Pobjeda hrvatskih snaga u oslobodilačkoj operaciji Oluja jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Njom je osigurana sloboda hrvatskih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Stoga od kolovoza 1995. svima koji su sanjali i željeli slobodnu i neovisnu hrvatsku državu riječ oluja više nije samo naziv za prirodnu nepogodu nego označava i ponos i pobjedu.

Brojni su događaji i procesi omogućili i uzrokovali Oluju, no činjenica je da je glavni uzrok Oluje isključiva velikosrpska politika, čiji provoditelji u Beogradu i Kninu nisu ni pomišljali na mirnu reintegraciju teritorija Republike Hrvatske koji se pod okupacijom srpskih snaga nalazio od 1991. godine. Sve mirovne inicijative hrvatske vlasti i međunarodne zajednice takva je politika odbila, a sklopljeni sporazumi, primjerice Zagrebački i Gospodarski sporazum tijekom 1994., bili su samo privremenog karaktera, bez ozbiljne namjere provođenja.

U knjizi Ante Gotovine “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO” zapisano je: “To razdoblje će se pamtiti i po beskonačnim obilascima crte razdvajanja i skladišta oružja od posebnih timova UNMO, kao i svakodnevnim zahtjevima za zajedničkim sastancima, na kojima se najčešće pokušala nametnuti tema i nadmudrivanje tko je koliko puta, na kojem mjestu i čime prekršio Zagrebački sporazum, a potom, tko je prvi prosvjedovao itd. Od svega toga ostat će u sjećanju golem napor predstavnika UN da dokažu u svakoj situaciji podjednaku odgovornost i krivnju HV-a i tzv. vojske pobunjenih Srba.

Često su isticali sljedeće: ‘Pošto je krivnja podjednaka, u tome mi – UN ništa ne možemo i za nerješavanje problema rata u Hrvatskoj nemojte nas prozivati. To ste krivi vi koji zajednički rat hoćete.’ Doista, kada se hoće opravdati vlastita nemoć i nedjelotvornost, onda mašti nema kraja. Za cijelo to vrijeme UNPROFOR se jedino usredotočio na učvršćenje pridržavanja Sporazuma o prekidu bojnih djelovanja, kako bi održao postojeće stanje. No, ipak je dolazilo do izgreda i upada pobunjenih Srba u pojas razdvajanja.

U takvom napetom stanju Udruženje prognanika Hrvatske postavilo je 1. srpnja 1994. blokade na sve nadzorne točke UNPROFOR-a prema UNPA područjima, kako bi privukli pozornost i stvorili pritisak na UNPROFOR te ostvarili svoj zahtjev bržeg povratka kućama. Za vrijeme blokade mnoge izjave hrvatskih dužnosnika odnosile su se na mogućnost vojnog djelovanja za povratak UNPA područja, ukoliko ne dođe do napretka mirnim putem. To je rezultiralo uzimanjem velike količine teškog naoružanja iz srpskih skladišta te prijetilo obnavljanjem oružanog sukoba širih razmjera.

Slijedom izjave predsjednika Vijeća sigurnosti od 11. kolovoza, kojom su dana obećanja hrvatskoj Vladi kako će UNPROFOR djelotvornije poraditi na povratku prognanika, konačno je 19. kolovoza ukinuta blokada prognanika. Glavni tajnik UN-a Butros Ghali 17. rujna 1994. podnio je izvješće Vijeću sigurnosti, kojim je potvrdio kako ostvarenje Vanceova plana i svih rezolucija nije provedeno zbog otpora pobunjenih Srba u UNPA područjima, osim što je došlo do prekida oružanih sukoba. Prema njegovim riječima, pred UN-om su se našla četiri problema koji su tražili ponovno razmatranje:

• razvojačenje UNPA područja (tj. razoružanje

i raspuštanje srpskih pobunjeničkih postrojbi);

• ponovno uspostavljanje hrvatske vlasti u tzv. ‘ružičastim zonama’;
• uspostavljanje nadzora nad međunarodnim granicama RH i BiH;
• osiguranje povratka prognanika njihovim kućama.

