Iako su od početka projektirane da postanu prve britanske višenamjenske fregate, tek se treća serija klase Leander donekle približila tom cilju

Da bi u potpunosti razumjeli važnost fregata klase Leander na razvoj britanske, ali i svjetskih ratnih mornarica, moramo se vratiti na početak pedesetih godina XX. stoljeća, preciznije, u 1951. godinu. Te je godine donesen plan razvoja britanske ratne mornarice koji je, između ostalog, predviđao i gradnju čak četiri različite klase fregata. Za protupodmorničku borbu bile su namijenjene fregate klase Whitby (Type 12), za protuzračnu zaštitu klase Blackwood (Type 14) i klase Leopard (Type 41), za radarski nadzor zračnog prostora klase Salisbury (Type 61). Za eskortiranje brodova bile su namijenjene fregate klase Rothesay (Type 12M). Temeljene na tehnologijama razvijenim od kraja II. svjetskog rata do početka pedesetih godina XX. stoljeća, sve su ove fregate u trenutku nastanka bile u samom tehnološkom vrhu. S druge strane, uporaba tako velikog broja različitih klasa zahtijevala je mnogo novca za gradnju i ništa manje za njihovo održavanje.

Ubrzani razvoj novih pogonskih sustava, smanjenje i poboljšanje elektroničkih sustava (prije svega radara) te pojava potpuno novih oružja (kao što su protuzračni vođeni projektili) potaknuli su britansku ratnu mornaricu da ozbiljno razmisli o mogućnostima gradnje višenamjenskih fregata. Iako bi, pojedinačno gledano, nove fregate bile znatno skuplje od dotadašnjih, njihova bi gradnja i operativna uporaba ipak dovele do znatnih ušteda. Prvi korak u tome ostvaren je sredinom pedesetih godina XX. stoljeća projektiranjem fregata klase Tribal (Type 81). Bili su to prvi višenamjenski ratni brodovi britanske ratne mornarice. Prva fregata klase Tribal – Ashanti (F 117) porinuta je 9. ožujka 1959., a u operativnu je uporabu primljena 23. studenoga 1961. Nakon nje izgrađeno je još šest fregata klase Tribal. Radilo se o relativno velikim brodovima maksimalne istisnine 2400 tona i dužine 110 metara. Najveći nedostatak bio im je slabo naoružanje. Mogućnost protupodmorničkih djelovanja bila je vrlo slaba, a za protuzračnu obranu dobili su PZO raketni sustav Sea Cat, čiji je maksimalni domet bio tek nešto veći od 5000 metara. Zbog toga nisu bile prikladne za zadaće eskortiranja drugih brodova, te su operativni vijek uglavnom provele razmještene na Daleki istok, gdje su rabljene kao oceanski patrolni brodovi.

Neuspjeh klase Tribal naveo je britansku ratnu mornaricu da razmotri mogućnosti kako da u što kraće vrijeme sa što manje novca razvije prvu pravu višenamjensku fregatu. Tako je već 1958. godine odlučeno da se na osnovi klasa Whitby (Type 12) i Rothesay (Type 12M) razvije nova višenamjenska fregata. U osnovi novi je projekt zadržao istu formu trupa, osim što je dodana jedna sekcija kako bi se na glavnoj palubi dobio prostor za smještaj letne palube i helikopterskog hangara. Donekle je i redizajnirano nadgrađe. Uveden je i sustav za klimatizaciju kako bi se poboljšali radni uvjeti posade, ali i kako bi se omogućila bolja zaštita od djelovanja nuklearnog i kemijskog oružja (stvaranjem nadtlaka u unutrašnjosti broda). Zbog toga nisu ni ugrađeni prozori na bokovima trupa.

Projekt je predviđao standardnu istisninu od 2450 tona, koju bi pokretali dva parna kotla Babcock and Wilcox dovstatne snage za vršnu brzinu od 30 čvorova. Na brodu je trebala biti posada od 251 čovjeka.

Višenamjensku odliku nekog ratnog broda ne određuje istisnina i dužina trupa već, prije svega, ugrađeno naoružanje i elektronička oprema. Za novu višenamjensku fregatu britanska je ratna mornarica namijenila dvostruki top Mk 6 kalibra 114 mm. Njegova je namjena bila bliska protuzračna obrana i djelovanje po ciljevima na površini mora i na kopnu. Osnovno protuzračno oružje i dalje je bio PZO raketni sustav Seacat, čiji je lanser smješten na krov helikopterskog hangara. Glavno oružje za protupodmorničku borbu trebao je biti helikopter Westland Wasp, dok bi na malim udaljenostima djelovao protupodmornički bacač Mk 10 Limbo. S razarača klase Conty preuzeto je rješenje zapovjednog mosta i hidraulički sustav dopreme projektila sustava Seacat. Tako su dobiveni obrisi fregata Type 12I (Improved).

