Interoperabilnost predstavlja mogućnost djelovanja pojedinih sustava, postrojba ili snaga, učinkovito prihvaćanje aktivnih djelovanja drugih sustava, postrojba ili snaga, kao i razmjenu brojnih parametara aktivnosti u združenom djelovanju

 

Pojam interoperabilnosti vojnih djelovanja intenzivno se počinje spominjati početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada se na svjetskoj sceni pojavio novi veliki sukob. Američka doktrina zračno-kopnene bitke dolazi do punog izražaja u I. zaljevskom ratu 1991. Razvoj moderne senzorske tehnike i precizno navođenog zrakoplovnoga raketnog i bombarderskog naoružanja doveo je do toga da se rješenja ratnih sukoba postižu uz pomoć oružnih sustava, umjesto vojnika na zemlji. Zrakoplovstvo je zasad glavni nositelj udara uz pomoć precizno navođenih raketa i bombi. Novi projektni uvjeti postavljaju se tako da ratno zrakoplovstvo može odgovoriti zahtjevima nove vojne doktrine. Amerikanci su se nakon pobjede u tom ratu oslobodili “vijetnamskog sindroma” i razradili doktrinu zračno-kopnene bitke za sve moguće uvjete tijekom sukoba niskog intenziteta. U takvom obliku vođenja rata pojavio se novi problem kao posljedica međusobnog djelovanja svih grana oružanih snaga SAD-a i koalicijskih snaga koje su se sastojale od zemalja NATO saveza. Problem se očitovao u nedostatku međusobne interoperabilnosti oružanih snaga tijekom izvođenja borbenih akcija. Razlog tome je ponajprije u različitim taktičkim pristupima i rješenjima pojedinih zemalja u određenim borbenim djelovanjima, kao i u vojnoj obuci pripadnika oružanih snaga.

Nakon završetka I. zaljevskog rata napisano je mnogo studija u kojima su detaljno analizirane prednosti i uočeni nedostaci doktrinarnog pristupa zračno-kopnenoj bitki. U ljeto 1992. održana je vojna vježba “Ocean Venture” u kojoj je jasno do izražaja došla potreba za povezivanjem, tj. za interoperabilnosti središta za zapovijedanje i nadzor bojišta (Command and Control). U spomenutim studijama je primijenjen znanstveni pristup u analizi taktičkih djelovanja svih grana oružanih snaga. Kao rezultat znanstvene analize iskristalizirao se parametar koji je jasno upozoravao na nedostatak u kvantiteti i kvaliteti međusobnog komuniciranja, odnosno združenog djelovanja koalicijskih snaga predvođenih SAD-om.Taj parametar se odnosi na interoperabilnost oružanih snaga. Interoperabilnost u sebi sjedinjuje doktrine, procedure i visoku razinu uhodanosti osoblja kao i implementaciju potrebnih tehničkih sustava i opreme. Interoperabilnost predstavlja i definira zajedničke mogućnosti osoblja, organizacije i specifične tehničke opreme u združenim djelovanjima koja se manifestiraju brzom, pravodobnom i učinkovitom razmjenom taktičkih podataka na bojištu. Uporaba različitih hardverskih i softverskih sustava, kao i različitih frekvencijskih područja u komuniciranju, zapovijedanju i nadzoru taktičkih situacija dovela je do mnogih nekoordiniranih djelovanja i propusta, što je rezultiralo općom “zbunjenošću” na terenu u pojedinim segmentima borbenih djelovanja. Posljedice ratovodstva u takvim uvjetima su bile izrazito negativne, a očitovale su se brojnim pogrešnim prosudbama tijekom borbenih djelovanja, “prijateljskoj” paljbi, prekomjernim usporednim borbenim djelovanjem po istim ciljevima i sličnim.

