U XV. stoljeću Grad je nastavio politiku teritorijalnog širenja, pokušavajući iskoristiti sukobe za hrvatsko-ugarsko prijestolje te slabljenje centralne vlasti u susjednim zemljama. No, teško stečenoj autonomiji zaprijetit će ekspanzija Osmanskog Carstva u jugoistočnoj Europi

 

Dubrovčani su 1387. priznali Žigmunda Luksemburškog (1368. – 1437.) za seniora i potvrdili odanost hrvatsko-ugarskoj kruni kojom je te godine okrunjen. Ništa nije poremetilo ni uspostavu podjednako dobrih odnosa sa Žigmundovim protivnikom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem (oko 1350. – 1416.). On je kao jedan od najvećih regionalnih moćnika nagovorio bosanskog kralja Stjepana Ostoju (umro 1418.) da Dubrovniku 1399. proda zemlje Primorja od Kurila (današnje Petrovo Selo) do Imotice, što je Dubrovčanima napokon omogućilo neprekinut kopneni prolaz posjedima od Astareje do Pelješca. Zauzvrat, Dubrovčani su Ostoju i Hrvatinića proglasili dubrovačkom vlastelom i darovali im kuće u gradu i imanja u Primorju. Međutim, na početku XV. stoljeća Stjepan Ostoja predomislio se u vezi s raspodjelom teritorija i 1403. zaratio s Dubrovnikom. No Dubrovčani su u siječnju 1404. uspjeli sklopiti sporazum s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem kojim su ga okrenuli protiv Ostoje i kralj je te godine svrgnut. Dubrovčani su tako zadržali vlast nad novostečenim teritorijem. Nakon toga dubrovačka politika teritorijalnog širenja okrenula se otocima Korčuli, Hvaru i Braču.

Žigmundov protivnik i aspirant na prijestolje Ladislav Napuljski (1377. – 1414.) došao je 1403. u Zadar, gdje je Hrvoja Vukčića Hrvatinića učinio svojim glavnim predstavnikom u Dalmaciji, “darujući” mu Split, Korčulu, Hvar i Brač. Dubrovčani su uskoro uvidjeli povoljnu priliku i krenuli u akciju bez mnogo obzira prema prijateljstvu s Hrvatinićem. Poslali su svoje galije na Korčulu, zatim na Hvar i onda na Brač, s uputama stanovnicima da bi trebali prisegnuti na vjernost Žigmundu, svojem pravom vladaru, a brodove predati Dubrovniku na čuvanje. Međutim, čini se da je taj manevar propao. Dubrovnik je nakon 1409., tj. prodaje Dalmacije Veneciji od strane Ladislava Napuljskog i pokoravanja Hrvoja Vukčića Hrvatinića Žigmundu, ostao vjeran potonjem vladaru. Žigmund je u znak zahvalnosti za vjernost darovao Dubrovčanima 1413. godine sva tri željena otoka. Na nesreću Dubrovčana, morali su se suočiti sa snažnim otporom njihovih stanovnika, posebno na Korčuli. Tijekom kratkotrajne dubrovačke vladavine otokom usporedno su djelovale dvije uprave − dubrovački knez i korčulansko Veliko vijeće, sastavljeno od lokalnih plemića. Dubrovačka vladavina nad trima otocima završena je 1416., kad je Žigmund jednostavno oduzeo Dubrovniku otoke i darovao ih svojem komesaru u Dalmaciji Ladislavu Jakcu od Kušalja. Usprkos svim diplomatskim pokušajima, Dubrovnik se morao pomiriti s gubitkom otoka i okrenuti se cilju koji si je zadao prije više godina − pripajanju Konavala. Prilika za to otvorila se 1391., smrću bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića (r. oko 1338.), koji ih je prisvojio.

