Pakistanska ratna mornarica, poznata i kao Pak Behria, odgovorna je za obranu nacionalnih interesa uzduž 1046 km dugačke pakistanske obale na Arapskom moru. Svoj Dan mornarice Pakistan slavi 8. rujna, u spomen na operaciju Dwaraka – borbeni uspjeh u prvom ratu protiv Indije, još tamo davne 1965. godine

Rođenje pakistanske ratne mornarice usko je povezano s raspadom kolonijalnog britanskog imperija na indijskom podkontinentu. Realnosti tadašnje geopolitike doveli su do proglašenja neovisnosti novih država, Indije i Pakistana 14. kolovoza 1947. Tadašnji AFRC (Armed Forces Reconstution Committe) – odnosno Komitet za razdruživanje vojnih snaga razdijelio je između ostalog i dotadašnju RIN (Royal Indian Navy) između novoosnovanih država. U toj podjeli RPN (Royal Pakistan Navy) dobila je dvije fregate, dvije korvete, četiri lovca mina, četiri minopolagača, dva transportna broda i nekoliko lučkih remorkera. Sve u svemu početno brojno stanje RPN-a iznosilo je tek 3580 ljudi (180 časnika i dočasnika te 3400 mornara). Već iste godine došlo je do prvog oružanog sukoba između dviju zemalja u kojem nisu sudjelovale njihove ratne mornarice jer su borbe bile ograničene isključivo na kopnene operacije. Godine 1956. proglašena je Islamska Republika Pakistan. Naziv “kraljevska” (Royal) izbačen je iz službenog naziva mornarice koja je postala PN (Pakistan Navy) – Pakistanska ratna mornarica. U veljači 1956. britanska vlada odobrila je isporuku nekoliko rabljenih ratnih brodova Pakistanu. Ta isporuka uključivala je jednu krstaricu i pet razarača. Ti su brodovi bili plaćeni iz američkog programa vojne pomoći. Već sljedeća veća nabava ratnih brodova u od 1956. do 1963. (dva razarača, osam obalnih protuminskih brodova i flotni tanker) dobivena je kao izravni rezultat pakistanskog članstva u tada osnovanim SEATO i CENTO vojnom paktu.

Nakon stjecanja neovisnosti, PN je aktivno sudjelovala u pomorskom dijelu ratnog sukoba protiv susjedne Indije. Tijekom 1965. godine PN je bio umiješan u Prvi indijsko-pakistanski rat u kojem je izveo prvu ofenzivnu operaciju strateškog značaja. U pomorskoj operaciji kodnog naziva Dwaraka, napadnut je u noći sa sedmog na osmi rujna 1965. indijski lučki grad Dwaraka koji se nalazi na otprilike 220 NM jugoistočno od pakistanske glavne pomorske baze u Karachiju. Pakistanska eskadra sastavljena od sedam ratnih brodova stigla je neprimjećena na poziciju otprilike šest NM ispred grada. Točno 24 minute poslije ponoći brodovi su otpočeli paljbu iz svih topova po luci i gradu koja je trajala samo četiri minute nakon čega su se vratili prema pakistanskim vodama. U tom kratkom vremenu ispaljeno je više od 350 granata koje su prouzročile velika razaranja na lučkim instalacijama i samom gradu. Istodobno, pakistanska podmornica PNS Ghazi bila je u zasjedi pred bombayskom lukom, spremna da torpedira indijske površinske brodove Zapadne flote ako bi izašli u potjeru za pakistanskom eskadrom.