Vojna doktrina zračno-kopnene bitke je zadržana u svojim temeljnim postavkama, ali se počinje s implementacijom raznih poboljšanja i unaprjeđenja s ciljem izbjegavanja spomenutih nedostataka. Pritom se sve češće spominje i radi na kompatibilnosti i interoperabilnosti parametara komunikacije, nadzora, zapovijedanja i slično, sjedinjenih pod zajedničkom akronimskom kraticom C3I (Command, Control, Comunication and Intelligence). Pojavom i intenzivnom implementacijom računalnih sustava u vojnoj tehnici taj akronim je promijenjen u C4I (Command, Control, Comunication, Computers and Intelligence). Sustav C4I danas predstavlja ključni element u planiranju, pripremi i provođenju borbenih djelovanja u sukobima koji se javljaju u posthladnoratovskom razdoblju. Uključivanjem sustava C4I u borbena djelovanja na temelju pravodobne informacije postiže se pravodobna akcija, odnosno reakcija koja rezultira visokom agilnošću izvođenja i učinkovitosti.

Posljedica uvođenja sustava C4I je jedinstvena komunikacijska povezanost oružanih snaga, a njegovo uvođenje u postojeće sustave vojne tehnike zahtijevalo je njihovu modernizaciju. Budući da sustav C4I karakterizira neprekidno prikupljanje i obrada brojnih varijabilnih podataka, i on je podložan stalnim usavršavanjima. Tako se npr. sustav AWACS (AirborneWarning And Control System) neprekidno usavršava na područjima radarskog dometa i pouzdanosti radarskog sustava, kao i u identifikaciji, komunikaciji i navigaciji, sa svrhom osiguravanja uporabe tog vitalnog zrakoplovnog sustava za buduće taktičke potrebe i zahtjeve. Jedinstvenost sustava C4I na zrakoplovu s AWACS sustavom temelj je za uspješnu interoperabilnost tog zrakoplova sa svim zrakoplovnim skupinama kojima koordinira tijekom izvođenja borbenih zadaća. Pritom je od vitalnog značenja i interoperabilnost među borbenim zrakoplovima kao i njihova jedinstvena komunikacijska povezanost sa zemaljskim zapovjednim centrima.

 

Taktička podatkovna veza
U NATO savezu SAD su oduvijek predstavljale dominirajuću članicu. Nedavne i tekuće vojne operacije pokazale su i pokazuju kako se europske NATO članice sve intenzivnije udaljuju, tj. zaostaju za SAD-om u mogućnostima svojih ratnih zrakoplovstava unutar združenih borbenih djelovanja. Tehnički i tehnološki napredak SAD-a na području zrakoplovne tehnike je znatno ispred onog u Europi i u stalnom je porastu, pa se uočava njihova sve veća superiornost u tom dijelu vojne tehnike. To može rezultirati ozbiljnim problemima. Zračne snage europskih zemalja NATO-a se zbog nedovoljnih mogućnosti i kompatibilnosti s američkim zračnim snagama jednostavno u borbenim situacijama mogu zateći kao “glineni golubovi”, tj. zbog nekoordiniranog globalnog djelovanja mogu postati lake mete. Nedostatak europskih zemalja NATO-a u odnosu na SAD je ponajprije vidljiv u nesrazmjeru u precizno navođenim oružjima, krstarećim projektilima, stealth zrakoplovima i naprednim mogućnostima u zapovijedanju i nadzoru. Rješenje tog problema leži u sustavu podatkovnog povezivanja europskih i američkih zrakoplova tijekom združenih operacija.

Kako bi bili učinkoviti u izvođenju svojih zadaća, borbeni avioni moraju učinkovito razmjenjivati brojne informacije tijekom leta. Pritom je poželjno da se razmjena podataka odvija u gotovo realnom vremenu, tj. da se svaka informacija poslana s jednog aviona gotovo istodobno prikazuje na prikaznicima aviona kojima je poslana. Komunikacijski sustavi kojima se to ostvaruje u zemljama članicama NATO saveza javljaju se pod nazivom taktičke podatkovne veze (Tactical Data Links – TDLs ili TActical Digital Information Link – TADILs). Taktičkim podatkovnim vezama se ostvaruje nužna združena interoperabilnost, lokalna i globalna povezanost dvaju ili više aviona preko mrežne arhitekture (Joint INteroperability of TActical Command and Control Systems – JINTACCS). Američka tvrtka Rockwell Collins je prva i vodeća tvrtka u razvoju i proizvodnji sustava taktičkih podatkovnih veza. Primjer podatkovnog povezivanja američkih i europskih borbenih zrakoplova očitovao se u implementaciji sustava MIDS (Multifunctional Infomation istribution System) unutar kojega je s europskom konzorcijskom tvrtkom Euromids sklopljen ugovor o implementaciji tog sustava u borbene zrakoplove Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske. Tim sustavom provodi se interoperabilnost borbenih aviona preko pouzdane komunikacijske podatkovne veze Link 16 koja je otporna na ometanje, a prvobitno je bila predviđena za “kritične NATO operacije”. Implementacijom te podatkovne veze znatno je unaprjeđena združena borbena učinkovitost aviona.