 

Rat za Konavle

Dubrovnik je pokušao iskoristiti situaciju u kojoj slaba centralna vlast bosanskog kraljevstva nije mogla zadržati Konavle. Dubrovački su diplomati godinama marljivo i uporno radili na pripojenju, no velike probleme pritom su im stvarali bosanski velikaši koji su polagali pravo na ta područja. Napokon su uspjeli 1419., nagovorivši vojvodu Sandalja Hranića Kosaču (1370. – 1435.) da im uz određene povlastice proda istočni dio Konavala. Takav uspjeh nisu uspjeli postići s Petrom Pavlovićem, koji je držao zapadni dio. Taj velikaš dugo je odolijevao svim primamljivim dubrovačkim prijedlozima i baš kad su ga uspjeli pridobiti da u načelu prihvati prodaju svoje polovine, 1420. godine poginuo je u sukobu s Osmanlijama. Nimalo obeshrabreni, Dubrovčani su tražili od Sandalja Hranića da im ustupi dio Konavala koji je oteo pokojnom Petru Pavloviću. U tome su i uspjeli pa je Sandalj uz određene uvjete, kao što je dobivanje jedne kuće i imanja na dubrovačkom području te godišnja isplata tributa, predao Dubrovniku i taj dio Konavala. Potez nije naišao na odobravanje Petrova brata Radoslava Pavlovića (umro 1441.), no i njega su Dubrovčani različitim diplomatskim lukavštinama uspjeli krajem 1426. nagovoriti da se odrekne pretenzija na bratov dio Konavala, naravno, uz određene ustupke. No idila nije trajala dugo jer je Radoslav Pavlović već 1430., tad kao vazal osmanskog sultana, tražio povrat svojeg teritorija, žaleći se da Dubrovnik kopa kanal oko Cavtata bez dogovora s njim i da mu nije platio kamate na 6000 dukata koje je ostavio u zalog Gradu. Uslijedio je trogodišnji sukob, poznat i pod nazivom Rat za Konavle, s razarajućim pljačkama s obje strane. Dubrovnik će ratujući, ali i diplomatski balansirajući između bosanskih, osmanskih i hrvatsko-ugarskih interesa, iz rata ponovno izići kao pobjednik jer je sačuvao Konavle.

Odnosi s papom i sultanom

Još tijekom rata pozornost Dubrovnika usmjerit će se na nadolazeću silu u vidu Osmanskog Carstva. Prvi poznati dubrovački poslanici kod sultana 1430. godine bili su Petar Lukarević i Đuro Gučetić. Najviše su pregovarali o trgovačkim povlasticama: dubrovačkim trgovcima uspjeli su izboriti prava na slobodnu plovidbu morem i kretanje kopnom po cijelom Osmanskom Carstvu, uz plaćanje carine koje propisuje zakon. Usprkos svim pozitivnim stranama, nagodba se pokazala tek prijelaznom. Dubrovčane je najviše užasavala mogućnost da postanu osmanski vazali. Premda je pregovarao s Osmanlijama, Dubrovnik je s druge strane još živio u nadi da će kršćanske sile ojačati u borbi protiv njih. Važnim se pokazalo sudjelovanje dubrovačkog dominikanca Ivana Stojkovića (oko 1390. – 1443.) na dijelu Bazelskog koncila, koji je zasjedao od 1431. do 1437. On je od pape 1433. izvojevao privilegije koje su Dubrovniku omogućavale prijevoz robe u muslimanske zemlje, poslovne odnose s muslimanima i prijevoz hodočasnika u Svetu zemlju. Međutim, nade u jačanje kršćanskih zemalja bile su sve slabije pa je Dubrovačka Republika 1442. pristala slati godišnji dar sultanu, što je zapravo značilo platiti harač. Veliki udarac stigao je 1444., kad su kršćanske snage teško poražene kod Varne. Osmanlije su tom pobjedom otvorile put prema hrvatskim zemljama. Za sve njih, pa tako i Dubrovnik, slijedilo je teško razdoblje osmanske prevlasti. Da bi se situacija opet zakomplicirala, sredinom stoljeća Dubrovnik ulazi u sukob s nećakom i nasljednikom Sandalja Hranića. Odnosi sa Stjepanom Vukčićem Kosačom (oko 1404. – 1466.) isprva su bili dobri, no s vremenom je došlo do preklapanja trgovačkih interesa i carinskih nesuglasica. Bosanski vojvoda, tj. herceg, nastojao je od svojeg obalnog grada Herceg Novog napraviti veliko trgovačko i obrtničko središte, što nije odgovaralo Dubrovčanima. Dolazilo je do sve većih trzavica, rješenje se tražilo u pregovorima, ali ni tu nije bilo uspjeha te 1451. počinju sukobi.