U razdoblju između dva rata s Indijom, PN je pribavio još nekoliko rabljenih ratnih brodova, ali je svoj glavni napor usmjerio na razvoj male, ali učinkovite podmorničarske flote. U drugom ratu s Indijom, 1971. godine intenzitet pomorskih operacija s obje zaraćene strane bio je puno veći. U tada spektakularno izvedenoj akciji, pakistanska podmornica PNS Hangor, pod zapovjedništvom pbb Ahmeda Tasmina potopila je s dva torpeda, ispaljena s dubine od 40 m, indijsku fregatu INS Khukri koja je potonula za samo dvije minute, odvukavši u dubine Arapskog mora 194 indijska časnika i mornara. Do današnjeg dana ostati će to jedan od dva uspješna torpediranja nakon II. svjetskog rata (drugi je potapanje argentinske krstarice General Bergrano u Falklandskom ratu). Indijska ratna mornarica i zrakoplovstvo uzvratili su udarima po pomorskim bazama u Karachiju i Dakki (u tadašnjem Istočnom Pakistanu) u kojima su Pakistanci izgubili dva razarača, tri patrolna broda, jednu podmornicu, sedam motornih topovnjača, jedan minolovac i nekoliko transportnih brodova – gotovo trećinu svoje tehnike, uz gubitak više od 2000 ljudi. Nasuprot Pakistanu, Indija je izgubila još jednu fregatu, mornarički izvidnički avion i 212 mornara. Posljedica rata iz 1971. bilo je političko razdvajanje istočnog i zapadnog dijela Pakistana odnosno proglašenje neovisnosti Bangladeša.

U strateškom smislu to je značilo koncentraciju preostalog dijela mornaričkih snaga Pakistana isključivo u Arapsko more i drastično smanjivanje naprezanja flote (posebice njezinog podmorničarskog dijela) koja nije više morala na dugotrajne i iscrpljujuće plovidbe do luka na bengalskoj obali nekadašnjeg istočnog dijela Pakistana. Kada je Velika Britanija počela provoditi svoju sigurnosnu politiku poznatu i kao “East of Aden”, na scenu su stupile SAD kao jedan od glavnih opskrbljivača Pakistana modernim mornaričkim naoružanjem i opremom. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća Pakistan je udvostručio svoju površinsku flotu (s 8 na 16 velikih površinskih brodova). To je uglavnom bilo ostvareno nabavom i iznajmljivanjem rabljenih američkih razarača i fregata klasa Gearing, Garcia i Brooke. Reaganova admistracija odobrila je 1982. godine tadašnjih 3,2 milijarde dolara ekonomske i vojne pomoći Pakistanu. Istek petogodišnjeg najma američkih ratnih brodova i njihov povratak u SAD (1993.-1994.) naveo je pakistanski vojni i politički vrh da se okrenu izgradnji mornaričkih efektiva na domaćim navozima, ali i da potraže nove partnere u inozemstvu koji bi bili spremni na isporuku modernih brodova i sustava naoružanja. U tom prijelaznom razdoblju ponovno se u igru ubacila Velika Britanija, isporukom šest fregata klase Type 21 Amazon (pakistanska klasa Tariq) koje su u službi još i danas. U godinama koje su bile označene ozbiljnom vojno-političkom konfrontacijom sa susjednom Indijom, ali i negativnim stavom Zapada o razvoju pakistanskog nuklearnog naoružanja, koji je rezultirao i poznatim Presslerovim amandmanom u američkom Kongresu (1. listopada 1990.), sve više su jačale pakistanske veze s NR Kinom i Francuskom.

U nekoliko prvih godina vojne suradnje s Kinom najveće benefite izvukli su pakistanski KoV i RZ a tek u manjoj mjeri i RM, kojoj su Kinezi do sada isporučili dvadesetak raketnih i patrolnih brodova. Suradnja s Francuskom iznimno je značajna za Pakistan zato jer je njegova cjelokupna sadašnja podmorničarska flota s potpisom “made in France” s vrlo izglednom tendencijom daljnje uspješne suradnje.

