Američki i ruski projekti: sustavi za vojnike budućnosti (II. dio)

Vojske i obrambene industrije dviju velikih sila kontinuirano razvijaju modernu individualnu opremu, s tim da Rusija, za razliku od SAD-a, još nije odustala od jedinstvenog koncepta koji obuhvaća sve sustave. No, takav je razvoj zahtjevan i skup…

Lutka opremljena sustavima iz ruskog programa Ratnik-3 na sajmu vojne opreme Armija-2018 (Foto: Anton Tušin/Rosteh)

Oružane snage SAD-a pokrenule su krajem 90-ih golem projekt osuvremenjivanja vojnika na bojišnici, prije svega u cilju njihova preživljavanja u borbenim djelovanjima. Razvoj individualne opreme vojnika nazvan je FFW (Future Force Warrior) i odvijao se u okviru šireg tehnološkog razvoja novog brigadnog organizacijskog sustava poznatijeg kao FCS (Future Combat Systems). Potonji je trebao biti integrirani borbeni sustav brigadne razine povezan otpornim i brzim intranetom. Na taktičkoj razini podrazumijevao je, osim specifične FFW opreme pojedinog vojnika, i odgovarajuće vozilo koje je dodatno povećavalo mogućnost preživljavanja u borbenim uvjetima. Ambiciozno zamišljen projekt predviđao je postupnu potpunu zamjenu postojećih borbenih sustava s posadom, u prvom redu glavnih borbenih tenkova Abrams i borbenih vozila pješaštva Bradley. Njihovo su mjesto trebala preuzeti besposadna robotizirana vozila mase oko šest tona, koja su trebala biti glavna snaga kopnene vojske budućnosti i težišni nositelji borbenih djelovanja na terenu. U tim bi uvjetima pješaštvo, opremljeno na standard FFW, bilo tek snaga za zaposjedanje prostora u završnici borbenih djelovanja.

Američki vojnik opremljen sustavima iz programa Future Force Warrior 2006. godine. Danas je ostala prepoznatljiva šara MultiCam na odori (Foto: US Army)

Tekući oklop
Koncept FFW predviđao je primjenu nanotehnologije, implementaciju egzoskeleta i najsuvremenije individualne balističke zaštite bazirane na tzv. tekućim oklopima (Shear-Thickening Fluid – STF), stvorenim na bazi polietilen glikola s dispergiranim nanočesticama silicija, kako bi se pješaštvu omogućio znatno viši multiplikator sile od onog koji posjeduju pretpostavljeni protivnički vojnici. Načelo rada STF oklopa temelji se na posebnim svojstvima tekućine koja je iznimno fleksibilna i u svakodnevnim okolnostima omogućuje korisniku individualne zaštite uglavnom normalne pokrete. Prilikom udara projektila, bez obzira na to je li riječ o streljačkom zrnu ili krhotini granate, tekućina se trenutačno učvršćuje (zamrzava), stvarajući čvrst i neprobojan sloj na mjestu udara. Paralelno s razvojem tekućeg oklopa razvijala se i njegova inačica u obliku gela, čime bi se omogućio tanji zaštitni sloj oblikovan u ergonomski prihvatljivu zaštitnu opremu.
Cjelokupan sustav opremanja nije bio zamišljen kao razvoj gotovog kompleta kojim će se opremati postrojbe kopnene vojske, nego kao modularni sustav koji će svake dvije-tri godine implementirati pojedinu tehnološku inovaciju u program vojnika budućnosti, a konačni proizvod postigao bi se do 2032. godine. Sukladno tomu, razvoj opreme trebao je obuhvaćati nekoliko različitih podsustava, od kojih je prvi nazvan Nett Warrior, po brigadiru Robertu B. Nettu (1922. – 2008.), koji ga je osmislio kao prvi korak u implementaciji FFW-a. Spomenuti je podsustav uključivao individualni radiouređaj kod svakog vojnika, kako bi neposredno bio u vezi s nadređenim, te individualno računalo koje je projiciralo osnovne podatke o terenu i cilju na vizir vojničke kacige, slično kao kod suvremenih kaciga borbenih pilota. Drugi podsustav ticao se opreme za glavu, tj. kacige. Integriran s dosad navedenim, uključivao je GPS te projekciju vojnika u vremenu i prostoru, što se također trebalo projicirati na vizir vojničke kacige, slično HUD prikazniku. Sljedeći podsustav bila je sama odora, razvijana tako da omogući održavanje vitalnih funkcija u svim okolnostima, uključujući i ekstremne klimatske uvjete. Primjerice, dio opreme tog podsustava trebao je biti mikroklimatski sustav sastavljen od mreže tankih cijevi upletenih u tkaninu odore ili nošen ispod nje, kojim se trebalo osigurati učinkovito hlađenje ili grijanje tijela. Od navedenih podsustava onaj povezan s odorom pokazao je najviše problema, koje konstruktori nisu uspjeli riješiti do kraja cjelokupnog projekta.