Izlaz iz teške situacije

Dok je Stjepan Vukčić Kosača tražio, te na kraju dobio, od sultana dopuštenje da ih napadne, Dubrovčani su se pripremali za rat, posljednji koji će Republika voditi do svojeg pada. Poduzeli su sve što su mogli kako bi zaštitili svoj teritorij. Pojačanja poslana u Konavle koncentrirana su u tvrđavi Sokol i ojačan je garnizon u tvrđavi Tumba na obroncima Srđa, glavnoj prepreci napadu na grad. U ophodnju duž obale poslani su naoružani brodovi, a dovedeni su i plaćenici iz Italije. Usprkos svemu, Kosača je osvojio Konavle, a zatim se usredotočio na pljačkanje i palež u Župi dubrovačkoj. Na kraju je napao i tvrđavu Tumba i ondje porazio dubrovačku vojsku. Premda je na terenu pretrpio teške gubitke, Dubrovnik je u diplomaciji imao velike uspjehe. Među ostalim, Dubrovčani su posredovali u miru između srpskog despota Đurađa Brankovića (oko 1375. – 1456.) i bosanskog kralja Stjepana Tomaša (umro 1461.). Oba su se tad složila da će zajedno s Dubrovnikom napasti Kosaču. Osim toga, Dubrovnik je računao i da će zbog Kosačine privrženosti heretičkoj Crkvi bosanskoj dobiti od pape pisma kojima će ekskomunicirati svakoga tko pomaže Kosači. Komplicirana situacija riješena je 24. studenog 1451., kad je sultan Mehmed II., poznat kao Osvajač, dogovorio trogodišnji mir s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Dubrovnik je bio uključen u mirovni proces i sultan je zapovjedio svojem vazalu Stjepanu Vukčiću Kosači da vrati sve što je osvojio. No, predah za Dubrovnik kratko je trajao i Stjepan je već 1452. ponovno osvojio Konavle. Šokantna vijest o padu Carigrada 1453. vjerojatno je uvjerila i Dubrovčane i Kosaču kako je došao trenutak za prekid neprijateljstava jer svima je postalo jasno da će se Osmanlije opet moći posvetiti Europi. Godine 1454. sklopljen je mir kojim se Dubrovniku vraćaju Konavle, ali morao se odreći potraživanja naknade ratne štete i prihvatiti Herceg Novi kao trgovinskog konkurenta. Nakon što su Osmanlije zauzele Bosnu 1463. godine, Dubrovnik se našao u teškoj situaciji te je bio prisiljen pregovarati o svojem statusu. Mehmed II. vršio je sve veći financijski pritisak na Dubrovčane u obliku plaćanja visokog harača te čestih pljački i prijetnji osmanskih vojnika u dubrovačkoj okolici. Ali, kad se vidi sudbina njihovih susjeda, potez dubrovačke diplomacije se isplatio. Nakon smrti Mehmeda II. pritisak Osmanlija se smanjio, što je omogućilo Dubrovniku da bude slobodniji u svojoj posredničkoj trgovini između istoka i zapada, a time da se i nadalje nesmetano razvija politički, gospodarski, društveno i kulturno.

Tekst: Josip Buljan

Foto: Tomislav Brandt