Današnja pakistanska mornarica predstavlja respektabilnu regionalnu pomorsku silu koja nastoji svojim uravnoteženim razvojem u najvećoj mjeri zaštititi nacionalne interese. Iako je u najvećoj mjeri PN ostao vjeran svojim tradicionalnim zadaćama zaštite pakistanskih teritorijalnih voda, ekskluzivnog ekonomskog pojasa, trgovačkog pomorskog prometa, obale i luka – na popisu njegovih zadaća u novije vrijeme našle su se i neke druge. Ponajprije se to odnosi na osiguranje protočnosti pomorskog prometa na strateškim linijama, sudjelovanje u združenim međunarodnim pomorskim GWOT (Global War On Terrorism) operacijama, suzbijanje modernog piratstva, ali i humanitarnim akcijama nakon tehnoloških i prirodnih katastrofa u litoralnom području Arapskog mora.

Organizacija i veličina
Organizacija ratne mornarice Pakistana vrlo malo se mijenjala u nekoliko posljednjih desetljeća. To je uvelike posljedica stabilnog ustroja i brojčanosti površinske flote i ostalih mornaričkih snaga.

Na čelu organizacijske strukture PN-a nalazi se zapovjednik RM-a (trenutačno tu dužnost obnaša admiral Noman Bashir). Glavni stožer PN-a podijeljen je na mornaričke uprave i operativna zapovjedništva. Mornaričke uprave pokrivaju sljedeća područja:
– operacije,
– obuka i osoblje,
– logistika,
– projekti,
– opskrba
Glavni stožer PN-a sastavljen je od šest operativnih zapovjedništava i to:
1. COMKAR – Zapovjedništvo u Karachiju: zaduženo za obalne instalacije i objekte PN-a koji osiguravaju i podupiru funkcioniranje i obuku PN-a, ali je također odgovorno i za obranu glavne pomorske baze u Karachiju
2. COMPAK – Zapovjedništvo Flote PN-a: u svojoj strukturi ima zapovjedništva površinskih, podmorničarskih i zrakoplovnih mornaričkih snaga.
3. COMCOAST – Zapovjedništvo specijalnih mornaričkih snaga, marinaca i obalnih baza.
4. COMLOG – Zapovjedništvo logistike: zaduženo za popravke, remont i logističku infrastrukturu PN-a.
5. FOST – Zapovjedništvo za obuku: zaduženo za planiranje, organizaciju i provedbu pomorske obuke na kopnu i moru.
6. COMNOR – Zapovjedništvo Sjever: zaduženo je za određene instalacije i objekte na sjeveru Pakistana.

Pod Zapovjedništvom Flote (COMPAK) nalaze se sljedeće ustrojbene cjeline:
– 25. skvadron razarača (čine ga fregate Type 21 Amazon)
– 5. podmorničarski skvadron ( podmornice svih tipova)
– 10. skvadron patrolnih brodova (svi Quwwat / Jalalat PTG i PG brodovi)
– 9. skvadron pomoćnih brodova (lovci mina, minopolagači, transportni brodovi, flotni tankeri, itd)
Mornaričko ASW zrakoplovstvo i ukrcani helikopteri nalaze se pod zapovjedništvom posebno ustrojenog Zrakoplovnog skvadrona smještenog najvećim dijelom u zrakoplovnoj pomorskoj bazi u Mehranu. Manji dio zrakoplovnih snaga PN-a smješten je i u bazi Makran.

