Borba protiv terorizma obuhvaća brojne mjere i aktivnosti koje teško mogu uspjeti ako ih svaka država provodi posebno. Jedini mogući put je u međunarodnoj suradnji i zajedničkim naporima za uspješno suočavanje s terorizmom

Među brojnim mjerama koje državama stoje na raspolagajnu treba izdvojiti one koje se mogu smatrati važnima za međunarodnu napore u borbi protiv terorizma.

Psihološko-komunikološko-obrazovne antiterorističke mjere, kojima se nastoji uspostaviti zajednički sustav vrijednosti radi ostvarivanja dijaloga s političkim protivnicima i osigurati forum za slobodno izražavanje mišljenja – ta skupina mjera odnosi se na specifična pitanja korištenja medijima u uvjetima antiterorističke kampanje (zabrana intervjuiranja terorista ili objavljivanja terorističkih manifesta i programa, osiguranje publiciteta teroristima samo koliko je to potrebno za realizaciju kratkoročnih ciljeva, npr. radi oslobađanja talaca, osiguranje izobrazbe novinara za izvješćivanje o terorističkim napadima, korištenje medijima radi upoznavanja javnosti o mjerama samopomoći koje treba poduzeti u slučaju terorističkog napada i sl.).

Vojne antiterorističke mjere, kojima se osigurava zaštita potencijalnih objekata (ljudskih i materijalnih) od terorističkih napada ograničenim i usmjerenim vojnim i uglavnom kratkotrajnim djelovanjem na zapovjedne stožere i logistiku terorističke organizacije – te mjere podrazumijevaju još i tzv. spasilačke operacije oslobađanja talaca koje drže teroristi te osnivanje posebnih antiterorističkih vojnih jedinica specijalno osposobljenih za borbu protiv terorizma.

Pravne antiterorističke mjere ? kojima se na razini međunarodne zajednice i u sklopu unutarnjih pravnih poredaka stvaraju pretpostavke za učinkovitu prevenciju i represiju svih vrsta i pojavnih oblika terorizma, te mjere uključuju donošenje i usvajanje međunarodnih konvencija kojima se reguliraju pitanja definiranja terorizma kao posebnog oblika međunarodnog zločina, financiranja terorističkih organizacija, pitanja ekstradicije, zaštićenih svjedoka, međunarodne pravne pomoći itd. Tim se mjerama nastoje ubrzati kazneni i ostali sudski postupci protiv osoba okrivljenih za terorizam, specijalizirati bojni segmenti kaznenog pravosuđa u borbi protiv terorizma itd. (Okvirna odluka Vijeća o borbi protiv terorizma od 13. lipnja 2002., Official Journal of the European Communities, L. 164/3 od 22. lipnja 2002., str. 9-11).

Europski saveznici i NATO stavili su se na raspolaganje neposredno nakon terorističkih napada na New York i Washington aktiviranjem članka 5. Ugovora o obvezi članica na uzajamnu pomoć u slučaju napada na jednu od njih.

Napad na Sjedinjene Države bio je snažan poticaj ubrzavanju već prije započetih procesa u Europskoj uniji glede jačanja suradnje policijskih i pravosudnih tijela, te usklađivanja europskog zakonodavstva, sa svrhom učinkovitija suzbijanja terorizma i organiziranog kriminala. Europsko vijeće je vrlo brzo nakon napada na SAD usvojilo Plan aktivnosti, koji je među ostalim predvidio usvajanje Okvirne odluke o borbi protiv terorizma. Politički sporazum o Okvirnoj odluci o borbi protiv terorizma postignut je na Vijeću JHA 6/7. prosinca 2001., a odluka je formalno usvojena 13. lipnja 2002. Države članice Europske unije shvatile su da je radi efikasnije borbe protiv terorizma potrebno uskladiti nacionalna zakonodavstva država članica tako da se na istovjetan način definira terorizam kao i s njim povezani oblici kaznenih djela (npr. pojam terorističke grupe). Osim toga, države su shvatile da je potrebno uskladiti nacionalna zakonodavstva glede sustava kazni kako bi se spriječilo počinitelje kaznenog djela terorizma da iskorištavaju razlike nacionalnih zakonodavstava. U tom smislu Okvirna odluka traži od država članica uvođenje kazni za fizičke i pravne osobe koje su počinile ili su odgovorne za počinjene kaznenih djela terorizma. U skladu s odlukom države su dužne uskladiti nacionalno zakonodavstvo (donošenjem odgovarajućih propisa) s Okvirnom odlukom do 31. prosinca 2003.

