Zadnjih se godina kratka strojnica opet nametnula kao jedno od najvažnijih vatrenih oružja suvremenih specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. Odnedavno je i u ponudi HS Produkta: već je privukla pozornost stručnjaka, a tu je i prvi kupac

Prve fotografije HS Produktove kratke strojnice Kuna našle su se na internetu na prijelazu iz 2024. u 2025. godinu. Navodno su procurile sa zatvorenog vojnog sajma u brazilskom gradu São Paulu. Svi koje je zainteresiralo oružje, koje još nije bilo službeno predstavljeno, počeli su postavljati mnoštvo pitanja o njegovoj prisutnosti na sajmu. Iako je Kuna u kalibru .40 S&W tad još bila u fazi testiranja, bilo je neizbježno da će se informacija brzo proširiti na međunarodnoj sceni. Strojnica je prošla rigorozna testiranja za Vojnu policiju brazilske savezne države São Paula (Polícia Militar do Estado de São Paulo). Kuna je u jakoj konkurenciji, u kojoj se istaknula švicarska kratka strojnica B&T APC, pobijedila na natječaju i osigurala mjesto u vojnoj opremi te postrojbe koja ima desetke tisuća pripadnika.

Nakon službenog predstavljanja krajem veljače i početkom ožujka na sajmovima Enforce Tac i IWA u Nürnbergu, novi proizvod karlovačke tvrtke izazvao je još veću pozornost domaćih i stranih stručnjaka. U našoj zemlji, ono što prvo upada u oči naziv je novog oružja. Kuna mnogima na prvi pogled znači tek životinju: malu, brzu, okretnu i grabežljivu zvijer iz slavonskih i gorskih šuma. No, za Hrvatsku, kuna je oduvijek bila više od zoološkog pojma. Ona je ujedno i moneta, simbol vlasti, grbovna figura, lik na novčiću, ime gardijske brigade, a danas čak i naziv suvremenog naoružanja. U toj jednoj riječi, koja je kroz stoljeća mijenjala kontekst ali nikad važnost, zrcali se povijest naroda koji je često bio prisiljen braniti i svoju zemlju i svoje ime. Upravo zato, kad je hrvatska vojna industrija početkom XXI. stoljeća razvijala vlastitu kratku strojnicu za vojne potrebe, ona nije nosila generičko ime poput MP-21 ili HR-9. Ne, to oružje nosi ime u koje je ugrađena povijest jednog naroda.

Evolucija strojnica

Kratka strojnica (engl. submachine gun (SMG), njem. Masch-inenpistole) pojavila se početkom XX. stoljeća kao odgovor na potrebu za kompaktnim, brzometnim oružjem koje bi se moglo učinkovito koristiti u borbama na malim udaljenostima. Koncept se prvi put realizirao u Prvom svjetskom ratu, kad su rovovski sukobi na Zapadnom bojištu otkrili ograničenja pušaka s repetirajućim zatvaračem u bliskim borbama. Njemački su proizvođači oružja razvili, a vojska 1918. godine usvojila prvu pravu (ne treba je zamjenjivati s talijanskim oružjem Villar Perosa), praktičnu kratku strojnicu Bergmann MP18. Ime njezina konstruktora Huga Schmeissera (1884. –1953.), postat će sinonim za kratke strojnice, posebice nakon pojave svjetski poznate MP38/40. To je novo oružje bilo izrađeno za metak 9 mm Parabellum (Para). Iako je izvana zadržalo manje-više izgled kratke puške, nagovijestilo je novi trend u dizajniranju vojničkog oružja, koji će intenzivnu uporabu doživjeti u Drugom svjetskom ratu. Izbor kalibra 9 mm Para nije bio slučajan. Radilo se o metku koji se koristio u njemačkim pištoljima Luger i Mauser C96, zbog čega je nova kratka strojnica vojnicima bila poznata te učinkovita. Između dva svjetska rata mnoge su zemlje razvile vlastite inačice kratkih strojnica, poboljšavajući dizajn MP18. U Drugom svjetskom ratu ta su oružja postala nužna i silama Osovine i Saveznicima. Posebice treba istaknuti nekoliko važnih modela, koji su i najviše korišteni. Njemačka kratka strojnica MP40 koristila je slobodni zatvarač, bila je iznimno ergonomična za to doba i jednostavna za masovnu proizvodnju. Metalni sklopivi kundak i brzo punjenje učinili su je popularnom ne samo među njemačkim vojnicima. Korištena je masovno, posebno u padobranskim i oklopnim postrojbama te među časnicima. Sovjetski Savez ostao je vjeran puščanom izgledu prve praktične kratke strojnice MP18. Njegov PPŠ-41, popularni Špagin s karakterističnim bubnjem od 71 metka postao je simbol vojnika Crvene armije. Velika brzina paljbe i otpornost na blato i snijeg činile su ga idealnim za Istočno bojište. S proizvedenih više od šest milijuna primjeraka postao je najmasovnija kratka strojnica Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države prednost su dale svojoj glasnoj, teškoj i robusnoj, ali iznimno učinkovitoj kratkoj strojnici Tommy Gun. Kalibar .45 ACP davao je snažan udar te bio razoran na malim udaljenostima. Iako iznimno kvalitetno, oružje je bilo i skupo, stoga neprihvatljivo za vojnu ratnu proizvodnju. Ubrzo je zamijenjeno znatno jeftinijom kratkom strojnicom M3, poznatijom pod podcjenjivačkim nazivom Grease Gun. Uvidjevši prednosti koje kratke strojnice pokazuju na bojištu, Britanci započinju proizvodnju poznatog Stena. Iako ružan, Sten je radio, a njegova jednostavnost omogućila je izradu tisuća primjeraka u ograničenim uvjetima. Ipak, njemački MP38/40 dao je prave smjernice za buduće kratke strojnice. Osim određenih dizajnerskih rješenja poput preklopnog kundaka i vertikalno ispod kućišta postavljenog spremnika, ona je jasno odredila i druge stvari. To su smanjenje ukupne mase i dimenzija, primjena novih materijala i naprednih tehnologija koji trebaju pojeftiniti proizvodnju te praktičnost dizajna.

