Velika nosivost ratnih jedrenjaka s početka novog vijeka imala je i negativnu stranu. Ako je na glavnoj palubi bilo previše topova, njihovi su trzaji tijekom bitke mogli biti fatalni za brod

 

Unatoč tomu što je izrada topova i pripadajućeg streljiva napredovala, razvoj brodskog topništva stagnirao je tijekom gotovo cijelog XV. stoljeća. Do velikih pomaka ne samo na području pomorstva nego i specijaliziranog brodskog topništva dovela je pojava jedrenjaka, u prvom redu karavela. Galije su bile namijenjene plovidbi po priobalnim vodama i nestalnim vjetrovima Mediterana, a karavele su razvijene za duga putovanja oceanima. I dok su galije doslovno mogle ići od luke do luke te tamo popunjavati zalihe vode i hrane, karavele su morale preploviti tisuće nautičkih milja do prvog kopna. To je s jedne strane značilo da moraju nositi velike količine provijanta, a s druge, plovidba na vrlo velike udaljenosti značila je odustajanje od vesala i veslača jer ih se ne bi moglo prehraniti. Uostalom, oceanski su vjetrovi konstantni i kad ih se jednom upozna omogućuju relativno sigurnu plovidbu, barem preko sjevernog Atlantika.

Tako su kroz cijelo XVI. stoljeće mediteranske zemlje i dalje gradile galije, a one okrenute Atlantiku sve su masovnije gradile karavele. Razvijani su i slični jedrenjaci, poput galijuna i karaka.

Gubitak brodova i robova

Europljanima XVI. st. vizija ratnog broda bez vesala nije bila tako jasna kao što se danas čini. Dapače, kroz cijelo se to stoljeće većini europskih ratnih mornarica činilo da će galije još dugo dominirati morskim bojištima. Najveća pomorska bitka između kršćanskog zapada i Osmanskog Carstva odigrala se 7. listopada 1571. ispred grčkog grada Nafpaktosa, talijanskog naziva Lepanto. U njoj je združena flota Svete lige (papa Pio V., Španjolska, Mletačka Republika, Genova) od 207 brodova, kojom je zapovijedao don Juan de Austria (1547. – 1578.), pobijedila nadmoćnu osmanlijsku flotu s približno 300 brodova pod zapovjedništvom Mujezinzade Ali-paše. Sveta liga ostala je bez 8000 mornara i 15 galija, no Osmansko Carstvo izgubilo je oko 180 brodova: 50 galija potopljeno je, a čak 130 zarobljeno. Osmanlije su uz 25 000 poginulih, uključujući Ali-pašu, ostali i bez oko 12 000 Europljana koje su koristili kao robove veslače. Kod Lepanta se na obje strane masovno rabilo topništvo zbog čega je i bilo toliko puno potopljenih brodova. Te 1571. godine ništa nije najavljivalo, barem ne na Mediteranu, da se vrijeme galija bliži kraju.

Portugalski kralj Ivan II. (1455. – 1495.) prvi je 1474. godine počeo graditi karavele, a engleski kralj Henrik VII. (1457. – 1509.) izgradio je prva dva jedrenjaka isključivo namijenjena ratnim operacijama. Regent i Sovereign, kako su se brodovi zvali, porinuti su 1488. i znatno su utjecali na razvoj ratnih mornarica zemalja okrenutih Atlantiku, prije svega Španjolske, Portugala i Francuske.

Dva engleska broda imala su po pet topova velikog kalibra smještenih na svaki bok. To im je omogućavalo istodobno djelovanje protiv dvaju protivnika te znatno smanjivalo potrebu za manevriranjem tijekom bitke.