Okvirnom odlukom prvi put se za cijeli prostor Europske unije uvodi jedinstvena definicija terorizma. Definicija, osim osnovnog pojma, definira i razne druge pojavne oblike kao što su vođenje terorističke grupe, pomaganje, sudjelovanje, ili pokušaj izvršenja terorističkog čina.

Kazneno djelo terorizma odnosno teroristički čin definira se kao čin koji, s obzirom na svoju narav i kontekst, može ozbiljno naštetiti državi ili međunarodnoj organizaciji, a počinjen je s namjerom: (i) ozbiljnog zastrašivanja stanovništva; nezakonitog iznuđivanja (prisiljavanja) vlade ili međunarodne organizacije da nešto čini ili da se suzdrži od nekog čina; ozbiljnog destabiliziranja ili uništavanja temeljne političke, ustavne ili gospodarske strukture zemlje ili međunarodne organizacije. Sam teroristički čin ostvaruje se zapravo izvršenjem običnog kaznenog djela, kojemu upravo namjera daje terorističku kvalifikaciju. Kazneno djelo terorizma može se ostvariti:
a) napadom na život osobe, koji može uzrokovati smrt;
b) napadom na fizički integritet osobe;
c) otmicom ili uzimanjem talaca;
d) uzrokovanjem ekstenzivnog razaranja vladinih ili javnih objekata, transportnog sustava, infrastrukture, uključujući informacijske sustave, fiksne platforme na epikontinentalnom pojasu, javna mjesta ili privatnu imovinu s vjerojatnošću ugrožavanja ljudskih života ili s učinkom znatne gospodarske štete;
e) otmicom aviona, broda ili drugog sredstva javnog transporta ili transporta dobara;
f) proizvodnjom, posjedovanjem, stjecanjem, prijevozom, opskrbom ili uporabom oružja, eksploziva ili nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja;
g) ispuštanjem opasnih tvari ili uzrokovanjem požara, eksplozija ili poplava koje imaju za posljedicu ugrožavanje ljudskih života;
h) ometanjem opskrbe vodom, energijom ili drugim fundamentalnim prirodnim izvorima, a koji ima za posljedicu ugrožavanje ljudskih života;
i) prijetnjom da će se počiniti bilo koje od spomenutih djela. (Vidi članak 1. Okvirne odluke Vijeća o borbi protiv terorizma od 13. lipnja 2002., Official Journal of the European Communities, L. 164/3 od 22. lipnja 2002., str. 4.)

Odluka uvodi jedinstven sustav kazni kojim bi se trebalo osigurati usklađeno (unificirano) kažnjavanje počinitelja terorističkih čina na cijelom području Europske unije.
Okvirna odluka definira terorističku grupu kao strukturiranu grupu koju čini više od dvije osobe, uspostavljenju na određeno vremensko razdoblje i djeluje sporazumno na počinjenju terorističkog kaznenoga djela. Strukturirana grupa nije stvorena slučajno za neposredno obavljanje nekog kaznenog dijela, te koja ne mora imati formalno definirane uloge za svoje članove, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu. Razlikuju se dva osnovna oblika kaznenog djela terorističke grupe: a) vođenje terorističke grupe, b) sudjelovanje u aktivnostima terorističke grupe (što uključuje opskrbu informacijama ili materijalom ili financiranje aktivnosti) sa sviješću da će takvo sudjelovanje pridonijeti kriminalnim aktivnostima grupe.
Drugi dokument u zakonodavnom pogledu jest Okvirna odluka Vijeća o Europskom uhidbenom nalogu, te proceduri izručenja između država članica. Navedenom odlukom pojednostavljuje se procedura izručenja kako bi se počinitelj kaznenih djela, dakle i teroriste, spriječilo u korištenju slabosti i neusklađenosti pravosudnih sustava država članica. Važno je istaknuti da je ovom odlukom napravljen veliki korak u stvaranju tzv. europskog prostora slobode, sigurnosti i pravde. Premda je Europski uhidbeni nalog 1. siječnja 2004. zamijenio sve konvencijske odredbe o izručenju u međunarodnim odnosima između država članica, važno je istaknuti da uvođenje Europskog uhidbenog naloga neće dirati u odnose koje države članice imaju s trećim državama.

