Svugdje gdje se branila i oslobađala hrvatska gruda i gdje su ginuli hrvatski sinovi bilo je teško, ali sloboda koju danas uživamo bila je vrijedna te žrtve

Od vojno-redarstvene operacije Bljesak i velike pobjede po kojoj je pamtimo prošlo je 25 godina. Nakon nebrojenih pregovora, sporazuma, primirja i njihovih kršenja, 1. svibnja 1995. hrvatske vojne i redarstvene snage brzom su akcijom u svega tridesetak sati oslobodile oko 500 kvadratnih kilometara dotad okupiranog teritorija, uspostavile nadzor nad autocestom A3 i oslobodile zapadnu Slavoniju. Vojno-redarstvena operacija Bljesak trajala je od 1. do 4. svibnja i Hrvatska vojska bila je za nju dobro pripremljena. Prema planu, napad je izveden na nekoliko smjerova: dio hrvatskih snaga kretao se sa zapada od Novske prema Okučanima te dodatno na jug prema Jasenovcu, dok se drugi dio probijao s istoka od Nove Gradiške prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Snage koje su se kretale prema Okučanima, a koje su išle usporedno s autocestom, trebale su presjeći enklavu i pritom razbiti glavne snage neprijatelja, dok su pomoćne snage trebale izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječiti njegovu eventualnu intervenciju te izići na državnu granicu.

Dobro planirana, odlično koordinirana akcija u koju je bilo uključeno oko 7200 visokomotiviranih i pripremljenih hrvatskih vojnika i policajaca unatoč otporu neprijateljskih snaga odvijala se strelovitom brzinom: već prvog dana hrvatske snage našle su se nadomak Okučana, koje su oslobodile drugog dana Bljeska, i time je neprijateljski otpor u južnom i središnjem dijelu svladan, oslobođen je Jasenovac, a ostaci neprijateljskih snaga zapadno od Lipika i Pakraca svladani su u nastavku akcije.

Na glavnim pravcima napada djelovala je 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopnim topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

U operaciji su prvi put korišteni i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu, čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

Velika pobjeda izvojevana u Bljesku označila je i neko novo vrijeme, i neki novi raspored snaga i razvoj događaja na bojišnicama. Postalo je jasno kako je Hrvatska vojska stasala u čvrstu, dobro naoružanu i opremljenu silu sposobnu razbiti pobunu, pobijediti srpsku vojsku i osloboditi okupirane dijelove Hrvatske. Bljesak je tako postao svojevrsna uvertira i put prema sljedećoj veličanstvenoj pobjedi – Oluji.

U akciji su sudjelovali dijelovi četiriju profesionalnih brigada te niz specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi, odnosno oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena

U znak odmazde zbog gubitaka koje su pretrpjele u Bljesku, srpske su snage 2. i 3. svibnja 1995. izvršile niz terorističkih napada na civile u hrvatskim gradovima. Zagreb je napadnut raketama s kasetnim punjenjem, dok su građani Karlovca i Siska bili izloženi topničkim projektilima

U VRO Bljesak sudjelovao je i pilot Rudolf Perešin, koji je smrtno stradao kad su srpske snage 2. svibnja srušile njegov zrakoplov

Sjećanja sudionika na VRO Bljesak – obučenost, timski rad i kohezija bili su neviđeni

---

“Za vrijeme VRO Bljesak bio sam pripadnik Oklopne bojne 3. gbr Kune, na dužnosti ciljača operatera na BVP-u M80. Moja postrojba, NOS tenkovska satnija ojačana mehaniziranim vodom, bila je pridodana 1. pješačkoj bojni 3. gbr. Zadaća nam je bila spriječiti moguće djelovanje protivnika s druge strane rijeke Save te omogućiti spajanje istoka i zapada autocestom. Tad je prvi put korišten željeznički transport tehnike, što je bilo iznimno važno, i time smo iznenadili protivnika. Tehnika je samohodno prebačena iz Đakova, a navoz tehnike bio je na Željezničkom kolodvoru Našice. Dolaskom u Novsku, gdje se čekala samo tehnika, akcija Bljesak počela je u pet ujutro. Bili smo motivirani i odlučni u oslobađanju okupiranog područja. Obučenost, timski rad i kohezija bili su neviđeni. Ostala mi je u sjećanju radost svih nas nakon oslobađanja okupiranog područja.”