Otvoreno-zatvoreno

S obzirom na to da su karavele i slični brodovi mogli nositi od 100 do 150 tona korisnog tereta, na njih se mogao ukrcati ne samo velik broj topova nego i znatna količina streljiva, ali i provijanta. Kako nisu imali veslače, broj posade bio je znatno manji (najmanje 40). No, velika nosivost imala je i negativnu stranu. Ako je na glavnoj palubi bilo previše topova, njihovi su trzaji tijekom bitke činili brod iznimno nestabilnim. To ne samo što je znatno smanjivalo preciznost paljbe nego je u ekstremnim situacijama moglo dovesti do prevrtanja. Jedino rješenje bilo je spuštanje velikih topova što bliže morskoj površini. To je pak značilo bušenje otvora u brodskom trupu te stalnu opasnost od prodora mora zbog valova ili naginjanja broda tijekom oštre promjene kursa. Rješenje je nađeno u ugradnji ambrazura (franc. embrasure), otvora s poklopcima koji su sprečavali prodor mora, a otvarani su tijekom bitke. Osim od prodora mora, masivni drveni poklopci donekle su štitili i od neprijateljskih kugli jer su bili spušteni dok je posada punila top.

Danas je teško datirati prvu pojavu ambrazura na brodovima. Rješenje se najčešće pripisivalo Francuzu Françoisu Deschargesu (ili Deschenges), koji je 1501. bio glavni tesar u brodogradilištu u Brestu, no danas se vjeruje da se javilo još krajem XV. stoljeća. Portugalci rado ističu da ih je izumio njihov kralj Ivan II. U svakom slučaju, do kraja XVI. st. one će postati nezamjenjiv dio svih ratnih brodova te omogućiti smještaj topova na nekoliko paluba.

Što se dogodilo kod Solenta?

Iako relativno mali brodovi, posebno prema današnjim standardima, ratni jedrenjaci s početka novog vijeka bili su vrlo moćni. Kao primjer vrijedi uzeti englesku Mary Rose, koju se danas najčešće klasificira kao karaku. Brod je porinut u srpnju 1511. te dovršen godinu kasnije. U trenutku porinuća istisnina je bila oko 500 tona, no tijekom rekonstrukcija i modernizacija povećat će se na 800 tona. Plovilo dugo oko 40 metara tijekom bitke opsluživalo je 200 mornara, 185 vojnika i 30 topnika. Tako velika posada bila je nužna jer su topnici rukovali samo velikim topovima, a za ostale su bili zaduženi ili vojnici ili članovi posade.

 

Iako su nađeni ostaci te čak napravljen i muzej Mary Rose (v. tekst Henrik VIII. želio je da Mary Rose ponovno zaplovi, HV 607), točne dimenzije broda nisu poznate. Kobilica je bila duga oko 32 metra pa je duljina broda preko svega znatno premašivala 50 metara. Usprkos tome što je brod bio mali, projektiran je za 79 topova. U rekonstrukciji, ili kako bi se danas reklo – modernizaciji, obavljenoj 1540. broj topova povećan je na 96, a 1545. godine smanjen je na 91.

Mary Rose bila je naoružana kombinacijom brončanih i željeznih topova. Uglavnom su to bili ručni topovi smješteni na gornjoj palubi koji su trebali spriječiti ukrcaj protivnika, kao i borbe na malim udaljenostima. Trideset i tri topa bile su kolubrine (serpentina ili spingarda), koje su mogle ispaljivati kugle u rasponu mase od četiri do osam kilograma. S obzirom na to da su imali omjer kalibra prema duljini cijevi od 1 : 32 do 1 : 34, domet im je bio i do 300 metara.

Uz njih, brod je bio naoružan i sa 26 topova koji su ispaljivali kamene kugle. Iako je Mary Rose porinuta u srpnju 1511. kao najmoderniji brod u Europi, do kraja tridesetih godina XVI. st. već je bila zastarjela. Zato su u velikoj modernizaciji 1540. ugrađena 22 velika topa. Trinaest je bilo brončanih i punili su se preko usta cijevi, što znači da su imali veći domet jer su mogli izdržati veće tlakove tijekom opaljenja barutnog punjenja. Devet topova bilo je tipa port-pieces, što znači da su se punili preko vrlo primitivnog zatvarača prema kraju cijevi. Osim toga, na brodu Mary Rose bilo je još 14 topova manjeg kalibra i 60 ručnih topova.

