih riječi Union Internationale des Associations d’Alpinisme. UIAA skala jedan je od standarda za mjerenje težine penjačkog smjera na stijeni..
Koji je najveći uspon koji ste svladavali prema toj skali?
Najteži je teren bio VI. Mogu ustvrditi da je okruženje u kojem smo radili doista bilo vrlo blizu realnom.
Radili ste na mnogo različitih lokacija. Što ste sve imali priliku na njima uvježbavati?
Na Paklenici smo imali smo priliku raditi na teškim smjerovima koji su dobri za trening. Svladavali smo pravce čak i po 300 m. Rad na različitim lokacijama omogućio nam je kontakt s različitim tipovima stijena: oštre, glatke, skliske. U Omišu smo imali priliku uvježbati tehniku rada s nogama. Ondje smo se penjali uz pomoć penjačkih tehnika uz ponekad manje od triju oslonaca što je temelj klasičnog penjanja.To je doista bio pravi izazov.
Što biste izdvojili kao najveće iskustvo?
Bio sam impresioniran učinkom pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga. Imali smo isti učinak iako su oni koristili puno manje opreme što je danas trend u alpinizmu. No ipak kao najveće iskustvo istaknuo bih stvaranje jednog čvršćeg i prisnijeg odnosa s vašim pripadnicima. Naime, u alpinizmu postoji velika ovisnost članova jednih o drugima tako da provedba obuke u tako realnim uvjetima stvara posebne veze.

Marko Škovrlj, Fotoarhiva ZSS-a