Napoleonovi ratovi obuhvaćaju sve oružane sukobe koje je vodila Francuska pod Napoleonom Buonaparteom od prekida Amienskog mira 1802. do konačnog Napoleonovog sloma 1815. i vremenski čine kontinuitet s Francuskim revolucionarnim ratovima (1792. – 1800.)

U vojno-povijesnom smislu, možemo ih promatrati kao jedinstvenu cjelinu, zbog njihova presudnog utjecaja na organizaciju oružanih snaga, sveobuhvatni razvoj vojne vještine i globalno etabliranje vojne sile u strukturu društva. Jedna od najvažnijih odlika Napoleonovih ratova jest stvaranje masovnih oružanih snaga, te u skladu s time velikih i zahtjevnih vojnih formacija. To je zahtijevalo velike promjene u ustroju postrojbi, organizaciji sustava vođenja i zapovijedanja, sustava logističke potpore i sl. te radikalno izmijenilo način izvođenja borbenih djelovanja.

Kako bi se mogle stvoriti tako masovne oružane snage, uvodi se sustav mobilizacije i obveza služenja vojnog roka za vojno sposobno muško stanovništvo (, sustav tzv. konskripcije), pa se ustrojavaju odgovarajuća tijela državne administracije zadužena za provedbu novačenja i mobilizaciju. U postrojbama se organizira sustav vojne izobrazbe koju prolaze svi novaci, te poslije pričuvne postrojbe koje služe za popunu u slučaju rata i provode sustav uvježbavanja i kondicioniranja pričuvnika. Zbog zapovijedanja i vođenja tako velikih snaga, ustrojavaju se stožeri i linijski sustav zapovijedanja pretvara u linijsko-stožerni za sve postrojbe složenije od bojni. Sustav logističke potpore reorganizira se iz temelja, jer dotad gotovo da i nije postojao (postrojbe su se uglavnom opskrbljivale na zaposjednutom terenu rekviriranjem iz lokalnih izvora, pljačkom i ostalim oblicima iskorištavanja lokalnih prirodnih resursa). S obzirom na to da velike postrojbe u ratu troše veliku količinu različitog materijala, postalo je previše rizično očekivati da bi se mogle u potpunosti opskrbljivati iz lokalnih izvora, prilikom zaposjedanja nekog prostora, a u opskrbi naoružanjem i streljivom to je bilo praktično nemoguće. Rješenje je bilo u ustrojavanju odgovarajućih tijela logistike i stvaranje sustava logističke potrebe eksploatacijom materijala iz pouzdanih izvora (odnosno iz matične zemlje).

Te promjene utjecale su i na ustroj oružanih snaga, pa divizije postaju stalne formacije, a kako su ratovi dobivali na zamahu, ustrojavani su korpusi i armije koji izvode borbena djelovanja na samostalnim smjerovima, ali u skladu s osnovnom zamisli i odlukom najvišeg zapovjedništva. Kordonska strategija (obrambena strategija većine europskih zemalja u XVII. i XVIII. stoljeću, koja se svodila na obranu teritorije izgradnjom sustava utvrda duž čitave pogranične crte u vidu lanaca – op. aut.) i linijska taktika odbačene su kao zastarjele i neučinkovite u suvremenim uvjetima ratovanja. Umjesto toga usvojeni su duboki borbeni postroji s pričuvom kao obveznim elementom i nositeljem manevarskih potencijala. Osnovni način borbenih djelovanja postao je napad koncentriranim snagama pješaštva i konjice, uz potporu topništva.

U takvim okolnostima pješaštvo definitivno postaje temeljni rod kopnenih snaga i glavni nosilac svih borbenih operacija. Tada je stvoreno i uvjerenje kako jedan prostor nije zauzet, ukoliko ga nije zaposjelo pješaštvo. Istovremeno, nastavlja se diferencijacija samih pješačkih postrojbi, pa uz već postojeće linijsko pješaštvo i grenadire, jače se razvijaju i osamostaljuju razne pješačke postrojbe kao što su lovačke postrojbe, pojedine vrste teritorijalnih snaga, postrojbe milicijskog ustroja i sl. koje primjenjuju nekonvencionalnu taktiku borbenih djelovanja, zasjedne akcije, prepade u pozadinu protivnika itd. Kasnije će se iz takvih postrojbi razviti ono što se danas obično naziva “specijalnim snagama”.

