Činjenica da su se razarači klase Arleigh Burke pokazali dobrima u eksploataciji i da im je nabavna cijena tri puta niža od razarača klase Zumwalt mogla bi u okolnostima gospodarske krize postati presudna

U svjetlu promjene scenarija djelovanja, koje se više ne događa na oceanskim prostranstvima gdjesu najveća opasnost sovjetski protubrodski vođeni projektili, već u nesigurnim priobalnim vodama, američka ratna mornarica želi nove razarače, koji će biti prilagođeni novim prijetnjama. Prva od tih novih prijetnji jesu balistički projektili malog i srednjeg dometa, koji nisu izravna prijetnja samim brodovima već snagama na kopnu, ali i stanovništvu. Zbog toga je mogućnost protubalističkog djelovanja (balistic missile defence – BMD) izbila na vrh liste “želja”. Uz BMD se kao važna mogućnost djelovanja spominje i protuzračna obrana na većim udaljenostima (anti-air warfare – AAW), čiji bi “kišobran” pokrivao udaljenosti i do nekoliko stotina kilometara. Treće važno područje djelovanja jest protupodmornička borba u dubokim vodama (anti-submarine warfare – ASW).

Američka ratna mornarica priznaje i da su razarači klase Zumwalt dobro opremljeni za pružanje paljbene potpore snagama na kopnu (naval surface fire support – NSFS) te djelovanju u priobalnim vodama. No, nisu dobro opremljeni za zadaću koja nije postojala u trenutku njihova projektiranja i razvoja – uništavanje balističkih projektila. Osim toga, ograničene su i njihove mogućnosti djelovanja protiv ciljeva u zraku na velikim udaljenostima, te protupodmornička borba u dubokim vodama. Uz ostale nedostatke, mornarica kao najveći ističe što razarači klase Zumwalt ne mogu rabiti protuzračne vođene projektile Standard Missile 2 (SM-2) pa zbog toga ne mogu sudjelovati u uništavanju balističkih projektila i pružati protuzračnu obranu na velikim udaljenostima.

.
S druge strane, iako znatno stariji, razarači klase Arleigh Burke (zahvaljujući borbenom sustavu AEGIS) mogu obavljati BMD zadaće te pružati protuzračnu zaštitu na velikim udaljenostima. Povrh toga imaju i pramčani sonar koji je optimiziran za protupodmornička djelovanja u dubokim vodama. Doduše, postoji mogućnost i da se razarači klase Zumwalt naknadno prilagode izvođenju zadaća protubalističke obrane, protuzračne obrane na velikim udaljenostima i protupodmorničke borbe u dubokim vodama, ali to bi iziskivalo nova, vrlo velika novčana ulaganja. Pritom se ne bi dobili bitno bolji rezultati od onih koje već sada imaju razarači klase Arleigh Burke.

Proračunski neutralan
Iako vrh američke ratne mornarice tvrdi da cijena nije utjecala na donošenje njihovih odluka o odustajanju od daljnje gradnje razarača klase Zumwalt te nastavka gradnje razarača klase Arleigh Burke, više je nego očito da to baš i nije tako. Prijedlog američke ratne mornarice da umjesto razarača klase Zumwalt radije nastavi gradnju razarača klase Arleigh Burke u osnovi je proračunski neutralan. Ipak se spominje činjenica da su dobro upoznati s troškovima gradnje i operativne uporabe razarača DDG-51, za razliku od istih troškova kod razarača DDG-1000. Kako do sada nijedan razarač klase Zumwalt nije ni porinut, a kamoli da bi ušao u operativnu uporabu, ostaje otvoreno pitanje skrivenih troškova dovršetka razvoja i prave cijene gradnje. Zbog toga je odabir nastavka gradnje razarača klase Arleigh Burke i sa stajališta novca daleko manje rizičan jer u njemu nema skrivenih zamki povećanja troškova gradnje i operativne uporabe.