Televizijski prijenos akcije

Završetkom Drugog svjetskog rata postalo je jasno da kratka strojnica kao vojno oružje nema perspektivu. Na obzoru se pojavio koncept jurišne puške s novim metkom srednje jakosti. Začetak mu je u njemačkoj puški StG 44, a nastavljen je sa sovjetskom AK47 i američkom M16. No, unatoč nepovoljnim okolnostima, dvije konstrukcije kratkih strojnica vrlo brzo zaokupljaju pozornost svjetske stručne javnosti te postižu i svjetski uspjeh. Prvi od dva fenomena došao je iz Izraela u vidu kratke strojnice Uzi. Nepostojanje ozbiljnih i suvremenih pogona za proizvodnju složenih konstrukcija oružja te neposredna ratna opasnost od Izraela su zahtijevali izradu jeftine, ali učinkovite strojnice. Rješenje je pronađeno u malo poznatoj seriji čeških strojnica S23/25 inženjera Jaroslava Holečeka (1923. – 1997.). Iz nje je izraelski časnik Uziel Gal (1923. – 2002.) dizajnirao i 1948. godine predstavio kratku strojnicu Uzi, koja je 1950-ih ušla u uporabu. Uspjeh Uzija leži u jednostavnom dizajnu te korištenju teleskopskog zatvarača koji omogućuje smještanje spremnika u rukohvat oružja. Time se oružje znatno skraćuje bez gubitka balansa, a ujedno se omogućava njegovo intuitivno i jednostavno, tzv. pištoljsko prepunjavanje. Iako radi na principu slobodnog zatvarača, Uzi je ubrzo postao simbol izraelskih oružanih snaga, ali i popularan u svijetu zbog svoje jednostavnosti, kompaktnosti i pouzdanosti. Koristili su ga deseci zemalja, viđen je u rukama policije, vojske i specijalnih postrojbi širom svijeta. S relativno malo pokretnih dijelova, Uzi se lako rastavlja, a izrađen je uglavnom od prešanog lima, što ga čini jeftinijim po jedinici proizvoda od ekvivalentnog dizajna izrađenog od metalnih otkivaka. Nikad niti jedna kratka strojnica nije proizvedena u tolikim količinama u kojima je proizveden izraelski Uzi.

