Operacije u kojima svjetska ratna zrakoplovstva koriste Fighting Falcon nastavile su se i u ovom stoljeću, pa i danas u medije vrlo često stižu vijesti o akcijama njihovih pilota koji lete upravo tim avionom

Teroristički napadi putničkim avionima u New Yorku i Washingtonu 11. rujna 2001. potaknuli su američku vladu na globalni rat protiv terorizma te je pokrenuta operacija Trajna sloboda (Enduring Freedom). Iako se danas ona veže gotovo isključivo uz Afganistan, vojne su operacije vođene i na Filipinima te na rogu Afrike.
Napad na Afganistan započeo je zračnim udarima 7. listopada 2001. po kampovima za obuku terorista i vojarnama. S obzirom na to da je tehnološko i kadrovsko stanje afganistanskog ratnog zrakoplovstva bilo vrlo loše, nije postojala opasnost od mogućnosti presretanja. Jedina prijetnja dolazila je od lakih raketnih sustava za protuzračnu obranu (PZO) kojima je zona djelovanja ograničena na 3500 m po visini. Stoga su svi F-16 bili naoružavani ili laserski navođenim bombama ili vođenim projektilima zrak-zemlja.
Kako bi osigurali odgovarajuću lokaciju za polijetanje u borbena djelovanja nad Afganistanom, Amerikanci su u Kirgistanu izgradili zrakoplovnu bazu ”Manas“. Savezničke su snage bazu rabile do lipnja 2014. kad je nadzor nad njom preuzelo kirgistansko ratno zrakoplovstvo.

Invazija na Irak
Znatno teža zadaća očekivala je F-16 tijekom invazije na Irak 2003. Iako je iračko ratno zrakoplovstvo do tada bilo znatno oslabljeno, još uvijek je posjedovalo lovačke avione spremne za borbu i nemali broj PZO raketnih sustava. No to nije bilo ni približno dovoljno da se povećaju irački izgledi za ikakvu suvislu obranu.
Od 180 iračkih borbenih aviona možda je tek polovina bila spremna poletjeti. Kako bi sačuvali što veći dio snaga, Iračani su veći broj MiG-ova 25 i Su-25 zakopali u pustinju. Unatoč tome, velik je broj aviona uništen na stajankama i u kaponirima prvim zračnim udarima koji su započeli 20. ožujka 2003. Mnogi irački piloti radije su svojim avionima pobjegli u Iran nego se suprotstavili nadmoćnim savezničkim snagama.
Znajući da im najveća prijetnja dolazi od PZO raketnih sustava savezničke su snage tijekom invazije provodile sveobuhvatne mjere elektroničkog djelovanja usmjerene na ometanje radarskih sustava i sustava veze. Pritom su proturadarskim projektilima zrak-zemlja sustavno uništavani svi aktivni radari. No, 25. ožujka došlo je do prijateljske paljbe: američki F-16CJ lansirao je proturaketni projektil AGM-88 HARM na radar PZO raketnog sustava MIM-104 Patriot. Do incidenta je došlo zbog kvara na IFF-u (identification-friend-or-foe) sustavu prepoznavanja na avionu. Kako bi se obranio od mogućeg napada, pilot je lansirao projektil na radar koji ga je zahvatio.
Niti jedan F-16 nije bio stradao zbog neprijateljskog djelovanja. U međuvremenu, situacija u Iraku potpuno se promijenila. Danas je i ta zemlja među korisnicima Fighting Falcona, od 2014. iračko ratno zrakoplovstvo opremljeno je avionima F-16C Block 52 koji se trenutačno isključivo rabe za potporu snagama na zemlji.