Snažan argument ratne mornarice u korist nastavka gradnje razarača klase Arleigh Burke jest činjenica da treba veće kapacitete (veći broj) površinske flote kako bi mogla zadovoljiti povećane zahtjeve regionalnih zapovjednika za prisutnost ratnih brodova u njihovoj zoni odgovornosti. S obzirom na to da je i najnapredniji razarač klase Arleigh Burke znatno jeftiniji od razarača klase Zumwalt, pa kad se to rasporedi na dugoročna proračunska sredstva namijenjena gradnji razarača, ratna mornarica bi mogla izgraditi znatno više razarača DDG-51 nego DDG-1000. Zapravo, mnogi neovisni stručnjaci tvrde da proračuni što ih je američka ratna mornarica do sada davala u vezi sa cijenom gradnje i uvođenjem u operativnu uporabu razarača klase Zumwalt jesu bitno manji nego što su pravi iznosi. Tako je Congressional Budget Office (CBO) dao procjenu da će krajnja cijena razarača klase Zumwalt biti čak 55 posto veća nego što je tvrdila ratna mornarica. Ako su ta i slične tvrdnje barem približno točne, onda će razlika u broju izgrađenih DDG-51 i DDG-1000 s istom količinom novca samo dodatno rasti.

U obzir se mora uzeti i utjecaj razvoja nove klase krstarica, koji je javnosti poznat kao CG(X) program. Američka ratna mornarica prvobitno je planirala da kao osnovu za CG(X) iskoristi trup razarača klase Zumwalt. Prijašnjih je godina čak tvrdila da je mogućnost uporabe trupa klase Zumwalt za CG(X) krstarice razlog zbog čega forsira nastavak razvoja i početak gradnje DDG-1000 razarača. Međutim, više nije potpuno jasno da li mornarica i nadalje namjerava temeljiti formu trupa CG(X) krstarica na trupu razarača klase Zumwalt. Tako je prošle godine američko ministarstvo obrane obavijestilo Kongres da trup razarača klase Zumwalt nije dovoljno velik za prihvat velikog radarskog sustava, koji se namjerava ugraditi na CG(X) krstarice. Osim toga Zumwaltov trup vjerojatno neće biti ni dovoljno velik da primi nuklearni pogon koji se bazira na pogonu razvijenom za nosače zrakoplova klase Ford, barem ne bez znatnih povećanja i izmjena. Ponovna uporaba nuklearnog pogona na američkim krstaricama velika je promjena u odnosu na dosadašnju politiku isključive uporabe plinskih turbina. Kako nuklearni pogon ima utjecajne pobornike u Kongresu, američka je ratna mornarica već napravila studiju CG(X) Analysis of Alternatives (AOA). Studija je pokazala da bi “uguravanje” nuklearnog pogona u trup klase Zumwlat značajno povećalo troškove razvoja CG(X) krstarica jer postoje samo dvije opcije, ili opsežna modifikacija nukelarnog pogona ili projektiranje i razvoj potpuno novog nuklearnog postrojenja.

CG(X)-ovo kašnjenje

Kašnjenjenje u razvoju CG(X) krstarica možda je dodatni razlog za odluku o nastavku gradnje razarača klase Arleigh Burke na uštrb razarača klase Zumwalt. Prvobitni su planovi predviđali početak gradnje prve CG(X) krstarice već u proračunskoj godini 2011. (FY11). Zbog toga je američka ratna mornarica vjerovala da može dopustiti sebi gradnju prva dva razarača klase Zumwalt tijekom FY09 i FY10, prije nego što prijeđe na gradnju prve CG(X) krstarice u FY11, čak iako je znala da dva Zumwalta neće biti optimizirani za izvršavanje novih prioritetnih zadaća. Osim toga, proračuni su pokazivali da bi troškovi obnavljanja gradnje razarača klase Arleigh Burke bili preveliki, posebno ako bi se obnova gradnje obavila samo zbog dva ili najviše tri broda prije nego što se pokrene gradnja CG(X) krstarica.

Za razliku od prvobitnih tvrdnji iz vrha američke ratne mornarice (i to počevši od 2002. pa do početka 2008.) da će razarači klase Zumwalt imati mogućnosti protuzračnog djelovanja na velikim udaljenostima, sada se tvrdi da je to upitno. Naime, prvobitno su se u svim podacima redovito pojavljivali i SM-2 protuzračni vođeni projektili, čija je uporaba s klase Zumwalt sada upitna. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, čak su 2006. godine primijenili oznaku DD(X) u DDG-1000. Iako se na prvi pogled radi samo o zamjeni X-a u G, ta je promjena bila znatno veća. Naime, američka ratna mornarica slovo G u oznakama svojih površinskih ratnih brodova rabi samo za brodove koji su sposobni za protuzračnu obranu na velikim udaljenostima. Brodovi opremljeni protuzračnim raketnim sustavima malog i srednjeg dometa (point-defence system), kao što su bili razarači klase Spruance (DD-963), redovito se označavaju samo kao DD.