Otprilike u to vrijeme definira se i uloga mornaričkog pješaštva (slika br. 1), odnosno postrojbi pješaštva ukrcanih na ratne brodove.

Mornaričko pješaštvo prvi put se pojavilo krajem XVI. stoljeća kao dio brodske posade, koje je u odlučujućoj fazi borbe trebalo ojačati paljbeni učinak brodskog topništva, sudjelovati u abordažu (abordaž je način bliske pomorske borbe, u kojem se nakon nasilnog pristajanja uz protivnički brod posada prebacuje na njega i započinje blisku borbu s protivničkom posadom – slika br. 2) i u slučaju potrebe voditi borbu na kopnu, uz priobalno područje. Tijekom Napoleonovih ratova, kada abordaž gubi primarni značaj, glavna zadaća pješaštva ukrcanih na brodove postaje mornarički desant, te zauzimanje i osiguranje pomorskih baza. Kod pojedinih velikih pomorskih sila (npr. Velike Britanije), mornaričko pješaštvo ustrojava se u ekspedicijske postrojbe velike operativne i taktičke pokretljivosti, stalno spremne za borbena djelovanja.

Napoleon ustrojava satnije voltižera (slika br. 3), sastavljene od ljudi malog rasta, naoružane kratkim karabinom i lakom sabljom, koji su obučavani za skok na konja u kasu iza jahača. Na taj način konjanici bi ih prevozili do drugog borbenog položaja, gdje bi na sličan način sjahivali s konja i nastavljali borbu pješice. U ovom razdoblju jačaju postrojbe draguna (slika br. 4), specifične vrste srednje konjice koji su se pojavili još u XVII. stoljeću i bili osposobljavani prvenstveno za borbu pješice (konji su im služili isključivo za brže prebacivanje s jednog na drugo mjesto). Draguni i dalje ostaju “pješaci na konju”, ali se koriste ovisno o taktičkoj situaciji. Ukoliko se radilo o snažnom i dobro organiziranom protivniku, draguni su sjahivali s konja i nastavljali borbu pješice (nerijetko u borbenom postroju čisto pješačkih postrojbi), međutim ako se radilo o iznenađenom, nedovoljno organiziranom i slabom protivniku, u borbu su uključivani kao konjaništvo. Zbog toga su najučinkovitije korišteni za progon razbijenih protivničkih snaga.

S druge strane i konjaništvo tijekom Napoleonovih ratova doživljava svoj najveći uspon, osobito nakon bitke kod Marenga gdje u velikoj mjeri doprinosi pobjedi iznenadnim jurišom na austrijsko pješaštvo. Od tada konjaništvo napada u velikim masama, bukvalno drobeći sve na svom putu, a zbog različitih zadaća i potreba dijeli se na laku, srednju (draguni) i tešku. Tijekom

Napoleonovih ratova, konjaništvo postaje glavna manevarska komponenta oružanih snaga i ponovo najopasniji protivnik pješaštvu, koje mora pronaći odgovarajuću taktiku borbe protiv konjaništva. Jedan od odgovora bio je zbijeni borbeni postroj i koncentrirana vatra koja je konjaništvu nanosila velike gubitke (slika br. 5), međutim presudnu ulogu odigrao je daljnji razvoj streljačkog naoružanja, odnosno konstrukcija obrtnog zatvarača i pojava puške na cjeloviti metak sustava Dreyse (slika br. 6), čime je u velikoj mjeri povećana brzina gađanja.

U svakom slučaju, iz Napoleonovih ratova pješaštvo je izašlo povećanog značaja i utjecaja, a u usporedbi s konjaništvom bilo je veće i do 8 puta. Tijekom tog razdoblja pješaštvo je postalo najsposobniji rod vojske za blisku borbu, te zauzimanje i trajno držanje zaposjednutog prostora, a kombinacija snažne paljbe i manevra povećale su njezinu samostalnost u borbi.