Pakistanski obrambeni proračun (službeni) iznosio je u prošloj fiskalnoj godini 3,85 milijardi američkih dolara – što je iznosilo 3,4% nacionalnog BDP-a. Na mornaricu je otpao razmjerno najmanji dio u odnosu na ostale dvije grane Oružanih snaga.
U sastavu PN-a nalazi se 25 000 pripadnika. U tu brojku je ubrojeno i oko 2000 pripadnika mornaričkog pješaštva (marinaca) i specijalnih mornaričkih postrojbi te oko 1000 pripadnika mornaričkog zrakoplovstva. Brojci od 25 000 treba pribrojiti još otprilike 2000 ljudi u sastavu Pomorske sigurnosne agencije – zapravo Obalne straže (čiji je proračun odvojen od mornaričkog). Prema nekoliko različitih izvora može se zaključiti da pričuvni sastav PN-a broji između 3500-5000 pripadnika. Glavni stožer pakistanske ratne mornarice nalazi se u Islamabadu a glavne pomorske baze locirane su u Karachiju, Gwadaru, Ormari, Port Qassimu, Jiwani i Pasni.
PN je još 1966. godine osnovao Mornaričku akademiju na kojoj školuje svoj temeljni časnički mornarički kadar. Na toj akademiji školovan je također najveći broj mornaričkog kadra Pakistanu sklonih i prijateljskih islamskih zemalja (uključujući i one iz Saudijske Arabije). Najviša obrazovna ustanova PN-a je Pomorska ratna škola, specijalizirana za primjenu suvremenih tehnika pomorskog ratovanja koju moraju završiti svi visoki časnici koji pretendiraju na najviše dužnosti unutar PN-a. Ostale obrazovne institucije i škole raspoređene su na sljedećim mjestima:
– pomorskoj bazi Bahadur (specijalni tečajevi)
– pomorskoj bazi Himalaya (temeljna mornarička obuka)
– pomorskoj bazi Karsaz (specijalistička obuka tehničkog kadra)
– pomorskoj bazi Jauhar (tehnički tečajevi za časnike).

Specijalne snage
Mornaričke specijalne snage čine postrojbe mornaričkog pješaštva i posebne komando mornaričke postrojbe. Postrojba mornaričkog pješaštva (u rangu samostalne bojne) osnovana je 14. travnja 1990. Sjedište postrojbe je u pomorskoj bazi Port Qassim a njezina brojčana snaga je oko 1500 pripadnika. Elitna postrojba PN-a ustrojena je i obučena po uzoru na britanske SAS i američke SEAL timove. Brojčana snaga postrojbe procjenjuje se na 700 – 1000 pripadnika.

Flota PN-a
Udarnu snagu današnje pakistanske ratne mornarice čini 5. podmorničarski skvadron u čijem se sastavu nalaze tri podmornice tipa Agosta 90B (Khalid, Saad i Hamza) deplasmana 1510/1760 t (s AIP-om 1960 t), dvije podmornice tipa Agosta 70 deplasmana 1490/1740 t (Hasmat i Hurmat) te tri mini podmornice tipa MG 110 (talijanski tip Cosmos – SX 756). U siječnju 2006. godine PN je povukao iz aktivne službe četiri podmornice starije generacije tipa Daphne (Hangor, Gazi, Mangro i Shusuk). Zanimljivo je da je treća podmornica iz klase Khalid (francuska Agosta 90B), podmornica Hamza, koja je građena u sklopu offset programa u KSEW-u (Karachi Shipyard and Engineering Works) opremljena francuskim hibridnim AIP sustavom MESMA (Module d’Energie Sous-Marine Autonome). Isti AIP sustav bit će ugrađen i na ostale dvije podmornice ove klase tijekom njihova redovitog velikog remonta. Sve tri podmornice tipa Agosta 90B te obje starije podmornice Agosta 70 sposobne su za provedbu protupodmorničarskog, protupovršinskog i minskog ratovanja. Kroz svoje torpedne cijevi sposobne su ispaljivati torpeda tipa Blackshark, lansirati protubrodske vođene projektile SM39 Exocet te polagati morske mine. U svom borbenom kompletu mogu ponijeti do 20 komada oružja (uobičajeno 4 SSM + 16 torpeda) ili odgovarajući broj mina umjesto torpeda. Agosta 90B sposobna je za doplov od veći od 8500 NM, podvodni od 350 NM uz brzinu od 9 čv. Korištenjem AIP pogona uz brzinu od 3,5 do 4 čv deklarirani podvodni doplov se može učetverostručiti.

