Talijansko ratno zrakoplovstvo primilo je prije nekoliko tjedana od tvrtke Leonardo prva dva serijska primjerka trenažnih aviona T-345. Kako već raspolaže modernim letjelicama jednake namjene T-346 te pripadajućim sustavima i infrastrukturom, u suradnji s domaćom industrijom postaje svojevrsno europsko središte za naprednu obuku vojnih pilota

Početak osamdesetih godina označava vrhunac ponude vojnih trenažnih aviona. U ponudi ih se moglo pronaći pedesetak. Među njima bilo ih je više na mlazni pogon, a nisu navedene čak ni trenažne inačice borbenih aviona. Na prvi je pogled za takvo stanje bilo teško pronaći neko adekvatno objašnjenje jer su novi proizvođači rijetko mogli očekivati da će avion plasirati na zasićeno vanjsko tržište. Razvoj i proizvodnja modernih vojnih aviona postajali su sve skuplji i kompleksniji posao. U njega su se mogli upustiti samo proizvođači iz bogatijih i tehnološki razvijenijih zemalja ili je neki novi projekt bio rezultat međunarodnog pothvata više proizvođača. No to je vrijedilo samo za operativne borbene, transportne ili neke specijalizirane avione. Trenažni su kao puno jednostavniji ostali opcija za zrakoplovne industrije koje se više nisu mogle nositi sa zahtjevima kompleksnijih projekata. Veliku ulogu u tome odigrale su vlasti zemalja koje su iz različitih razloga željele održati zrakoplovnu industriju i pohvaliti se letjelicom domaće proizvodnje. Upravo na takvom tržištu i s više tipova zrakoplova uspjeli su se pozicionirati proizvođači trenažnih aviona iz Italije, dodatno ohrabreni znatnim uspjesima svojih modela iz šezdesetih godina isporučenih brojnim korisnicima usprkos velikoj konkurenciji. Osamdesetih su u fokusu talijanske ponude bili avioni MB-339 i S.211, a tradicija ponude danas se nastavlja preko M-345 i M-346. S vremenom je vojna zrakoplovna tehnologija napredovala i postala zahtjevnija, skuplja i kompleksnija. Iz svih tih razloga danas je još veća rijetkost da iz jedne zemlje dolaze dva moderna, tehnološki napredna trenažna aviona na mlazni pogon. Uz njih, talijanski proizvođač Leonardo nudi i opsežan integrirani sustav virtualne i zemaljske obuke te potpore koji postaje standard u trenažnim procesima vojnih zrakoplovstava. Ta je tvrtka s godinama postala konglomerat koji je objedinio sve subjekte talijanske zrakoplovne industrije.

Duga tradicija

Uz više vrsta turbopropelerskih trenažnih aviona od kojih je najpoznatiji SIAI Marchetti SF.260, Leonardo danas ima veliko iskustvo i dugu tradiciju u proizvodnji mlaznih trenažnih aviona. Jedan od njih je i G.91 Gina, inačica lakog jurišnika koji je bio proizvod tvrtke Fiat Aviazione, a kasnije i tvrtke Aeritalia. Talijanskom ratnom zrakoplovstvu sredinom šezdesetih godina bilo je isporučeno više od sto primjeraka trenažnog aviona G.91T. U njegovoj su uporabi bili sve do 1994., a četrdeset ih je bilo isporučeno njemačkom zrakoplovstvu. Lake mlazne trenažne i druge avione te namjene MB.326 i MB.339 talijanski su proizvođači (konkretno Aermacchi, danas također dio Leonarda) u zadnjih šezdeset godina isporučili u čak 2000 primjeraka. MB.326 počeo je ulaziti u uporabu početkom šezdesetih godina, a još se i danas ograničeno koristi. Avion je postigao velik uspjeh posebno u zemljama Trećeg svijeta, ali nije izvezen u članice NATO-a. Proizvedeno je oko 800 primjeraka, a pokrenuta je i njegova licencijska proizvodnja u Australiji, Južnoj Africi i Brazilu. Najvažniji je korisnik s više od 250 letjelica bila Južna Afrika, koja je uz uvezene rabila i one koje je proizvodila domaća tvrtka Atlas Aircraft Corporation. U službi SAAF-a (South African Air Force) bili su poznatiji pod imenima Impala I (dvosjed) i Impala II (jednosjed). Njihova namjena nije bila samo letačka obuka nego su uvelike borbeno korišteni u višegodišnjim sukobima iznad Angole i današnje Namibije. Tamo su se iskazali u misijama zračne potpore leteći na ekstremno malim visinama, kao i u obaranjima borbenih helikoptera sovjetske proizvodnje.