Tek je nedavno američka ratna mornarica objasnila da DDG-1000 neće moći rabiti projektile SM-2 zbog toga jer nije dovršena njihova integracija s brodskim borbenim sustavom. Naravno, to je odmah potaknulo neke pobornike gradnje razarača klase Zumwalt da optuže mornaricu za dvostruka mjerila. Naime, niti razarači klase Arleigh Burke trenutno nemaju do kraja razvijene mogućnosti uništavanja balističkih projektila, jer još uvijek nije dovršen cijeli proces integracije projektila SM-3 i AEGIS borbenog sustava. Zbog toga 15 razarača klase Arleigh Burke, koji trenutno imaju AEIGS BMD sustav, imaju ograničene mogućnosti djelovanja protiv balističkih projektila malog i srednjeg dometa. S druge strane, proces modernizacije i nadogradnje AEIGS BMD sustava na razaračima klase Arleigh Burke odvija se uglavnom po planu, i uglavnom je prošao kritične točke razvoja. To se nikako ne može reći za borbeni sustav razarača klase Zumwalt koji je tek u fazi testiranja i tek se mora vidjeti kakve će sve probleme imati tijekom uvođenja prvog razarača u operativnu uporabu.

I dok je očigledno da razarači klase Zumwalt ne bi (ako bi uopće) donijeli poboljšanje u mogućnostima djelovanja protiv balističkih problema, prekid njihove gradnje ipak će otvoriti procjep u mornaričkim mogućnostima pružanja topničke potpore snagama na kopnu. Bit će zanimljivo vidjeti kako će američka ratna mornarica nadomjestiti gubitak tih mogućnosti koje su već uklopljene u buduće scenarije pomorskih i pomorsko-zračnih desantnih operacija, te scenarije potpore snagama koje se ne nalaze neposredno na obali. Iako gubitak mogućnosti paljbene potpore snagama na kopnu ne utječe bitno na mogućnosti djelovanja ratne mornarice, ozbiljno ugrožava mogućnosti djelovanja američkog mornaričkog korpusa. Zbog toga su marinci početkom rujna prošle godine zatražili izradu AOA namijenjenog rješenju problema paljbene potpore snagama na kopnu. To je potaknulo američku ratnu mornaricu da na samom kraju prošle godine predloži rješenja problema nedostatne paljbene potpore kombinacijom raznih programa, uključujući programe koji će zamijeniti Extended-Range Guided Munition (ERGM) – precizno navođenog projektila s raketnim pogonom, koji se ispaljuje/lansira iz topa kalibra 127 mm, kakvim su naoružani AEGIS krstarice i razarači. Projektil dužine 1,55 mm i mase 50 kg trebao je imati maksimalni domet od 110 kilometara. Kako bi se postigao tako velik domet, ERGM je trebao rabiti raketni motor. Za navođenje na cilj rabio bi kombinaciju inercijskog i satelitskog (GPS) navođenja, koja bi mu osiguravala CEP od 20 metara. Program razvoja obustavljen je u ožujku prošle godine. Ništa bolje nije prošao ni Ballistic Trajectory Extended Range Munition (BTERM) tvrtke Alliant Techsystems, također namijenjen ispaljivanju/lansiranju iz topova kalibra 127 mm. Njegov je razvoj obustavljen nakon neuspješnih testiranja raketnog motora 2006. godine.