Link 16 (TADIL J)
Integrirani prikaz bojišnice na prikazniku, podaci o cilju, položaji i navigacijski parametri prijateljskih i neprijateljskih zrakoplova samo su neki od važnih i vitalnih parametara koji se u gotovo realnom vremenu razmjenjuju preko Linka 16. Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) je taj sustav prvi put ugradilo u svoje F-15E Strike Eagle godine 2002. USAF-ova oznaka Linka 16 je TADIL J. Link 16 danas predstavlja primarnu podatkovnu vezu za USAF i europske članice NATO-a, omogućujući vrhunski opis i prikaz parametara mete, kao i prijateljskih zračnih snaga i to na jednostavan i razumljiv način. Link 16 je prihvatio i implementirao i Japan. Njegov korisnik stalno dobiva stanje situacije na prikaznicima koje se neprekidno i automatski mijenja i razmjenjuje podatke s ostalim prijateljskim zrakoplovima i taktičkim kontrolnim stanicama (Tactical Air Control Parties – TACPs). Link 16 je sljedbenik starijih sustava podatkovnih veza Link 11 (TADIL A/B) i Link 4A (TADIL C). U odnosu na njih, Linkom 16 se nije radikalno promijenio temeljni koncept razmjene taktičkih podataka, tj. njime se primarno pouzdano i sigurno razmjenjuju podaci uz brojna tehnička i operativna poboljšanja koja je bilo nužno provesti. Link 16 u odnosu na starije sustave podatkovnih veza sadrži sljedeća poboljšanja: izvrsnu otpornost na elektroničko ometanje, poboljšanu sigurnost, povećan protok podataka, povećan jedinični kapacitet podataka tijekom razmjene (memorijski veća količina podataka), smanjene dimenzije sustava, što se posebno povoljno pokazalo u instalaciji u lovačke i jurišne avione, digitalizaciju sustava itd. Linkom 16 se razmjenjuju podaci tzv. J standarda, tj. primarne taktičke poruke u skladu s JTDLMP-om (Joint Tactical Data Link Management Plan).

Link 11 (TADIL A/B)
Linkom 11 se ostvarivala mrežna komunikacijska veza sa standardno formatiranim porukama u digitalnom obliku i to između zrakoplovnih (TADIL A) i kopnenih (TADIL B) taktičkih podatkovnih sustava. Operabilnost tog sustava je bila kako u visokofrekvencijskom (HF), tako i u ultrafrekvencijskom (UHF) području. TADIL A/B je rabljen u brojnim obavještajnim sustavima, kao što je RIVET JOINT kojim se provodilo obrađivanje i pohranjivanje signalnih obavještajnih podataka (SIGINT), sadržavajući obavještajne komunikacije (COMINT) i elektroničko obavještavanje (ELINT). Link 11 je omogućavao visokobrzinsku digitalnu radiokumunikaciju između računalnih sustava u visokofrekvencijskom i ultravisokofrekvencijskom području između brodova i zrakoplova opremljenih taktičkim podatkovnim sustavom (TDS – Tactical Data System).