---

“Početak akcije Bljesak dočekao sam kao pripadnik 52. domobranske pukovnije iz Daruvara. Bio sam u Vodu veze, vezist telefonac, i kao takav sposoban za sve postavljene zadaće. Zadaća je bila održavati kanale veze otvorenim i dostupnim – VF, VVF, 2M, te najsigurniji žični, tj. telefonski pravac. Iz Bljeska najviše pamtim odlučnost ljudi, njihov entuzijazam, volju i želju da se pokaže što možemo i znamo. Mi smo tim koji je sudjelovao u Bljesku, poslije i u Oluji, dragovoljac sam od 15. rujna 1991. i u početku je bilo teško – ali u Bljesku smo već bili odlično uigrana ekipa ljudi koji se dobro poznaju i jedni drugima vjeruju. Tad je i svaki posao lakši.”

---

U operaciji Bljesak sudjelovao sam kao pripadnik Izvidničkog voda Izvidničko-diverzantske satnije 81. gardijske bojne iz Virovitice. Zadaća je bila omogućiti uvođenje naših snaga kroz srpske položaje i minska polja. Na početku operacije bili smo kao Izvidnički vod pridodani 2. pješačkoj satniji. S položaja Cernik – Torine krenuli smo pravcem Šagovina pravoslavna – šuma Lještare – Golo brdo – brdo Čelar. Nakon početnih kontakata sa srpskim snagama pravimo prolaz kroz minska polja, probijamo srpsku crtu obrane i nakon podneva izbijamo na prometnicu Širinci – selo Retkovac. U prvim ostvarenim kontaktima imali smo gubitke, naše ranjene i poginule pripadnike.

Drugog dana operacije, uz manji otpor srpskih snaga, izbijamo na prometnicu Okučani – Cage. Ulaskom u Okučane angažirani smo na pretresu središta mjesta. Nakon toga, 4. svibnja prebačeni smo kao ojačana satnijska skupina (oko 250 pripadnika) desantom helikopterima Mi-8 u selo Bjelajce istočno od Pakraca, gdje smo sudjelovali u razbijanju zaostalih srpskih snaga u Gornjoj Šumetlici i na području Bijele Stijene.

Operacija Bljesak bila je dobro planirana i provedena učinkovito, brzo i precizno, a prethodilo joj je puno priprema, znoja, napora i zalaganja. Svugdje gdje se branila i oslobađala hrvatska gruda i gdje su ginuli hrvatski sinovi bilo je teško, ali sloboda koju danas uživamo bila je vrijedna te žrtve. Bljesak pamtim i po tome što sam dan prije, u subotu, stupio u brak, a u nedjelju sam već bio u odori i na putu za Okučane.”

---

“U to sam vrijeme bio pripadnik 4. pješačke bojne 5. gardijske brigade. Postrojba je bila popunjena pripadnicima koji su bili u sastavu 3. gbr, 3. bojne, 3. satnije iz Nove Gradiške i svi su oni ratne vještine kovali na brojnim bojištima Republike Hrvatske. Zadaća moje postrojbe bila je da iz pokreta prijeđemo u napad, oslobodimo selo Gorice kao stratešku točku te da preko Donjih Bogićevaca i Novog Varoša oslobodimo Staru Gradišku te izbijemo na Savu, na granicu s Bosnom i Hercegovinom. Protivnik je bio dobro ukopan i grčevito se branio, nije bilo nimalo lako, ali tog 1. svibnja 1995. doživjeli smo potpunu pobjedu. Sutra, ojačani Tenkovskom satnijom 5. gbr, izbijamo na Savu u području Stare Gradiške, a u popodnevnim satima počinjemo slaviti pobjedu i početak pada velikosrpske ideje u RH. Promet ljudi i roba počeo je neometano teći autocestom Zagreb – Lipovac.

Bljesak po mnogo čemu označava prekretnicu u legitimnoj borbi za neovisnost. Osjećali smo se snažni i spremni za konačno oslobođenje svih okupiranih dijelova RH, pucali smo od samopouzdanja. Sad kad smo u miru, svakog 1. svibnja u Okučanima miješaju se osjećaji ponosa i tuge. Ponosan sam što smo ostvarili san o samostalnosti, što sam svjedočio hrabrosti zapovjednika i vojnika, a tužan jer se svake godine prisjetim 27 poginulih pripadnika postrojbe kojoj sam pripadao.”