Jedno je od rješenja da se Littoral Combat Ships (LCS) naoružaju vođenim projektilima Non-Line of Sight – Launch System (NLOS -LS). NLOS-LS je precizni napadni sustav velikog dometa, kojim će se opremati topničke postrojbe američke kopnene vojske (US Army) i brodovi tipa LCS. Riječ je o modularnom samodostatnom sustavu, koji ne ovisi o platformi s koje se ispaljuje. Konstruiran je tako da bude kompatibilan s današnjim, ali i budućim sustavima za upravljanje paljbom. Sustav NLOS-LS sastoji se od kontejnerske lansirne jedinice i preciznog streljiva odnosno projektila. Prema planu razvoja, NLOS-LS bi trebao biti na raspolaganju 2011. godine. Maksimalni domet trebao bi mu biti 70 kilometara. Trenutačni plan predviđa nabavu više od 25 000 projektila, koji mogu gađati pokretne i nepokretne ciljeve, na vodi i na kopnu.

Naravno, jedno je od rješenja problema paljbene potpore da se sadašnji topovi na razaračima klase Arleigh Burke zamijene topovima Advanced Gun Systems (AGS), koji su originalno razvijeni za razarače klase Zumwalt. Međutim, kao nerješiv problem pojavila se veličina AGS topničkih sustava. Da bi se AGS ugradio na razarače klase Arleigh Burke bez produžavanja trupa (pramčanog dijela), trebali bi se ukloniti pramčani okomiti lanseri projektila, što bi značilo smanjenje borbenog arsenala za čak 32 projektila. Osim toga, kapacitet spremnika streljiva za AGS topničke sustave na razaračima Arleigh Burke bio bi samo 100 do najviše 120 Long-Range Land-Attack Projectile (LRLAP), za razliku od 300 projektila, koliko ih stane u svaki spremnik dva AGS sustava na razaračima klase Zumwalt. Smanjenje arsenala za 32 projektila ne dolazi u obzir jer se tada uklanjaju sve prednosti razarača klase Arleigh Burke nad razaračima klase Zumwalt. Isto tako produženje pramčanog dijela broda bitno bi povisilo cijenu operativne uporabe. U obzir ne dolazi ni mogućnost projektiranja nove, bitno duže podinačice klase Arleigh Burke, jer bi prvi produženi razarači počeli ulaziti u operativnu uporabu zajedno sa CG(X) krstaricama.

Zbog toga su CBO i Center for Strategic and Budgetary Assessments (CSBA) predložili gradnju inačice desantnih brodova klase San Antonio (LPD-17), naoružanih AGS topničkim sustavima. Takvi bi brodovi nosili dva AGS-a, svaki s povećanim spremnikom streljiva. Topove bi smjestili na glavnu palubu, a velike magazine u brodski hangar. Međutim, uporaba AGS topničkog sustava bitno bi smanjila, ili čak eliminirala, mogućnost nošenja zrakoplovne skupine te prijevoz trupa i opreme. Drugi je prijedlog da se budući desantni brodovi klase America (LHA-6) prilagode smještaju do četiri AGS topnička sustava. Prilagođavanje bi se obavilo produživanjem trupa.
Pobornici gradnje razarača klase Zumwalt tvrde da su sve to tek parcijalna rješenja te da bi bilo mnogo bolje da američka ratna mornarica potreban novac za gradnju povećanih brodova klase San Antonio ili klase America uloži u optimizaciju razarača Zumwalt za zadaće protubalističke obrane, protuzračne obrane na velikim udaljenostima i protupodmorničke borbe u plitkim priobalnim vodama. Tvrde da su od samog početka projektiranja razarači klase Zumwalt rađeni da budu osnova i za CG(X) krstarice. A sastavni dio zadaća CG(X) krstarica jesu protubalistička borba i protuzračna obrana na velikim udaljenostima. Tvrde i da se sadašnji Zumwaltov sonar prilagođen uporabi u plitkim priobalnim vodama bez problema može zamijeniti sonarom prilagođenim za djelovanja u dubokim morima. Spominju mogućnost da se ugradi sonar s razarača klase Arleigh Burke ili još suvremeniji. Ali, to bi opet, po tvrdnjama pobornika nastavka gradnje razarača klase Arleigh Burke, dovelo do povećanja njihove cijene, samo zato da bi bili dovedeni na razinu borbene uporabljivosti koju razarači Arleigh Burke već imaju ili će je imati u najskorije vrijeme. Tako se krug argumenata i protuargumenata zatvara.