Dijametralno suprotan pristup konstruiranju i konceptu kratke strojnice primijenili su inženjeri iz zapadnonjemačke tvrtke Heckler & Koch na seriji oružja MP5 razvijenoj sredinom 1960-ih. Rad nove strojnice temeljio se na principima jurišne puške G3, što znači da je primijenjen sofisticirani sustav bravljenja s pomoću valjčića (roller-delayed blowback). Za razliku od većine tadašnjih kratkih strojnica, koje su pucale iz otvorenog zatvarača, MP5 pucao je sa zatvorenim zatvaračem, što ga je, zbog preciznosti i stabilnosti prilikom rafalne paljbe, stavilo iznad konkurencije. Zatvarač s valjčićima koristi se kako bi se usporilo, odnosno odgodilo otvaranje zatvarača nakon ispaljenja metka. Nakon što se metak ispali, tlak plinova gura zatvarač unatrag, ali dva valjčića šire se u bočne utore kućišta i usporavaju taj pokret. Tek kad tlak padne na sigurnu razinu, valjčići se povlače i zatvarač nastavlja kretanje unatrag, izvlačeći čahuru i donoseći novi metak. Zbog svojih prednosti MP5 ulazi u sastav mnogih specijalnih i antiterorističkih postrojbi te ubrzo stječe svjetsku slavu. U fokus javnosti MP5 dolazi 1977. godine, tijekom operacije Magična vatra. Tad je kao osnovno oružje uočen u rukama njemačke specijalne policijske postrojbe GSG 9 prilikom uspješnog oslobađanja putnika otetog Lufthansina zrakoplova u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Pripadnici britanskog SAS-a učinkovito ga rabe 1980. prilikom oslobađanja talaca za vrijeme opsade iranskog veleposlanstva u Londonu. Izravan televizijski prijenos bio je ključan za budućnost kratkih strojnica jer je SAS u kratkom vremenu intervenirao i oslobodio taoce, eliminirajući većinu terorista. To je postao jedan od najpoznatijih i najdrastičnijih prikaza učinkovitosti specijalnih operacija u povijesti. Kao standardni dio naoružanja specijalaca, kratke strojnice počinju zauzimati ključno mjesto, a MP5 postaje standard među elitnim postrojbama poput britanskog SAS-a, njemačkog GSG 9, američkog FBI-a i mnogih drugih širom svijeta, uključujući i našu Antiterorističku jedinicu Lučko. Rješenje usporavanja zatvarača i prednosti koje proizlaze iz tog sustava vidljivi su i na najnovijem dizajnu hrvatske strojnice Kuna.

Improvizacija, snalažljivost i domoljublje

Tijekom 1991., kad je počeo otvoreni oružani napad na Hrvatsku, država nije imala vojsku, a još manje oružje. Embargo na uvoz oružja na terenu je značio snalaženje ili poraz. Tijekom cijelog Domovinskog rata (1991. – 1995) kronični nedostatak svih vrsta oružja inicirao je domaća improvizirana rješenja. Hrvatski inženjeri, mehaničari i tehničari iz različitih civilnih tvrtki i škola nisu imali vremena za patente. Bilo je to vrijeme za preživljavanje i pristupilo se brzim rješenjima. U podrumima, radionicama i tvornicama nastajalo je oružje koje je, unatoč nedostacima, bilo simbol borbe za opstanak. Što se tiče kratkih strojnica, većina hrvatskih oslanjala se na dizajn i rješenja iz Drugog svjetskog rata. To je i logično, jer se radilo o konstrukcijama koje nisu zahtijevale sofisticiran pristup proizvodnji. Iz tog vremena pamtimo kratke strojnice zanimljivih imena: Šokac, Zagi, Pleter, Crogar, Vila Velebita, Jelen, Alka, Agram i Ero. Od svih njih jedino je Ero ušao u ozbiljnu serijsku proizvodnju i naoružanje hrvatske vojske i policije. Radilo se o inačici izraelskog Uzija s određenim poboljšanjima. Ero je izrađen od kvalitetnijih materijala, tehnologijom kojom je izrađen i Uzi, a bio je toliko dobar i uspješan da se smatralo kako ga je i nadmašio. Ero je, kao i Uzi, bio namijenjen prije svega pripadnicima postrojbi za posebne namjene, ali i drugima čije je borbeno mjesto zahtijevalo oružje malih dimenzija. Ero je izrađivan i u manjoj inačici, nazvanoj Mini-Ero (opet u skladu s izvornim modelom). No, unatoč kvaliteti i pouzdanosti, Ero ipak nije bio zadovoljavajuće rješenje sa stanovišta suvremenih potreba oružanih snaga. S vremenom je povučen iz aktivne vojne uporabe, a zadržao se u određenim količinama u naoružanju pripadnika MUP-a RH.