Italija početkom sedamdesetih počinje raditi na projektu zamjene aviona G.91T i MB.326. Iz njega je potekao MB.339, čiji je prototip prvi put poletio u kolovozu 1976. godine. Nije doživio tako velik uspjeh kao prethodnik, ali ipak je ušao u uporabu deset ratnih zrakoplovstava. U Italiji je u trenažnoj ulozi zamijenio MB.326, a početkom osamdesetih i G.91T akrogrupe Frecce Tricolori. Ratno zrakoplovstvo (Aeronautica Militare) koristi ih i danas u tri glavne inačice prije nego što ih bude zamijenila avionima nove generacije. Osnovna je inačica MB.339A, za naprednu obuku služi MB.339CD koji je moderniziran i ima novu digitalnu avioniku, a MB.339A/PAN specijaliziran je za demonstracijsko letenje.

Vrijedi spomenuti i trenažni S.211 razvijen početkom osamdesetih godina samostalnom inicijativom kompanije SIAI Marchetti. Zamisao je bila konstruirati avion koji bi zbog jeftinog i pouzdanog motora te kompozitnih materijala bio pristupačan te s cijenom nižom od dva milijuna dolara. Pri oblikovanju zmaja aviona korištena su ispitivanja u Boeingovim aerodinamičkim tunelima. Proizvedeno je tek 60 primjeraka, a plasirani su isključivo na strano tržište. Uz Haiti i Filipine, glavni je korisnik sa 32 primjerka bio Singapur. Većina singapurskih S.211 bila je proizvedena u domaćim pogonima, a bili su bazirani u Australiji gdje se provodila letačka obuka. Zmaj zrakoplova S.211 kasnije će postati osnova za novi modernizirani M-311 koji će poslužiti kao korak u razvoju današnjeg aviona M-345 HET (High Efficiency Trainer).

Kapitalizacija iskustva

Prvi prototip aviona M-345 poletio je 29. prosinca 2016., a za prvo javno predstavljanje u lipnju 2018. odabrana je međunarodna zrakoplovna izložba na pariškom aerodromu Le Bourget. Prvi serijski primjerci pokazali su u prosincu te godine da ispunjavaju sva očekivanja. Najzapaženiji je bio iznimno dobar odziv motora na promjene u radu. Kabina M-345 naslijedila je od prethodnika dobru vidljivost, a dizajnirana je tako da bude posebno udobna za posadu. Sigurnost za instruktora i učenika osiguravaju dva izbaciva sjedala Martin-Baker Mk IT16D zadnje generacije s “nula-nula” (brzina-visina) sposobnošću. Za potrebe posade avion je opremljen sustavom za proizvodnju kisika (OBOGS) i sustavom kontrole okoliša ECS (Enviromental Control System). Za oba člana posade na raspolaganju su tri višenamjenska LCD prikaznika dimenzija 12,7 x 17,8 cm. Uz prikaznike koji su identični za oba člana posade, na panelu namijenjenom instruktoru nalazi se i dodatni prikaznik jednakih dimenzija, koji ponavlja sliku vjetrobranskog prikaznika s prednjeg sjedala namijenjenog pilotu učeniku. Spomenuti prikaznici, kao i cijela kabina, kompatibilni su sa sustavom za noćno motrenje.