Drugi libanonski rat
Nakon što su se izraelske snage 2000. povukle s juga Libanona u to su područje ušle snage vojno-političke skupine libanonskih šijita Hezbolah. Došavši na sjevernu izraelsku granicu odmah su započeli s napadima preko nje, od 2000. do 2006. izvršili su više od 200 napada i upada na izraelski nacionalni teritorij. Uz pomoć Sirije i Irana Hezbolah se počeo naoružavati i projektilima zemlja-zemlja srednjeg dometa, kojima je mogao ugroziti izraelsko civilno stanovništva u dubini teritorija. Zbog toga je izraelska Vlada odlučila ograničenom vojnom operacijom potisnuti Hezbolah dalje od svojih granica. Kao odgovor na napade s juga Libanona izraelsko je ratno zrakoplovstvo pokrenulo zračne udare na unaprijed odabrane ciljeve. Tako su 13. srpnja 2006. uništene sve tri poletno-sletne staze bejrutske zračne luke, koje su do tada služile za zračnu dopremu oružja Hezbolahu.
Istog dana pokrenuta je operacija Gustoća (Density) – 59 zračnih udara na odabrane ciljeve Hezbolaha, uglavnom na jugu Libanona. Primarni ciljevi bili su balistički projektili zemlja-zemlja Fajr-5 i Zelzal-2. Cijela je operacija trajala samo 34 minute. Izraelski izvori tvrde da su u tim napadima uništili od polovine do dvije trećine projektila. Hezbolah će nekoliko godina poslije početi tvrditi da je veliku većinu projektila uspio izvući na sigurno neposredno prije početka zračnih udara.

Ipak- kopnene snage
Kako zračni udari i topnička paljba nisu mogli do kraja spriječiti napade višecijevnim lanserima raketa s juga Libanona, izraelska je vojska ušla u to područje nastojeći uništiti lansirne položaje, od kojih su mnogi bili ukopani pod zemljom. Pritom su F-16 pružali blisku zračnu potporu snagama na zemlji.
Borbe su okončane 14. kolovoza 2006. U tom kratkom razdoblju izraelske su zračne snage izvršile čak 11 897 borbenih zadaća. Kako je Sirija odlučila da se neće umiješati u sukob, nije bilo zračnih borbi te su gotovo sve borbene zadaće bile fokusirane na uništavanje ciljeva na zemlji te izviđanje. Većinu su izveli izraelski F-16, a nešto je napada u drugoj fazi sukoba izvedeno jurišnim helikopterima Bell AH-1 Cobra i McDonnell Douglas AH-64A Apache.
Iskustva iz Drugog libanonskog rata pokazala su da se, bez obzira na premoć u zračnom prostoru i masovnoj uporabi vođenih bombi i projektila zrak-zrak, pobjeda kakvu su trebali Izraelci teško može ostvariti bez uporabe kopnenih snaga.

Uljna mrlja
Izraelski F-16 ni nakon tog rata nisu mirovali. Oružani sukobi snaga palestinskih vojno-političkih organizacija Fataha i Hamasa započeli su 10. lipnja 2007. u području Gaze. Okončani su 15. lipnja pobjedom Hamasa i protjerivanjem snaga Fataha iz Gaze. Izrael je odgovorio uvođenjem potpune blokade Gaze, osim za dopremu humanitarne pomoći. Hamasov odgovor bio je izrada tunela ispod egipatske granice kojima su dopremani oružje i materijal. Hamas je započeo i s gradnjom velikog broja tunela prema Izraelu koje je namjeravao rabiti za prikrivene napade.
Stoga je 8. studenog 2008. izraelska vojska pokrenula operaciju Dvostruki izazov kako bi uništila tunele. Došlo je do sukoba s Hamasom pri čemu je ubijeno najmanje šest pripadnika organizacije. Zbog toga je od 4. studenog do sredine prosinca 2008. Hamas na jug Izraela lansirao više od 200 raketa.
Hamas je 14. prosinca 2008. u Kairu zatražio da Izrael prekine blokadu Gaze. Zauzvrat su ponudili prekid raketiranja Izraela. Međutim, 18. prosinca Hamas odustaje od prijedloga i objavljuje da će započeti s još intenzivnijim napadima. Tog je dana Hamas na Izrael lansirao više od 20 raketa.
Na napade je 22. prosinca reagirao izraelski ministar obrane Ehud Barak upozorenjem da izraelska Vlada neće trpjeti Hamasove napade. Izraelsko ratno zrakoplovstvo izvelo je prvi zračni udar 24. prosinca. Istog dana Hamas objavljuje početak operacije Uljna mrlja koju potvrđuje minobacačkim i raketnim napadom na Negev.