Tijekom, a posebice nakon Domovinskog rata, bilo je jasno da Hrvatska treba vlastitu proizvodnju oružja kako bi osigurala samodostatnost, sigurnost i konkurentnost. S tog je stanovišta izrasla vojna industrija, u kojoj se ističe karlovački HS Produkt. Sa svojim pištoljima, jurišnim puškama i bacačem granata postao je svjetski poznato ime među proizvođačima oružja. Zadnjih godina kratka strojnica opet se nametnula kao jedno od najvažnijih vatrenih oružja suvremenih specijalnih vojnih i policijskih postrojbi. No HS Produkt nije ju imao u svojoj ponudi. Ipak, potreba za suvremenom hrvatskom kratkom strojnicom sad je i kulminirala završetkom razvoja Kune. Uzimajući pažljivo u obzir evoluciju kratkih strojnica, od ranih modela do suvremenih konstrukcija, u tvrtki su došli do nekoliko zaključaka. Osim što oružja trebaju odražavati tehnološki napredak, posebno se moraju prilagoditi trenutačnim borbenim potrebama. Imajući na umu stroge vojne kriterije, HS Produktovi konstruktori pristupili su izradi suvremene kratke strojnice s naglaskom na jednostavnosti, učinkovitosti i prilagodljivosti različitim potrebama budućih korisnika.

Materijali i mehanika Kune

Kuna je otpočetka predviđena za kalibar .40 S&W i dizajnirana je tako da bez problema podnese jake tlakove tog metka. Poznato je da je kalibar .40 S&W svojevrstan kompromis, koji od samog početka djeluje na granici dopuštenih tlakova. Kako se prije svega radi o pištoljskom kalibru, trebao je zadovoljiti dva osnovna kriterija. Prvi je bio zadržati zaustavnu moć većih kalibara i to 10 mm Auto te .45 ACP. Drugi je bio smjestiti novi kalibar na platformu službenog pištolja kalibra 9 mm Para. No, ubrzo se počinju javljati problemi. Naime, većina je proizvođača požurila ponuditi svoje modele pištolja u novom kalibru, prilagodivši postojeće pištolje 9 mm Para za kalibar .40 S&W. Takav se pristup u praksi nije pokazao dobrim. Dijelovi su se intenzivno trošili, a vijek uporabe takvih pištolja drastično je skraćen, uz učestalo lomljenje pojedinih dijelova. Upravo imajući to na umu, u Karlovcu je odlučeno da se Kuna prvo razvija za jači kalibar .40 S&W kako bi se dobila čvrsta i otporna konstrukcija te da se potom postupno prilagođava slabijem metku 9 mm Para. Danas, kad je Kuna ugledala svjetlo dana, u ponudi su modeli u oba kalibra, a u razvoju je model za kalibar 10 Auto. U planu je i Kuna u kalibru .45 ACP. Kapacitet spremnika obaju modela je trideset metaka, što se smatra standardom za to oružje. Spremnici su prozirni, izrađeni od polimera, pa korisnik može uvijek pratiti potrošnju streljiva. Polimer ojačan staklenim vlaknima korišten je i za izradu kundaka i rukohvata. Kundak je preklopni i razvlači se po duljini na četiri različite pozicije. Preklapanje kundaka moguće je isključivo udesno, učvršćuje se na desni zid uvodnika spremnika s pomoću zuba s kundaka. Za vraćanje u rasklopljeni položaj potrebno je kundak energično povući prema sebi. Kundak je odlično uklopljen u siluetu strojnice i izborom duljina koje se reguliraju s pomoću sklopke s donje strane, pa nema razloga da ne odgovara svim korisnicima.Na kućištu i kundaku su dva obostrana QD utora za montažu alki za remen strojnice.  Držak rukohvata izvorno je domaćeg dizajna, no izrađen je u stilu pušaka AR15. To je napravljeno ciljano kako bi se omogućila dodatna nadogradnja prema željama korisnika.