Od ostale avionike tu su dva V/UHF radiouređaja, “svoj-tuđ” transponder, sustavi za izbjegavanje sudara u zraku i sustav za rukovanje nošenim oružjem. “Srce” Leonardova aviona čini pogonska skupina s turboventilatorskim motorom FJ44-4M tvrtke Williams International. Ta se tvrtka osamdesetih godina uključila u izradu visokoučinkovitih mlaznih motora za manje zrakoplove kako bi kapitalizirala iskustvo stečeno razvojem i proizvodnjom malih motora za krstareće rakete i dronove. Tako je sredinom osamdesetih nastala serija motora FJ44 koji se koriste kod više vrsta poslovnih i trenažnih zrakoplova. Proizvedeno ih je više od 5700. Turboventilatorski motor FJ44-4M dvovratilnog je tipa, a čine ga dvije niskotlačne turbine koje pokreće ventilator i centralni kompresor te visokotlačna turbina koju pokreće centrifugalni kompresor. Više od pola zračnog protoka prolazi preko centralnog dijela motora gdje se kasnije miješa s mlazom ispuha te tako omogućuje visoku učinkovitost potiska uz malu proizvodnju buke. Uz masu od oko 300 kg motor FJ44-4M daje i više nego peterostruko veći potisak koji pri maksimalnom režimu rada iznosi oko 15 kN. Kontrola i praćenje rada motora osigurani su preko dvokanalnog FADEC (Full Authority Digital Engine Control) sustava. Zbog značajki koje uključuju pouzdanost, lako instaliranje, učinkovitost, ekonomičnost i lakoću održavanja, mlazni motor FJ44 jedan je od glavnih razloga koji, prema riječima proizvođača, čine M-345 praktičnim trenažnim avionom.

Prilika u Kanadi

Avion ima jedan centralni priključak za punjenje ili pražnjenje goriva u dva unutarnja spremnika koja mogu primiti 700 litara goriva. Uz tu količinu goriva i deset posto zaliha, zrakoplov ima dolet od 1330 km ili izdržljivost od dva i pol sata. Dolet je moguće povećati i na 1850 km (također uz deset posto zaliha) ili na tri i pol sata leta uz uporabu dvaju vanjskih spremnika, svaki kapaciteta 265 litara goriva. Životni vijek zmaja procijenjen je na 15 000 sati leta, a za održavanje i provjeru aviona dovoljne su prve dvije razine, bez sudjelovanja samog proizvođača. Avion je opremljen i sustavom HUMS (Health & Usage Monitoring System) za prikupljanje podataka i motrenje brojnih parametara koji olakšavaju održavanje i pridonose dugom radnom vijeku.

Talijansko ratno zrakoplovstvo do danas je naručilo 18 primjeraka M-345, a u njegovu sastavu vodit će se pod oznakom T-345A. Prva narudžba sastojala se od pet aviona, a u lipnju 2019. potpisan je ugovor vrijedan 339 milijuna dolara o nabavi sljedećih trinaest, ili u prosjeku 26 milijuna dolara po jedinici. Italija trenutačno iskazuje potrebu za nabavom 45 aviona T-345A. Bez obzira na to što su moderniji, teško da će samo oni moći zamijeniti 137 aviona Aermacchi MB-339. Štoviše, M-345 trebao bi zamijeniti i inačice MB-339A/PAN (Pattuglia Acrobatica Nazionale) koje koristi nacionalna akrogrupa Frecce Tricolori. Tvrtka Leonardo nada se da bi avion mogao biti odabran i za Snowbirds, akrogrupu kanadskog zrakoplovstva. Sadašnji avioni CT-114 Tutor kanadske proizvodnje uskoro očekuju modernizaciju koja bi trebala biti završena do 2025. i omogućiti da ostanu u uporabi samo do 2030. godine. Rijetki avioni imaju performanse kao Tutor. Osim M-345 koji se nudi pod oznakom Tutor II, tu je i L-39NG češke tvrtke AERO Vodochody. Što se Kanade tiče, za avion M-345 ITS prilika je i program FacT (Future Aircrew Training) za obuku budućih pilota, kojem je cilj nabava novih aviona, simulatora i trenažnih sustava. Osim trenažnih nenaoružanih inačica za potrebe obuke ili akrobatske demonstracijske letove, proizvođač predviđa uporabu M-345 u ulozi lakog višenamjenskog borbenog aviona. Avion za takvu ulogu ima četiri potkrilna nosača od kojih svaki može ponijeti 250 kg tereta. Kao moguća oružja predviđaju se lanseri raketa 70 mm, podvjesnici s topom kalibra 20 mm, nevođene bombe od stotinjak kilograma i infracrvene vođene rakete zrak-zrak. U skladu s misijom mijenja se i sastav posade pa na mjesto učenika dolazi pilot, a odostraga umjesto instruktora može sjediti operater nošenih oružja.