Nadolijevanje Sufa
Izraelsko ratno zrakoplovstvo 27. je prosinca pokrenulo operaciju Lijevano olovo s ciljem sprečavanja Hamasovih napada. Kombinacijom napada F-16 i jurišnih helikoptera AH-64 u samo 220 sekundi napadnuto je 100 ciljeva. U drugom valu napada istog dana 64 borbena aviona i helikoptera istodobno je napalo 60 ciljeva. U napadima su rabljene i borbene besposadne letjelice naoružane vođenim projektilima Spike, izvorno namijenjenim protutenkovskoj borbi.
Izraelsko ratno zrakoplovstvo uporabilo je JDAM (Joint Direct Attack Munition) projektile zrak-zemlja za precizne napade te laserski navođene bombe PB500A1. Prvi su put u borbi uporabili vođene projektile zrak-zemlja GUB-39 SDB (Small Diameter Bomb). Uporaba SDB-a, mase tek 129 kg, omogućila je da jedan F-16 istodobno napadne velik broj ciljeva. Izraelsko ratno zrakoplovstvo u Lijevanom je olovu uporabilo čak 80 % vođenih bombi i projektila zrak-zemlja. Prema njihovim tvrdnjama čak 99 % ih je pogodilo cilj.
Sredinom siječnja 2009. iz zraka je napadnut krijumčarski konvoj s 23 vozila natovarena oružjem i potpuno je uništen. Konvoj se kretao preko sudanske pustinje prema Egiptu. Kako ni Sudan ni Izrael nisu bili spremni objaviti podatke o napadu, dio medija izvijestio je da su konvoj napale izraelske borbene besposadne letjelice Elbit Hermes 450. Vjerojatnije je da su one ipak rabljene za nadzor kretanja konvoja u realnom vremenu, dok je sam napad izveden kombinacijom aviona F-16I Sufa i vođenih projektila. Tijekom napada Sufe su morale preletjeti više od 2800 km te je izvršena dopuna gorivom u letu iz letećih cisterni iznad međunarodnih voda Crvenog mora.
U pozadini sukoba, pod pokroviteljskom Egipta, vodili su se pregovori o prekidu paljbe. Izrael je objavio da će 17. prosinca jednostrano prekinuti napade u ponoć istog dana. Idućeg dana i Hamas je objavio prekid napada.