Link 4
Link 4 je predstavljao nesigurnu podatkovnu vezu koja je služila za prijenos vektoriziranih zapovijedi lovačkim avionima. Predstavljao je mrežnu vremensku podatkovnu vezu koja je bila operativna u UHF području, s protokom informacija od 5000 bita u sekundi. Postojala su dva odvojena Linka 4, Link 4A i Link 4C. Link 4A (TADIL C) je jedna od taktičkih podatkovnih veza koja se i danas primjenjuje u američkim oklopnim kopnenim snagama i oružanim snagama nekih europskih zemalja NATO-a. Važna uloga te podatkovne veze je u taktičkoj digitalnoj komunikaciji zemlja-zrak, zrak-zemlja i zrak-zrak. Linkom 4 zamijenjena je glasovna komunikacijska taktička veza s nadzornim ili taktičkim avionima. Uporaba i implementacija Linka 4A je intenzivirana kad se u taktičkim komunikacijama počeo rabiti digitalni zapis podataka, odnosno informacija, i to između zračnih i kopnenih vozila. Prvi put je instaliran još davne 1950. godine i od tada je njegova glavna značajka visoka pouzdanost u radu. Jednostavnost u operabilnosti i održavanju bez pojava dugotrajnih problema u nemogućnosti spajanja osigurali su njegovu dugoročnu uporabu. No s druge strane, prijenos podataka preko Linka 4A nije osiguran i nije otporan na elektronička ometanja.
Link 4C je podatkovna veza koja se ostvaruje između dvaju ili više borbenih aviona kojom se namjeravalo dopuniti Link 4A, iako te dvije podatkovne veze nisu u izravnoj sprezi (međusobno ne komuniciraju). Link 4C se koristi podacima tzv. F-serije i posjeduje određene mjere protuelektroničke zaštite. Bio je instaliran samo na mornaričkom lovcu F-14 Tomcat i s njega se nije moglo istodobno komunicirati preko Linka 4A i Linka 4C. U jednostrukom sustavu Linka 4C moglo je komunicirati (izmjenjivati podatke) više od četiri aviona.

Link 22
Poboljšanje NATO-vog Linka 11 (NILE) počelo je davne 1992., a danas je poznat pod nazivom Link 22. Na modernizaciji sustava Linka 11 usko je surađivalo sedam zemalja, a novi unaprijeđeni sustav je prvobitno dobio oznaku Link 16. Korakom dalje u modernizaciji danas je za implementaciju spreman sustav podatkovne veze Link 22. Link 22 se odlikuje još većim protokom podataka, robustnošću u radu, većom otpornošću na elektronička ometanja itd. Sustav Linka 22 sastoji se od supermreže (Super Network – SN) s više od 125 NILE jedinica povezanih tzv. RF vezama. Arhitektura podatkovnog sustava Link 22 je u potpunosti izvedena po NATO-vim STANAG-ima, pa će biti međusobno kompatibilna neovisno o tome u koji je borbeni sustav implementirana.

Primjena taktičke podatkovne veze na avionu SAAB JAS-39 Gripen
Švedski JAS-39 Gripen zamišljen je kao tipični višenamjenski borbeni avion, što njegova skraćenica JAS na švedskom jeziku zapravo i znači: Jakt (lovac), Attack (napad na ciljeve na zemlji) i Spaning (izviđanje), projektiran za zadovoljavanje specifičnih potreba obrane Švedske. Širok asortiman borbenih sredstava koje Gripen može ponijeti za svaku pojedinu namjenu, kao i to što je taj avion ne tako davno ušao u ratna zrakoplovstva nekoliko država (Južnoafrička Republika, Češka, Mađarska, a traju i pregovori o mogućnosti ulaska Gripena u bugarske zračne snage), jasno daje do znanja kako je zahtjev za interoperabilnosti u komunikaciji i djelovanju na tom avionu od posebnog značenja. Svaki novi izvozni Gripen bit će opremljen po istim standardima sa svim poboljšanjima opreme koja postoji na JAS-39C/D. Svi izvozni Gripeni opremljeni su sustavom Link 16, a kupac može naručiti i ugradnju originalnog švedskog sustava za prijenos podataka STRIL. Naravno, avion se u pogledu avionike, opreme i naoružanja prilagođuje NATO-vim standardima, pa se može koristiti znatno širim spektrom “pametnog” oružja. Promjena iz jedne inačice u drugu je brza i obavlja se reprogramiranjem njegove avionske opreme i računala, stoga taj avion ima čak pet mogućih inačica za istu aerodinamičku konfiguracfiju: lovac-presretač, napadač na zemaljske ciljeve, mornarički izvidnik, aerofoto izvidnik i dvosjed za preobuku.