Mary Rose potonula je 19. srpnja 1545. godine. Iako se povjesničari i danas spore oko pravog razloga, najčešće je spominjan nekontrolirani prodor mora kroz otvorene ambrazure. Kako je sa svakom dogradnjom i modernizacijom istisnina bila sve veća (na kraju je dosegnula 800 tona), brod je imao sve dublji gaz, ali bio je i sve nestabilniji tijekom jedrenja. Sve veći broj topova smještenih na gornjim palubama poremetio je stabilnost broda. Kod Solenta, tijekom bitke protiv francuske flote, nakon što su topnici ispalili salvu s jednog boka, brod je počeo naglo zakretati kako bi došao u poziciju za salvu i s drugog boka. Pritom su sva jedra bila razvijena, a već je ranije primijećeno da je brod pri jačem vjetru i sa svim razvijenim jedrima nestabilan. Tijekom zakretanja brod se nagnuo toliko da je more počelo prodirati kroz otvorene ambrazure jer su se topnici spremali otvoriti paljbu.

Problemi s dometom

Mary Rose zastarjela je tako brzo zato što su tadašnje najveće ratne mornarice radile sve veće i veće brodove sa sve moćnijim topovima. Zapovjedni brod španjolske armade, koja je 1588. pokušala izvršiti invaziju na Englesku, bio je galijun El Gran Grifón. Brod je imao projektiranu istisninu od 650 tona i bio dug 36,4 metra. Naoružanje se sastojalo od 38 glavnih topova te velikog broja topova malog kalibra i ručnih topova. Najveći i najbolji brod engleske mornarice bio je galijun Ark Royal, projektirane istisnine 694 tone i 31 metar duljine. Naoružanje se sastojalo od 55 topova, od kojih je bilo 38 polukartauna (demi culver). Ti su topovi zbog kompaktnosti i relativno male mase bili iznimno popularni u engleskoj i nizozemskoj mornarici u XVI. i XVII. stoljeću. Tipična engleska polukartauna imala je kalibar oko 130 milimetara i duljinu cijevi od 1 : 8 do 1 : 12. Iz njih su se ispaljivale kugle mase oko 11 kilograma, a one s najduljom cijevi imale su domet do 3000 metara. Međutim, u pomorskim bitkama XVI. st. ciljanje na tako velikoj udaljenosti nije bilo moguće niti je kugla imala dostatno kinetičke energije za izazivanje znatnije štete. Polukartaune kojima je bio naoružan Ark Royal imale su kraću cijev zbog uštede na cijeni i masi, a učinkoviti domet bio je oko 545 metara.

 

El Gran Grifón, nakon što je teško oštećen u pomorskoj bitki s engleskim brodom Revenge, na kraju je potonuo zbog nasukavanja na Fair, otok u Sjevernom moru. Ark Royal, nakon mnogih modernizacija i nakon što je preimenovan u Anne Royal, također je potonuo zbog nasukavanja u jednom od najtežih engleskih pomorskih poraza – napadu na Cádiz 1625. godine. Englezi su tad od oko 15 000 mornara i vojnika izgubili njih 7000, a od 105 brodova izgubljena su 62. Španjolska mornarica nije izgubila niti jedan brod. Cilj napada bio je zauzeti Cádiz i temeljito ga opljačkati jer je taj grad tijekom XVII. st. bio glavna luka u koju su stizali brodovi iz Amerike noseći zlato, srebro i druge vrijednosti. Umjesto bogatog plijena, katastrofa kod Cádiza stajala je Englesku oko 250 000 funti (više od 70 000 000 funti u današnjoj vrijednosti). No, danas bi se samo vrijednost izgubljenih brodova računala u milijardama funti.

PUNA ISTISNINA

800 t Mary Rose (Engleska, potonuo 1545.)

650 t El Gran Grifón (Španjolska, potonuo 1588.)

694 t Anne Royal (Engleska, potonuo 1625.)

MArio GALIĆ