Libijska revolucija
Početkom 2011. diktatura pukovnika Moamara al-Gaddafija u Libiji bližila se kraju. Demonstracije u Banghaziju 15. su se veljače pretvorile u masovni sukob oporbe s libijskom policijom i tajnom službom. Za razliku od ranijih prosvjeda policija ovaj nije uspjela ugušiti, već je vrlo brzo prerastao u otvorenu pobunu. Pobunjenici su u nekoliko tjedana osvojili ne samo Banghazi nego i veći broj istočnih obalnih gradova i naselja.
Gaddafijev je odgovor bio slanje vojske. Navodeći da želi zaštititi civile od zračnih udara 19. ožujka 2011. NATO predvođen SAD-om pokreće operaciju Odiseja u zoru s ciljem uspostave zone zabrane letenja iznad Libije. Već je 23. ožujka zamjenjuje operacija Ujedinjeni zaštitnik s istim ciljem, ali ovog puta utemeljena na rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. U njoj je sudjelovao veći broj članica NATO saveza te nekoliko nečlanica (Jordan, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati).
Unatoč zoni zabrane letenja znatno bolje opremljena libijska vojska ubrzo je počela pobjeđivati i potiskivati pobunjenike prema Banghaziju. To je natjeralo SAD, Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo da 19. ožujka 2011. počnu zračne udare po libijskoj vojsci. Najveći broj zemalja uključenih u operacije odlučio je da će i dalje provoditi isključivo zonu zabrane letenja i neće se uključiti u napade.
Zračni udari po vojarnama, skladištima oružja i streljiva te naposljetku po oklopnim i topničkim postrojbama vrlo su brzo okrenuli odnose snaga. Već 20. kolovoza 2011. započela je odlučujuća bitka za Tripoli. Iako je nekoliko dana poslije bilo jasno da će pobunjenici osvojiti Tripoli borbe su trajale sve do 28. kolovoza.
Libijska je revolucija još jednom dokazala svu učinkovitost zračnih snaga. Iako znatno bolje opremljena i obučena, libijska vojska nije mogla pobijediti pobunjenike jer je u svakodnevnim zračnim udarima gubila previše tehnike. Ratna zrakoplovstva SAD-a, Belgije, UAE, Danske, Nizozemske, Norveške i Turske u operacijama su rabili F-16. Nastradao je tek jedan F-16 i to emiratski, prilikom slijetanja u bazu Sigonella na Siciliji. Pilot se sigurno katapultirao.

Građanski rat u Siriji
Masovni prosvjedi protiv sirijske Vlade započeli su 6. ožujka 2011. u gradu Daraa i šire se na Damask. Vlast je na njih odgovorila uporabom vatrenog oružja. Uskoro su uslijedili napadi na policijske postaje, zgrade tajne policije i sjedišta stranke Baas.
Praktički nepostojeća i razjedinjena oporba nije uspjela stvoriti jedinstvenu frontu otpora, već je nastao veći broj često međusobno suprotstavljenih skupina. Tako je nastalo plodno tlo za širenje ISIL-a iz Iraka na Siriju. Snage ISIL-a su početkom srpnja osvojile grad Ar-Rakku i proglasile ga svojim sjedištem. Početkom 2015. ISIL je nadzirao gotovo polovinu Iraka i Sirije s oko 10 milijuna stanovnika, s vrlo dobrim izgledima da nastavi napredovati.
Zbog toga je u rujnu 2014. oformljena koalicija, predvođena SAD-om, koja je zračnom potporom i specijalnim snagama na zemlji trebala pomoći pobunjenicima u borbi protiv ISIL-a. Svojevrsna prekretnica bila je bitka za pogranični grad Kobani (na sirijsko-turskoj granici) koji su branile kurdske snage. U okruženju ISIL-a obrana je počela popuštati. Održala se isključivo zahvaljujući potpori iz zraka. Bitka je okončana 26. siječnja 2015., no bio je to tek početak zračnih udara po ISIL-u.
Jordanski F-16 oboren je kod Ar-Rakke 24. prosinca 2014. Prvo se vjerovalo da ga je oborila ISIL-ova protuzračna obrana, no američki službeni izvori tvrde da je oboren prijateljskom paljbom.
Zračni su udari dostatno oslabili ISIL pa je do ožujka 2018. ostao bez 98 % teritorija koji je držao 2015. Iako se nije pridružila koaliciji protiv ISIL-a, Turska je često rabila i još uvijek rabi F-16 u sukobima u Siriji. Medijski najpraćeniji bio je incident koji se zbio 24. studenog 2015. kad je turski F-16 oborio ruski Su-30 koji je, tijekom djelovanja protiv pobunjenika na sjeveru Sirije, navodno ušao u turski zračni prostor.