No, za uspješnu borbu protiv terorizma posebno je važno spriječiti njegovo financiranje. U tom pogledu je na razini Europske unije usvojen važan zakonodavni paket koji čine propisi što omogućuju zamrzavanje financijskih sredstava osoba osumnjičenih za financiranje terorizma. Riječ je o četiri dokumenta od kojih su dva političke i pravne prirode, a dva provedbene prirode. Usvajanje tog paketa bilo je nužno kako bi se mogli blokirati računi fizičkih i pravnih osoba za koje postoji sumnja da sudjeluju u financiranju terorističkih organizacija, odnosno za koje se sumnja da su terorističke organizacije.

Europska unija je, uz SAD, postala glavni čimbenik koalicije protiv terorizma. Usvajanje jedinstvene definicije terorizma, te jedinstvenog sustava kazni za počinitelje terorističkog čina, važan je korak u izgradnji Europske unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde.

Aktivna uloga Rusije u antiterorističkoj koaliciji omogućila je i promjenu odnosa Rusije s NATO-om na osnovama koje se dotad nisu mogle ni zamisliti. Kina je podržala američku inicijativu za stvaranje globalne antiterorističke koalicije i odobrila intervenciju UN-a u Afganistanu.

Trideset osma konferencija o sigurnosti u Munchenu i Svjetski privredni forum u New Yorku iznijeli su na vidjelo neslaganje između Europe, Azije i Afrike, s jedne, i Sjedinjenih Američkih Država, s druge strane, kad je riječ o nastavku antiterorističkog rata. Dok su predstavnici SAD-a na konferenciji u Munchenu otvoreno isticali spremnost Amerike da u slučaju potrebe poduzme nove vojne akcije u suzbijanju terorizma, europski sudionici skupa upozoravali su da bi takva samostalna akcija SAD prouzročila raspad antiterorističke alijanse. Ruski ministar obrane izjavio je da Rusija odlučno odbija proširenje rata i da bi Sjedinjene Američke Države u tom slučaju ostale izolirane.

Glavni tajnik NATO-a napomenuo je da Europljani nisu dovoljno naoružani za globalni antiteroristički rat. Stoga je apelirao na europske partnere NATO saveza da usavrše vojnu tehnologiju, kako Amerikanci ne bi bili ponukani da u svijetu sami interveniraju. Europske države članice NATO-a ulažu svake godine u obranu tek 140 milijardi dolara, a u američkom proračunu za 2003. godinu bilo je predviđeno za obranu oko 379 milijardi dolara.

Do razlika ne dolazi samo u pitanju verbalnog određenja tko je sve neprijatelj, odnosno američkog unilateralnog navođenja eventualnih budućih diplomatsko-vojnih ciljeva (Irak, Iran, Sjeverne Koreja), već i oko nekih starih sukoba, poput onoga između Izraela i Palestinaca, pri čemu europski saveznik nije sklon davanju bezrezervne potpore izraelskim vojnim akcijama i sužavanju manevarskog prostora za diplomatski dijalog s Palestincima.

Od Amerike se tražilo da optužbe protiv neke države temelji na konkretnim činjenicama i da o eventualnoj primjeni sile odluku donese Vijeće sigurnosti UN-a. Francuska je prva od svih svojih europskih susjeda reagirala na američku politiku prema kojoj antiteroristička koalicija ima pravo napadati države iza antiterorističkog limesa. Pojave novog nejedinstva glede vojne intervencije u Iraku javile su se između Njemačke, Francuske i Rusije, na jednoj strani i Sjedinjenih Država, na drugoj.

U listopadu 2002. godine, UN je donio rezoluciju o Iraku broj 1441, kojom se u velikoj mjeri smanjivala mogućnost američkog napada na Irak i koja se odnosila na povratak inspektora za razoružanje u Irak. Irak je pristao na povratak inspektora za razoružanje.

Božo VUKASOVIĆ