Manjak energije
U idućim se fazama razmišljalo o uvođenju tzv. WPSMS podsustava (Warfighter Physiological Status Monitor Subsystem), kao senzora koji bi trebao pratiti informacije o fiziološkom stanju korisnika, npr. temperaturi, krvnom tlaku, položaju tijela… WPSMS bi automatski mogao slati podatke o stanju korisnika njegovu nadređenom, npr. je li vojnik ranjen, bolestan, premoren… Ipak, od projekta se brzo odustalo zato što bi uvelike povećao ionako goleme troškove cijelog FFW programa. Sve navedene podsustave trebao je energijom opskrbljivati poseban podsustav (power subsystem), zamišljen kao svojevrstan minigenerator s motorom s unutarnjim izgaranjem i spremnikom za oko deset unci (oko 284 grama) goriva. Taj je generator trebao osiguravati dovoljno energije za rad ostalih podsustava najmanje šest dana. Već na početku ideja se pokazala presloženom i otvorila je niz novih problema. Zbog toga je gotovo odmah odbačena, a kao izvor energije korištene su akumulatorske baterije. Njihovo je trajanje bilo znatno kraće od zamišljenog minigeneratora, a osim toga, nisu bile dovoljno snažne za napajanje tadašnjeg egzoskeleta XOS-2, koji je za vojne potrebe razvila tvrtka Raytheon. Sam je egzoskelet bio preglomazan i teško pokretljiv da bi se mogao koristiti kao dopuna snage prosječnog vojnika (pogotovo u borbenim uvjetima), pa se odustalo od njegova uvođenja u standardnu FFW opremu, ali našao je ograničenu primjenu u logističkim zadaćama. No, nastavljen je razvoj lakšeg i jednostavnijeg egzoskeleta. Zanimljivo je da je egzoskelet termin koji označava krute dijelove životinjskog tijela koji mu daju stalan oblik i pružaju zaštitu (beskralješnjaci, rakovi, kornjaši).

Život poslije smrti
Paralelno s FFW-om, razvijan je sličan program (Future Air Warrior – FAW), namijenjen razvoju integriranih osobnih sustava posada borbenih letjelica, koji bi im osigurao preživljavanje u borbenim uvjetima, posebno u slučaju obaranja i prisilnog napuštanja letjelice. FAW je razvijan unutar triju blokova, s identičnom koncepcijom modularnog razvoja kao kod FFW-a, odnosno postupnom dogradnjom sukladno tehnološkim i financijskim mogućnostima proizvođača. Blok 1 sustava Air Warrior omogućio je stoga početnu sposobnost sustava, uključujući razvoj, nabavu i ugradnju sustava za hlađenje mikroklime, integriranu opremu za preživljavanje i sustav balističke zaštite, te poboljšanu opremu za preživljavanje na vodi (morskoj površini), kao i laku kemijsku te biološku zaštitu. Kod Bloka 2 riječ je bila o dodatnom usavršavanju, postignutom implementacijom elektroničke pohrane podataka (Electronic Data Manager – EDM) i bežičnog interkoma za posade zrakoplova. Blok 3 bio je definiran u prvom redu za posade borbenih i transportnih helikoptera, omogućujući im bolje snalaženje na terenu i pomažući u orijentaciji u vremenu i prostoru u slučaju obaranja.
Zbog niza nepremostivih tehnoloških problema, razvojni program FCS, uključujući i individualne programe FFW i FAW, zaustavljen je i ugašen do kraja 2009. godine. To, međutim, ne znači da su potpuno poništeni svi pozitivni rezultati do kojih se došlo. Oni su našli svoje mjesto u oružanim snagama tek kao pojedini uspješni proizvodi i nastavljen je njihov pojedinačni razvoj, ali ne više u sklopu cjelovitog projekta. Primjeri su uvođenje MultiCam maskirne borbene odore, borbene majice ACS i slično. Prema nekim informacijama, od 1995. do gašenja 2009. na cijeli projekt FCS potrošeno je oko 32 milijarde dolara!