Pješaštvo kao glavni rod kopnene vojske
Uvođenje u naoružanje pušaka s perkusijskim sustavom okidanja sredinom XIX. stoljeća omogućilo je brže i pouzdanije djelovanje streljačkog naoružanja, a uvođenjem užljebljenih cijevi (po tzv. Minié-ovom sustavu) otprilike jednu deceniju kasnije, pješaštvo je dobilo znatno točnije i preciznije puške, pa se gubi potreba neposrednog ojačavanja pješačkih postrojbi topništvom (veća pozornost posvećuje se učinkovitosti koncentrirane paljbe streljačkog naoružanja pješaštva). Daljnjim usavršavanjem streljačkog naoružanja (konstrukcijom duguljastog zrna, smanjivanjem kalibra, povećanjem početne brzine zrna i sl.) domet oružja se povećava, kao i preciznost gađanja, pa značaj plotunske paljbe opada na račun pojedinačnog gađanja. Takav pristup uvjetovao je daljnje cijepanje bojni na samostalne postrojbe satnija, što je tijekom Napoleonovih ratova bila vrlo rijetka pojava i više izuzetak nego pravilo borbene uporabe pješaštva. Sredinom četrdesetih godina XIX. stoljeća satnija se već smatra osnovnom taktičkom postrojbom nepromjenjivog sastava.

Krajem XIX. stoljeća pješaštvo postaje glavni rod oružanih snaga, s preko 70% cjelokupnog sastava kopnene vojske. Istovremeno, u većini europskih oružanih snaga postaje jedinstveni rod i gubi se podjela na teško i lako pješaštvo, a tek u pojedinim zemljama zadržale su se pojedine vrste pješaštva (npr. u ruskim oružanim snagama ostale su streljačke postrojbe, popunjene posebno odabranim strijelcima kojima su davane posebne zadaće, a mogli su trošiti znatno više streljiva i za obuku i tijekom borbenih djelovanja, njihov pandan u njemačkim i austrijskim oružanim snagama bile su lovačke postrojbe, a u talijanskim bersaglieri).
S druge strane, uočena je nužnost specijalizacije pojedinih pješačkih postrojbi uvjetima zemljišta na kojem će pretežito izvoditi borbena djelovanja, pa se u pojedinim europskim zemljama postrojbe planinskog pješaštva (u Italiji alpinističke postrojbe, u Francuskoj tzv. alpski lovci, a u Austro-Ugarskoj planinski lovci) opremaju, obučavaju i prilagođavaju isključivo specifičnostima borbe na brdskom i planinskom zemljištu. Zapravo, prve specijalizirane planinske postrojbe ustrojavaju se krajem XVIII. stoljeća (do tada se smatralo kako je planinsko zemljište potpuno nepovoljno za bilo kakve ratne operacije) međutim, osim naziva njihova obuka, oprema i naoružanje ničim se nije razlikovala od ostalih pješačkih postrojbi (u stvari, najsličniji su bili lovačkim postrojbama i uglavnom su koristili njihovu taktiku). Planskom ustrojavanju i specijaliziranoj obuci planinskih postrojbi pristupili su prvo Francuzi 1881. godine nakon okupacije Tunisa i zbog potrebe kontrole svoje granice s Italijom. Uz klasičnu pješačku obuku, ove postrojbe uvode i alpinističku (slika br. 7), a oprema im se prilagođava uvjetima ratovanja na visoko planinskom zemljištu, te se početkom XX. stoljeća pješačke postrojbe ojačavaju i specijaliziranim brdskim topništvom.

Revolucionarni izumi s kraja XIX. stoljeća – jedinstveni, metalni metak (kakvog poznajemo i koristimo danas) i bezdimni baruti (pojavili su se otprilike 20 godina nakon metalnog metka) omogućili su razvoj pušaka repetirki, čija era započinje konstrukcijom američke puške “Volcanic”. Taj sustav je vrlo brzo usvojio i dodatno usavršio američki konstruktor Oliver Winchester u svojoj pušci “Henry” M 1860 kal. 11,17 mm iz koje je u kratkom razdoblju nastala vrlo poznata i raširena puška “Winchester” M 1873 kal. .44-40 (slika br. 8), koja je koristila streljivo sa središnjom kapislom. Unatoč izvrsnim taktičko-tehničkim osobinama te puške, američki vojni establishment je pokazao veliku sumnjičavost u njezinu borbenu vrijednost, zbog čega nikada nije prihvaćena kao vojno oružje, ali s druge strane, shvaćene su nesumnjive prednosti pušaka-repetirki u odnosu na dotadašnje jednometne vojničke puške. Sukladno tome, Winchester je započeo razvoj puške istog principa rada, ali sa snažnijim streljivom primjerenijim vojnoj uporabi. Produkt je bila izvrsna vojna puška “Winchester” M 1895. koju su kupile i ruske oružane snage (oko 300 000 primjeraka) za svoje pješaštvo. Istovremeno, većina europskih zemalja započela je s razvojem vlastitih pušaka-repetirki i njihovim uvođenjem u naoružanje pješaštva. U tom razdoblju nastale su neke od najpoznatijih i najkvalitetnijih vojničkih pušaka-repetirki, kao što su npr. njemačka “Mauser” M98 kal. 7,9 mm; britanska “Lee-Enfield” M95 kal. .303 British (koja je dodatno usavršena nakon Burskog rata); ruska “Mosin” 1891. i sl.
Uvođenjem pušaka-repetirki u naoružanje pješaštva povećala se brzina gađanja na 8-15 metaka u minuti, a njihovim tehnološkim usavršavanjem i povećanjem snage barutnog punjenja još više je smanjen kalibar oružja (na 7-9 mm), pa je strijelac mogao nositi veću količinu streljiva. Isto tako, zbog bolje kakvoće čelika za proizvodnju puščanih cijevi metak je mogao razvijati više pritiske tijekom opaljenja, s većom početnom brzinom zrna, pa se i krajnji učinkoviti domet povećao na oko 2000 m.