---

“Kao pripadniku 2. bojne Gavrani legendarnih Tigrova bila mi je čast što sam sudjelovao u oslobađajućoj akciji Bljesak. Zadaća Tigrova bila je preko Kričkih brda presjeći komunikaciju Novska – Gradiška, ovladati njom te se spojiti s postrojbama 3. gbr. Izvršavao sam različite dužnosti – od pomoćnika na RBG-u i M53 pa do strijelca izvidnika, s obzirom na to da je popunjenost bila nedovoljna pa je svaki pripadnik trebao obaviti i više od planiranih zadaća. Akciju Bljesak pamtim kao najvažniju u svojoj karijeri. Ona mi je bila vatreno krštenje i spoznao sam kolika je snaga, hrabrost i vjera hrvatskog vojnika. Drago mi je što sam ratovao s najvećima, što sam bio, ali i ostao Tigar.”

---

 

“Za vrijeme akcije Bljesak bio sam pripadnik Inženjerijske satnije 3. gardijske brigade. Dužnost postrojbe bila je probiti neprijateljske crte s desne strane autoceste iz pravca Novske. Moja je zadaća bila ukloniti minsko-eksplozivne zapreke koje su bile na putu. Teško je uspoređivati ovu akciju s nekim drugim, teško je reći koja je bila lakša ili teža, ali sigurno je da niti jedna akcija u vrijeme Domovinskog rata u kojoj je bilo ranjenih i poginulih nije mogla bila laka. Najviše mi se usjekao u pamćenje dolazak u selo Bročice kod Novske te put od tog sela kroz šume i poljske putove. Trajao je cijelu noć, što se činilo kao put u nepoznato. Osjećaj je bio kao da traje cijelu vječnost. Pred svitanje smo se približili neprijateljskim crtama. Moja je skupina ondje prvo uočila neprijateljsko minsko polje, koje smo uspješno deaktivirali, čime smo svojim pješačkim postrojbama omogućili kretanje u proboj neprijateljske crte.”

---

“Pobjedonosnu vojno-redarstvenu operaciju Bljesak dočekao sam kao pripadnik 80. gardijske bojne Nova Gradiška. Bio sam puškostrojničar i dužnost mi je bila vatrenom potporom štititi zapovjednika voda te biti osiguranje i potpora tijekom izvidničkih djelovanja. U operaciji Bljesak zadaća postrojbe bilo je napadno djelovanje u sektoru Jug, iz smjera sela Pivara prema Novom Varošu, a cilj je bilo presijecanje jedine prometne komunikacije područja Okučana s Bosanskom Gradiškom.

Zauzimanjem Novog Varoša spriječeno je uvođenje novih neprijateljskih snaga iz Bosne na područje djelovanja, a dezorijentirane i demoralizirane pripadnike dijela 18. korpusa VSK natjerali smo na paničan bijeg u Bosnu. Oslobađajuća operacija provedena je savršeno i točno, od planiranja do završetka djelovanja, izbijanjem naših snaga na most na rijeci Savi.”

---

U vrijeme operacije Bljesak bio sam pripadnik 81. samostalne gardijske bojne Kumovi, zapovjednik desetine u 1. vodu 3. pješačke satnije. Zadaća postrojbe bila je na pravcu Šagovina pravoslavna – brdo Čelar – Okučani razbiti srpske snage i izbiti na crtu selo Cage – selo Gornji Bogićevci, zatim okružiti sa sjevera Okučane i potom ih osloboditi. U pamćenje mi se najviše usjekao dolazak u područje operacije, iščekivanje zapovijedi za početak, sam pokret koji je počeo uz topničku pripremu. Sjećam se da sam se naježio kad su naši samohodni višecijevni lanseri raketa otvorili vatru po neprijateljskim ciljevima, i naravno, pamtim sam ulazak u Okučane. U ono vrijeme bili smo nabrijani, mladi, tjelesno i psihički dobro pripremljeni i motivirani – jedva smo dočekali da dobijemo signal za pokret i znali smo da nas ništa ne može zaustaviti. Bljesak je za mene važan i zato što je moja prva akcija, moje vatreno krštenje. Kao pripadnik 81. gardijske bojne sudjelovao sam poslije u akcijama Ljeto 95, Oluja i Maestral. Svaka od njih ima svoju težinu i niti jedna nije bila laka, no ako gledamo kompleksnost zadaće, minska polja na koja smo nailazili, zasjede koje su nam postavljali i zahtjevan brdsko-šumoviti teren koji smo prolazili s punom ratnom opremom – operacija Bljesak bila je jedna od težih.