Doktrinarni zaokret

Gotovo odmah nakon dizajniranja prvih sustava individualne zaštite i opreme vojnika u zapadnim zemljama, slično je počela razvijati i ruska vojna industrija. Sustav je bio osmišljen u svrhu poboljšanja povezanosti i borbene učinkovitosti ruskog vojnika pješaštva s ostalim vojnicima i nadređenima. Raspadom Sovjetskog Saveza i ustrojavanjem Ruske Federacije te profesionalizacijom OS-a došlo je do znatnog pomaka u novoj ruskoj vojnoj strategiji i doktrini uporabe novih, suvremenih oružanih snaga. U tom se segmentu suvremena ruska vojna doktrina približila zapadnim doktrinama, po kojima je gubitak svakog vojnika itekako ozbiljan problem. Naime, ne samo da je izgubljen usko specijaliziran stručnjak iz pojedine vojne specijalnosti kojeg je u praksi teško nadomjestiti nego se i vrlo brzo stvaraju negativni stavovi u domaćoj javnosti. Drugim riječima, nekadašnja sovjetska doktrina, koja je davala prednost kvantiteti nad kvalitetom i u kojoj su masovni juriši Crvene armije rješavali bitke bez obzira na nerazmjerne gubitke ljudi i tehnike više se ne može primijeniti u suvremenim okolnostima. Najbolji je pokazatelj novog pristupa suvremenom ruskom OS-u bio vidljiv tijekom razvoja najnovijeg tenka T-14 i, općenito, borbenog sustava Armata baziranog na tom tenku. Uglavnom, prezentacija novog tenka označila je definitivan odmak od nekadašnje sovjetske doktrine uporabe oklopnih snaga. Riječ je bila o prihvaćanju novog modela njihove uporabe, usmjerenog na maksimalnu zaštitu tenkovskih posada i povećanje sposobnosti preživljavanja tenka na bojnom polju u suvremenim uvjetima ratovanja.
Na gotovo identičan način ruski su vojni analitičari i konstruktori počeli definirati ulogu suvremenog ruskog pješaštva, kojem više nije bila dovoljna zaštita koju pružaju oklopna borbena vozila pješaštva i različite vrste oklopnih transportera. Osim toga, zbog povećanja učinkovitosti pješaštva nužna je postala neposredna suradnja svakog vojnika pješaka s ostalim vojnicima, kao i njihovo povezivanje s nadređenima putem odgovarajućeg sustava veze i komunikacije, a također i stalna orijentacija u vremenu i prostoru. Prvi sustav uspostavljen u navedene svrhe nazvan je Strelec (u stručnoj se literaturi često koristi i termin Ratnik-1). Riječ je bila o različitim dijelovima individualne vojne opreme koji su povezani u cjelinu, testirani tijekom 2013. u pojedinim postrojbama (uglavnom specijalnih snaga), te od 2014. postupno uvođeni u opremu.

Tipični nedostaci
Prvo je uveden sustav glasovne komunikacije, a zatim i modul individualnog pozicioniranja na terenu vezan uz ruski satelitski sustav GLONASS, pandan zapadnom GPS-u. Ujedno je razvijen i borbeni zapovjedni sustav, koji je zapovjednicima desetina i vodova omogućavao praćenje pokreta svakog njihova vojnika na terenu i po potrebi navođenje neposrednim zapovijedima preko komunikacijskog sustava. Poslije je u sustav ukomponirana kamera koja je mogla slikovne i videopriloge prosljeđivati višem zapovjedniku u realnom vremenu, čime se dobila znatno bolja preglednost bojišta i konkretne situacije te brzina donošenja odluka vezano uz pojedinu situaciju. Uskoro je svaki vojnik u sustavu Strelec/Ratnik bio opremljen osobnim računalom, koje je osim pozicije prema sustavu GLONASS davalo i ostale informacije o bojištu (temperatura, točno vrijeme, moguća kontaminacija i sl.). Sastavni dio sustava činila je i pancirka, koja je štitila oko 90 % vitalnih dijelova tijela, a u lakšoj inačici (mase oko 7,5 kg) mogla je zaustaviti projektile iz streljačkog oružja do kalibra 7,62 x 39 mm (stariji metak za jurišnu pušku AK-47 – op. aut.). U težoj inačici (uglavnom za specijalne postrojbe, mase oko 15 kg), mogla je štititi i od metka kalibra 7,62 x 54R mm, što je standardno streljivo većine ruskih strojnica i snajperskih pušaka. Unatoč nedvojbenom napretku u razvoju individualne opreme vojnika, sustav je imao sve tipične nedostatke sličnih sustava koji su prethodno razvijani u pojedinim zapadnim zemljama – u prvom redu veliku masu (cijela oprema bez osobnog naoružanja, hrane, streljiva i sl. imala je masu od 19 do 20 kg). No, nakon uspješnog ispitivanja u borbenim uvjetima u Čečeniji i Siriji, počela je proizvodnja i postupno uvođenje te opreme u borbene postrojbe, ali također i daljnji razvoj individualne opreme, pri čemu je težište bilo na otklanjanju uočenih nedostataka. Rezultat je tih nastojanja poboljšani sustav Ratnik-2, a trebala bi biti i futuristička individualna oprema vojnika nazvana Ratnik-3.