Krajem XIX. stoljeća taktika pješaštva postala je gotovo jednaka u svim europskim zemljama – u napadu glavni paljbeni položaj bio je oko 500 m ispred prednjeg kraja protivnika, a na juriš se kretalo 300-400 m od prvih položaja, dok je u obrani zaposjedan i utvrđivan teren koji je omogućavao gustu i učinkovitu vatru streljačkog naoružanja na 500 i više metara.

Uvođenje strojnice u naoružanje pješaštva
Početkom druge polovice XIX. stoljeća u pješaštvu je nastala potreba za vatrenim oružjem znatno veće brzine gađanja od uobičajenih pušaka, pa se pojavilo nekoliko konstrukcija višecjevnih oružja, od kojih se jedino učinkovitom pokazala Gatlingova konstrukcija iz 1862. od šest rotirajućih cijevi na pokretnom postolju (slika br. 9). Ta prva strojnica je u manjem broju korištena u američkom građanskom ratu i već tada je pokazala veliku učinkovitost, međutim prvu funkcionalnu, jednocjevnu strojnicu s potpuno automatiziranim mehanizmom rada konstruirao ja Henry Maxim 1884. godine, iskoristivši pritisak barutnih plinova na dno čahure za trzanje cijevi, kojom se omogućavalo odbravljivanje cijevi, izvlačenje i odbacivanje čahure, uvlačenje redenika, potiskivanje novog metka u cijev i opaljivanje. Tu strojnicu je prvi put s velikom učinkovitošću uporabilo britansko pješaštvo 1888. tijekom borbenih djelovanja u Gambiji (slika br. 10). Unatoč dokazanoj učinkovitosti, u borbenu vrijednost Maximove strojnice veliki broj visokih časnika većine europskih oružanih snaga izražavao je otvorenu sumnju sve do Rusko-japanskog rata 1904. – 1905. nakon kojeg je prihvaćena u gotovo sve europske oružane snage.

Rusko-japanski rat donio je značajne novine u razvoju ratne vještine. Masovnost angažiranih snaga (u ratu je neposredno sudjelovalo po 1 200 000 ljudi sa svake strane), povećane potrebe za njihovim materijalnim osiguranjem i specifičnost ratišta, istaknuli su značaj logistike i transporta (pomorskog i željezničkog). To je bio prvi rat krupnih razmjera u kojem su masovno korištene strojnice, puške repetirke i topovi sa zatvaračem i sustavom amortizacije, što je u svakom slučaju donijelo do značajnih promjena u taktici i uporabi pješačkih postrojbi. Inženjerijsko uređenje paljbenih položaja naglo dobiva na značaju, pa se javlja rovovski način ratovanja, koji će kasnije biti dominantan u I. svjetskom ratu, te naoružanje i oprema prilagođeno takvom tipu ratovanja. Potreba za topničkim oruđem koje će moći iz vlastitih rovova ubaciti projektil u protivnički bez povećane opasnosti za njegovu poslugu, posebno je došla do izražaja tijekom opsade Port Arthura, kad su se položaji zaraćenih strana toliko približili jedan drugome da klasično topništvo nije moglo gađati protivnika u prednjim rovovima bez opasnosti po vlastite snage, pa je stvoreno novo oružje pješaštva – minobacač (detaljnije o minobacačima u članku “Minobacači – oružje rovovskog rata”, “Hrvatski vojnik” br. 149/150 od 17. 08. 2007. i “Hrvatski vojnik” br. 151 od 31. 08. 2007.). U ovom ratu osobito je bila nužna suradnja pješaštva i topništva, zbog čega je topništvo moralo usavršiti tehniku neposrednog gađanja, a pješaštvo primijeniti rastresit borbeni postroj.