Leander Bach 1
Britanski je Admiralitet 1960. godine odlučio da će zadnje tri fregate klase Rothesay dovršiti prema projektu Type 12I, te da će se prva fregata zvati Leander (F 109). Tako je dobivena i oznaka klase. Kobilica Leandera postavljena je 10. travnja 1959. u brodogradilištu Harland and Wolff Heavy Industries u Belfastu. Porinuta je 28. lipnja 1961., a u operativnu je službu uvedena 27. ožujka 1963. Kobilica za drugu fregatu iz ove klase – Ajax (F 114) postavljena je 12. listopada 1959., a porinuće je obavljeno 16. kolovoza 1962. U operativnu je uporabu uvedena 10. prosinca 1963. U prvoj seriji (Bach 1) još su izgrađene fregate Aurora (F 10), Euryalus (F 15), Dido (F 104), Galatea (F 18), Arethusa (F 38) i Naiad (F 39). Odlika ovih brodova je da su sve tijekom operativnog vijeka modificirane tako da im je s pramca uklonjen top kalibra 114 mm te je umjesto njega postavljen lanser protupodmorničkog sustava Ikara. Sustav se sastojao od projektila nosača dužine 3,43 m i razmaha krila 1,52 m. Projektil je nosio lako torpedo Mk-44. Maksimalni domet sustava bio je 18 km. Kako se cijeli sustav pokazao težak za upravljanje i zahtijevao je mnogo posla u pripremi projektila, ubrzo je izbačen iz naoružanja britanske mornarice. Kao sekundarno protupodmorničko oružje rabljen je protupodmornički bacač Mk 10 Limbo. To je bio trocijevni bacač kalibra cijevi 305 mm i dometa samo 0,8 km. Nakon što su i sovjetske podmornice dobile navođena torpeda velikog dometa, njegova je uporaba postala beskorisna te je uklonjen već tijekom prve modernizacije.

Spomenimo kao zanimljivost da je sedam fregata klase Leander Bach 1 “karijeru” završilo kao mete, dok je Dido 1983. prodan novozelandskoj ratnoj mornarici, gdje je dobio ime HMNZS Southland. Zanimljivo je da neki izvori navode da je HMNZS Southland, nakon izlaska iz operativne uporabe 1995. godine, uporabljen za stvaranje umjetnog grebena, dok drugi navode da je razrezan u Goi (Indija).

Leander Bach 2
Dok su brodovi iz Bach 1 imali osnovnu zadaću protupodmorničku borbu, osam fregata iz Bach 2 bile su specijalizirane za protubrodsko djelovanje. Gradnja prve od osam fregata iz Bach 2 – Cleopatra (F 28) započela je polaganjem kobilice 19. lipnja 1963. Porinuta je 25. ožujka 1964., a u operativnu je uporabu ušla 4. siječnja 1966. Iz operativne je uporabe povučena 31. siječnja 1992. Zanimljivo je da su sve fregate iz Bach 2 tijekom porinuća imale istovjetno naoružanje kao i fregate iz Bach 1. Razlika je bila samo u nešto izmijenjenom pogonskom sustavu. Međutim, tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća osam fregata klase Leander Bach 2 (Cleopatra, Sirius, Phoebe, Minerva, Danae, Juno, Argonaut i Penelope) prošle su kroz program modernizacije te su dobile protubrodske vođene projektile MM38 Exocet. Mjesto za ugradnju četiri lansera dobiveno je uklanjanjem topa na pramcu.
Projektil MM.38 čuvao se u velikom kontejneru-lanseru napravljenom od aluminijske legure. Lansirni brod ili neka druga platforma osiguravala je koordinate cilja prije lansiranja projektila. Tvrtka SNPE je osigurala tandemske raketne motore za start i let. Na srednjem dijelu leta rabilo se inercijalno vođenje koje je osiguravalo visinu leta od oko 2,5 metara i brzinu od 0,93 Macha. Oko 15 kilometara prije cilja uključivao se radarski sustav za samonavođenje tvrtke EMD Adac. Bojna glava je imala masu od 165 kg. U osnovi bio je to čelični blok s heksalitom koja je prodirala u trup broda i pod kutom udara od 70 stupnjeva. Glava je imala blizinski i vremenski tempirani upaljač. Prvo lansiranje projektila MM 38 tvrtka Aerospatial obavila je u srpnju 1970., a francuska je ratna mornarica počela verifikacijska lansiranja u studenom 1972. Pred kraj 1977. od 90 lansiranja sva su bila uspješna uz minimalne poteškoće. Na osnovama MM 38 razvijen je projektil MM 39 namijenjen lansiranju iz zraka i projektil SM 39 namijenjen lansiranju iz torpednih cijevi podmornica. Dužina projektila MM 38 bila je 5,21 metar. Projektil je imao promjer tijela od 350 mm. Razmah krila bio je jedan metar. U trenutku lansiranja masa projektila bila je 735 kg. Maksimalni domet projektila bio je 40 kilometara. S projektilima Exocet osam fregata klase Leander Bach 2 postale su opasni protivnici najsuvremenijim ratnim brodovima.