Američki vojnici na fotografiji trče noseći senzore koji prate informacije o njihovu fiziološkom stanju (Foto: US Army)

Kao iz SF filma
Ratnik-3, prototip individualnog borbenog kompleta pješaštva, sustav je 3. generacije. Prvi je put prikazan na vojnoj izložbi Armija-2018 u kolovozu prošle godine, na štandu Rosteha, konglomerata koji okuplja državne tvrtke hi-tech i obrambene industrije. Pod Rostehom se individualni borbeni komplet razvija i proizvodi od početka razvojnog programa Strelec, a poslije i programa Ratnik. Komplet je odmah privukao pozornost domaće i strane javnosti svojim revolucionarnim tehnološkim rješenjima i futurističkim izgledom, koji kao da je sišao s filmskih ili TV ekrana tijekom prikazivanja SF filmova. Na njemu je praktički sve novo i u svojoj kategoriji revolucionarno, a ne samo izgled.
Osnovnu strukturu kompleta čini egzoskelet izrađen od lakih slitina na bazi titanija. Glavna je zadaća egzoskeleta na kompletu Ratnik-3 rasterećenje koštano-mišićnog sustava. Zahvaljujući njemu, vojnik će moći nositi više opreme tijekom dugih hodnji, a usto služi kao dodatna oklopna zaštita za kralježnicu i zglobove. Predviđa se da bi ukupna masa egzoskeleta, ovisno o zahtjevima, bila između četiri i osam kilograma, a u potpunosti bi bio mehaničko-hidraulički – bez servosustava, dodatnog pogona i izvora energije, različitih senzora i gadgeta. Ti bi sustavi bili ukomponirani u ostali dio opreme. Na egzoskelet bi bila ugrađena balistička zaštita, svojevrstan nasljednik dosadašnjih sustava te namjene, samo znatno učinkovitija i manje mase, u potpunosti bazirana na aramidnim vlaknima (poliamidi iznimno otporni na tlak i visoke temperature). Prikazani oklop gotovo je u cijelosti prekrivao tijelo lutke na koju je bio postavljen. Sastojao se od malih našivenih pločica, koje se po potrebi mogu skidati ili dodavati, pri čemu su temeljne ploče – prsna i leđna – naslonjene na egzoskelet. Potrebno je naglasiti kako su ruski izlagači bili iznimno konspirativni kad je bila riječ o načinu pokretanja egzoskeleta i sustava za njegovo punjenje energijom, što je možda jedan od najvećih tehnoloških izazova na tom polju. Podsjetimo: problemi koje su američki proizvođači egzoskeleta XOS-2 imali s razvojem odgovarajućeg izvora energije u velikoj su mjeri utjecali na projekt FCS.

Uvezivanje s puškom
Najsofisticiraniji dio projekta Ratnik-3 čini specifična modularna kaciga s nizom ugrađenih elektroničkih sustava i sklopova. Kaciga se može opremati različitim vrstama i tipovima vizira, koje vojnik po potrebi mijenja i time postiže optimalne uvjete u konkretnim situacijama na suvremenim bojišnicama. Na prikazniku vizira kacige (bez obzira na to koji je odabran), redovito se pojavljuju podaci o udaljenosti do fokusiranog cilja, o brzini i smjeru vjetra i temperaturi zraka, a po potrebi i ostali podaci koji su korisniku potrebni, slično kao na današnjim kacigama pilota borbenih zrakoplova. Takav bi sustav trebao biti integriran sa streljačkim naoružanjem kako bi se pojednostavilo ciljanje preko elektroničke aplikacije ciljnika na vizir kacige. Stoga bi u sastavu te individualne borbene opreme vojnika pješaštva trebalo biti standardizirano naoružanje koje to omogućuje, u prvom redu jurišna puška AK-12, ali i drugi oružni sustavi, ovisno o specijalizaciji pojedinog vojnika. Prema potrebi korisnika, na viziru kacige mogu se aplicirati podaci o točnom položaju vojnika u vremenu i prostoru, koji je i dalje povezan sa satelitskim sustavom GLONASS, a individualni borbeni komplet omogućuje i termovizijsko promatranje bojišta. Kaciga je opremljena i ugrađenom plinskom maskom s automatskim aktiviranjem u slučaju detektiranja bilo kakvih štetnih tvari u zraku, kao i detektorima vitalnih funkcija njezina nositelja. Sve navedeno moguće je automatski proslijediti nadređenom, uz redovitu komunikaciju sustavom veze.