Kao lovac, napadač i izvidnik Gripen može po potrebi promijeniti svoju ulogu u ograničenoj mjeri i tijekom provedbe zadaće. U tom pogledu veliku važnost ima njegovo računalo koje prikuplja i razvrstava podatke o borbenoj situaciji te ih odmah prikazuje na prikazniku. Njegova podatkovna veza (link) za prijenos podataka omogućuje istodobno prenošenje svakog podatka koji svojim senzorima otkrije pojedini avion svim ostalim avionima u skupini, uz podatke koje u realnom vremenu dobivaju sa zemlje. Tako prikupljeni podaci o situaciji u zraku, uz naoružanje raketama zrak-zrak srednjeg dometa AMRAAM, omogućuju brz napad na ciljeve u zraku na širokom području odmah nakon njihovog otkrivanja. Gripen na svojim prikaznicima dobiva integrirane informacije koje šalju avioni ranog upozorenja poput AWACS-a, izvidnički avioni, zemaljski centri za motrenje i navođenje, kao i ostali avioni u skupini na toj zadaći. Svaki avion šalje svakom avionu podatke linkom čim ih otkrije. Umjesto leta u gustoj formaciji, u kojoj lovac prema starim pravilima štiti svoga vođu para, oni sada lete u rasutoj formaciji na većim međusobnim udaljenostima kako bi odjednom pokrili široko područje, a pritom sve podatke primili u realnom vremenu i brzo napali otkrivene ciljeve raketama srednjeg dometa. U avionima koji se nalaze u pripravnosti na zemlji piloti se u kabinama mogu preko linka na svojim prikaznicima uključiti u praćenje ukupne situacije u zraku znatno prije uzlijetanja. Tako su piloti i prije uzlijetanja uključeni u borbenu situaciju i čim uzlete već su “u poslu”, a u realnom vremenu primaju samo nove podatke. Na taj se način znatno bolje usmjerava cijeli zadatak uz vremensko skraćenje i s brzom izmjenom skupina.

Zaključak
Vidljivo je kako se mnoge taktičke aktivnosti poduzimaju da bi se “dobilo na vremenu”, tj. kako bi se smanjili vremenski intervali u uočavanju, reakciji i protudjelovanju borbenim sredstvima. Kad se bolje razmotri povijest ratovodstva uopće, jasno je vidljivo od kolikog je značenja u svakom sukobu bila upravo pravodobna i pravovaljana informacija o stanju protivničkih snaga. Za pravovaljanost i pravodobnost, obradu i analizu taktičkih informacija oduvijek su bile i jesu mjerodave obavještajne službe. Nakon što se takva informacija definira, potrebno ju je u što kraćem vremenskom intervalu i na siguran i pouzdan način distribuirati zapovjednim centrima vlastitih oružanih snaga, koji dalje postupaju po definiranim taktičkim postupcima. U posljednje vrijeme narav sukoba je takva da na ratnoj sceni više ne postoje samo dva “igrača”, tj. dvije zaraćene strane. Nastupajući združeno u ratnom sukobu, za njegov ishod od vitalne je važnosti uspješna interoperabilnost, tj. međusobna komunikacija postrojbi svih grana oružanih snaga različitih država. Ovisno o specifičnim zahtjevima u raznim područjima uporabe, razvijeno je mnogo borbenih taktičkih podatkovnih veza (linkova) kojima se pravodobno prenose taktičke informacije na svim razinama. U svrhu pojednostavnjenja i NATO standardizacije komunikacijske mreže, teži se minimalnom broju takvih linkova koji će sjedinjavati a najbolja svojstva svih pojedinih postojećih linkova u kombinaciji s novim zahtjevima.

Danijel VUKOVIĆ