Rješenja s bestselera

Sve operativne poluge na strojnici su dvostrane, tj. obostrane, pogodne i lako dostupne ljevacima i dešnjacima. Poluge na rukohvatu, i to: utvrđivač spremnika, poluga za otpuštanje zatvarača te izbornik (regulator) paljbe uključujući i okidač, izrađeni su od polimera i metala primjenom  MIM tehnologije. Zanimljivo je da tekstura hvatnih površina odnosno čekeringa prati rješenja prvotno primijenjena na HS Produktovu bestseleru – pištolju Hellcat, i iznimno je funkcionalna. Sve su operativne poluge intuitivno raspoređene i ergonomski prilagođene strijelcu, a izbornik paljbe također prati obrazac AR15/M16 s tri položaja. Donji položaj označen ikonom prekriženog metka (zrna) unutar pravokutnika bijele boje odnosi se na zakočen položaj, a srednji s ikonom metka unutar pravokutnika crvene boje označava položaj za pojedinačnu paljbu. Treći položaj, gornji za rafalnu paljbu, označen je s tri jednake crvene ikone zrna u pravokutniku. Taj način označavanja položaja stanja oružja poznat je s oružja tvrtke H&K i svojevrstan je standard u industriji. Mehanizam za okidanje smješten unutar rukohvata izrađen je od čelika te opaljenje vrši s pomoću čekića. Okidanje teče glatko, a reset okidača je kratak. Sila okidanja kreće se od 2,5 do 3,5 kg. Ručice za zapinjanje oružja jedine su poluge koje se ne nalaze na rukohvatu.  Izrađene su od metala i nalaze se u sklopu gornjeg, također metalnog, kućišta strojnice. U opuštenom položaju ručice su položene uz tijelo kućišta, a povlačenjem unatrag rasklapaju se i omogućavaju čvrst hvat kako bi se strojnica repetirala. Izvorno je zamišljeno da se na vojno-policijskom modelu poluge za repetiranje nalaze s obje strane oružja, no može se koristiti i samo jedna poluga sa strane prema izboru i željama korisnika. Ako se želi koristiti samo jedna ručica, ona se u svakom trenutku vrlo jednostavno može prebaciti na bilo koju stranu oružja. Dovoljno je samo povući ručicu za repetiranje u krajnji stražnji položaj, malo je provrtjeti i izvući iz tijela oružja, te jednako tako vratiti na strojnicu s one strane koju korisnik preferira i smatra nužnom u skladu s prirodom posla. Poluge za repetiranje su non-reciprocating, odnosno ne kreću se tijekom paljbe, već ostaju nepomične u prednjem položaju. Osnovna je prednost takve izvedbe ručica za repetiranje u tome da strijelac pod stresom može obuhvatiti oružje bez straha od ozljeđivanja prstiju podupiruće ruke, a u konačnici i od zastoja oružja.

NATO-ov standard

Za razliku od polimernog rukohvata, gornje kućište strojnice, tj. upper receiver, izrađeno je u jednom komadu i to od anodiziranog aluminija. Takvo monolitno rješenje daje čvrstoću cijelom sklopu strojnice i omogućava da dodatna oprema poput, primjerice, optoelektroničkih ciljnika, ostane cijelo vrijeme upucana u nulu. Kako se otvor za izbacivanje čahura nalazi na desnoj strani strojnice, logično je i da se prazne čahure izbacuju udesno. Na gornjoj strani kućišta nalaze se Picatinny šine izrađene u skladu sa standardom NATO STANAG 2324 te mehanički metalni ciljnici. Ciljnici su diopterskog tipa, s dvije funkcije te podesivi po visini i pravcu. Kad se ciljnici sklope i polegnu u ravninu sa šinama, pojavljuju se rudimentarni, tzv. pištoljski ciljnici, koji se koriste u nuždi dođe li do oštećenja podesivih ciljnika. Stražnji ciljnik opet prati prepoznatljiv uzorak u obliku bijelog slova U, već viđenog na zadnjim modelima HS Produktovih pištolja poput Hellcata ili Echelona. Prednji dio, odnosno obloga cijevi, kao integralni dio gornjeg kućišta opremljen je M-LOK utorima za montažu dodatne opreme. Utori se nalaze na pozicijama 3, 6 i 9. Cijev strojnice je čelična, izrađena klasičnim postupkom hladnog kovanja u domaćim pogonima. Radi se o standardnim pištoljskim cijevima kalibara .40 S&W i 9 mm Para, također već viđenim na HS Produktovim pištoljima.
Cijev je opremljena sa šest žljebova i polja te korakom uvijanja udesno, 250 mm za puni krug rotacije. Trenutačno se Kuna nudi s dvije duljine cijevi: šest inča (152,4 mm) s urezanim navojima, te 6,5 inča (165 mm) opremljenom s tri ušice te Tri Lug adapterom za brzu ugradnju prigušivača i druge opreme poput kompenzatora, plinskih kočnica i sl. Taj je sustav izumio i popularizirao Heckler & Koch za svoje kratke strojnice MP5, a danas je idealno rješenje i na civilnom tržištu za sve popularnije oružje PCC (Pistol Caliber Carbine). U pripremi je i PCC inačica Kune, civilni model s cijevi duljine 12 inča (305 mm), fiksnim kundakom i produljenom oblogom cijevi s više M-LOK utora. Što se tiče gornjeg i donjeg kućišta Kune s rukohvatom, međusobno su spojeni dvjema poprečnim osovinama, tzv. captive pins, koje se ne mogu uobičajeno izvući iz tijela oružja. 