Zanimljivo je za istaknuti da se nakon što je Pakistan ovladao proizvodnjom nuklearne bombe i postao nuklearna sila, postavilo pitanje kada će PN postaviti nuklearno oružje na svoje podmornice. U siječnju 2003. jedan neindetificirani vojni izvor potvrdio je da bi u tom trenutku to bio nepotreban i vrlo skup projekt koji PN ne planira u dogledno vrijeme, uz zadršku – ako na taj korak ne bude primoran. Pri tome se, naravno, mislilo na indijski program izgradnje i nabave podmornica s nuklearnim pogonom i nuklearnim raketnim naoružanjem.

Površinska ratna flota sastavljena je od nekoliko različitih skvadrona. Sastav 25. skvadrona razarača (naziv je ostao još iz vremena kada se PN koristio britanskim razaračima) čini šest bivših britanskih fregata Type 21 Amazon (F181 Tariq, F182 Babur, F183 Khaibar, F184 Badr, F185 Shah Jahan i F186 Tippu Sultan). Ove fregate izgrađene su u razdoblju od 1971. do 1977. u brodogradilištima Yarrow u Scoutstonu i Vosper u Woolstonu. Prema planovima PN-a trebale bi biti povučene iz aktivne službe između 2010. i 2020. godine. Na ovim brodovima isporučenim tijekom 1993.-94. godine obavljene su određene preinake i modernizacije radi produljenja njihova operativnog vijeka. Osnovni borbeni sustav ovih fregata čine SSM projektili Harpoon (8), pramčani dvonamjenski top kalibra 114 mm, dva trostruka torpedna aparata za laka torpeda od 324 mm, krmeni CIWS Phalanx. Na fregate F181 Tariq, F183 Khaibar i F186 Tippu Sultan ugrađen je na pramcu kineski 6-kontejnerski PZO raketni sustav srednjeg dometa LY-60N. Svi brodovi ove klase u stanju su na krmenu palubu primiti jedan mornarički helikopter srednje veličine.

U udarne pomorske snage spada i 10. skvadron patrolnih brodova koji čine četiri Quwwat/Jalalat raketna broda. Ovi brzi napadni brodovi punog deplasmana oko 200 tona naoružani su sa četiri kineska protubrodska vođena projektila tipa C-802 i dva topa kalibra 37 mm. Potkraj 2006. godine PN je naručio kod turskog brodogradilišta Yonca-Onuk dva brza raketna broda tipa MRTP-33. Prvi je isporučen tijekom prošle godine. Prema određenim informacijama dodatnih šest brodova ove klase trebalo bi se graditi u brodogradilištu u Karachiju. U sastavu 10. skvadrona patrolnih brodova još je 5-6 patrolnih brodova različitih tipova i godina gradnje. U sastavu Flote PN-a nalaze se i tri lovca mina klase Munsif (M166 Munsif, M167 Muhafiz i M168 Mujahid). Riječ je zapravo o francuskim lovcima mina klase Eridian građenim potkraj osamdesetih godina u brodogradilištu u Lorientu. Ostatak Flote PN-a čine školska fregata Shamsher (britanska klase Leander), dva velika broda za opskrbu, četrnaest pomoćnih logističkih i servisnih brodova. Snage pakistanskog mornaričkog pješaštva i specijalne mornaričke snage raspolažu jednim desantnim hoverkraftom tipa Griffon 2000 TDM i nekoliko desetaka jurišnih glisera i gumenjaka prikladnih za desantne operacije i specijalne komando operacije.

Nadopunjujući snage PN-a u zadaćama nadzora i zaštite teritorijalnih voda i ekonomske zone, pakistanska Pomorska sigurnosna agencija (ustvari Obalna straža) u svom sastavu ima zapovjedni brod (otpisani PN razarač klase Gearing/FRAM I), četiri OPV broda klase Barkat, dva bivša patrolca iz kineske klase Shangai-II te tri mornarička nadzorna zrakoplova.

Igor SPICIJARIĆ