Iskustva stečena u Rusko-japanskom ratu (ali i tijekom ratova s kraja XIX. stoljeća) u velikoj mjeri su utjecala na organizaciju i taktiku uporabe pješaštva. Napad pješačkih postrojbi više nije odvajan od snažne topničke pripreme, niti je rješavan bez angažiranja pričuva, a njezin uspjeh u borbi postao je uvjetovan kvalitetom sudjelovanja topništva (bolje rečeno, preciznošću i učinkovitošću topničke paljbe). Bez uspješnog pješačkog juriša (najčešće uz prihvaćanje bliske borbe “prsa u prsa”) protivnik se vrlo teško mogao prisiliti na povlačenje i napuštanje položaja. Povećan je značaj noćne borbe i samim time potreba obuke pješaštva za borbom u takvim uvjetima.

S druge strane, masovnim uvođenjem strojnica u pješačko naoružanje i zbog toga značajnim povećanjem vatrene moći pješaštva “odzvonilo” je njihovom nekada najljućem protivniku – konjaništvu. Iako su konjičke postrojbe u nekim oružanim snagama zadržane i nakon II. svjetskog rata, njihova borbena vrijednost anulirana je upravo snažnom strojničkom paljbom, koja je bila u stanju doslovno samljeti konjičke postrojbe u frontalnom napadu. Doduše, klasična uporaba konjaništva postala je dvojbenom još tijekom Krimskog rata 1853. – 1856. koji se smatra prvim pozicijskim ratom u povijesti (unatoč tome što pješaštvo u to vrijeme još nije raspolagalo strojnicama, inženjerijsko utvrđivanje pješačkih položaja, usredotočena i precizna pješačka paljba uz potporu topništva nanosila je konjaništvu izrazito velike gubitke), međutim pojava strojnice definitivno je konjaništvo pretvorilo u sekundarni rod kopnene vojske.
Nakon Rusko-japanskog rata uloga strojnice postala je dominantna u taktici pješaštva i u velikoj mjeri kanalizirala mogućnost manevra i pješačkog (a pogotovo konjičkog) udara. Na važnosti dobiva inženjerijsko uređenje položaja, što je potvrđeno u Talijansko-turskom ratu 1911. – 1912. godine, te osobito u Balkanskim ratovima 1912. – 1913. U njima (slično kao i Rusko-japanskom ratu 1904. – 1905.) snaga obrane osjetno je pojačana strojnicama, streljačkim rovovima niskog profila i opsežnom primjenom prepreka, naročito žičanih.

Topništvo se razmještalo na veću dubinu, odakle je upotrebljavano uglavnom posrednim gađanjem sa zaklonjenih paljbenih položaja. Braniteljeva vatra bila je u najvećem broju slučajeva toliko jaka da se napadač morao ukopavati tijekom nastupanja s polaznog na jurišni položaj, pa je tako organizirani sustav obrane znatno otežavao i usporavao napad, a konjaništvo je (kao svojevremeno glavni nosilac manevra i udara) bilo prisiljeno na borbu pješice i potpuno je izgubilo svoju udarnu moć. Zbog povećanih teškoća frontalnog napada porasla je važnost obuhvatnog manevra, ali se zbog širine bojišta i braniteljevog oslonca na jake zemljišne objekte rijetko mogao ostvariti. Taktika sukobljenih strana i načini korištenja pojedinih oružja i oruđa imali su sve značajke pozicijskog rata, koji je svoju punu afirmaciju postigao u I. svjetskom ratu. Isto tako, svoju punu afirmaciju doživjelo je i pješaštvo, koje ne samo da je bilo glavni nosilac taktike pozicijskog rata, već se s punim pravom može reći da je bilo i temeljni čimbenik svih važnijih operacija I. svjetskog rata.

Marinko OGOREC