“Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u sveukupnu četrnaeststoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome, za nas svetom, tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost i raskinula svoje državnopravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti,“ rekao je tada prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman

Dana 15. siječnja 1992. sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Irska, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina. Tim zemljama istog dana i istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Bio je to dan kad je Republika Hrvatska potvrdila svoju državnost i krenula na put ostvarivanja pune afirmacije u okviru međunarodne zajednice. Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate — Slovenija, Litva, Ukrajina i Latvija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island. Odluku je donio 19. prosinca 1991., kad i Njemačka, ali odluka Njemačke stupila je na snagu 15. siječnja — danom priznanja i ostalih članica EZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske i prije Europske zajednice objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja 1992. Nakon zemalja Europske zajednice priznanje Hrvatske objavile su, među ostalim, i sljedeće države: Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja 1992. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donio je 21. svibnja 1992. odluke o osnivanju hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu, i to u Beču, Bonnu i Rimu. No, i prije međunarodnog priznanja Hrvatska je i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. počela otvarati svoja predstavništva na temelju odluke Predsjednika RH u kojoj je istaknuto da se predstavništva osnivaju “radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta“. Ta su predstavništva osnivana 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. Kruna međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. godine. Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Nove su članice, uz Hrvatsku, postale Slovenija i Bosna i Hercegovina.

Hrvatsko je izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros-Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika. Međunarodno priznanje Republike Hrvatske uslijedilo je nakon ključnih događaja i odluka: donošenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990., referendumske odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 19. svibnja 1991. koja je u Saboru Republike Hrvatske pretočena u Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske te u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., Sporazuma saborskih stranaka o Vladi demokratskog jedinstva od 2. kolovoza 1991., Odluke o raskidanju državnopravnih veza Republike Hrvatske sa SFRJ, Zaključaka o agresiji na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. te drugih. Od međunarodnog priznanja do danas Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Otad je Hrvatska postala aktivna članica mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa. U članstvo Vijeća Europe primljena je 6. studenog 1996., članica NATO saveza postala je 1. travnja 2009., a 28. članica Europske unije postala je 1. srpnja 2013.

Nezaobilaznu i povijesnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske imali su hrvatski branitelji, koji su u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti, hrabrošću i odlučnošću da obrane svoju domovinu, podnijeli golemu žrtvu. Brojni poginuli, ranjeni i nestali hrvatski branitelji svojom su žrtvom omogućili da se diplomatskim putem Republika Hrvatska izbori za svoju poziciju u međunarodnoj zajednici u kojoj je danas cijenjena i uvažavana članica. Nažalost, rat tada nije završio, još je puno bitaka, onih na bojištu i diplomatskih bilo pred nama, ali unatoč novim žrtvama, svijest da podnesene žrtve nisu uzaludne bio je dodatan motiv do ostvarenja konačnog cilja – slobodne domovine

 …“Priznavši Hrvatsku, Europa je osvjedočila i sebe u ovom novom dobu demokracije i samoodređenja naroda. Hrvatska, svoja i suverena neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet. Ona želi biti njihova zbiljska sastavnica u izgradnji novoga duhovnog obzorja i međunarodnoga poretka mira i suradnje među narodima. Činom međunarodnoga priznanja otvara se novo razdoblje u povijesti hrvatskoga naroda. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske dali su svoj obol, u pregnućima i žrtvama, svi naraštaji u tijeku naše napaćene, ali i slavne prošlosti…“ (iz govora dr. Franje Tuđmana 15. siječnja 1992.)

Pripremio: Željko Stipanović; Foto: Tomislav Brandt