Srce oružja – sustav bravljenja

Kratka strojnica Kuna ističe se naprednim tehničkim rješenjima, a jedan je od ključnih detalja u konstrukciji sustav bravljenja s pomoću jednog valjčića (roller). Taj sustav, koji Kunu izdiže u odnosu na sve dosadašnje hrvatske kratke strojnice, omogućuje ne samo veću pouzdanost nego i smanjenje trenja unutar mehanizma. To dovodi do veće preciznosti, manjih vibracija i duljeg vijeka uporabe oružja. Treba biti iskren i reći da je rješenje usporavanja trzaja zatvarača s pomoću valjčića, odnosno prednosti tog rješenja, jasno pokazao sustav legendarne njemačke kratke strojnice MP5. Međutim, prava inspiracija za Kunu pronađena je u rješenju s jednim valjčićem primijenjenom na slovačkoj kratkoj strojnici Stribog A3. Nekom bi se nepažljivom promatraču moglo učiniti da se radi o kopiji tog rješenja. No, riječ je o znatnom poboljšanju tog sustava, kojim je dobivena veća središnja raspoređenost sila koje se javljaju tijekom opaljenja. Poboljšanja primijenjena na Kuninu sustavu bravljenja ne samo da su prijavljena patentnom uredu već je registriran i sam patent. Jedna od vidljivih razlika jest u dodavanju svojevrsnog prstena oko valjčića i opruge koja vrši pritisak na prednji uteg/klizač pravokutnog oblika, koji je inače odgovoran za podizanje valjčića. Sam prsten sprečava i ispadanje valjčića iz tijela nosača zatvarača prilikom rastavljanja i sastavljanja, što je također jedna od očitih razlika i prednosti u odnosu na rješenje primijenjeno na strojnici Stribog A3. Kad je oružje zabravljeno, odnosno kad se zatvarač nalazi u prednjem položaju, sile povratne opruge guraju i drže zatvarač priljubljen uz cijev oružja, a valjčić se nalazi u donjem (zabravljenom) položaju odvojen od prednjeg utega. Nakon opaljenja metka, tlak djeluje na dno čahure i preko nje gura nosač zatvarača unatrag. Valjčić usporava trzaj unatrag za onoliko vremena koliko mu je potrebno da se podigne iz utora u kućištu, zatim uhvati petu prednjeg utega i povlači ga unatrag. Valja napomenuti kako i prednji uteg također prouzročuje dodatno recipročno kašnjenje na kraju ciklusa, pružajući dodatni djelić sekunde kako bi mehanizam pravilno odradio i ponovno ubacio metak u cijev oružja. Takvo usporavanje trzaja zatvarača dovoljno je da zrno napusti cijev te da tlakovi padnu na sigurnu razinu, na kojoj može doći do bezopasnog razdvajanja dotad čvrstog spoja cijevi i zatvarača. Kad oružje opali, valjak preuzima dio opterećenja koje bi inače nosili klasični sustavi s čeličnim elementima. Takav pametni sustav bravljenja omogućuje bolju raspodjelu sila čime se smanjuje trenje i istrošenost dijelova, što izravno utječe na dugoročnu pouzdanost i trajnost strojnice.

Prednosti sustava s valjčićem:

1. Manje trenja i manje trošenja: zbog smanjenog kontakta između dijelova, trenje u sustavu bravljenja znatno je smanjeno. To znači da su dijelovi strojnice manje podložni habanju, što produljuje njezin vijek uporabe i povećava pouzdanost.
2. Veća preciznost: oružje puca iz zabravljenog zatvarača. Manje trenja rezultira stabilnijim pucanjem i smanjenjem vibracija, čime korisnik ostvaruje veću preciznost svakog ispaljenog metka.
3. Brže i pouzdanije zabravljivanje: sustav bravljenja s jednim valjčićem omogućuje brže i učinkovitije zabravljivanje mehanizma, čime se povećava brzina reakcije i učinkovitost prilikom pucanja, a samim tim i sigurnost oružja.
4. Jednostavno održavanje: zahvaljujući jednostavnoj konstrukciji sustava bravljenja, Kuna zahtijeva manje održavanja u odnosu na klasične strojnice s kompleksnijim sustavima. Održavanje je brzo i lako, što dodatno olakšava svakodnevnu uporabu i produljuje vijek uporabe oružja.