Uklonjen je i protupodmornički bacač kako bi se dobilo više prostora za letnu palubu i veći hangar u koji se mogao smjestiti veći i potentniji protupodmornički helikopter Westland Lynx.

Osim toga fregata Penelope (F 127) postala je prvi britanski ratni brod koji je operativno rabio PZO raketni sustav Sea Wolf, a koji se još uvijek, nakon opsežnih modernizacija, rabi na njihovim ratnim brodovima.

Šest fregata klase Leander Bach 2 povučeno je iz operativne službe od 1992. do 1955. godine te su ili poslužile kao mete ili razrezane. Dvije (Dane i Penelope) su prodane Ekvadoru. Tako je Dane, koji je prodan 1990. godine, postao Moran Valverde, a Penelope, prodan 1991., Presidente Eloy Alfaro.

Leander Bach 3
Ponajviše zahvaljujući PZO raketnom sustavu Seacat, čiji domet jedva da je omogućavao samoobranu broda, fregate klase Leander iz Bach 1 i Bach 2 još uvijek nisu bili pravi višenamjenski ratni brodovi. Tako su fregate iz Bach 1 bile protupodmorničke, a iz Bach 2 protubrodske namjene. Tek je dolazak deset fregata klase Leander Bach 3 donekle otklonio taj nedostatak. Kako bi se unaprijed omogućio veći potencijal modernizacije fregate iz Bach 3, dobile su trup proširen na 13,1 metar. Ugrađen im je i nešto jači pogonski sustav.

Početak gradnje prve fregate iz Bach 3 – Achilles (F 12), započeo je polaganjem kobilice 1. prosinca 1967. Achilles je porinuta 21. studenoga 1968., a u operativnu je uporabu uvedena 9. srpnja 1970. Nakon toga izgrađena je serija od devet brodova: Diomede (F 16), Andromeda (F 57), Hermione (F 58), Jupiter (F 60), Bacchante (F 69), Apollo (F 70), Scylla (F 71), Charybdis (F 75) i Ariadne (F 72). Ariadne je porinuta 10. rujna 1971., a u operativnu je uporabu uvedena 10. veljače 1973., kao zadnja fregata iz klase Leander.

U početku operativne uporabe fregate Bach 3 se po svojim odlikama nisu previše razlikovale od prve dvije serije. Tek s početkom njihove modernizacije, koja je započela s fregatom Andromeda 1978., po svojim borbenim mogućnostima znatno su se odvojile od ostatka klase. Međutim, nisu sve fregate Bach 3 prošle program modernizacije. Uz Andromedu, Sea Wolf PZO raketni sustav dobile su i fregate Charybdis, Jupiter, Hermione i Scylla. Osim već uobičajene ugradnje protubrodskih vođenih projektile MM38 Exocet, najveći je dobitak ostvaren ugradnjom PZO raketnog sustava Sea Wolf. Razvijen na temeljima malo poznatog mornaričkog protuzračnog raketnog sustava Seacat, Sea Wolf je od samog početka razvoja zamišljen kao relativno kompaktni raketni sustav namijenjen bliskoj protuzračnoj/proturaketnoj obrani britanskih fregata, čija je pak osnovna namjena bila borba protiv sovjetskih podmornica u sjevernom Atlantiku. Već na samom početku razvoja postalo je očigledno da će Sea Wolf imati znatne mogućnosti u proturaketnoj obrani brodova, što je tim više bilo od važnosti jer je bivši Sovjetski Savez uvodio više vođenih protubrodskih projektila u operativnu uporabu. Iako je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Sea Wolf bio jedini operativni protuzračni sustav namijenjen proturaketnoj obrani, sve do prije desetak godina ostao je isključivo u naoružanju britanske ratne mornarice. Glavni razlog tomu nisu njegovi nedostaci već ponekad vrlo čudna izvozna politika naoružanja i vojne opreme Velike Britanije. Uz to Sea Wolf je u početku često kritiziran unutar britanske stručne javnosti kao preskup, pretežak ili čak kao neučinkovit, ali su svi ti prigovori utihnuli nakon uspješnog djelovanja sustava tijekom rata za Falklandsko otočje 1982. godine.