Glavni tajnik smatrao je kako UNPROFOR nije u stanju ispuniti svoje zadaće i zahtjeve, koje opravdano postavlja Hrvatska, jer nema za to potrebitih snaga niti sredstava. Pred Općom skupštinom i u Vijeću sigurnosti UN-a Hrvatska je iznijela odlučno stajalište Sabora RH od 23. rujna kako će Hrvatska otkazati mandat Mirovnih snaga ako one ne omoguće povratak okupiranih područja. Rezultat takvih nastojanja bila je rezolucija Vijeća sigurnosti 947 od 30. rujna 1994., koja je obuhvatila i potvrdila sve dotadašnje rezolucije i dala temelje za posljednji pokušaj mirnog rješenja nastalog oružanog sukoba. Od posebne važnosti u toj rezoluciji bilo je stajalište kako su sve države na području bivše Jugoslavije suverene i teritorijalno cjelovite. Mandat UNPROFOR-a produžen je radi ostvarenja tih zadaća do 31. ožujka 1995., s tim da glavni tajnik UN-a najkasnije do 20. siječnja 1995. mora podnijeti izvješće o provedbi mirovnog plana i ostvarenom napretku, uključujući i početak povratka prognanika.

U isto doba, u BiH trajali su sukobi između HVO-a i Armije BiH, što je dodatno zaplelo situaciju u BiH i omogućilo srpskoj strani da te sukobe iskoristi, držeći pritom više od 70 posto prostora BiH. Mnogim međunarodnim čimbenicima bilo je jasno kako takvim nepogodnim odnosom snaga, nastalim sukobom hrvatske i muslimanske strane za preostalih 30 posto područja BiH, ne može se doći do rješenja i prestanka rata u BiH. Zbog tog sukoba, koji je prouzročio goleme gubitke u ljudstvu i materijalne štete, Hrvatskoj je prijetila opasnost uvođenja sankcija zbog pomoći koju je pružala u obrani hrvatskog područja u HR HB, najprije od srpske agresije, a potom i od muslimanskih ekstremističkih snaga.

Zbog toga Hrvatska pristaje na potpisivanje preliminarnog sporazuma 1. ožujka 1994. u Washingtonu između predstavnika hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda o ustrojstvu BiH na federativnim osnovama i o njezinom stupanju u konfederalni savez s Hrvatskom.

Službeno, sporazum je potpisan 18. ožujka 1994. pod izravnim pokroviteljstvom SAD-a i uz suglasnost glavnih europskih država: time je Hrvatska osigurala pogodniji međunarodni položaj i postala subjektom u stvaranju novog međunarodnog poretka u postkomunističkom svijetu.

Nakon potpisivanja toga sporazuma stvaraju se uvjeti za vojnu suradnju i zajedničko vojno angažiranje HVO-a i Armije BiH, što mijenja odnos snaga i stvara pogodnu klimu za rješenje krize. Učestali srpski napadaji topništvom po Sarajevu početkom 1994. i masakr civila na tržnici izazvali su pozornost svih međunarodnih čimbenika te su se počele poduzimati odlučnije mjere na uspostavljanju mira na tom području. Rezultat tih nastojanja je potpisivanje sporazuma u Sarajevu 9. veljače između Muslimana i Srba o prekidu bojnih djelovanja i povlačenju oružja 20 km od grada i stavljanje pod nadzor UNPROFOR-a.

Zbog stalnog nepoštivanja zabrane letenja iznad BiH od strane zrakoplovstva tzv. RS, zrakoplovi NATO-a potkraj veljače oborili su četiri srpska zrakoplova te su te i ostale djelatnosti NATO-a donekle zamrznule stanje i prisilile strane u sukobu da se suzdrže od napadaja.

Nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma između Muslimana i Hrvata, i srpskoj strani ponudilo se da uđe u konfederalne odnose, ali je samozvani parlament Srba u BiH takvu Bitakvu mogućnost odbio. Nedugo zatim, točnije 29. ožujka, Srbi počinju napadati ‘zaštićeno područje’ Goražde i Srebrenicu, čime ugrožavaju civilno stanovništvo u tim enklavama i ponovno izazivaju reakcije međunarodnih čimbenika. Pad Goražda značio bi udarac američkim diplomatskim naporima, ali i naporima svih ostalih vodećih zemalja i organizacija, uključujući i UN. Na dan 10. travnja zrakoplovstvo NATO-a, nakon što su bosanski Srbi odbili povući topničko naoružanje oko Goražda, djelovalo je po srpskim položajima u nekoliko navrata, rezultat čega je povlačenje naoružanja 20 km od središta grada.

Za vraćanje povjerenja između Hrvata i Muslimana, a time i jačanje njihovih budućih odnosa, 14. svibnja u Ženevi je službeno potpisan sporazum pred ministrima vodećih zemalja svijeta o vanjskim granicama hrvatsko-muslimanske federacije. Za to vrijeme Srbi i dalje žele sukob, pa tako 17. svibnja sprječavaju prolazak humanitarnim konvojima namijenjenim Bihaću s ciljem jačanja pritiska na taj grad i stvaranja još pogodnijih pregovaračkih pozicija. Potkraj svibnja posebice se intenzivirao rad Kontaktne skupine, koju čine SAD, Rusija i glavne zapadnoeuropske države, s ciljem uvjeravanja sviju strana u besmislenost nastavka borbi i u prihvaćanje plana podjele Bosne 51:49 u korist Federacije.