Propala suradnja

Za razliku od M-345 koji se bazira na zmaju talijanskog aviona S.211, avion M-346 rezultat je suradnje talijanske tvrtke Aermacchi i ruskih tvrtki Jakovljev i Sokol. Njihov projekt pod oznakom Jak-130 trebao je postati novi trenažni zrakoplov u sastavu ruskih zračnih snaga. Iz više razloga došlo je do razlaza i prekida suradnje, ali ne prije nego što je Aermacchi otkupio potrebnu tehničku dokumentaciju s namjerom razvoja vlastitog aviona koji će ponuditi na svjetskom, uglavnom zapadnom tržištu. Kod strukture aviona uz aluminij, titanij i u manjoj mjeri čelik uvelike su korišteni i novi kompozitni materijali od kojih se sastoji većina vanjskog dijela trupa, uvodnika i kanala dovodnika zraka.

Prvi let obavljen je 7. lipnja 2003., a avion je sljedeće godine predstavljen na britanskoj zrakoplovnoj izložbi Farnborough, dok je inicijalna proizvodnja počela sredinom 2008. godine. Prvi kupac očekivano je bilo talijansko zrakoplovstvo, koje je naručilo prvih šest primjeraka. To je dalo početni impuls projektu M-346 i ključnu referenciju za kasniji izvoz zrakoplova. Umjesto motora istočnog podrijetla, za pogonsku skupinu odabrani su turboventilatorski motori Honeywell F124-GA-200 najvećeg potiska 28 kN. Originalno razvijen krajem sedamdesetih za potrebe tajvanskog višenamjenskog borbenog aviona AIDC F-CK-1 Ching-kuo, motor odlikuje lakoća održavanja i velika pouzdanost. F124-GA-200 dvovratilni je motor niskoprotočnog tipa s jakim performansama u podzvučnom režimu rada. Njegovim radom upravlja dvokanalni digitalni sustav upravljanja FADEC (Full Authority Digital Engine Control), a u slučaju gašenja automatski počinje ponovno pokretanje. Na svaki motor spojena su dva potpuno samostalna generatora, sa u slučaju prestanka rada jednog drugi je dovoljan za osiguranje potrebne električne energije.

 

Avion je opremljen i pomoćnim agregatom koji omogućuje samostalno pokretanje motora te električnih i pneumatskih sustava pri operacijama na zemlji ili za nužne sustave pri hitnim situacijama u letu. Ugrađen je i sustav za generiranje kisika kojem je dodan i rezervni sustav s bocama kisika koji aktivira posada ili se aktivira automatski nakon katapultiranja. Sjedala su identična kao i kod aviona M-345: Mk. IT16D tvrtke Martin-Baker. Raspored instrumenata u kabini identičan je za oba člana posade: s vjetrobranskim prikaznikom, prednjim kontrolnim panelom i tri višenamjenska LCD prikaznika. Kabina je osvjetljenjem i instrumentima kompatibilna sa sustavima za noćno motrenje i s uporabom prikaznika montiranih na kacigi.