Razvoj mornaričkog PZO raketnog sustava Sea Wolf započeo je 1964. godine na poticaj britanske ratne mornarice kojoj je trebao takav sustav za ugradnju na njezine fregate. Studije izvedivosti, koje je tada provodila tvrtka British Aerospace (kasnije Matra BAE Dynamics) pod kodiranim imenom Confessor, pokazale su da bi budući sustav trebao sjediniti jedan promatrački radar, dva radara za diferencijalno praćenje i vođenje raketa na ciljeve metodom CLOS (Command to Line Of Sight – vođenje po crti ciljanja). Studije izvedivosti i definiranje programa završeni su do veljače 1967. te je početak razvoja novog PZO sustava odobren tijekom 1968. godine. Nakon uspješnih testiranja tijekom 1969. na poligonima u Aberporthu i Woomeri oznaka PX 430 zamijenjena je imenom Sea Wolf GWS 25. Kako je razvoj tekao brzo i bez većih poteškoća, Sea Wolf (inačica GWS 25 Mod 0 s radarom za vođenje Type 910) postao je operativan 1973. godine. Prvi brod opremljen tim sustavom bila je britanska fregata HMS Penelope klase Leander. Na taj način su fregate klase Leander Bach 3, uz fregatu Penelope, dobile donekle iste borbene mogućnosti kao i fregate klase Broadsword (Type 22), čija je gradnja započela početkom 1975. godine.

Nakon toga sustav GWS 25 odabran je kao zamjena za PZO raketni sustav Seacat na deset zadnjih fregata klase Leander. Tijekom ispitivanja u lipnju 1977. Sea Wolf je pogodio projektil promjera 11,4 centimetra, da bi na jednoj vježbi 1983. oborio i protubrodski vođeni projektil MM 38 Exocet. Daljni razvoj doveo je do zamjene radara Type 910 sa znatno naprednijim radarom Type 911.
Prvobitna inačica GWS 25 Mod 0 sjedinjavala je radar za promatranje Marconi Type 965, radar za navođenje raketa Type 910 i šesterostruki lanser raketa. Radari Marconi Type 965 namijenjeni su nadzora zračnog prostora na velikim udaljenostima. Na fregatama klase Leander vrlo su brzo zamijenjeni radarima Marconi Type 967 i Type 968 namijenjenih otkrivanju ciljeva u zraku, ali i na površini mora. Britanski izvori navode da radari Type 967/968 rade u frekvencijskom rasponu od 1 do 3 GHz (D/E frekvencijski raspon), dok američki navode da Type 967 radi u frekvencijskom rasponu od 1260 do 1360 MHz, dok Type 968 radi u rasponu od 2950 do 3040 MHz. Brzina rotiranja oba radara je 30 okretaja u minuti. Svaka fregata opremljena PZO raketnim sustavom Sea Wolf dobila je i radar za navođenje raketa Type 910, koji su opremili s jednom glavnom i dvije pomoćne bočne tanjuraste antene. Type 910 radi u frekvencijskom rasponu od 8 do 20 GHz, prema britanskim izvorima, te od 8 do 15 GHz, prema američkim izvorima. Prema britanskim izvorima ovaj radar cilj veličine 0,2 m2 otkriva na udaljenosti od 10 kilometara.

Britanske fregate klase Leander Bach 3 dobile su jedan šesterostruki lanser raketa (šest zasebnih kutija postavljenih na laganom ramu). Svaka je lansirana kutija opremljena bravom koje služe da svaka može ostati napunjana dugo vremena zbog čega su inspekcija i održavanje nepotrebni. Jedan su lanser postavili na pramac broda, dok su drugi smjestili na krov helikopterskog hangara na krmi. U svakom je lanseru smješteno šest raketa spremnih za lansiranje. Lanseri su pokretani velikom brzinom po horizontalnoj i vertikalnoj osi kako bi što preciznije u što kraćem vremenu usmjerili rakete prema cilju već u trenutku lansiranja. Najveći nedostatak lansera je potreba da se napune ručno uz pomoć kliznih transportnih sustava s malim nagibom. Na svakoj fregati klase Broadsword nalazilo se ukupno 32 rakete.