---

“Za vrijeme Bljeska bio sam pripadnik 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne 3. gardijske brigade. Bio sam zapovjednik desetine i zapovjednik voda. Sastavili smo taktičku grupu od pješačke bojne ojačane tenkovskom satnijom tenkova T-55, a zadaća moje satnije bili su tenkovski desanti ondje gdje naiđemo na neprijateljski otpor. To znači da se pješaštvo popne na tenkove i krenemo u napad, a kad zapovjednik tenka procijeni da smo eventualno prošli neko minsko polje, da nam znak da skočimo s tenka. Zbog mjera sigurnosti, da ne bi netko naletio na minu, kretali smo se po tragovima tenkovskih gusjenica. Kad su nas pod okriljem noći doveli u Novsku, nisam ni znao gdje smo. Kad se razdanilo, vidjeli smo da smo kraj željezničke postaje, a na željezničkim kompozicijama bili su naši tenkovi. Istovarili smo tenkove, popeli se na njih i krenuli.

Nešto prije pola šest 1. svibnja naše topništvo počelo je djelovati, a onda smo i mi krenuli. Putem smo nailazili na neprijateljski otpor i to smo rješavali. Kad smo se oko podneva zaustavili, čuli smo avion. Nije mi bilo svejedno. Ja sam od 1991. u vojsci i navikao sam bio da me avioni raketiraju i mitraljiraju – a mi smo bili na čistini, uz autocestu, nismo bili u šumi pa da se skrijemo. Ali, taj avion nije djelovao po nama. Tek poslije akcije saznao sam da je to bio naš avion i da ga je vozio Rudolf Perešin. Tad sam prvi put doživio da nas avion nadlijeće, a ne djeluje po nama.

Krenuli smo dalje uz cestu i odjednom se pojavio neprijateljski helikopter, Gazela, koji je na naš tenk ispalio Maljutku, raketu za uništavanje tenkova. U tom smo trenutku uočili svjetlost i brzo sklonili tenk u kanal, ali i drugi su tenkovi uperili svoje cijevi i počeli pucati po helikopteru. Pilot Gazele uplašio se, morao je skrenuti i nije stigao do kraja navesti ispaljenu Maljutku. Da je uspio, vjerojatno bi pogodio naš tenk, ali ovako je taj projektil pao možda pedesetak metara ispred tenka. Da svi naši tenkovi nisu onako počeli pucati, tko zna što bi bilo… To je sve trajalo nekoliko sekundi, ali u ratu se u nekoliko sekundi svašta promijeni.

Na jednom su nas dijelu poslije dočekali. Njihov je tenk bio negdje uz cestu, u šipražju, nismo ga mogli vidjeti i pogodio je naš tenk. Srećom, nitko od nas nije stradao, a tenk je bio lakše oštećen. Nismo mogli vidjeti taj neprijateljski tenk, ali naš je drugi tenk u šipražju primijetio dim iz auspuha i prema tom dimu naslijepo ispalio projektil – i pogodio. Kad smo došli vidjeti, neprijateljski tenk bio je uništen, naš ga je pogodio točno kamo je trebalo.

Naša je zadaća bila do 18 sati dostići crtu kanal Sloboština. Kad smo tamo došli, formirali smo crtu obrane. Inače, mislim da je udaljenost Novska – Okučani 37 km cestom. Mi smo tog dana, otkad smo krenuli ujutro oko pet iz Novske, do kanala Sloboština prošli tridesetak kilometara i ostalo nam je još 7-8 do Okučana. Željeli smo dalje. Bili smo ljuti. ‘Zašto sad ne idemo u Okučane kad smo već stigli ovamo? Imamo ih na dlanu! Tamo je panika! Ajmo odmah jurnuti.’ Brigadir Zvirotić rekao je da ne smijemo ulaziti u Okučane po noći kako bismo sačuvali živote civila. Da ne bi netko nedužan stradao. Tako smo prenoćili u tom kanalu. Ujutro dobivamo zapovijed da se povlačimo, a nastavit će Gardijski zdrug. I već smo tako prošli nekoliko kilometara kad nas zaustavi brigadir Zvirotić i kaže: ‘Ne! Vi se vraćate u Okučane. Vi ste to zaslužili’ – kako smo tad skočili! Strelovitom brzinom svi smo poletjeli na tenkove i vraćaj se, brzo idemo dalje. Pun gas prema Okučanima. Prvi smo ušli u Okučane sa zapadne strane i kretali se ulicom, kuću po kuću, a tenkovi su išli polako sredinom ceste. Saznali smo da su naše snage već ušle u Okučane sa sjevera i istoka. Nešto civila nalazili smo po kućama – prebacivali smo ih iza nas, da nam budu iza leđa, na sigurnom, tako da se ne nađu u vatri zapuca li netko po nama. I tako smo došli do centra Okučana, sastali se s našim snagama – e, i tu je onda bilo grljenja.”

Lada Puljizević

Foto: arhiva HVGI-ja i sudionika operacije