Osnovno i prošireno naoružanje

Unutarnji kapacitet spremnika goriva kod M-346 iznosi 2500 l, a ukupna količina može biti povećana s tri vanjska spremnika ukupnog kapaciteta 630 litara. Dopuna goriva obavlja se preko jednog centralnog priključka, a s najvećom količinom goriva zrakoplov ima dolet veći od 2500 km. Osim što je talijansko zrakoplovstvo do 2018. primilo 18 letjelica pod oznakom T-346, u svojoj je osnovnoj trenažnoj ulozi M-346 doživio i stanoviti izvozni uspjeh jer je dosad isporučen ili tek naručen za zračne snage Singapura (12), Poljske (16) i Izraela (30). Najnoviji korisnik bit će grčko zrakoplovstvo, koje je za potrebe svoje letačke obuke, a u sklopu šireg sporazuma s Izraelom i tvrtkom Elbit, dogovorilo nabavu deset primjeraka M-346 (Lavi).

Zanimljivo je da su singapurski M-346 trajno bazirani u francuskoj zrakoplovnoj bazi Cazaux blizu Bordeauxa, na obali Atlantika. Od samog je početka M-346 bio zamišljen i kao potencijalni laki višenamjenski borbeni zrakoplov te je tako nastala i njegova inačica M-346FA (Fighter Attack). Predstavljena je 2017. kao laki avion za napade na zemaljske ciljeve, blisku zračnu potporu ili održavanje reda u zraku (Air Policing). Borbena inačica trebala bi dobiti višenamjenski radar sa sustavom “svoj-tuđ” te sustav podatkovne veze Link 16 ili podatkovnu vezu jednake razine izvan NATO-ovih standarda. Pasivna elektronička obrana sastojala bi se od indikatora radarskog zračenja, indikatora približavanja raketa i razbacivača radarskih i infracrvenih mamaca. Osnovno naoružanje trebalo bi uključivati projektile zrak-zrak Sidewinder, laserski vođene bombe Lizard 2, klasične nevođene bombe klase Mk82 te izviđački ili laserski ciljnički podvjesnik na centralnom nosaču ispod trupa. Uz osnovno naoružanje, u ponudi je i znatno veći izbor, uključujući rakete zrak-zrak IRIS-T ili vođene rakete zrak-zemlja Brimstone.

Integrirani sustav

Avioni M-345 i M-346 često se spominju uz pokratu ITS (Integrated Training System), dakle, integrirani trenažni sustav. Proizvođač želi naglasiti da su ti zrakoplovi samo leteća komponenta sustava namijenjena naprednoj letačkoj obuci. Podjednako je važan i drugi dio te cjeline, odnosno njegova zemaljska komponenta ili GBTS (Ground Based Training System). U odnosu na konkurenciju upravo je to jedna od jačih strana Leonardove ponude. GBTS se sastoji od više vrsta simulatora, sustava i alata koji se u različitim kombinacijama povezuju u cjelinu. Od simulatora, na raspolaganju je onaj s glavnim kontrolama koji se koristi za upoznavanje s osnovnim postupcima pri letenju. Za nešto napredniji trening postoje “djelomični” PTT (Part Task Trainer) simulatori koji raspolažu vidnim poljem prednje polusfere od 180 stupnjeva po širini i 40 stupnjeva po visini. Najsloženiji je FMS (Full Mission Simulator), realistični simulator s punim vidnim poljem od 360 stupnjeva. Njegovo je sjedalo jednako onima kod obaju zrakoplova.