Unutar lansera nalaze se rakete dužine 1,9 metara, promjera tijela 300 milimetra i razmaha krila 45 centimetra. Masa rakete u trenutku lansiranja je 82 kilograma od čega na bojnu glavu otpada 13,4 kg. Pri brzini od 2 Macha maksimalni domet joj je oko šest i pol kilometara. Raketa je opremljena blizinskim i kontaktnim upaljačima. Rad cijelog sustava je u potpunosti automatiziran, a operacije se izvode u milisekundama. Domet, smjer i brzina cilja s promatračkog radara automatski se unose u računalo tvrtke Ferranti, koje oblikuje jednoznačno praćenje, inicira procjenu prijetnje i IFF identifikaciju.

I dok su fregate iz Bach 1 i Bach 2 uglavnom, uz rijetke izuzetke, završavale pod morem, fregate iz Bach 3 su značajan izvozni uspjeh. Uspjeh je bio tim veći jer nisu građene za strane naručitelje, već su preprodane kao rabljeni brodovi. Tako su fregate Achilles i Ariadne prodane čileanskoj ratnoj mornarici. Achilles je prodan 1990. godine te je postao Ministro Zenteno. Fregata Ariadne je čileanskoj ratnoj mornarici prodana 1992. godine, te je preimenovana u General Baquedano. Čileanska je ratna mornarica još 1973. i 1974. dobila dvije fregate klase Leander Bach 2 – Condell i Lynch. Fregata Lynch je 15. listopada prošle godine predana ekvadorskoj ratnoj mornarici, kao zamjena za fregatu Presidente Eloy Alfaro (bivša fregata Penelopa).

Pakistanska je ratna mornarica 1988. godine preuzela fregate Apollo i Diomede, koje su preimenovane u Zulfiquar i Shamsher. Dok je, po svemu sudeći, Shamsher još uvijek u operativnoj uporabi, Zulfiquar je 29. listopada 2006. pretvoren u školski brod.
Fregata Andromeda je 1995. predana indijskoj ratnoj mornarici, gdje je dobila ime Krishna. Tako se pridružila floti od čak šest indijskih fregata klase Leander koje su isporučene u od 1972. do 1981. godine. Kako su sve originalne indijske fregate klase Leander imale Seacat PZO raketni sustav, Krishna je u trenutku ulaska u operativnu uporabu imao najmoćnije PZO raketno naoružanje od svih indijskih fregata. Jedino su razarači klase Rajput imali snažnije PZO raketne sustave.

Novi Zeland je šezdesetih godina prošlog stoljeća za svoju ratnu mornaricu naručio dvije fregate klase Leander. Prvo je 1966. godine dobio fregatu Waikato (Bach 2), a potom 1969. i fregatu Canterbury (Bach 3). Potkraj 1982. kupili su i fregatu Bacchante, te su je vrlo prigodno preimenovali u HMNZS Wellington. Iz operativne je uporabe povučena 1999. godine. Potopljena je kao umjetni greben 13. studenoga 2005.

Australska je ratna mornarica kupila šest fregata klase Leander, koje su označili kao eskortni razarači klase River. Bili su to prvi australski ratni brodovi naoružani nekim raketnim sustavom (Seacat PZO sustavom). Pri eskortni razarač HMAS Paramata ušao je u operativnu uporabu 1961., a zadnji HMAS Torrens 1971. godine. Niti jedan više nije u operativnoj uporabi.

Tijekom 1967. i 1968. nizozemska ratna mornarica je dobila šest fregata klase van Speijk, u osnovi skoro identične klasi Leander. Potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća sve su fregate klase van Speijk znatno modernizirane. Tako su dobile osam lansera za protubrodske vođene projektile Harpoon, na pramcu novi top OTO Melara kalibra 76 mm, dva dvostruka lansera za PZO raketni sustav Mistral Simbad i dva trostruka protupodmornička aparata Mk 32. Od 1986. do 1989. svih šest fregata klase van Speijk prodani su indonezijskoj ratnoj mornarici, gdje su dobili oznaku klase Ahmad Yani. Sve su još uvijek u operativnoj uporabi.

Leander Bach 1/ Bach 2 Leander Bach 3 van Speijk
Puna istisnina 2860 t 3000 t 2850 t
Dužina 113 m 113 m 113,4 m
Širina 12,5 m 13,1 m 12,5 m
Gaz 5,5 m 5,5 m 5,8 m
Pogon 2 x 19 MW 2 x 19 MW 2 x 22 370 kW
Vršna brzina 28 čvorova 28 čvorova 28,5 čvorova
Doplov 4500 NM pri 12 čv 4500 NM pri 12 čv 4500 NM pri 12 čv

Siniša RADAKOVIĆ