Nedavni događaji
Izraelsko ratno zrakoplovstvo i danas iz zraka napada ciljeve u Siriji i ponekad u Libanonu koji su povezani s iranskim snagama i Hezbolahom. Pritom gotovo isključivo rabi F-16I Sufe i modernizirane F-16C/D Barak 2020. F-16 rabe i za obaranje besposadnih letjelica koje ulaze u izraelski zračni prostor iz Sirije i Libanona. Tako je 10. veljače 2018. izraelski AH-64 oborio besposadnu letjelicu koja je u izraelski zračni prostor ušla iz Jordana. Izraelsko ratno zrakoplovstvo započelo je, kao odgovor, s napadima na sirijske i iranske položaje u Siriji. Takvu snažnu reakciju Izraela izazvala je činjenica da je u njihov zračni prostor uletjela besposadna letjelica Saegheh. Prema medijskim navodima, radi se o iranskoj kopiji američke besposadne letjelice RQ-170 Sentinel. Iran je u posjed jednog Sentinela došao 4. prosinca 2011., kad se zbog kvara srušila iznad iranskog teritorija. Za potrebe iranske revolucionarne garde napravljena je vjerna kopija i to je upravo Seagheh. No iranska letjelica prema navodima iz Teherana nije namijenjena samo izviđanju nego i borbenom djelovanju. Izrael je procijenio da je incident od 10. veljače zapravo bio iranski pokušaj testiranja može li izraelski PZO otkriti tako malu besposadnu letjelicu smanjenog radarskog odraza.
Dakle, izraelsko ratno zrakoplovstvo je s osam aviona istog dana napalo iranski položaj s kojeg je Saegheh poletio i s kojeg je navođen. Pritom je sirijski PZO sustavom S-200V Vega uspio pogoditi jednog F-16I Sufa. Avion se srušio na sjeverni Izrael. To je obaranje pokrenulo novi val napada u kojem je napadnuto 12 ciljeva u Siriji, uglavnom PZO položaji i položaji iranskih snaga u Siriji.

---

Rat u Jemenu
Najnoviji građanski rat u Jemenu započeo je 2015. U rat se uključila i koalicija devet arapskih i afričkih zemalja, koju predvodi Saudijska Arabija.
U borbenim operacijama intenzivno se rabe F-16 ratnih zrakoplovstava Bahreina, Jordana, Maroka i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

---

Operacija Sunce
Prvi su F-16 turskom ratnom zrakoplovstvu isporučeni 1987. godine. Od ulaska u operativnu uporabu intenzivno se rabe za napade na ciljeve kurdskih snaga na istoku Turske.
Nakon sloma režima Sadama Huseina Kurdi su, uz pomoć SAD-a, na sjeveru Iraka formirali autonomnu regiju. Stoga je turska Vlada 2008. odlučila izvršiti ograničenu vojnu akciju na sjeveru Iraka kako bi odvojila kurdske snage u Iraku od snaga u Turskoj.
Operacija kopnenih snaga nazvana Sunce započela je 21. siječnja i trajala je do 29. veljače 2008. No još je 16. prosinca 2007. tursko ratno zrakoplovstvo započelo s udarima po ciljevima u Iraku. I nakon operacija kopnenih snaga tursko ratno zrakoplovstvo nastavilo je s udarima.
Gotovo sve zračne napade izveli su F-16, a prvi su put uporabljeni za noćne napade.

---

Napad na sirijski nuklearni reaktor
The New York Times 21. je ožujka 2018. prenio izjavu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua kojom je prvi put službeno potvrđeno da je Izrael 6. rujna 2007. napao sirijski nuklearni reaktor za obogaćivanje plutonija koji je trebao biti osnova sirijskog nuklearnog programa. Isporuka reaktora dogovorena je 2001. godine, a puštanje reaktora u pogon planiran je za kraj 2007.
Iako je Izrael priznao napad na reaktor još uvijek se zna vrlo malo detalja. U napadu su sudjelovali F-15I Ra’am i F-16I Sufa – sveukupno osam aviona, a izveden je iz zrakoplovnih baza Ramon i Hatzerim. Avioni su poletjeli 5. rujna u 22:30, a u baze su se vratili idućeg dana u 2:30. Na tajni reaktor smješten u regiji Deir el-Zur lansirano je 18 tona (najvjerojatnije) vođenih projektila zrak-zemlja.