FFW-ov podsustav Nett Warrior uključivao je individualni radiouređaj te osobno računalo (Foto: US Army)

Uvijek isto pitanje
Ruski konstruktori trenutačno intenzivno vrše pokuse s materijalima koji bi pod utjecajem svjetlosti, topline i drugih parametara prilagođavali boju kacige, ali i ostalih dijelova individualne borbene opreme uvjetima u kojima se koriste. Drugim riječima, vojnik opremljen takvim sustavom mogao bi, poput kameleona, automatski mijenjati boje svoje opreme i prilagođavati se okolišu. U drugom smjeru idu istraživanja vezana uz aberaciju svjetlosti pa bi vojnik opremljen takvim kompletom protivniku bio praktički nevidljiv, slično kao izvanzemaljsko biće u SF filmu Predator. Hoćemo li uskoro gledati konkretizaciju nekih stvarnih predatora, kao što su, primjerice, brojni uređaji iz SF romana Julesa Vernea danas uobičajena pojava, još uvijek je teško prognozirati. Većina je pojedinačnih komponenti sustava Ratnik-3 već u velikoj mjeri konstruirana i provjerena u praksi, a njihovo povezivanje u cjeloviti individualni borbeni komplet prikazano je na specijaliziranoj izložbi. Dvojbe o mogućnosti njegove brze operativne uporabe stoga su sve manje utemeljene. Na sajmu Armija-2018 čule su se najave da bi razvoj cjelokupnog sustava mogao biti dovršen 2025. godine. No, najveća je nepoznanica (a po svemu sudeći i najozbiljnija vojna tajna – barem zasad), cijena tog sustava i njegova ekonomska isplativost. Drugim riječima, sve se kreće oko pitanja opravdava li zaštita pojedinog vojnika i njegova povećana učinkovitost zasigurno golemu cijenu koja se mora izdvojiti za tako sofisticiranu opremu!?

Marinko OGOREC

 

1- VELIKA- Lutka opremljena sustavima iz ruskog programa Ratnik-3 na sajmu vojne opreme Armija-2018 (Foto: Anton Tušin/Rosteh)

2- Američki vojnik opremljen sustavima iz programa Future Force Warrior 2006. godine. Danas je ostala prepoznatljiva šara MultiCam na odori (Foto: US Army)

3- Dvojica američkih vojnika na testiranju opreme iz prekinutog programa FFW (Foto: Natick Soldier Research, Development and Engineering Center)

4- Sustav HEaDS-UP (Helmet Electronics & Display System-Upgradeable Protection), vjerojatno je pun različitih sofisticiranih novina, ali izgleda prilično teško i nezgrapno (Foto: David Kamm, NSRDEC/US Army)

5- FFW-ov podsustav Nett Warrior uključivao je individualni radiouređaj te osobno računalo (Foto: US Army)

6- VELIKA- Testiranje egzoskeleta u prosincu 2018. u sklopu jednog od novijih, ali po obuhvatnosti skromnijih američkih programa (Foto: US Army)

7- Američki vojnici na fotografiji trče noseći senzore koji prate informacije o njihovu fiziološkom stanju (Foto: US Army)

8- VELIKA- Komplet Ratnik na ilustraciji koju je 2014. objavio ruski državni konglomerat Rosteh (Ilustracija: Rosteh)

9- U komunikacijskom sustavu Strelec koristi se ruski satelitski sustav GLONASS, pandan zapadnom GPS-u (Foto: Ministry of Defence of the Russian Federation)

10- Za rusku vojsku razvija se različita oprema za komunikaciju i podizanje situacijske svjesnosti (Foto: Ministry of Defence of the Russian Federation)

11- Ruski vojnik s aktualnim kompletom Ratnik stoji ispred lutke koja pokazuje kako bi mogao biti opremljen u budućnosti. Egzoskelet je navodno već testiran u borbenim uvjetima u Siriji (Foto: Anton Tušin/Rosteh)