Kad oružje priča priču

Kuna se, za potrebe redovitog održavanja i čišćenja, rastavlja vrlo jednostavno i lako, i to na svega šest dijelova, uključujući odvajanje ručice za napinjanje. Budući da je donje kućište s rukohvatom s pomoću dviju osovina spojeno s gornjim kućištem, jasno je da prvo treba izvaditi stražnju, a onda prednju osovinu. Dijelovi se potom odvajaju kao Lego kocke, počevši s kundakom, povratnom oprugom i zatvaračem iz gornjeg kućišta. Rukohvat se može, a i ne mora odvojiti od gornjeg dijela. Zatvarač nije potrebno rastavljati. Međutim, javi li se potreba za tim, rastavlja se na svega četiri dijela.

Priča o strojnici Kuna nije samo priča o oružju – to je priča o jednoj naciji. Kuna je kroz stoljeća mijenjala oblik. Bila je krzno, novac, grb, ratni simbol i danas ime suvremene kratke strojnice. U svakoj od tih uloga simbolizirala je nešto važno: vrijednost, snagu, pripadnost. Kratka strojnica Kuna danas nosi u sebi svu tu simboliku, ali i stvarnu vatrenu moć oružja. Kuna kao suvremeno vatreno oružje razvijena je na temeljima iskustva iz Domovinskog rata, inženjerskog znanja i povijesnog ponosa. U svijetu u kojem simboli često postaju prazni, Hrvatska je izgradila oružje koje ne govori samo jezik rata već i jezik povijesti, ponosa i samostalnosti. U metalu i mehanici nove kratke strojnice skriva se priča o zemlji koja je znala prepoznati vrijednost vlastite povijesti i pretočiti je u oružje budućnosti. Kratka strojnica Kuna nije samo alat: ona je povijesna poruka, suvremena snaga i nacionalni ponos, u konačnici utjelovljenje hrvatskog prava da se brani i postoji.

Na Automatiziranom strelištu “Vrapčanski potok” u Zagrebu održana je 25. ožujka za predstavnike ustrojstvenih cjelina MORH-a i OSRH prezentacija kratke strojnice Kuna i modularnog službenog pištolja Echelon. Proizvođač HS Produkt predstavio je svoja dva najnovija proizvoda u suradnji s Ministarstvom obrane. Stručnjaci iz tvrtke ukratko su opisali povijest razvoja dvaju oružja, njihove taktičko-tehničke i druge značajke, kao i dosadašnje prodajne uspjehe. Pripadnici operativnih postrojbi OSRH imali su usto priliku isprobati oružja na strelištu. Direktor HS Produkta Željko Pavlin istaknuo je da je tvrtki suradnja s MORH-om i OSRH u razvoju njezinih proizvoda vrlo bitna, te da bi uz dogovor s MORH-om moglo biti organizirano i terensko testiranje Kune i Echelona u postrojbama Hrvatske vojske.

Kuna kroz stoljeća – od krzna i grba do valute

Dok su srednjovjekovna carstva na zapadu Europe kovala zlatne i srebrne denare, u slavenskim i ugarskim krajevima trgovalo se i naplaćivalo krznom. U Hrvatskoj, ponajprije u Slavoniji, najtraženije i najcjenjenije bilo je krzno kune zlatice. Ta sitna i okretna zvijer, cijenjena zbog kvalitete krzna, postala je u XI. i XII. stoljeću standardna jedinica vrijednosti u trgovini i oporezivanju.  Naziv kuna nije bio simboličan, već stvaran: porez se naplaćivao doslovnim predavanjem kunina krzna, koje se potom slalo dalje kao sredstvo zamjene. Hrvatski kneževi i banovi izdavali su povelje u kojima se navodilo koliko kuninih koža netko duguje kao da se radi o srebrnjacima.

Pojavljujući se u različitim kontekstima kroz stoljeća, kuna je jedan od najtrajnijih simbola hrvatske povijesti. Njezina uloga seže od srednjovjekovne trgovine i heraldike, preko monetarnog sustava, do suvremene vojne i industrijske primjene. I ostala je prepoznatljiv element hrvatskog identiteta. Veliki povratak kune kao simbola u suvremenoj se Hrvatskoj dogodio 30. svibnja 1994., kad je nacionalna valuta postala hrvatska kuna (HRK), stabilna, prepoznatljiva i dizajnirana s naglašenim simbolima prirode, kulture i državnosti. Koristila se gotovo tri desetljeća, sve do pristupanja eurozoni 1. siječnja 2023. godine. Simbolično i emotivno, kunu mnogi i dalje doživljavaju kao našu valutu, čuvaricu samostalnosti i identiteta u godinama stvaranja suvremene države. Taj kontinuitet dodatno je učvršćen činjenicom da se motiv kune nalazi i na naličju hrvatske kovanice od jednog eura, čime je simbol zadržan i u novoj europskoj monetarnoj integraciji.