Simulator uključuje i sposobnost integracije prikaznika na kacigi i sustava za noćno motrenje. S pomoću podatkovne veze moguće je povezivanje nekoliko različitih simulatora i pravih aviona M-345 i M-346 u kojima jedan ili više instruktora mogu obavljati misije zajedno s pilotima na školovanju. Ključni je element tog integriranog sustava ETTS (Embedded Tactical Training System) ugrađen kod obaju tipova zrakoplova. ETTS omogućuje simuliranje različitih scenarija s digitalnom mapom na kojoj su prikazane različite ugroze i ciljevi. Osim glavnih sudionika, s pomoću alata za planiranje misije u scenarij mogu biti ubačeni i različiti računalno generirani sudionici, “prijateljski” ili “neprijateljski”. ETTS omogućuje i simuliranje različitih senzora poput radara za upravljanje vatrom, ciljničkih i izvidničkih podvjesnika ili sustava za aktivne/pasivne elektroničke mjere. Na taj način posada zrakoplova može, primjerice, uvježbavati gađanje letećeg cilja na velikoj udaljenosti raketom AIM-120 AMRAAM koristeći odgovarajući radar ili vježbati gađanje laserski vođenom bombom s pomoću ciljničkog podvjesnika. Sve to vidljivo je posadi zrakoplova i popraćeno odgovarajućim simbolima na njezinim prikaznicima iako avioni u stvarnosti nisu opremljeni tim oružnim sustavima. S pomoću spomenutih sustava omogućeno je stvaranje LVC (Live, Virtual and Constructive) okružja, tj. spajanje stvarnog i virtualnog svijeta koji zajedno s ostalim elementima čine integrirano sintetičko okruženje koje podiže letačku obuku na znatno višu razinu. Tijek isplaniranih trenažnih misija može se pratiti u realnom vremenu s pomoću RTMS postaje (Real Time Monitoring Station) zahvaljujući kojoj instruktori i kandidati mogu dodatno prikupljati potrebne informacije i vlastita opažanja.

Internacionalna škola

Obuka pilota u talijanskom zrakoplovstvu donedavno se odvijala u četiri faze. Prva, osnovna i eliminacijska obavljala se u 70. pukovniji na turbopropelerskim avionima domaće proizvodnje T-260B. Glavninu obuke u ostale tri faze provodila je 61. pukovnija u zračnoj bazi Lecce Galatina. Za svaku fazu bila je zadužena jedna eskadrila: 214. eskadrila (avioni T-339A) za drugu; 213. eskadrila za treću (modernizirani T-339); a 212. eskadrila u četvrtoj je fazi na avionima T-346 Master obučavala kandidate za pilote borbenih zrakoplova. Promjene su nastupile nakon 2014. jer se buduće uloge pilota otad određuju već na kraju druge faze. U treću fazu ulaze samo piloti koji će biti raspoređeni za pilote borbenih aviona ili besposadnih letjelica. To je osiguralo bolju iskoristivost resursa i poboljšanje kvalitete obuke. Novi su avioni T-346 Master po sposobnostima puno sličniji borbenim avionima četvrte i pete generacije za koje su kandidati školovani. Uvođenje naprednog trenažnog aviona T-345 HET (High Efficiency Trainer) donijet će prema talijanskim planovima novu organizaciju trenažnog procesa, skok u kvaliteti te laku integraciju i kompatibilnost s uhodanim trenažnim sustavom aviona T-346 Master.

Međutim, samo korištenje naprednih, ekonomičnih i učinkovitih trenažnih aviona nije dovoljno pa su Talijani odlučili cijeli koncept letačke obuke podignuti na još višu razinu. Rodila se ideja o javno-privatnom partnerstvu ratnog zrakoplovstva i Leonarda s ciljem boljeg korištenja resursa i ponude zajedničkog trenažnog programa za međunarodne partnere. Na zračnoj izložbi Farnborough 2018. godine tadašnji načelnik Stožera talijanskih zračnih snaga general Enzo Vecciarelli i direktor tvrtke Leonardo Alessandro Profumo potpisali su sporazum o ustrojavanju međunarodne letačko-trenažne škole IFTS (International Flight Training School). Bit će smještena u sklopu zrakoplovne baze Decimomannu (CA) na Sardiniji, koja ima dugu povijest letačke obuke i vojnih vježbi NATO saveza. Kamen temeljac postavljen je u prosincu prošle godine, a gradit će se kampus i potrebna infrastruktura za logistiku i održavanje zrakoplova. Plan je da 2022. profunkcionira prava letačka trenažna akademija, svojevrstan “laki” Top Gun. S punom operativnom spremnošću godišnje bi moglo biti školovano 70 pilota: 20 iz talijanskog te 50 iz ratnih zrakoplovstava saveznica i partnera.