Kako bi se ovo sučeljavanje argumentima obustavilo, ili barem donekle smanjilo, bilo bi poželjno da američka ratna mornarica objavi detaljniju prezentaciju usporedbe mogućnosti borbenih djelovanja, dodatne modernizacije i (prije svega) troškova operativne uporabe obje klase razarača. Bilo bi dobro kad bi prezentacija obuhvatila mogućnosti modifikacije razarača klase Zumwalt za obavljanje zadaća protubalističke obrane, te koliko bi to koštalo. Pobornici klase Zumwalt rado bi vidjeli i detaljne planove ratne mornarice kako namjerava održati operativnost i borbenu učinkovitost razarača klase Arleigh Burke i nakon 35 godina njihove uporabe. Zanima ih i kako mornarički stručnjaci namjeravaju u ograničene kapacitete klase Burke “ugurati” buduće modernizacije.

Kasni poziv
Novi stav američke ratne mornarice o nabavi novih razarača došao je u zadnji čas da se uvrsti u odlučivanje o proračunu za fiskalnu godinu 2009. Zbog toga su se Kongres i posebice njegov odbor za oružane snage našli u složenoj situaciji. U vremenskoj stisci odlučili su da se odobre sredstva za početak gradnje trećeg razarača klase Zumwalt, za što će se osigurati sredstva iz proračuna za FY09 i FY10. U FY09 osigurano je 60 posto sredstava potrebnih za gradnju (otprilike 1,5 milijardi dolara). Preostalih 40 posto (oko jedne milijarde dolara) namaknut će se iz FY10. Kongres je naložio ratnoj mornarici da u proračunskim planovima za FY10 osigura tih 40 posto. S druge strane, osigurana su početna sredstva od 200 milijuna dolara za obnovu gradnje novih razarača klase Arleigh Burke. Na taj su način donekle pomireni zahtjevi lobija koji protežira nastavak gradnje razarača klase Zumwalt, ali i odobren plan američke ratne mornarice da se obnovi gradnja razača klase Arleigh Burke. Pobornicima nastavka gradnje klase Zumwalt ostaje nada da će lobiranjem uspjeti izboriti gradnju četvrtog ili možda čak i petog razarača. S druge strane, pobornici ponovne gradnje razarača Arleigh Burke ističu da su odobrena (ne baš mala) sredstva za obnovu gradnje “njihovih” razarača, ističu i odluku mornarice da im Zumwalti ne trebaju.

Nova administracija
Odluka Kongresa da u FY09 osigura početna sredstva za obnovu gradnje razarača klase Arleigh Burke naglo je izgubila na vrijednosti nakon zadnjih predsjedničkih izbora. Naime, kao da situacija oko politike nabave razarača nije bila dovoljno zakomplicirana, u Bijelu kuću je ušao novi predsjednik. On je zadržao starog ministra obrane, što znači i vjerojatnost da na nekim mjestima u ministarstvu ostanu njegovi ljudi, koji su glasni zagovornici gradnje razarača klase Zumwalt. Usprkos tome u ministarstvo će ući i novi ljudi privženi politici novog predsjednika. U Bijelu kuću s novim su predsjednikom došli i novi savjetnici, ljudi koji imaju ne mali utjecaj na obrambenu politiku. Pobornici nastavka gradnje razarača klase Zumwalt već su počeli zbrajati ljude u novoj administraciji koji bi mogli biti na njihovoj strani, a koji bi mogli zaustaviti glasine da američka ratna mornarica namjerava novcem odobrenim za gradnju trećeg Zumwalta zapravo “pokrpati rupe” koje su nastale tijekom gradnje prva dva, čija je gradnja obilato probila zadane troškove.
Međutim, pobornici gradnje klase Zumwalt dobili su još jednog moćnog protivnika – gospodarsku krizu. Iako se ona u Sjedinjenim Američkim Državama još nije direktno odrazila na visinu proračuna namijenjenog oružanim snagama, pa tako i ratnoj mornarici, samo je pitanje kad će Bijela kuća i Kongres morati “stegnuti remen” i na tom području. Činjenica da su se razarači klase Arleigh Burke pokazali dobrima u eksploataciji, te da im je nabavna cijena tri puta niža nego za razarače klase Zumwalt u okolnostima gospodarske krize mogla bi tako postati presudna.

Siniša RADAKOVIĆ