Heraldička simbolika kune snažno je prisutna i posebno izražena u grbu Slavonije, gdje je predstavljena kao simbol zemlje. Grb Slavonije kakav danas poznajemo i kakav se nalazi u grbu Republike Hrvatske postoji od 8. prosinca 1496. Te je godine ugarsko-hrvatski kralj Vladislav II. Jagelović dodijelio grb Kraljevini Slavoniji, o čemu svjedoči i dodijeljena grbovnica. Grb se sastojao od plavog štita s dvije poprečne srebrne (bijele) grede između kojih je smješteno crveno polje po kojem se prema heraldički desnoj strani kreće kuna. U gornjem plavom polju štita nalazila se šesterokraka crvena zvijezda, koja je poslije prikazivana kao zlatna (žuta), kakva se i danas nalazi u grbu Republike Hrvatske. Zanimljivo je navesti kako je zvijezda u grbu Slavonije u duhu tadašnjeg vremena opisivana kao Marsova zvijezda, odnosno kao simbol Marsa, moćnog rimskog boga rata, sina Jupitera i Junone. Igrom riječi to povezivanje Martove zvijezde (Mars je bio i bog proljeća povezivan s vegetacijom te je po njemu i treći mjesec u godini nazvan mart), koincidira sa srednjovjekovnom latinskom riječju Martes, u prijevodu: kuna.

U srednjovjekovnom grbu Slavonije, koji se u različitim inačicama koristi i danas, kuna se prikazuje kako trči između rijeka Drave i Save. Taj motiv označavao je bogatstvo regije, a poslije je utjecao i na odluku o imenovanju hrvatske valute 1994. godine. Grb Slavonije simbolizira plodnost slavonskih rijeka, snagu i snalažljivost kune, ali i tradiciju Slavonije. U sastavu suvremenog hrvatskog grba, grb Slavonije zauzima istaknuto mjesto među pet povijesnih regionalnih simbola. Hrvatska povijest obilježena je stoljećima otpora, političke podijeljenosti i borbe za samostalnost. Kroz različita razdoblja: od narodnih vladara, preko važne uloge banskih institucija, do vremena Austro-Ugarske, simboli poput kune, grba i sablje stalno se vraćaju u narodnu svijest. Tijekom Domovinskog rata te su simbolike ponovno oživjele.

3. gardijska brigada Kune – simbol hrabrosti, borbenosti i časti

U povijesti hrvatske borbe za neovisnost 3. gardijska brigada Hrvatske vojske, poznata pod imenom Kune, zauzima istaknuto mjesto kao jedna od najelitnijih i najuspješnijih postrojbi Domovinskog rata. Ustrojena u travnju 1991., dala je nemjerljiv doprinos u obrani i oslobađanju hrvatskog teritorija te je zapamćena po svojoj odlučnosti, požrtvovnosti i visokoj borbenoj spremnosti. Nastala je preustrojem i okupljanjem dragovoljaca iz istočne Hrvatske, ponajviše iz Osijeka, Vinkovaca, Đakova, Vukovara, Našica, Županje, ali i sa šireg područja Slavonije, Baranje i Srijema. Brigada je od samog početka imala izražen domoljubni karakter jer su njezini pripadnici bili motivirani isključivo obranom domovine. Ime Kune dobila je simbolično. Kuna je povijesni simbol hrvatske državnosti, ali i mala, brza i okretna životinja čija je prilagodljivost i snalažljivost odražavala ključne karakteristike u ratnim uvjetima. Sve se to poslije odrazilo na borbenu taktiku i mobilnost Brigade. Amblem brigade Kune i danas izaziva poštovanje – i branitelja, i mlađih naraštaja. Brigada je ostala sinonim za snagu, hrabrost i čast. Sudjelovanje u velikim operacijama, uspješno izvršavanje vojnih ciljeva i neupitna odanost domovini učinili su je legendom hrvatske vojne povijesti. Nakon završetka Domovinskog rata
3. gardijska brigada postupno je integrirana u nove ustrojbene oblike Hrvatske vojske. Njezino nasljeđe preuzela je Tenkovska bojna Kune Gardijske oklopno-mehanizirane brigade (GOMBR), a izvorna ostavština Brigade i dalje živi kroz veteranske udruge i vojne tradicije.

Testirao i napisao: Dubravko Gvozdanović; Foto; Tomislav Brandt, Dubravko Gvozdanović, arhiva HS Produkta