Intenzitet borbi kao i nedjelotvornost Armije BiH u ostvarivanju ciljeva na bojnom polju upućivali su na to da Muslimani nemaju vojnih, političkih, kao ni ekonomskih sredstava za postizanje većih uspjeha u oslobađanju okupiranog područja. Već tada je bilo jasno, a do tog zaključka su došli i strani vojni analitičari, kako budući tijek ratovanja ovisi prije svega o međusobnoj suradnji hrvatske i muslimanske strane i njihovu zajedničkom vojnom angažiranju. U međuvremenu broj kršenja primirja se povećavao, poglavito oko Sarajeva i Goražda, a pojačale su se i borbene aktivnosti oko Bihaća, Tešnja, Bugojna, Maglaja i Travnika. Te aktivnosti nisu ništa dobrog obećavale za muslimansku stranu, a može se reći da su čak bila ugrožena i određena područja koja je držala Armija BiH, poglavito u okolici Tuzle, gdje su srpske snage napredovale. Zbog negativnog razvoja situacije, koja je prijetila proširivanjem sukoba na cijelo područje BiH, pokrenuti su novi diplomatski napori međunarodne zajednice, koji su urodili usvajanjem i potpisivanjem zajedničke izjave o prekidu neprijateljstava, koja je stupila na snagu 9. lipnja i trajala mjesec dana. Radi ostvarenja što većeg povjerenja između Muslimana i Hrvata, kao i zbog ohrabrivanja i pružanja moralne potpore preostalim Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u posjet Sarajevu 14. lipnja dolazi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman.

Po tko zna koji put pokazalo se da je potpisivanje sporazuma na papiru jedno, a stanje na terenu drugo. Armija BiH napada područje Ozrena želeći uspostaviti puni nadzor nad komunikacijom od strateškog interesa Zenica – Tuzla, a pokreće i ofenzivu na cijelom području središnje Bosne. Istodobno, Armija BiH vodi uspješne borbe u zapadnoj Bosni protiv pristaša F. Abdića i u potpunosti ovladava cijelim područjem do 21. kolovoza, što je bilo važno prije svega zbog stvaranja šireg prostora za napadajno djelovanje i usmjerenje snaga prema bosanskim Srbima.

U to doba, točnije 28. kolovoza, Srbi plebiscitom odbijaju ponuđeni plan Kontaktne skupine o podjeli Bosne (i Hercegovine) 51:49 (posto) u korist Federacije, što su hrvatska i muslimanska strana prethodno prihvatile. Odbijanje tog plana od srpske strane prisililo je muslimansku stranu da pokrene nove oslobodilačke akcije, i to baš u doba kada su NATO zrakoplovi djelovali po srpskom topništvu oko Sarajeva.

Dana 26. listopada Armija BiH je pokrenula opsežniju vojnu akciju u zapadnoj Bosni, a taj trenutak koristi i HVO i, prvi put nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma, u zajedničkoj operaciji s Armijom BiH oslobađa širi prostor Kupresa, koji je vrlo važno strateško područje što povezuje magistralni put Split – Tomislavgrad – Kupres – Bugojno – Zenica – Tuzla kroz sjevernu i središnju Bosnu. Te pobjede su imale i iznimno psihološko značenje.

Nakon početnog uspjeha Armije BiH u zapadnoj Bosni, srpske snage su u protunapadaju vratile izgubljena područja i najozbiljnije ugrozile sigurnost Bihaća, primaknuvši mu se vrlo blizu, što je izazvalo reakcije međunarodnih čimbenika, koji su odobrili uporabu NATO zrakoplova po srpskim položajima. Sigurno je kako je taj trenutak, kad se cijeli svijet solidarizirao i pokušao spriječiti humanitarnu katastrofu koja je prijetila ‘zaštićenom’ gradu, bio pogodan za pružanje odgovarajuće pomoći od HV-a, bilo izravno ili neizravno. (…)

Uspjehom operacije Cincar, koja je počela 31. listopada 1994. i u kojoj je HVO oslobodio Kupres (3. XI.), otvoreno je jedno novo razdoblje rata u BiH. U tom novom razdoblju važnu ulogu će imati HVO, koji je i do tada smatran jedinstvenom cjelinom Hrvatskih snaga.”

(Podaci su preuzeti iz knjige: Ante Gotovina, “Napadajni bojevi i operacije HV i HVO”, Split, 1996., 12-18)

Ante NAZOR