Što će biti u praksi?

Nedavnim dolaskom (24. prosinca 2020.) novih trenažnih aviona Leonardo T-345A u zračnu bazu Lecce Galatina (LE) i 61. pukovnija (Stormo) počela je zamjenjivati starije tipove. T-345 preuzet će njihovu ulogu u drugoj (T-339A) i trećoj (FT-339C) fazi obuke. Usporedno s tim napredna četvrta faza obuke s avionima T-346 Master bit će postupno premještena u zrakoplovnu bazu Decimomannu. Naime, baza Galatina već je na rubu kapaciteta, a ratno zrakoplovstvo želi iskoristiti pune sposobnosti aviona i integriranog trenažnog sustava T-346 kojima želi povećati ukupan broj sati leta na osam tisuća godišnje. S dolaskom T-345 ostalo je jedno od rijetkih ratnih zrakoplovstava koje provodi letačku obuku druge, treće i četvrte faze na dva tipa zrakoplova s mlaznom pogonskom grupom. Planirano je da međunarodna škola raspolaže sa 22 primjerka T-346 Mastera. U taj broj uključena su i četiri koja je Leonardo sam osigurao i isporučio 2019. godine. Tvrtka će s partnerima osigurati i većinu od 40 pilota instruktora koju bi trebali činiti civili s vojnim iskustvom. Budućim polaznicima avioni će omogućiti naprednu obuku koja uključuje borbene scenarije i dopunu goriva u zraku. Time je omogućeno preuzimanje više tipova obuke koja se inače provodi u operativnim postrojbama za preobuku, ali uz znatno manje troškove. Radi bolje učinkovitosti i ekonomičnosti prošle je godine u probni rad uveden i novi sustav TMIS (Training, Management and Information System). Njegova je uloga da na najbolji način iskoristi sve raspoložive resurse kako bi se ispunio program obuke.

Osim upravljanja trenažnim objektima, statičkim i pokretnim simulatorima, logistikom i zrakoplovima, sustav uključuje alate za bolje usmjeravanje i poboljšavanje obuke kandidata te instruktorima pruža bolju sliku o njihovu napretku. S takvim mogućnostima letačke obuke nova IFTS akademija postat će jedna od najboljih opcija za školovanje sadašnjih i budućih pilota najmodernijih aviona Lockheed F-35 Lightning II ili u budućnosti pilota letjelica šeste generacije FCAS (Future Combat Air System). Obuku u Italiji prošli su i brojni piloti zrakoplovstava SAD-a, Argentine, Austrije, Grčke, Nizozemske, Francuske, Španjolske, Poljske, Singapura i Kuvajta. Primjerice, polaznici iz Singapura i Kuvajta postali su piloti aviona F-15, F-16 i F-18. Iz svih navedenih razloga te povoljnog geografskog položaja zrakoplovnih baza akademije, može se očekivati da će i dalje privlačiti letačko osoblje zainteresiranih zemalja. Uz relativno mala ulaganja, a zahvaljujući znatno moderniziranom dizajnu iz osamdesetih godina (M-345) i daljnjem razvoju aviona originalno ruskog podrijetla (M-346), Leonardo danas može ponuditi dva kvalitetna trenažna aviona. Zajedno sa zemaljskim sustavima za obuku te sustavom školovanja daje zanimljivu ponudu. Još je rano reći koliko će se avioni pokazati uspješnim u prodaji iako je M-346 već ostvario stanovit uspjeh s osamdesetak narudžbi. Ostaje nam vidjeti kakvom će se u praksi pokazati kombinacija tvrtke Leonardo i talijanskog zrakoplovstva unutar nove međunarodne škole za letačku obuku.

Marin MARUŠIĆ